Od »Babilonske bludnice« do »najsjajnije luči svijeta«: Rim i kršćanska umjetnost

U izdanju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i Hrvatske sveučilišne naklade tiskana je knjiga Nova post vetera coepit: ikonografija prve kršćanske umjetnosti profesora Dina Milinovića, kako on sam veli u uvodu »za potrebe studenata« Odsjeka povijesti umjetnosti. Međutim, ukupnom svojom kakvoćom ta knjiga jamačno nadilazi uobičajeni tip kao i razinu sveučilišnih udžbenika, pa vrijedi na nju upozoriti i širu kulturnu javnost. Učinit ću to ovim putem jer sam uvjeren da s čitateljima Hrvatske revije dijelim stajalište kako je pojava svake nove knjige za našu sredinu važan i radostan događaj koji nosi obogaćenje, pa i ovu – evo – u to ime i u tome tonu pozdravljam. Činim to sa zadovoljstvom tim većim s razloga što je ova knjiga iznimno lijepo oblikovana i opremljena trudom svih sudionika njezina stvaranja, osim samoga pisca također i iskusnoga dizajnera FF pressa Borisa Buja, na čelu potpisanih priređivača, uglednih ustanova i pojedinaca, pa smo im za ukupno darovanje dužni zahvaliti.

No poglavito vrednujući ono što široko čitateljstvo o tome djelu može i treba zanimati, na prvome mjestu uz opsežan sadržaj valja istaknuti način sastavljanja knjige u osam poglavlja sadržajem povezanoga teksta s više od tisuću bilješki koje nisu jedino pozivi na relevantnu literaturu. Dakako, već na naslovnici razgovijetno piše da je riječ o »ikonografiji prve kršćanske umjetnosti«, dok iznad strši citat iz II. poslanice sv. Pavla Korinćanima, što bi u slobodnom prijevodu glasilo »Staro je nestalo, novo je nastalo«. A to ponajbolje odaje stožernu misao vodilju teksta tematski zaokupljenog nabojem razbuđivanja one duhovnosti iz koje se rodila kršćanska religija preobrazivši cijeli veliki latinsko-zapadni svijet. Budući da se obrađuje povijesna zbilja kasnoga Rimskog Carstva nad rečenim je citatom slika Celestina Medovića »Bakanal« iz 1893. godine koja podsjeća na sukus dugoročnih shvaćanja kako je dekadencija društva izazvala propast klasične antike. I dok naslovnica otkriva oblikovnu dorađenost knjige, u njoj se ta navodna »propast« pobija ikonografskom metodom uz interpretaciju cjelovite civilizacije i sukus kulturnih postignuća prvih 4–5 stoljeća po Isusu Nazarećaninu nazvane ere.

Pa kad bismo se upitali što se o tome uopće moglo reći novoga nakon više od deset decenija razvoja ikonografije kao zasebno priznate znanstvene discipline humanističkog smjera, dolazimo do vrijednosti u knjizi napisanoga. Poenta je, naime, u tome što Milinović ne razlaže tek poneka vlastita otkrića niti netom istraživački utvrđene novine, nego analitičkim ogledanjem razmatra i tumači mnoštvo spomenika kojima je priopćavanje izvorno bila glavna namjena. Iako slijedi opću istinu da se izričajni njihov jezik nije korjenito preobrazio, nego  ritmički stapao s prohtjevima drugačijeg smjera, konvencionalnu je ikonografiju učinio gotovo istoznačnom ikonologiji. Pritom je produbio promišljanja pa i razumijevanja suštine građe što je unutar kronološki davne no kulturološki prevažne epohe ocrtala međuuvjetovanost prijašnjeg i dolazećeg, odnosno povijesne ovisnosti budućeg o negdašnjem. Proničući linije kontinuiteta među njima raščlanio ga je u bezbrojnim detaljima i stavovima, oslonjenima koliko na materijalne dokaze iz zapadnoeuropskog nasljeđa toliko na njihovu duhovnu i misaonu osnovicu ili pozadinu. Vremenski redanjem njihovih slojeva i ciklusa posve je suvislo rasvijetlio proces pretakanja intelektualno bremenitih ideja u intenzivnost vizualno itekako privlačnoga likovno-plastičkog stvaralaštva.

Na tom je konceptualno jasnom pristupu i naglasak ovoga kratkog prikaza od danas nam otvorene knjige, koja bez­uvjetno ima sva svojstva studijske sinteze kakvih u Hrvatskoj općenito nedostaje. Ključno je da njezin autor s izvanrednom upućenošću u pisane izvore i teorijsku literaturu dešifrira zadnje faze života već nam predaleke poganske antike, a ujedno produbljuje uvide u razdoblje kad je početni uzlet kršćanstva ljudima na Mediteranu umnažao mogućnosti novog doživljavanja univerzuma. Po struci povjesničar umjetnosti ne niječe fizičke aspekte rječitih djela njihova izricanja, nego ih koristi kao osvjedočenja procesa izgradnje kolektivnih osjetilnosti ili čuvstava rečene epohe. U tom smislu su uredno uspostavljena poglavlja knjige, ulančano naslovljena po konkretnim problemima prevrata iz kojih se postupno iskristalizirala za današnju Europu neupitno polazišna kultura.

O tome Dino Milinović piše krajnje uvjerljivo i s odista uzbudljivom živošću povezujući relevantna politička zbivanja ili gospodarska stanja s pobudama razgranavanja likovnog stvaralaštva. Više vodeći računa o njegovu kontekstu negoli o formi ili stilu djela, u rijetko viđenoj mjeri oslanja se na vrela religijske naravi iz starine kao i domete historiografske obrade tematike, te komentira brojne iz njih posuđene citate. Upute na njih kao neotklonjiva jamstva umovanja dosežu divljenja dostojne razine, sustavno očitovane u kazalu imena i pojmova, tako da se stječe potpuna spoznaja o višestranom poznavanju materije, iza čega, naravno, leži dugotrajni put njezina svladavanja. Tim se povodom ne mogu zaobići putanje Dinova školovanja, od klasične gimnazije i Filozofskog fakulteta u Zagrebu do pariške Sorbone uz odanost vrsnim učiteljima, među koje se najposlije i sam ubrojio. Zacijelo mu je jaki pedagoški zov osigurao metodsku podlogu koju samostalno razvija na virtuozan način prožet vitalnošću ne samo nasušnog predstavljanja nego i interpretativnog pojašnjavanja brojnih problema. Racionalnim pak eks­plikacijama s egzaktnim bilješkama suzbija možebitnu zamjerku da je riječ o recikliranjima ili sažimanjima općih znanja, što mu zacijelo ne bijaše cilj. Umjesto toga predao se detaljističkom raspravljanju sadržaja koji su žanrovski inače bili obrađivani, ali ih je on mjerodavno priveo nakani približavanja ovdašnjem čitateljstvu. Zapravo se vrlo konsekventno držao  izabranog zadatka: prikazati jedno široko i za uzlet zapadnjačke civilizacije presudno razdoblje s mijenama nepreglednog niza ideja i fenomena prodorno ih propitujući do tančina. Iako je svoj rad naslovio »ikonografijom prve kršćanske umjetnosti«, nadišao je puku ikonografsku registraciju promjena povezujući izričaje rečene umjetnosti izrazitije ikonološkim sustavom njihova dubinskog čitanja. Zapravo je na primjerno sređenoj razini dijalektički koristio formalno-estetsku analizu da dokaže filozofsko-etičke dimenzije čitke evolucije, shvaćene izrazom ljudskog duha i religijskih težnji, te uz bujne opservacije postigao rijetku preciznost izlaganja i vjerodostojnost zaključivanja.

Ove potonje posebno otkriva osvrtanje na prve faze starokršćanske umjetnosti u drugom dijelu knjige uz korištenje arheološke građe s teritorija naše zemlje, koju je znalački integrirao u osovine europskih likovnih poimanja. To naročito svjedoči suživljavanje s empirijom koju je ta građa neposredno otvarala, a u knjizi se objedinjuju senzibilitetom znanstvenika koji uz odnjegovani stil literarno nadahnutog pisanja uklanja mnoge dezorijentacije ili nedoumice te promiče kriterije svijesti današnjeg doba. Sada nabrajati jedne ili druge, navoditi vrste ili spomenike na kojima su razloženi, često drukčije od inih prijašnjih istraživača, bio bi posao koji bi nas odveo u nedogled pa se u to neću upustiti. Mogu tek podvući da je uglavnom riječ o djelima figuralne naravi i tipa koji omogućavaju življa opažanja od analize arhitekture, što je zaokupljala većinu pregatelja iz naših redova, te da je ta komponenta kritički uzorno iskorištena. U najmanju je ruku potvrdila da povjesnica koja se bavi razvojem ljudskog društva mora uvažavati materijalnu baštinu mnogo jače negoli se u nas zasad običava.   Izvjesno se njezinim posredstvom bolje raskrivaju mentaliteti ljudi i ideologije  dugotrajne vladavine realističkog izražavanja, pa je neotklonjiva i spoznavanju identiteta prostora koji je Hrvatima jedina domovina. Usto je za istaknuti koliki je broj stranica knjige opskrbljen odličnim, umješno biranima ilustracijama na kojima svrhovito glavnome tekstu predočena spomenička blaga i kulturna dobra prate informacijski vrlo čitljive legende, što uz ključne pozitivističke podatke nose i valorizacijski odsudne komentare. A još mi za dodatak ukupnoj ocjeni te zavidne podrobnosti preostaje reći da tijekom niza desetljeća bavljenja donekle srodnim nasljeđem prošlosti, nisam sreo mnogo tako temeljitih knjižnih prikaza bliže ili dalje materije – na materinskom nam jeziku nijednog.

Sve to povećava dimenzije značenja knjige Dina Milinovića koja nedvojbeno proširuje obzorja naše struke kao i svekolike humanističke znanosti u Hrvatskoj. Zapravo gotovo simbolički opredmećuje i dio svojeg naslova »Novo se rađa za starim«, te očekujem da ćete ju znatiželjno uzeti u ruke, a nakon čitanja podijeliti sa mnom potrebu iskrenog čestitanja autoru i izdavačima.