Otvoreni pristup znanstvenim informacijama

Nakladnička kuća Ljevak u svojem je nizu Bibliotheca academica objavila u svibnju 2016. godine knjigu Ivane Hebrang Grgić Časopisi i znanstvena komunikacija. Ivana Hebrang Grgić docentica je na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i njezino je uže područje interesa znanstvena komunikacija i nakladništvo. Uz niz objavljenih članaka koji se pobliže bave pojedinim aspektima tih fenomena, posebno treba izdvojiti njezinu autorsku knjigu Open Access to Scientific Information in Croatia: Increasing Research Impact of a Scientifically Peripheral Country (2011) te urednički rad na knjizi Hrvatski znanstveni časopisi: iskustva, gledišta, mogućnosti (2015). Ova nova knjiga zamišljena je kao sveučilišni udžbenik, namijenjen poglavito studentima informacijskih znanosti i bibliotekarstva, ali je nadrasla prvotnu svrhu i monografski široko zahvatila narav i obilježja znanstvene komunikacije i najvažnijeg predstavnika njezina formalnog oblika. Iako su različitim našim priručnicima i udžbenicima namijenjenim podučavanju metodologije znanstvenoga rada obuhvaćene teme priopćavanja rezultata znanstvenoga istraživanja, a time i sadržaji vezani uz znanstvene časopise, u ovoj se knjizi prvi put razrađuju sve važne pojavnosti suvremene znanstvene komunikacije, poglavito onih kojima je časopis temeljni nositelj.

Knjigu čini deset poglavlja, metodološki podjednako koncipiranih. Pregledne tekstove prate prikladni slikovni prikazi te izdvojene natuknice koje na kraju svakog poglavlja sažimaju njihov sadržaj. Na taj se način, ako knjigu sagledavamo kao nastavno gradivo, olakšava usvajanje pojedinih čestica znanja. Sa stajališta, pak, ostalih zainteresiranih čitatelja taj strukturni profil daje knjizi iznimnu preglednost i čitljivost.

Prvo poglavlje opisuje nastanak moderne znanosti i početke moderne znanstvene komunikacije. U tom se kontekstu zasebno problematiziraju koncepcija intelektualnog vlasništva, koja se počinje razvijati već potkraj 16. i tijekom 17. stoljeća, uloga knjižnica kao mjesta pristupa informacijama te proces formalizacije znanstvene komunikacije putem znanstvenoga časopisa. Praćenje razvoja znanstvenoga časopisa ujedno je stjecanje uvida u razvoj moderne znanosti jer je Oldenburgova koncepcija znanstvenoga časopisa kakva je stvorena u 17. stoljeću još uvijek dominantan model znanstvene komunikacije kojemu se nije promijenila svrha i zadaća, nego samo izvedbena tehnološka osnovica.

Drugo poglavlje osvrće se na sudionike procesa znanstvene komunikacije: znanstvenike koji u tom procesu imaju dvostruku ulogu – autora i korisnika te izdavače i knjižnice kao posrednike u prijenosu, pristupu i arhiviranju znanstvene informacije. Autorica se posebno dotiče pitanja profitnih i neprofitnih izdavača te naraslih troškova izdavanja i nabave znanstvenih časopisa. Komercijalizacija izdavaštva znanstvenih časopisa dovodi do krize dostupnosti znanstvenih informacija koja se pokušavala riješiti na različite načine, od zagovaranja objavljivanja u elektroničkom obliku do pokreta za otvoreni pristup.

Treće poglavlje razmatra strukturu znanstvenih časopisa i članaka. Posebna pozornost posvećuje se elektroničkim časopisima i novim mogućnostima koje oni donose kako u načinima objavljivanja tako i u načinima pristupa. Tradicionalni znanstveni članak u tom okruženju dobiva novu dimenziju koja proizlazi kako iz mogućnosti obogaćivanja koju nudi nova tehnologija (poveznice, slike, video itd.) tako i iz interaktivnoga kontakta s čitateljima koji člancima dodaju svoje komentare i razmišljanja.

Sljedeće poglavlje osvrće se na načine kontrole kvalitete znanstvenih radova, poglavito na postupak recenzije. Detaljno se opisuje tradicionalna/klasična recenzija koja se provodi prije objavljivanja rada i izdvajaju njezine prednosti i nedostatci. Autorica zatim navodi nove pojavnosti recenzije u elektroničkom okruženju, poput primjerice otvorene recenzije, kaskadne recenzije, dvostupanjske recenzije i sl., koje mijenjaju odnos recenzenata i autora, odnosno recenzenata i časopisa. U ovom poglavlju raspravlja se i o kvantitativnom vrednovanju znanstvenih radova, odnosno o kvantitativnim pokazateljima (bibliometrijskim i altmetrijskim) koji mjere odjek radova, autora i časopisa u znanstvenoj zajednici.

Peto poglavlje bavi se načinima navođenja u znanstvenoj literaturi, odnosno stilovima citiranja, pri čemu se detaljnije opisuju najčešće zastupljeni stilovi, poput, primjerice, oksford­skoga, vankuverskoga, harvardskog i sl.

U šestome poglavlju opisuju se identifikacijske oznake časopisa, članaka i autora te ističe problem njihove standardizacije i šire prihvaćenosti.

U poglavlju o troškovima objavljivanja i modelima financiranja znanstvenih časopisa autorica opisuje sve elemente koji utječu na visinu tih troškova i iznosi primjere pokušaja njihova planiranja i smanjivanja.

Poglavlje o znanstvenoj čestitosti pri objavljivanju znanstvenih radova čini se posebno važnim jer se slučajevi plagiranja (namjernog ili nenamjernog) pri pisanju i/ili objavljivanju rezultata znanstvenih istraživanja često relativiziraju i ne sankcioniraju na način predviđen etičkim kodeksima različitih nacionalnih i međunarodnih tijela. Uredništva časopisa imaju iznimno važnu ulogu u otkrivanju plagijata, a njihove upute autorima moraju sadržavati popis mjera koje se u takvim slučajevima poduzimaju. S druge strane, studente treba sustavno upoznavati s neetičkim postupcima u znanstvenom istraživanju i objavljivanju, jer je i to jedan od načina osvješćivanja takvih postupaka kao društveno neprihvatljivih.

Poglavlje o otvorenom pristupu znanstvenim informacijama najopsežniji je dio ove knjige. Ivana Hebrang Grgić jedna je od najgorljivijih podupiratelja inicijative otvorenog pristupa u Hrvatskoj i jedan od najboljih poznavatelja prednosti i nedostataka tog oblika objavljivanja znanstvenih informacija i njihove besplatne, neograničene dostupnosti. Otvorenim pristupom znanstvena zajednica pokušava riješiti krizu dostupnosti znanstvenim informacijama te olakšati komunikaciju među znanstvenicima i povećati utjecaj znanstvene literature. Autorica opisuje načine ostvarivanja otvorenoga pristupa, poglavito one koji se ostvaruju preko znanstvenoga časopisa, te se posebno osvrće na stanje u Hrvatskoj, s velikim brojem časopisa u otvorenom pristupu i povećanjem broja otvoreno dostupnih institucijskih repozitorija. Izdvaja i neke opasnosti koje donosi otvoreni pristup, poput pojave tzv. časopisa predatora, odnosno izdavača upitne kvalitete. Govoreći o budućnosti otvorenoga pristupa, autorica ističe važnost informacijske pismenosti i to ne samo sudionika u znanstvenoj komunikaciji nego i šire javnosti jer se jedino na taj način mogu ostvariti temeljni ciljevi otvorenoga pristupa da se uz poštovanje etičkih načela i uz najviše standarde kvalitete uklone zapreke korištenju i dijeljenju znanstvenih informacija.

Završno poglavlje osvrće se na neobičnosti u znanstvenoj komunikaciji i u njemu se na anegdotalan način iznose primjeri neobičnih, a često i neetičkih postupaka vezanih uz istraživanje i objavljivanje. Na taj se način još jednom pokazuje koliko su važni nadzor časopisnih uredništava te pomne i stroge recenzentske provjere. 

Knjigu prati bogata bibliografija (515 bibliografskih jedinica) te kazalo imena i pojmova.

Sve u svemu, knjiga Časopisi i znanstvena komunikacija neće služiti samo studentima, kojima je poglavito namijenjena, nego i svima onima koji se bave ili ih zanima znanstveno izdavaštvo i znanstvena komunikacija. U privlačnom grafičkom oblikovanju Luke Gusića zapakiran je sadržaj koji na sustavan i jednostavan način daje povijesni uvid i današnju sliku komunikacije znanstvenih informacija te njezina ključnog predstavnika, znanstvenog časopisa.