Nacionalni sukobi dominiraju političkim zbivanjem

Nakon pada Rankovića i njegovog po­milovanja po Titu odigrali su se novi važni dogadjaji, koji sve više produblju­ju državnu krizu i pojačavaju političku napetost u Jugoslaviji. Tri su dogadjaja od posebne važnosti za daljnji razvoj dr­žavne krize zbog suprotnih nacionalnih interesa izmedju velikosrpskog vladajućeg sloja i nesrpskih naroda i republika. To je odluka o djelomičnoj decentraliza­ciji vojske, inicijativa za promjenu cent­ralističkog ustava i Deklaracija hrvat­skih književnika i jezikoslovaca o nazi­vu i položaju hrvatskog književnog je­zika.

Jugoslavenska vojska je već u predratnoj Jugoslaviji bila važan instrumenat velikosrpske politike. Ona je u krajnjoj konzekvenciji bila čuvar „državnog i narodnog jedinstva“, kako je kralj Aleksandar tada definirao svoju velikosrpsku i protuhrvatsku politiku. U komunističkoj Jugoslaviji vojska ili slu­žbeno Jugoslavenska narodna armija (JNA) ima u biti istu unutarnjo-političku funkciju. Ona pored svojih ostalih za­daća u t. zv. socijalističkom društvu bdije nad provodjenjem politike „brat­stva i jedinstva“, koja je u principu identična s velikosrpsko-kraljevskim „dr­žavnim i narodnim jedinstvom“. Medjutim i u JNA su se sukobile velikosrpske snage s težnjama nesrpskih naroda za „decentralizacijom“ i „samoupravlja­njem“, te je nakon pada Rankovića i u vojsci došlo do izvjesnih reformi.

Kod raspravljanja o proračunu fede­racije za 1967. u beo­gradskoj skupštini je javno pretresena i preispitana strate­gijska koncepcija jugoslavenske vojske, prema kojoj bi u ratu sudjelovala ne sa­mo vojska nego čitav „narod“, čitavo  „društvo“. Razradom te koncepcije od­nosno doktrine „općenarodnog obram­benog rata“ došlo se do potrebe stvara­nja operativne i teritorijalne vojske. D. Tović u „Vjesniku u srijedu“ od 22. II. 1967. ovako popularno obrazlaže tu ju­goslavensku koncepciju vodjenja rata: „U tom slučaju djelovala bi, naime, ope­rativna armija osposobljena za frontalnu borbu u uvjetima nuklearnog rata i jaka teritorijalna vojska koja bi se uz pomoć partizanskih snaga borila u pozadini ne­prijatelja i kontrolirala vlastite teritori­je“. Polazeći od te ratne koncepcije kao i od težnje za uštedom sredstava do­nesena je po centralnim vlastima u vezi s proračunom za 1967. odluka, da će 25 posto rekruta vršiti vojnu dužnost u sastavu mirnodopske vojske na teritori­ju svoje vojne oblasti odnosno republi­ke. Tu se, dakle, u principu radi o jed­noj mjeri decentralizacije paralelno s privrednom reformom.

Jure Petričević, brončano poprsje, rad akademskoga kipara Tomislava Kršnjavog

Kada bi Jugoslavija bila demokratski uredjena i uistinu bila federacija ne sa­mo po formi nego i sadržaju, onda bi decentralizacija vojske bila logična po­sljedica političkog uredjenja. Tako je na pr. u Švicarskoj vojska u miru i ratu konzekventno organizirana na t. zv. teri­torijalnom principu. Medjutim osnovna značajka vojničke organizacije u Jugo­slaviji je ne samo centralizam nego sla­nje vojnika, dočasnika i časnika iz nji­hovog rodnog kraja u druge krajeve, pri čemu se posebno pazi na to, da srpski elemenat svoju vojničku službu vrši u nesrpskim krajevima. Ta politika ima za svrhu, da Srbi odnosno Srbijanci u slu­čaju većih političkih promjena i nemira mogu u nesrpskim krajevima putem voj­ničke sile ugušiti pokušaje otcjepljenja od Beograda i Srbije. Zato odluka, da 25 posto rekruta služe vojsku na području svoje republike, znači slabljenje veliko­srpskih pozicija. Zato je ta odluka i u inozemstvu izazvala veliku pažnju. Ta je odluka u stranim krugovima protu­mačena kao daljnji simptomatičan znak u produbljivanju krize države i važna etapa u dezintegraciji jugoslavenske države. U praksi ta mjera ima prethodno u prvome redu veće psihološko znače­nje. Njezina primjena kao i daljnje slič­ne reforme u vojsci ovisit će o odnosu snaga nesrpske opozicije i vladajućeg velikosrpskog sloja.

Koncem prosinca 1966. poduzeta je jedna daljnja inicijativa protiv beograd­skog centralizma. Delegacije Bosne i Hercegovine i Kosmeta u Vijeću naroda (Članovi Saveznog vijeća Savezne skup­štine, koji su izabrani od republičkih skupština i skupština autonomnih po­krajina) su u pismu predsjedniku Savez­ne skupštine tražile, da se sazove Vijeće naroda, koje se od stupanja novog usta­va na snagu 7. IV. 1963. još nije bilo sastalo, i da izmedju ostalog ispita pri­mjenu Zakona o Fondu federacije za kreditiranje privrednog razvoja nedo­voljno razvijenih republika i krajeva. U Bosni i Hercegovini i u Kosmetu nara­slo je nezadovoljstvo o primjeni sred­stava iz centralnog državnog fonda za privredni razvoj „nerazvijenih“ do te mjere, da su uslijedili javni protesti, koji su doveli do ove inicijative, koja je pri­hvaćena te je 27. I. 67. sazvana prva radna sjednica Vijeća naroda i stavljena u pogon mašinerija za izmjenu ustava. Karakteristično je, da su ovaj zahtjev postavile republika Bosna i Her­cegovina i autonomna pokrajina Kosmet (unutar republike Srbije!) kao „ne­razvijena područja“ i da su osim zahtje­va o pravednoj primjeni Fonda za „ne­razvijene“ tražile i novo uredjenje medjurepubličkih odnosa i odnosa repub­lika prema federaciji. Očito je, da­ se tu radi o političkom potezu protiv velikosrpskog centralističkog aparata, a upadljivo je, da se Crna Gora ne nalazi medju inicijatorima zahtjeva za promje­nu dosadašnje politike investicija i za promjenu ustava. Razlog ove odsutnosti Crne Gore leži na dlanu. Srbija je upo­trebom zajedničkih sredstava federacije za izgradnju megalomanske i neekonom­ske pruge Beograd-Bar, za luku Bar kao i za izgradnju aluminijskog kombinata u Titogradu za Crnu Goru upotrebila i za daljnju budućnost odredila tako velike investicije, da se Crna Gora ne može svrstati u red opozicije protiv te poli­tike.

Tim formiranjem frontova na ekonom­skom području sve jasnije se pregrupira­ju političke snage protiv velikosrpskog centralizma i karaktera Jugoslavije. Dok su prije na frontu ekonomske opozicije „razvijene“ republike Hrvatska i Slove­nija otvoreno nastupale protiv beograd­skog centralizma i Srbije, sada im se pri­družuju „nerazvijene“ Bosne i Hercego­vina i Kosmet te zajednički nastupaju u ofenzivi protiv Srbije. K tome opozi­cionom frontu nesrpskih republika i po­dručja pripada naravno i Makedonija, koja je prošle godine naročito kod svrgnuća Rankovića odigrala važnu ulogu, a koja je i u Vijeću naroda podupirala inicijativu nerazvijenih, ali se pri pokre­tanju same inicijative držala u pozadini.

Svečano postavljanje brončanog poprsja Jure Petričevića 8. lipnja 2010. godine neposredno uz novu dvoranu Matice hrvatske, a u znak zahvalnosti za oporučnu donaciju Matici hrvatskoj u iznosu od 1.450.000 maraka, kojom je dvorana i građena

Inicijativa „nerazvijenih“ za promje­nu ustava je prihvaćena u Vijeću naroda te su u izabranim komisijama prokuha­ni „amandmani“ za promjenu i dopunu ustava, koji su 18. travnja 1967. u Savez­noj skupštini i prihvaćeni. No od prvot­nog zamaha te inicijative za promjenu ustava u smislu izmjene odnosa medju republikama i prema federaciji nije osta­lo mnogo supstance. Ta je inicijativa procijedjena kroz razna sita i rešeta, te se na koncu nije više govorilo o prvot­noj svrsi inicijative „nerazvijenih“. Kao najspektakularnija promjena zaključeno je ukidanje funkcija potpredsjednika države i zamjenika vrhovnog zapovjed­nika vojske. Novim rješenjem u slučaju odsutnosti iz zemlje i duže spriječenosti Tita u svojstvu predsjednika države za­mjenjuje ga predsjednik Savezne skup­štine a u svojstvu vrhovnog zapovjedni­ka vojske jedan član savjeta narodne obrane. Ta promjena samo osvjetljuje borbu izmedju Srba i ne-Srba u najvišim državnim funkcijama. Daljnja važ­nija promjena se sastoji u tome, da se u republičke delegacije u Vijeće naroda pored „poslanika“ mogu birati i gradjani, nadalje je nešto izmijenjen položaj državnih sekretara. Medjutim težnja za većom samostalnošću osobito t. zv. au­tonomnih pokrajina nije postignuta. Teoretski tu dolaze u obzir Vojvodina i Kosmet kao autonomne pokrajine re­publike Srbije, ali su ustvari Albanci že­ljeli za sebe postići veću neovisnost od Srbije, u čemu ovaj put nisu uspjeli. Ta­ko je Albanac Bajram Selimi u diskusiji o promjeni ustava u Saveznoj skupštini ustanovio, da su ustav iz 1946. i ustavni zakon iz 1953. šire odredjivali položaj autonomnih jedinica nego novi ustav. No usprkos toga, albanska ofenziva pro­tiv Srbije je ovaj put odbijena.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika

U toku ovih ofenziva protiv velikosrp­skog centralizma t. zv. federacije i do­minantnog položaja Srbije na račun ne­srpskih republika i područja Hrvati su iskoristili inicijativu za promjenu usta­va i otvorili paljbu na najosjetljivijem dijelu političke fronte. Bosansko-hercegovačko-albanska inicijativa za promje­nu ustava stvorila je povoljnu atmosferu i formalne preduvjete za nastup hrvat­skih književnika i jezikoslovaca u obra­nu ugroženog hrvatskog književnog jezi­ka. Deklaracijom o samostalnosti hrvat­skog književnog jezika najkompetentnije hrvatske institucije i najmjerodavniji stručnjaci za hrvatski jezik i književnost nisu se samo založili za spašavanje hr­vatskog književnog jezika od spuštanja na razinu dijalekta prema srpskom jezi­ku i od propasti, nego su uz to raskrin­kali i dezavuirali lažnu politiku „brat­stva i jedinstva naroda“ kao nastavak karadjordjevskog „državnog i narodnog jedinstva“. Deklaracija o hrvatskom knji­ževnom jeziku predstavlja k tome osmrt­nicu ideji jugoslavenstva, koja je već davno kompromitirana i koja svoj kori­jen vuče i s jezičnog područja i koja je dobrim dijelom od toga čitavo stoljeće živjela. Deklaracija predstavlja u kultur­nom životu Hrvata povijesnu prekretni­cu, i ona ima i izrazito političko znače­nje, jer dira u temelje državno-političke doktrine i politike, o čemu najbolje svje­doče napadaji Komunističke partije i Tita na potpisnike Deklaracije, isključe­nje komunista-potpisnika Deklaracije iz Partije, i progon i svrgavanje s položaja komunista i nekomunista, koji su potpi­sali Deklaraciju, ili radili na zaštiti hr­vatskih kulturnih tekovina i narodnih interesa općenito. S obzirom na veliko povijesno značenje Deklaracije, ovdje ćemo se osvrnuti na neke njezine as­pekte od općeg interesa.

Deklaracija o jeziku – drugi hrvatski narodni preporod

Ideja jugoslavenstva je od svojih po­četaka usko povezana s nastojanjima za stvaranjem zajedničkog jezika Hrvata i Srba. Hrvatski narodni preporod pod Gajem je išao za afirmacijom hrvatske kulturne i narodne individualnosti i imao je u krajnjoj konzekvenciji izrazito po­litičko obilježje u otporu protiv germa­nizacije i madjarizacije u tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Iz toga kruga je nikao i pokret za zajednički književni jezik. Bečki književni dogovor od 1850. imao je udariti temelje jedinstvu jezika i po­litičkom jedinstvu Hrvata i Srba i svih južnih Slavena. Ideja jugoslavenstva imala je do stvaranja Jugoslavije 1918. više iskrenih prijatelja medju Hrvatima nego medju Srbima. Velikosrpski karak­ter Jugoslavije učinio je tu ideju i me­dju mnogim jugoslavenski orijentiranim Hrvatima nepopularnom i ona je u Hr­vatskoj postala sve više identična s hr­vatskim nacionalnim ropstvom. Kako je politika „bratstva i jedinstva naroda“ u komunističkoj Jugoslaviji nastavila jugo­slavenskom tradicijom na političkom i jezičnom području i postala sinonim za veliko-srpsku vlast, na srpsku incijativu su u doba apsolutne terorističke vlasti Rankovića 1954. potpisani zaključci No­vosadskog dogovora o hrvatskosrpskom odnosno srpskohrvatskom književnom jeziku. Vladajući narod Srba je uz formalni pristanak vodećih hrvatskih knji­ževnika i jezikoslovaca htio definitivno nametnuti svoj jezik Hrvatima. Da se radilo o nametanju srpskog jezika i o potiskivanju hrvatskog, jasno govori De­klaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju je 15. ožujka 1967. odobrio Plenum Društva književ­nika Hrvatske i koju je i potpisao veliki dio hrvatskih najistaknutijih živućih književnika i jezikoslovaca, čiji se potpis nalazio i na zaključcima Novosadskog dogovora. Hrvatski su predstavnici pot­pisujući Novosadski dogovor u tadašnje teško doba pokušali spasiti, što se u onoj situaciji moglo spasiti.

Deklaraciju su potpisali najkompe­tentniji hrvatski stručnjaci i ustanove za hrvatski jezik i književnost. Nikakvi progoni i hajke ne mogu Deklaraciju poništiti. Istom je ova Deklaracija Hr­vatskom narodnom preporodu, koji je pred 132 godine započeo pod Gajem, dala pravo konačno značenje. Hrvat­ski narodni preporod je u prošlom sto­ljeću afirmirao hrvatsku narodnu i kul­turnu individualnost, koja je postepeno u romantičarskom panslavenskom sanja­renju i zanosu te u otporu protiv ger­manizacije i madjarizacije bila spojena s maglovitim jugoslavenstvom i konač­no u Jugoslaviji podredjena politički i kulturno srpstvu. (Neuspjeh ideje ju­goslavenstva pod parolom „bratstva i jedinstva“ nužno je doveo do ponovnog afirmiranja hrvatske nacionalne i kul­turne individualnosti nasuprot srpstvu. Slabljenje velikosrpskog režima i dr­žave iskoristili su hrvatski književnici i jezikoslovci i Deklaracijom o hrvatskom književnom jeziku poništili i romanti­čarski bečki Književni dogovor iz 1850. i Zaključke Novosadskog dogovora iz 1954. u eri Rankovića. Time su ovi hr­vatski intelektualci izvršili drugi hrvat­ski narodni preporod, koji će i na kul­turnom i političkom području imati da­lekosežne posljedice. Deklaracija pred­stavlja historijsku etapu u oslobadjanju hrvatskog naroda, koja je u punom za­mahu. „Predlog za razmišljanje“ jedne grupe srpskih književnika prihvaća hrvatsku Deklaraciju o jeziku i ponište­nje Bečkog i Novosadskog dogovora. Ova skupina srpskih književnika pri­znaje pravo svakog naroda u Jugosla­viji na svoj jezik i prema tome poja­čava poziciju potpisnika Deklaracije i opravdanost nastupa hrvatskih književ­nika i jezikoslovaca.

Povezanost političkog jugoslavenstva s nastojanjima stvaranja zajedničkog književnog jezika Hrvata i Srba je uz­rokom, da Deklaracija ima veliko poli­tičko značenje. Ideja jugoslavenstva je politički već dugo kompromitirana, a posljednja teoretska slamka, na kojoj je jugoslavenstvo visilo, bio je „zajedni­čki“ književni jezik Hrvata i Srba. Idej­nog opravdanja jugoslavenstvo sada vi­še uopće nema, ali kako na njegovim starim temeljima počiva Jugoslavija kao država i velikosrpska politika „brat­stva i jedinstva“, Komunistička partija odnosno Savez komunista poveo je oštru borbu protiv potpisnika Deklaracije. Is­taknuti potpisnici Deklaracije, članovi Partije isključuju se iz Partije ili se kažnjavaju drugim kaznama, Krleža demonstrativno šalje pismenu ostavku na članstvu u CK SKH, a partijci i nepartijci, pa i oni, koji nisu sudjelovali u potpisivanju Deklaracije (Tudjman), gube položaje. Deklaracija i rad u nje­zinom duhu označeni su s najviših par­tijskih vrhova i zasjedanja „diverzijom“, „atakom“ na bratstvo i jedinstvo i sl. Radi se, dakle, o veleizdaji, o napadaju na državu.

Velika je slabost i Jugoslavije i ideje jugoslavenstva, kada su ugrožene na jezičnom pitanju. Poznato je, da mnogi narodi govore istim jezikom, a imaju svoje države. Veliki je broj naroda en­gleskog govora, a da ipak imaju svoje vlastite države. Slično je i s narodima, koji se služe španjolskim i francuskim jezikom, a i narodi njemačkog jezika su razdijeljeni na više država. S druge strane ima država, u kojima se govori raznim jezicima, te jezično jedinstvo ni­je uvjet za postojanje države. Izgleda, da je Jugoslavija jedina država, u kojoj je u očima vlastodržaca jezično jedin­stvo dvaju naroda (Hrvata i Srba) uvjet za opstanak države. Ne vide li partijski i državni rukovodioci, da su ovako do­veli sebe i svoju državno-političku do­ktrinu u apsurdnu situaciju i u ćor­sokak? Činjenica je, da je Deklaracija neopozivo potvrdila postojanje hrvat­skog pa prema tome i srpskog književ­nog jezika, i da se tu ne može na silu ništa izmijeniti. Prizna li se postojanje tih dvaju jezika, onda se po logici par­tijskih vrhova ruši i politika „bratstva i jedinstva“ i čitava država. Jezično je­dinstvo bi prema tome bilo sine qua non postojanja Jugoslavije.

Da se partijski i državni vrhovi ne­kako iskopaju iz ove situacije, upotre­bljavaju posebnu dijalektičku definiciju jugoslavenstva, koje oni izjednačuju sa t. zv. socijalističkom zajednicom naro­da Jugoslavije. Prema tome tu­mačenju jugoslavenstvo bi bilo neki so­cijalistički nadnacionalni pojam. U tome smislu Tito sada tumači jugoslaven­stvo, a i neki hrvatski komunisti to tu­mačenje preuzimlju. Evo kako Tito u svome govoru od 17. IV. 1967. pred Savezom komunista Beograda o razvoju Komunističke partije Jugoslavije u po­sljednjih 30 godina prikazuje to navod­no nadnacionalno jugoslavenstvo:

„I ovih dana imao sam priliku da čujem i pročitam kako omladina reaguje kad se, na primjer, pokreće pitanje ju­goslavenstva. Kad naši ljudi žele da se opredjeljuju kao Jugoslaveni, ja ih po­državam u shvatanju da se tu ne radi o nekom novom nacionalnom osjećanju već o osjećanju pripadnosti našoj soci­jalističkoj zajednici... („Vjesnik“, 18. IV. 1967.).

Izgleda, da Partija sada sistematski propagira ovo tumačenje jugoslavenstva nakon Deklaracije. Tako je M. Tripalo na sedmom plenumu CK SKH od 19. IV. 1967., koji je bio posvećen „Deklaraciji“ i nacionalnim sukobima u Jugoslaviji, pokušao pred hrvatskim ko­munistima jugoslavenstvo protumačiti u ovome novome smislu na slijedeći na­čin:

„Pogrešno bi bilo iz svega ovoga iz­vući zaključak da komunisti podcjenjuju nacionalne osjećaje. Oni stoje na stanovištu da kohezionu snagu Jugoslavije čine zajednički socijalistički interesi svih radnih ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da je to ono što sve nas čini Jugoslavenima, dakle pripadnicima socijalističke zajednice koja je u isto vrijeme i zajednica ravnopravnih na­roda i zajednica radnih ljudi koji se bore za izgradnju socijalizma na bazi samoupravljanja“. (Iz referata Tripala objavljenog 16. IV. 1967. u „Vjesniku“).

Ovo je pokušaj, da se pojam jugosla­venstva iz nacionalne sfere premjesti u neku višu socijalnu sferu. Medjutim ovo tumačenje ne stoji u skladu s historij­skim razvojem a u protuslovlju je s današnjom situacijom. Jugoslavenstvo je od početka a osobito od 1918. pa dalje imalo izrazito nacionalni karakter te je imalo apsorbirati i izbrisati historijske narodne individualnosti Hrvata, Srba, Slovenaca, Makedonaca i dapače nesla­venskih naroda i manjina u Jugoslaviji kao Albanaca, Madjara i t. d. Ustvari se radilo o brisanju svih narodnih indivi­dualnosti osim srpske, radi čega je ju­goslavenstvo postalo identično s veli­kosrpstvom. To je osnovna linija držav­ne politike predratne i poslijeratne Ju­goslavije sve do danas. Nikakva dijalek­tika ne može promijeniti to značenje jugoslavenstva.

To tumačenje stoji u sukobu s povi­jesnim činjenicama i iz jednog drugog razloga. Marksistička nauka i očekiva­nje, da će komunizam prebroditi nacije, patriotizam i nacionalne države nije se ispunilo nego je demantirano dosada­šnjim razvojem. Države se i u komuni­stičkoj sferi organiziraju u nacionalnim okvirima i nacionalna individualnost odnosno narod je najjači državotvorni faktor. Narod odnosno nacija je nadredjen društvenom poretku – bio on komunistički, socijalistički, demokratski, kapitalistički ili kakav drugi – a ne obratno. Današnja stvarnost u istočnoj Evropi s komunističkim diktaturama najbolje pokazuje nadmoćnost nacional­ne ideje nad komunističkim društvenim uredjenjem. A Jugoslavija kao multina­cionalna država zahvaljuje svoj opsta­nak samo sili a ne volji naroda, koji u njoj žive.

Jugoslavenstvo je, dakle, preživjelo u nacionalnom i jezičnom pogledu, te nikako nije identično s današnjim dru­štvenim poretkom, usprkos nastojanja Partije, da ga sada spasi dajući mu tu­mačenje u smislu „zajednice socijali­stičkih interesa“. No jugoslavenstvo je još veći anahronizam osobito za Alban­ce, koji u Jugoslaviji nisu manjina nego narod, i koji se ni po kojem kriteriju ne mogu uvrstiti u južne Slavene i biti „Jugosloveni“, kako to Tito veli i želi. Danas je taj anahronizam još veći, na­kon što osim Srba nijedan drugi slaven­ski narod u Jugoslaviji ne prihvaća ju­goslavenstvo. Da Albanci nisu nikada prihvaćali ni „nacionalno“ ni „socijali­stičko“ jugoslavenstvo, općenito je po­znato.

Tko je mjerodavan za književni jezik — književnici i jezični stručnjaci ili mase?

Nakon objave Deklaracije u „Tele­gramu“ od 17. III. 1967. razmahala se žestoka dirigirana kampanja protiv pot­pisnika Deklaracije. Uz difamiranje i is­ključenja iz članstva Komunističke par­tije i smjenjivanja s položaja, mobili­ziraju se radnici, sazivlju sastanci, odr­žavaju t. zv. znanstvena vijećanja, sve sa svrhom da se pokaže, kako potpis­nici Deklaracije nisu kompetentni za pitanje književnog jezika. Tako se u dnevnoj štampi u Jugoslaviji tiskaju članci pod naslovima „Deklaracija na­išla na opravdanu osudu javnosti“, „Kulturna javnost Hrvatske najoštrije osudjuje Deklaraciju“ i t. d. Tjeraju se po Komunističkoj partiji radnici i ostali personal u poduzećima, uredima i insti­tucijama na mitinge i skupštine, da osu­de Deklaraciju. Ali svakom razboritom čovjeku je poznato i jasno, da pojedin­ci a ne mase odredjuju norme za knji­ževni jezik i da je utjecaj književnika i lingvista na razvoj književnog jezika svakoga naroda od presudne važnosti. Bez književnika i jezikoslovaca narod­ni govor bi ostao na stupnju dijalekta te vjerojatno nijedan narod ne bi nesvijesno razvio svoj književni jezik. Dovolj­no je podsjetiti kod Hrvata samo na historijsku ulogu Marka Marulića kod stvaranja hrvatskog književnog jezika, pa da se vidi značenje književnika u razvoju književnog jezika. A uostalom ni bečki Književni dogovor iz godine 1850. ni Novosadski dogovor iz godine 1954. nisu zaključile mase nego mali broj književnika i lingvista. Ipak ko­munistička Jugoslavija nije nikada mo­bilizirala mase, da potvrde te zaključke. Sada se pokušava primijeniti ta meto­da, premda je broj institucija i pojedi­naca, koji su potpisali Deklaraciju, da­leko veći i reprezentativniji nego u slu­čaju Bečkog i Novosadskog dogovora. Osim toga, „Deklaracija“ je pomno pripremljena i od najmjerodavnijih knji­ževnika i jezičnih stručnjaka prethodno u užim gremijima odobrena.

Nikakvi masovni mitinzi ni plenumi ne mogu Deklaraciju poništiti. Nju je sastavila i potpisala kompetentna hrvat­ska intelektualna elita, prema kojoj par­tijski zaključci i masovne skupštine ostaju nemoćni i smiješni.

Deklaracija — složni nastup hrvatskih komunističkih i nekomunističkih intelektualaca protiv totalitarizma komunističke partije

Deklaraciju je potpisalo 19 hrvatskih najmjerodavnijih znanstvenih i kulturnih institucija za pitanje jezika. U ime tih institucija u sastavljanju i potpisivanju Deklaracije sudjelovalo je 130 osoba, od kojih su preko 70 članovi Saveza komunista (Ovi podaci potječu iz re­ferata P. Pirkera na 7. Plenarnoj sjed­nici CK SKH od 19. IV. 1967. prema „Vjesniku“ od 20. IV 1967., koja je bila posvećena Deklaraciji.) Prema tome više od polovice potpisnika Deklaracije su članovi Komunističke partije. Ovaj jav­ni nastup komunističkih i nekomunisti­čkih hrvatskih intelektualaca ima dvo­struko značenje.

U prvome redu, članovi Partije t. j. Saveza komunista pokazali su prema svojoj partiji neposluh, jer su bez do­zvole partijskog vodstva pripremili i potpisali Deklaraciju. To je sve učinjeno u tolikoj tajnosti, da partijski organi nisu za akciju saznali na vrijeme, da bi je mogli spriječiti. Kako je po propisima Partije i njezinog vodstva jedino Par­tija kompetentna da donosi odluke o svim pitanjima javnoga života, to su 70-orica članova Partije potpisnika Dekla­racije došli u sukob s totalitarizmom Komunističke partije. Ovi hrvatski ko­munistički intelektualci su odbacili tu­torstvo Partije i manifestirali slobodu mišljenja i nezavisnost intelektualnog stvaranja. Time su oni povrijedili osnov­ni princip Komunističke partije, što partijsko vodstvo osobito pogadja i što ono u osudjivanju i proganjanju komu­nističkih potpisnika Deklaracije poseb­no naglašuje. S obzirom na veliki broj članova Partije, koji su potpisali Dekla­raciju, mora se ovaj javni nastup hrvat­ske komunističke opozicije smatrati oz­biljnim i djelomično uspjelim pokuša­jem za uklanjanje partijskog monopola u javnom životu.

Drugi važan politički aspekt je za­jednički javni nastup komunista i ne- komunista intelektualaca u jednom osnovnom pitanju kulturne i državne politike. Zajednički hrvatski nacionalni interesi i intelektualna sloboda su ove dvije skupine u tolikoj mjeri povezale, da su sve druge razlike stupile u poza­dinu. To je važna točka prekretnica u poslijeratnom životu u Hrvatskoj, koja zacrtava novi put razvoja. U obrani općeljudskih i nacionalnih vrijednosti za hrvatske komunističke intelektualce interesi Partije stupaju u pozadinu, a nekomunistički intelektualci u službi is­tih ideala i vrijednosti pružaju ruku za suradnju. Da je to dogadjaj od velikog političkog značenja za budućnost, naj­bolje svjedoči žestoka reakcija i bijes Partije prema tome zajedničkom nastu­pu. No ovi hrvatski intelektualci ko­munisti i nekomunisti uživaju veliku potporu svoga naroda. Premda o raspo­loženju ogromne većine Hrvata u do­movini prema potpisnicima Deklaracije nema nikakve sumnje, hrvatska emi­gracija a osobito intelektualci mogu otvorenije i jasno pružiti potporu tim smionim hrvatskim intelektualcima u njihovoj hrabroj i otvorenoj borbi za osnovna ljudska i nacionalna prava hrvatskog naroda.