Njemački odjeci borbe za priznanje hrvatskoga jezika

U mračnim godinama komunističke Jugoslavije svijetli jedan veliki događaj kao rijedak primjer hrabrosti i istine, a to je bilo objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u zagrebačkom tjedniku Telegramu od 17. ožujka 1967., koja će ostati zapamćena u hrvatskoj povijesti kao nadasve važan kulturni i politički događaj. Taj dokument potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih ustanova, u kojima je djelovalo možda više od tisuću kulturnjaka raznih usmjerenja. Da bismo shvatili veliko nerazumijevanje, posebice njemačkih slavista, za posebnosti hrvatskoga jezika i njegovo zanemarivanje u komunističkoj Jugoslaviji, potrebno je najprije sjetiti se sadržaja Deklaracije i nekih reagiranja jugoslavenskih komunista na nju.

U Deklaraciji se govori o revolucionarnom preobražaju između 1941. i 45., dakle o kulminaciji »borbe jugoslavenskih naroda za nacionalnu slobodu i socijalnu pravdu« – što je u to vrijeme bila uobičajena retorika – ali se odmah prelazi na riječi kako svaki narod ima pravo »...da čuva sve atribute svog nacionalnog postojanja i da maksimalno razvija ne samo svoju privredu, nego i kulturnu djelatnost. Među tim atributima odsudno važnu ulogu ima vlastito nacionalno ime jezika kojim se hrvatski narod služi, jer je neotuđivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vlastitim imenom...«. Zatim se spominje Novosadski dogovor, u kojem je istaknuta »zajednička lingvistička osnova srpskog i hrvatskog književnog jezika«, ali se ne poriče historijska, kulturnohistorijska, nacionalna i politička istina o »pravu svakoga naroda na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života«. I pri kraju se u jednoj trećini teksta Deklaracije spominju skretanja s tih odredbi Novosadskog dogovora koja su dovela do prevlasti tzv. »državnog jezika«, a to je bio srpski jezik, što se koristio u upravnom aparatu, sredstvima javnih i masovnih komunikacija (kao što su savezna glasila, Tanjug, Jugoslavenska radio-televizija, PTT, željeznice, materijali ekonomske i političke literature, filmski žurnali, razni administrativni obrasci), zatim u jezičnoj praksi JNA, saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji itd. Stoga se u Deklaraciji zahtijeva: »Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskog, hrvatskog, srpskog i makedonskog« i u tu svrhu izmijeniti odgovarajuću formulaciju u Ustavu SFRJ. U tekstu se dalje nedvosmisleno tvrdi kako nejasnoća glede formulacije o »srpskohrvatskom, odnosno hrvatsko srpskom jeziku... omogućuje da se u primjeni srpski književni silom stvarnosti nameće kao jedinstven jezik za Srbe i Hrvate«.

I onda se još jednom traži kako je »potrebno... osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira od kuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju«. Valja istaknuti da su taj dokument potpisali gotovo svi hrvatski jezikoslovci kao i većina istaknutih hrvatskih književnika i uopće kulturnih djelatnika, a među njima na prvom mjestu Miroslav Krleža kao tada najistaknutiji hrvatski pisac i enciklopedist.

Premda u Deklaraciji nije nijekano pravo ni jednom narodu u SFRJ da svoj jezik nazove kako hoće i koristi se njime bez upletanja drugih, jugoslavenska vrhuška s Josipom Brozom Titom na čelu žestoko se obrušila na inicijatore i potpisnike Deklaracije. Gotovo kompletno hrvatsko komunističko vodstvo udarilo je po autorima toga dokumenta, od kojih je 11 izbačeno iz Partije, a Krleža je dao ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Pikantan je pri tome govor jednog člana Sabora koji je rekao: »Kad sam pročitao tu deklaraciju nije mi dugo trebalo da shvatim da je to politička diverzija koja je uperena protiv socijalističkog razvoja naše zemlje i koja je uperena protiv onoga što je najsvetije, što je izvojevano u našoj narodnooslobodilačkoj borbi, a to je bratstvo i jedinstvo... Pridružujem se onim drugovima zastupnicima koji traže da se objelodane imena potpisnika, da se ne samo društveno i politički osude stavovi i potpisnici deklaracije, nego da i tužiteljstvo pokrene krivični postupak protiv odgovornih osoba« (Vjesnik, 31. ožujka 1967). Saborski zastupnik koji je kao jedini (!) tražio zatvorske kazne za potpisnike Deklaracije bio je Stipe Mesić, bivši predsjednik Republike Hrvatske. Sve rečeno zapaženo je i u njemačkim slavističkim krugovima koji su stalno zagovarali »srpskohrvatski«, shvaćajući hrvatski jezik samo kao varijantu zajedničkoga jezika četiriju naroda od Slovenije do Makedonije, dok su samo potonjima priznate jezične posebnosti.

Nakon sloma Proljeća komunisti su ipak bili prisiljeni neke tečevine toga pokreta unijeti u novi Ustav Socijalističke Republike Hrvatske od godine 1974., pa je jezična odrednica glasila kako je u Hrvatskoj u uporabi kao službeni jezik »hrvatski književni jezik, jezik Hrvata i Srba u Hrvatskoj, koji se naziva hrvatski ili srpski«. Drukčije rečeno: to je hrvatski književni jezik kojim govore ne samo Hrvati nego i Srbi (!) u Hrvatskoj, a ono »hrvatski ili srpski« osim u službenim papirima nitko nije upotrebljavao. Od tada se u Hrvatskoj više nikad nije u službenoj uporabi koristio naziv hrvatsko-srpski jezik. Ipak na veliku sramotu hrvatskih komunista vlasti su god. 1971. zabranile i većim dijelom spalile Hrvatski pravopis profesora Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, bez ikakva logičnog objašnjenja, pa je taj pravopis poslije pretiskan u Londonu, u izdanju emigrantske »Nove Hrvatske« i potajno korišten čak i u Hrvatskoj, te se od tada naziva »Londoncem«. 

Kad sam njemačkoga novinara Carla Gustava Ströhma (RTV »Deutsche Welle«) upozorio na spaljivanje Hrvatskog pravopisa, nije bio voljan da o tome nešto napiše, ali kad sam mu rekao da je uništen zbog toga što u njemu ima, kako su pisali njegovi protivnici, »previše hrvatskih riječi«, odmah je napisao članak u Die Weltu, čudeći se »kako nekome smeta što u hrvatskom pravopisu ima previše hrvatskih riječi«. Uostalom, spaljivanje knjiga naši su komunisti naučili od njemačkih nacista, koji su bacali u vatru najvrjednija djela međuratne njemačke književnosti.

Unatoč činjenici da je oznaka »srpskohrvatski« nestala iz uporabe u svim bivšim republikama propale Jugoslavije, neki njemački slavisti i dalje se njome koriste kao da se ništa nije dogodilo. U inače solidnom priručniku Lexikon zur Geschichte Südosteuropas (Leksikon povijesti jugoistočne Europe), naklada Böhlau, 2004., u članku »Jezici«, balkanolog Norbert Reiter navodi »Serbokroatisch«, koji se, kako piše, »samo prema svojim jezičnim normama dijeli na srpski, hrvatski i bosanski«, ili drukčije rečeno, oni se razlikuju samo po nametnutim odredbama koje nemaju veze s jezikoslovljem, što je puka besmislica jednostavno zato što ni jedan Hrvat ne može spontano točno govoriti i pisati srpski, i obratno, ni jedan Srbin hrvatski, a to bi značilo da su svi Hrvati i svi Srbi – poluanalfabeti. Spomenuti njemački znanstvenik ne zna ili ne želi znati što je to jezik jednoga naroda, jer u članku objavljenu u časopisu Südosteuropa Mitteilungen, broj 6, godina 2003., piše kako se danas ni Hrvati više ne snalaze u »novohrvatskom jeziku« i kao primjer za to uzima riječ »djelovnik«, koja ne postoji. Valjda misli na riječ »djelatnik«, koja je u nekim slučajevima zamijenila inflativnu riječ »radnik«.

Inozemni lažni znanstvenici
nameću tzv. srpskohrvatski

Najpogrdnije klevetanje hrvatskog jezika dolazi iz pera navodnog balkanologa Wolfa Oschliesa, koji u internetskom portalu »Euasischesmagazin.de« (10. 12. 2006) pišući o skorom ulasku, kako ih naziva, »balkanskih jezika« u Europsku uniju, najprije tvrdi da su Srbi i Hrvati jedan narod, a kao dokaz za to navodi mišljenje zastupnika Reichstaga iz 19. stoljeća Hermana Wendela, te zatim tvrdi da su u Jugoslaviji postojala samo tri jezika: slovenski na sjeveru i makedonski na jugu, a između njih srpskohrvatski. Veli kako su čistoću hrvatskoga jezika promicali samo nacionalistički hrvatski emigranti, dok »jezični nacionalizam« (što je čista komunistička terminologija) »nije imao nikakve šanse u Jugoslaviji«, jer su Hrvati i Srbi »prisegli na jedinstvo zajedničkog jezika – s dvije sporedne varijante, srpskohrvatskom i hrvatskosrpskom«. A zatim zadaje završni udarac posebnosti hrvatskog jezika: »Idiotizam je počeo 1967. Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, iza koje su slijedile ostale provokacije, poput povlačenja potpisa s Novosadskog dogovora i službenog zahtjeva da se jugoslavenski savezni zakoni objavljuju na četiri jezika, slovenskom, hrvatskom, srpskom i makedonskom«. I Oschlies se kompromitirao kad je u pismu tjedniku Fokus prosvjedovao protiv analize svojih tvrdnji, te u deset kratkih rečenica napravio 17 pogrješaka, tako da bi za tu »školsku zadaću« dobio u svakoj hrvatskoj i srpskoj školi – jedinicu. A Oschlies se inače hvali da je slavist.

Valjda pod pritiskom takvih nekvalificiranih tvrdnji ne samo Wolfa Oschliesa nego i nekih drugih njemačkih, austrijskih i američkih slavista, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izdala je 24. siječnja 2007. dokumentaciju pod nazivom »Hrvatski jezik«, u kojoj svima razumljivim načinom opisuje nastanak, razvoj i posebnosti hrvatskoga književnog i standardnog jezika, njegove sličnosti i razlike spram ostalih južnoslavenskih jezika, te zaključuje da standardni jezici Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba imaju »... uz manje razlike i otklone, uglavnom zajedničku novoštokavsku dijalektalnu osnovicu ... ali treba naglasiti da mnoge elemente jednog standardnog jezika nije moguće redovito upotrebljavati u drugome; nijedan od aktivnih korisnika tih standardnih jezika nije, bez dugotrajnih i složenih prethodnih priprema sposoban proizvoditi ni govorne, ni pisane prihvatljive tekstove koje bi prihvaćali izvorni njihovi korisnici«.

Ulaskom u Europsku uniju hrvatski postaje i njezin službeni jezik

Hrvati su ušli u Europsku uniju sa svojim službenim i standardnim književnim jezikom, što je bio uvjet da bude priznat kao službeni jezik Unije, ali prije toga godine 2007. javio se za riječ manje poznati britanski član Europskog parlamenta po imenu Charles Tannock, koji je izjavio kako bi se narodi Zapadnog Balkana trebali sporazumjeti o zajedničkom jeziku koji svi poznaju, i s kojim bi ušli u EU, a to bi onda bio negdašnji srpskohrvatski, dakle jezik koji nikad nije postojao i koji su odbacili svi u bivšoj Jugoslaviji, pa čak i Srbijanci, osim Snježane Kordić (vidi njezinu knjigu Jezik i nacionalizam, naklada Durieux, Zagreb, 2010), o čijem je djelovanju vrlo kritički pisao Mario Grčević u Republici i Vijencu. 

Prema britanskom zastupniku u Europskom parlamentu, u kojem Britanaca uskoro ne će biti, tzv. srpskohrvatski jezik trebali bi prihvatiti Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi. To bi bilo isto kad bi se od Finaca, Letonaca, Estonaca, Litavaca, Šveđana i Danaca tražilo da se slože o »zajedničkom jeziku« s kojim će nastupati u Europskoj uniji. Hrvatska povjesničarka književnosti Nataša Bašić rekla je za takve zahtjeve nekih lingvista i političara »... da su oni samo glasnogovornici ...unitarističkih snaga«, kakve, valjda, postoje i u samoj Uniji, premda su postavljena tri kriterija za uvođenje jednog jezika kao službenoga, a prema povjereniku za višejezičnost EU-a Leonardu Orbanu glase: jezik treba biti službeni u svojoj državi, ta država treba zatražiti da taj jezik bude službeni i u Europskoj uniji, te kao treće to treba dobiti jednoglasni pristanak svih država članica, dok konačnu odluku donosi Vijeće unije (Fokus, 6. travnja 2007). Sva tri kriterija bila su ispunjena pri uvođenju hrvatskoga kao službenoga jezika Europske unije, premda to neki osamljeni pojedinci u nas ne žele prihvatiti.

Problem jezične nazočnosti Hrvatske u Europskoj uniji ne bi trebalo shvatiti olako, prema onoj našoj: nema problema. Unija želi štedjeti i štednja ide na štetu prevoditeljskih ekipa. Za prevođenje EU izdvaja godišnje jednu milijardu i 123 milijuna eura, odnosno to je samo jedan posto (!) godišnjeg proračuna, a znači da svaki stanovnik Unije plaća godišnje za prevođenje 2 eura i 28 centi. To nije mnogo, ali kao što to često biva, prenapuhana administracija europske središnjice u Bruxellesu pokušat će raznim trikovima zakinuti manje narode u afirmiranju njihovih posebnosti i to, kako neki kažu, radi praktičnih razloga. A jezik za srednje i male narode mnogo je važniji nego za velike. Engleski pjesnik i esejist Thomas S. Eliot piše o vrijednosti književnih jezika ovo: »Jedno ne smijemo zaboraviti: kulturu – vlastiti način mišljenja, osjećanja i djelovanja – ne može se ničim bolje i pouzdanije posredovati, te održati živom nego putem jezika. A ako neki jezik u tu svrhu želi dalje živjeti, on mora biti i ostati književnim jezikom, ne mora biti baš znanstveni, nego literarni jezik; inače ne ćemo moći ići ukorak sa zahtjevima obrazovanja« (T. S. Eliot: Zum Begriff der Kultur, O pojmu što je kultura, naklada Fischer Verlag, Frankfurt, 1961).

Borba za jezik bila je borba
i za nacionalnu samostalnost

Bivši austrijski ministar vanjskih poslova i tajnik Vijeća Europe, Lujo Tončić-Sorinj, inače hrvatskog podrijetla iz Splita, opisao je svoja sjećanja na Hrvatsku u knjizi pod naslovom Kroatiens einsamer Kampf – Vom Sieg der Sprache zum Sieg der Waffen (Osamljena borba Hrvatske – Od pobjede u jeziku do pobjede u oružju), Naklada Šulek, Köln, 1998., u kojoj navodi kako su Hrvati najprije morali izvojevati jezičnu pobjedu da bi pobijedili s oružjem u rukama. Zaista izvanredno povezivanje kulturne i vojničke povijesti jednoga malog naroda. A jezik je u Hrvata u prijašnjim vremenima značio i nešto više od sredstva za sporazumijevanje. Jezik je bio poistovjećen s rodnom grudom. Kad su u 15. stoljeću Osmanlije navalili na hrvatske zemlje, pop Martinac iz Grobnika jadikovao je da Turci »nalegoše na jazik hrvacki« (iz knjige Zlatka Vincea Putovima hrvatskog književnog jezika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990). Tijekom 19. stoljeća Hrvatskoj sve više prijete germanizacija, mađarizacija i talijanizacija pa preporodni pjesnik, također svećenik, Pavao Stoos, piše pjesmu Kip domovine vu početku leta 1831., u kojoj možemo čitati: »Narod se drugi sebi raduje, / A z menum sinko moj se sramuje; / Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote ter drugi narod postati.« (iz Antologije hrvatske poezije Nikole Milićevića i Antuna Šoljana, Zagreb, 1966). Hvala Bogu da se to nije dogodilo, zahvaljujući ponajprije hrvatskim preporoditeljima, kojima danas osporava svaku posebnost neka Andreja Zorić u svojoj knjizi Nationsbildung als kulturelle Lüge (Stvaranje nacija kao kulturna laž), naklada Otto Sagner, München, 2005., a to onda nailazi na odobravanje prije navedene Snježane Kordić, koja se, kako smo već naveli, zalaže za tzv. srpskohrvatski.

Hrvatski jezik u klancima jadikovcima njemačke slavistike

Stvari s hrvatskim jezikom ipak ne stoje tako loše i u Njemačkoj. Profesorica Barbara Kunzman-Müller s Instituta za slavistiku Humboldtova sveučilista u Berlinu rekla je za Deutsche Welle (28. 2. 2005) da je »položaj hrvatskog jezika na njemačkim sveučilištima bolji nego što se misli«. Na njezinu sveučilištu odavno je odbačena oznaka »srpskohrvatski« u korist zasebnih naziva srbistike, odnosno kroatistike, te kaže: »To znači da naši studenti uče razlike između hrvatskog, srpskog ili bosanskog i da je zadržana širina studija«. Na slavistici u Bonnu prof. Wilfried Potthoff (1946–1993), dopisni član HAZU, od samog je početka svojega djelovanja podučavao posebno hrvatski i posebno srpski jezik, slično kao i češki, slovački, ruski i ukrajinski itd. Dragocjen prilog upoznavanju hrvatskoga jezika u Njemačkoj dao je dr. Mario Grčević svojom kratkom ali sadržajnom knjigom Die Entstehung der kroati­schen Literatursprache (Nastanak hrvatskoga književnog jezika), naklada Böhlau, Köln, Weimar, Beč, 1994. Najbolji je branitelj posebnosti hrvatskog jezika od nasrtaja »serbokroatista« dr. Leopold Auburger iz Münchena, koji je napisao niz knjiga o hrvatskom jeziku, a jedna nosi naslov Die kroatische Sprache und der Serbokroatismus (Hrvatski jezik i srbokroatizam), izišla u Ulmu, naklada Hess Verlag, 1999., u kojoj se nalazi sve potrebno da se shvati kako su hrvatski i srpski dva jezika, svaki sa svojom poviješću i svojim neizbrisivim posebnostima. U Poljskoj je izišla studija Barbare Oczkowe Chorwaci i ich jezyk / Z dziejow kodyfikacji normy literackiej (Hrvati i njihov jezik / Iz povijesti kodifikacije književnojezične norme), Krakov, 2005., za koju Branka Tafra u Vjesniku od 24. travnja 2007. piše: »Knjiga Barbare Oczkowe više je nego dobrodošla i u slavističkom svijetu i u nas. Možemo samo zažaliti što takvu knjigu nisu objavili hrvatski jezikoslovci, ali se nadamo da ćemo je ugledati u prijevodu«. Dakle, poneki se strani kroatisti više zanimaju za posebnosti hrvatskoga jezika nego neki domaći jezikoslovci koji se još svađaju oko samorazumljivih stvari kao što je prijedlog da se dosadašnji »neću« piše rastavljeno »ne ću«, što je gramatički pravilno, ali tomu se odupiru neki lingvisti i političari (primjerice Ivo Sanader) koji bi htjeli sačuvati koliko je moguće više »novosadskih običaja«.

Glasovi iz Njemačkog društva
za kroatistiku

Njemačka slavistika često nije bila dobronamjerna spram hrvatskoga jezika pa je stoga prije deset godina bilo osnovano »Njemačko društvo za kroatistiku« – Deutsche Gesellschaft für Kroatistik, u namjeri da se to ispravi, koliko je moguće. (Wikipedija spominje kroatistiku navodeći da to nije samo znanstveno bavljenje hrvatskim jezikom nego i književnošću kao i dijelovima znanosti o hrvatskoj naciji i povijesti.) O djelovanju Društva valja nešto podrobnije reći. Utemeljeno je u Bambergu god. 2007., a svrha mu je, među ostalim, da se »bavi hrvatskim temama u Njemačkoj, prevoditeljskom djelatnošću, organiziranjem vijećanja i skupova znanstvenog i kulturnog usmjerenja te znanstvenim istraživanjem i objavljivanjem radova o hrvatskoj kulturi, književnosti i jeziku«, kako piše u tekstu o njegovu predstavljanju. Na čelu Društva nalazi se prof. dr. Elisabeth von Erdmann, a od ostalih dužnosnika valja spomenuti poznatije, kao prevoditeljicu dr. Alidu Bremer, pjesnikinju Malkicu Dugeč, slavisticu dr. Mirjanu Erstić, antologičara prof. dr. Manfreda Jähnichena, slavista Gorana Krnića, slavista prof. dr. Richarda Lauera i slavisticu Luciju Sarčević, ali i ostali dužnosnici Društva ugledni su u svojim užim sredinama, no manje poznati u hrvatskoj javnosti. Društvo je preko interneta, svojega Mitteilungsblatta – Priopćenja, objavilo niz značajnih radova s navedenih područja.

Govoreći o namjeri Društva prof. dr. E. von Erdmann je, među ostalim, rekla: »Važan zadatak Društva za kroatistiku sastoji se od njegovanja komunikacija između ljudi koji se prema svome zvanju bave hrvatskim temama u Njemačkoj, potom uspostavljanja kontakta s inozemstvom i informiranja o tome što se zbiva u kroatistici i koji su njezini djelatnici. Poradi toga Društvo se želi iskazati kao adresa za one osobe koje se prema svome zvanju bave hrvatskim temama, ali i s institucijama koje su za to zainteresirane, te ponuditi prostor u kojemu bi bile uočene, predstavljene i diskutirane hrvatske teme. Nadamo se da bi putem poboljšanja komunikacija, predstavljanja i informiranja došlo do oživljavanja i usklađivanja bavljenja hrvatskim temama u Njemačkoj, uočavanja i privlačnosti ove tematike, zainteresiranosti studirajućih, prevodilačke djelatnosti, organiziranja vijećanja i priredaba znanstvenoga i kulturnoga usmjerenja, uspostavljanja kontakata kao znanstvenog istraživanja i publiciranja o hrvatskoj kulturi, literaturi i jeziku«. Zaista vrlo ambiciozan program.

Zbog pomanjkanja prostora nije moguće ni približno citirati sve vrijedno iz znanstvenih radova članova Društva koji su objavljeni na internetu u njegovu Mitteilungsblattu, Priopćenju, http://www. Kroatistik.de/index.php?article –id=10. Ukratko ćemo se dotaknuti referata Lucije Šarčević sa Sveučilišta u Saarbrückenu, Branke Kordić iz Baden-Würtenberga i Mirjane Erstić sa Sveučilišta u Siegenu. 

U prilogu na hrvatskom pod naslovom »Hrvatski jezik u SR Njemačkoj – stanje i perspektive« Lucija Šarčević ustvrđuje činjenično stanje na njemačkim sveučilištima glede imena jezika pa, među ostalim, piše: »Od 90-ih do danas, spomenuti umjetno stvoreni naziv ‘srpskohrvatski’ postupno je ustupio mjesto različitim dvočlanim, odnosno tročlanim nazivima u nekoliko kombinacija, u kojima su predmet hrvatski, srpski i bosanski formalno razdijeljeni različitim razgodcima: crticom (-) ili veznikom (i). Tako se na njemačkim visokim učilištima prema kriterijima učestalosti naziva predmeta moglo susresti deset različitih kombinacija: Serbokroatisch, Kroatisch-Serbisch, Serbisch/Kroatisch, Kroatisch und Serbisch, Bosnisch, Kroatisch, Serbisch, Kroatisch/Serbisch/Bosnisch, Kroatisch, Bosnisch, Serbisch, Serbisch/Kroatisch/Bosnisch, dok je u novije vrijeme najprisutniji naziv Bosnisch-Kroatisch-Serbisch, poznat kraticom ‘B-K-S’ kao ‘najsretnije’ rješenje, kojega su, istini za volju, uvjetovali društveni, ideološki, politički i ponajviše praktični razlozi«. Iz ovoga nije teško pročitati nekoliko stvari: na njemačkim sveučilištima vlada glede naziva jezika nekih južnoslavenskih naroda prava zbrka, njemačkim slavistima očito se teško rastaviti od tzv. serbokroatistike u koju u novije vrijeme ubacuju i »bosnistiku«, te njemačka visoka učilišta, pozivajući se na autonomiju znanosti, ne žele prihvatiti odrednicu Hrvatsko-njemačkog ugovora o kulturnoj suradnji, potpisana u Zagrebu 26. kolovoza 1954., u kojem se izričito spominje samo hrvatski jezik kao jezik koji bi trebalo posebno tretirati na svim znanstvenim razinama kao i u podučavanju  djece iz Hrvatske u programima tzv. dodatne nastave u njemačkim školama.

Ovaj tekst objavljen je god. 2010., dakle prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, pa autorica izražava žaljenje zbog nekih restrikcija u hrvatskoj diplomaciji u svezi s kulturom: »Teško prihvatljiva, ali nažalost istinita činjenica jest da se zbog financijske krize u Hrvatskoj vršila redukcija radnih mjesta koja su bila kamenom temeljcem za daljnji rast i razvoj hrvatskog jezika, njegov boljitak te promicanje hrvatskog jezika, kulture, civilizacije i baštine na prostorima SR Njemačke upravo u najvažnijim trenutcima pripreme za ulazak R Hrvatske u Europsku uniju. Konkretno, riječ je o prošlogodišnjem zatvaranju Odjela kulture u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu, zatim istoga u Generalnom konzulatu u Stuttgartu«. Ovome se nema što dodati!

Mnogo opsežniji rad L. Šarčević na njemačkom jeziku izišao je pod naslovom Kroatischer nationaler Sprachstandard und gemeinsamer europäischer Referenzrahmen – Hrvatski nacionalni jezični standard i zajednički europski referencijski okvir, iz kojega ćemo opisati neke važnije ulomke. Referencijski okvir odnosi se na zajedničku podlogu s koje se određuju sve sastavnice za podučavanje i učenje svih službenih jezika u Europskoj uniji.

Autorica ponajprije ustvrđuje datume prvih početaka hrvatskog, srpskog i bošnjačkoga jezika, spomenuvši Bašćansku ploču iz oko 1100. godine, potom početak srpske pismenosti u 12. stoljeću i formiranje bošnjačkoga jezika nakon raspada Jugoslavije. Čitatelje zatim upoznaje s neuspjelim pokušajima spajanja dvaju standardnih jezika, hrvatskoga i srpskoga, od Bečkoga dogovora do Sporazuma u Novom Sadu, koji su morali propasti jer su bili nametnuti politikom a ne jezikoslovnim potrebama. U prilogu možemo čitati kakvo je stanje hrvatskoga jezika na njemačkim sveučilištima, pri čemu dobivamo uvid da se naš jezik podučava skupa s bosanskim i srpskim, osim na univerzama u Hamburgu i Trieru, gdje još postoji naziv srpskohrvatski, konkretno samo na dvije slavistike od njih ukupno 25. Ipak utješno, što međutim ne govori o kakvoći predavanja, koja uglavnom ovisi o njemačkim slavistima, odnosno gostujućim profesorima iz država bivše Jugoslavije. Lucija Šarčević nas na kraju priloga od 12 stranica upoznaje sa stanjem hrvatskoga jezika u Europskoj uniji i preporučuje što bi domaći čimbenici trebali sve poduzeti da se hrvatski jezik podučava u inozemstvu prema istim standardima kao i u domovini. Ovaj znanstveni rad objavljen je u Saarbrückenu, u rujnu 2007.

Zanimljiv je referat Branke Kordić na njemačkom jeziku o poteškoćama dodatne nastave hrvatskoga jezika u saveznoj zemlji Baden-Württenberg, u kojoj živi najviše Hrvata u Njemačkoj. Početak je učinjen nakon dolaska hrvatskih disidenata u tu pokrajinu nakon sloma Hrvatskoga proljeća, kad je tamošnja naša dijaspora osjetila potrebu za dodatnim učenjem hrvatskoga jezika jer je prije toga dominirao srpski preko tzv. srpskohrvatskoga. Hrvatski se počeo podučavati intenzivnije nakon uspostavljanja Republike Hrvatske, ali budući da prosvjeta u Njemačkoj pripada pod mjerodavnost saveznih zemalja (Ländera) uvjeti i uspjesi učenja različiti su od pokrajine do pokrajine. Autorica predlaže da se hrvatski uvede u nastavne planove kao jedan od stranih jezika pa bi sve išlo lakše, učenici bi imali određen predmet i satove u razredima za vrijeme redovite nastave, ali to je tek želja a ne stvarnost u njemačkim školama. Poteškoće nastaju i zbog toga što djeca govore narječjima svojih roditelja i svoj hrvatski rječnik opterećuju germanizmima pa to otežava prihvaćanje standarda, ali najgore je što starija godišta učenika nisu mnogo zainteresirana za jezik svoje domovine i neredovito pohađaju jezičnu nastavu, ali još postoji nada jer đaci izvan učenja jezika pokazuju veliku zainteresiranost  za prilike u Hrvatskoj.

Marijana Erstić sa Sveučilišta u Siegenu objavila je na hrvatskom izvješće o radu Njemačkoga društva za kroatistiku (Saarbrücken, 2014) u kojem referira i o eksternim djelovanjima Društva kao što su promoviranje književnosti, znanstveni rad i promicanje studenata i mladih znanstvenika. Društvo je sudjelovalo u prezentaciji hrvatske književnosti »Leipzig liest kroatisch«  (Leipzig čita hrvatski) na tamošnjem Međunarodnom sajmu knjiga 2008. i organiziralo simpozij o Miroslavu Krleži u berlinskom Literaturhausu (Kući književnosti) god. 2013., na kojem su sudjelovali i književnici Igor Štiks (Bosna i Hercegovina) i Bora Ćosić (Srbija). Društvo je sudjelovalo na XII. njemačkom kongresu slavista god. 2015. Predavanja su održali E. von Erdmann, Gun-Britt Kohler (Oldenburg), Liljana Reinkowski i M. Erstić. Ona je ustvrdila da se u publikacijama, zbornicima i antologijama pod uredništvom E. Von Erdmann »često pojavljuju teme iz kroatistike«. Na kraju spominje da je Društvo god. 2016. prvi put nazočilo dodjeli nagrada Hrvatskog veleposlanstva u Berlinu najboljim apsolventima njemačkih sveučilišta koji su svoje radove pisali na hrvatske teme, pri čemu je riječ ne samo o hrvatskim nego i njemačkim sve­učilištarcima. Na natječaj se prijavilo 6 kandidatkinja i kandidata, a dodijeljene su četiri nagrade. Autorica zaključuje: »Namjera Njemačkog društva za kroatistiku je nastaviti takve i slične projekte za dobrobit hrvatsko-njemačkih odnosa na polju znanosti, naobrazbe i kulture, odnosno kooperirati s njima«.

Nešto kao zaključak

Afirmacija hrvatskoga jezika u Njemačkoj nailazila je na poteškoće ponajprije zbog političkih razloga jer poslijeratna Savezna Republika Njemačka kao da je patila od kompleksa krivnje prouzrokovane svojom prethodnicom, Trećim Reichom, koji je NDH imao za saveznicu, pa je sve hrvatsko bilo suspektno, a sve jugoslavensko poželjno i prihvatljivo. Osim toga, veći dio njemačkih slavista bio je opterećen idealistički pretjeranim »sveslavenstvom« Johanna Gottfrieda Herdera, koji Hrvate kao posebni etnikum gotovo nije opažao dajući prednost Srbima, a potom je došao modernizator srpskoga jezika Vuk St. Karadžić sa svojim »Srbi svi i svuda«, čiji su srbijanski sljedbenici, ali i hrvatski vukovci, naturivali »srpskohrvatski«, pa se onda nije trebalo čuditi da su to prihvatili i njihovi njemački oponašatelji. Prodor istine išao je vrlo polako zahvaljujući ne samo hrvatskim slavistima s njemačkom adresom nego i nekim njihovim njemačkim kolegama. Danas možemo tvrditi da njemačka slavistika uglavnom uvažava posebnost hrvatskoga standardnog jezika bez obzira na njegovu sličnost s bošnjačkim i srpskim. Problemi nastaju kad srbijanski slavisti »gostuju« u Njemačkoj i dalje licemjerno zagovaraju tzv. srpskohrvatski, dok je u Srbiji srpski jezik službeni i biva sve udaljeniji od hrvatskoga, na što Srbija ima pravo, ali čudno je da »ispod žita« gura potrošene tvrdnje o »jezičnom jedinstvu« koje nikad nije postojalo. Hrvatska znanstvena zajednica kao i hrvatske vlasti ne čine dovoljno da se hrvatski jezik još više udomaći na njemačkim sveučilištima i da djeca hrvatskih iseljenika u povećanom broju uče jezik svojih predaka. Samo preko jezika ( u prijevodima i u originalu) može se afirmirati i hrvatska književnost, čija se pojedina djela nalaze na razini europske i svjetske literature, potonje prema Goetheovoj definiciji da takva djela moraju prelaziti regionalne i nacionalne granice. Potkraj prošle godine austrijsko-slovenski nakladnik Wieser Verlag u Klagenfurtu/Celovcu objavio je Zastave Miroslava Krleže u prijevodu Gera Fischera i Silvije Hinzmann na tri tisuće stranica s astronomskom cijenom od 75 eura. Očito se nakladnik nada da će to monumentalno djelo prodavati bez gubitaka. Nakladnik citira The Saturday Review: »Što su Parizu njegovi Balzac i Zola, Dublinu njegov James Joyce, to je Hrvatskoj njezin Krleža«. I onda dodaje riječi Jean-Paula Sartrea, koji je, prema Karl-Markusu Gaußu, god. 1960. požalio što Krležu nije prije upoznao jer bi čitanjem njegovih djela odustao od mnogih stranputica. Zar treba posebno naglašavati kako je jezik hrvatske književnosti od Marka Marulića do Krleže i dalje bio i ostao samo hrvatski?