Jedna naša i dvije strane žene u hrvatskim (ne)prilikama

Svaki put moram protrljati oči kad vidim kako neki strani autori, pogotovo iz našeg susjedstva na velikom području njemačkog jezika, najvećega u Europi s njegovih sto milijuna žitelja, pokazuju zainteresiranost za hrvatske (ne)prilike kao da svojih tema i likova nemaju napretek, te često »pogađaju u sridu« kao da su rođeni među nama. Odgovor na to pitanje valjda ne ću nikad saznati, ali vjerojatno i nije važan, pogotovo ako su ti književni uradci vrijedni, a neki jesu, gotovo bismo ih mogli uvrstiti u hrvatsku književnost da nisu napisani na jeziku Goethea i Schillera. Čitali smo i opake zamjerke Hrvatima u prastarim djelima Grimmelshausena (Simplicissimus) i Friedricha Schillera (Wallenstein) pa sve do modernih kao što su Oliver Bottini (Der kalte Traum) i Thomas Glavinic (Unterwegs im Namen des Herrn), ali i proze prepune istinskog poznavanja naše suvremene zbilje, kao u romanima Norberta Gstreina (Die Winter im Süden) i Veita Heinichena s njegovim mnogobrojnim krimićima iz Trsta i okolice u kojima se dodiruje i našijenaca, s nekim pozitivnim ali većinom sa zloćudnim likovima kao što je to za očekivati u romanima takve vrste (o tome sam objavio osvrt pod naslovom »Hrvati u književnosti njemačkog jezika od kraja 19. do početka 21. stoljeća«, Republika, br. 4 / travanj 2013).

Pred nama su tri romana na njemačkom jeziku u kojima je naveliko zastupljena hrvatska problematika, premda su, dakako, u prvom redu proze o individualnim sudbinama nekoliko osoba koje bi mogle djelovati i izvan Hrvatske, ali eto nisu, našijenci su među njima ili su oni došli k nama, neki dragovoljno, drugi jer su ih na to prisilile neizbježive vanjske prilike. Riječ je o romanima modernoga njemačkoga klasika Martina Mosebacha Das Blutbuchenfest (Svečanost pod crvenom bukvom) i dviju austrijskih spisateljica Ruth Cerha Bora: Eine Geschichte vom Wind (Bura: priča o vjetru) i Anne Baar Die Farbe des Granatapfels (Boja šipka)^[1]. Mosebachov roman je u usporedbi s ostala dva najkompleksniji, svakako najpolitičniji, ali na jedan čudan način tako da bi ga neki hrvatski izdavač nastojao preraditi, odnosno upozoriti autora da se drži fakata, a ne da ih »izmišlja«, no to ne umanjuje njegovu literarnu vrijednost. Mosebach se i inače nije pridržavao konkretne stvarnosti pa je jednoj svojoj junakinji »stavio u krilo« računalo u vrijeme dok ono još nije bilo izumljeno.

Martin Mosebach o imaginarnoj
i stvarnoj obitelji Meštrović

Martin Mosebach poznati je njemački književnik koji osjeća usku povezanost s financijskom metropolom Frankfurtom na Majni, ne samo zato što je tu rođen nego i stoga što u njoj stalno živi i najbolje ju poznaje sa svim njezinim manama i vrlinama. Osim svoga pravog imena Frankfurt je poznat i po nadimcima kao Bankfurt, grad banaka, i Krank­furt, grad od kojega ćeš oboljeti. U svojem romanu s više desetaka junaka, uglavnom raznih muških i ženskih bogatuna, ispraznih ženskica koji žive od svoje ljepote ili novca preminulih supruga, pseudointelektualaca i politikanata koji misle da nešto znaju a pojma nemaju o onome što bi htjeli postignuti, nalazimo kao svijetao lik jednu Hrvaticu iz Bosne s »čudnim« imenom Ivana Meštrović. Zašto »čudnim«? Poradi toga što tvrdi da potječe iz velike obitelji slavnoga hrvatskoga kipara Ivana Meštrovića, koji je, kako stalno govori, rođen u Bosni i Hercegovini. Autor ga čak naziva »bosanskim Michelangelom« (?). Ivana Meštrović je obična čistačica u stanovima gotovo svih protagonista Mosebachova romana, ona je poveznica među njima, a da toga nije posve svjesna, a neki od njih i ne znaju da ona uklanja mrlje i prašinu u stanovima onih drugih s kojima se često sastaju na raznim domjencima i u poslovnim kontaktima. Mosebach je majstor opisivanja i najsitnijih detalja ljudi i prostora, pojedinosti koje katkad izgledaju suvišne, ali su itekako važne u velikom mozaiku njegova romana o Krankfurtu, velegradu u kojem se vrte milijarde raznih novčanih špekulacija i kuju politički planovi s neizvjesnim izgledima. Naime, ich-pripovjedač u Mosebachovu romanu namjerava iskoristiti ime kipara Meštrovića za svoj veliki pothvat organiziranja simpozija pod nazivom »Korijeni i temelji ljudskoga dostojanstva u kulturama Balkana«. On je dobio u ruke nekakav prospekt jedne Meštrovićeve izložbe s likovima iz njegova »vidovdanskoga razdoblja«, pa premda mu se oni ne sviđaju, dapače odurna mu je njihova neuvjerljiva monumentalnost, vjeruje da bi mu ta izložba Meštrovića kao »ideologa jugoslavenstva« pomogla u traženju financijskih sredstava za simpozij. Sve se to zbiva u predvečerje međunacionalnih sukoba u nesretnoj Bosni i Hercegovini, ali Nijemaca se to tada ne tiče, za razliku od Ivane, koja, tako reći, jednom nogom živi u Bankfurtu, a drugom u svojoj Bosni. Organizatoru budućeg simpozija nikako ne uspijeva nabaviti potrebna financijska sredstva za simpozij, pa kao plan B namjerava nagovoriti jednog parajliju da u dvorištu svoje kuće pod »crvenom bukvom« priredi veliki domjenak na kojem bi pozvani otvorili buđelare i tako napunili njegovu praznu blagajnu za organiziranje simpozija. No i taj pothvat propada, malo je tko došao na taj domjenak, osim nekoliko anarhista koji se bacaju na švedski stol, mokre po kutovima dvorišta i upadaju u luksuznu kuću, ostavljajući iza sebe pustoš. Tako su ti gradski gerilci upropastili i plan B ich-pripovjedača, a u isto vrijeme Ivana saznaje da je u Bosni vrag odnio šalu, pa sa suprugom i jednim Nijemcem putuje u »tamni vilajet« da vidi što se zbiva u obitelji i njezinu okolišu, pred prijetećim međunacionalnim sukobima koji još nisu dosegnuli vrhunac, ali su prijeteći unatoč izvanjskoj idili. Ivana doživljava u Bosni osobnu tragediju, na svadbi njezine sestre dječja kolica u kojima se nalazi njezin nedavno rođeni sinčić skotrljala su se niz padinu i dijete smrtno stradava. Skršena Ivana se vraća u Krankfurt da nastavi svoj rad čistačice, dok ostali junaci u Mosebachovu romanu i dalje psihički kubure u svojim ispraznim životima, nastojeći prema van biti veći nego što stvarno jesu. Mosebachov roman je panorama tzv. visokog društva u suvremenoj Njemačkoj koje živi gotovo izolirano od ostalih slojeva naroda, pa i od gastarbajterskih došljaka kakvih upravo u Frankfurtu ima mnogo. Tu se nalazi i središnjica hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj. Njemački pisac vrlo je nježnim perom opisao našu Ivanu, koja je priprosta žena, ali zna što znači prezime Meštrović, pa pola u šali, pola u zbilji govori: »Samo mi Meštrovići možemo spasiti Bosnu«. Ali ne i njezinu obitelj koja u sukobu s muslimanima mora navrat-nanos pobjeći iz svoga sela da bi iz udaljenosti od nekoliko kilometara s užasavanjem promatrala plamenove vatre koju su podmetnuli njihovi muslimanski susjedi. Pobjegli su bez izgleda na povratak.

A ono o Meštroviću kao »Bosancu« nije bez osnove. Sin Ivana Meštrovića, Mate, spominje u svojoj knjizi U vrtlogu hrvatske politike (Zagreb, 2003) da se obitelj Meštrović, bježeći pred Osmanlijama, preselila iz Bosne u Dalmaciju. Možda je to Martin Mosebach saznao i upleo u radnju svoga romana kako bi ime Meštrović moglo biti iskorišteno za simpozij o Balkanu čiji organizator tvrdi kako nitko ne želi nestanak Jugoslavije, pa ju treba spašavati. Na kraju simpozij nije održan, Jugoslavija je propala, a naša Ivana Meštrović i dalje mora živjeti u Krankfurtu čisteći stanove tamošnjih bogatuna koji i dalje troše vrijeme u svojim ispraznicama bez svrhe i smisla. Roman Martina Mosebacha svakako bi trebalo prevesti na hrvatski.

Ljubav jedne Austrijanke
na osebujnom otoku Susku

Dok je Frankfurčanin Martin Mosebach (1951) poznat i priznat književnik koji je objavio nekoliko hvaljenih romana, knjiga lirike, eseja i filmskih scenarija, dobivši dvije književne nagrade, primjerice najprestižniju u literaturi njemačkoga jezika Georg Büchner-Preis, za austrijsku spisateljicu Ruth Cerha (1963) malo je tko čuo. Rođena je u Beču u obitelji glazbenika, no njezina intelektualna ljubav prebacila se navršivši 40. godinu života (!) na pisanu riječ u obliku pripovijetki i romana. Radnja njezina trećeg romana pod naslovom Bora : Eine Geschichte vom Wind odigrava se na našem jedinom pješčanom otoku Susku, poznatu po svojim iseljenicima u Americi i čudnim narodnim nošnjama, no nadamo se, bit će uskoro i po nečemu još zanimljivijem, naime po jednoj ljubavnoj priči između Bečanke Mare i Hrvata Andreja, ali i po opisima bure, koja je metafora za promjene raspoloženja, za pročišćavanje sukoba, za stanke između približavanja i udaljavanja dvoje zaljubljenih koji to u početcima svojih susreta ne žele biti. Spisateljica Mara dolazi svake godine na Susak da se odmori od uzbuđenja gradskoga života u milijunskome Beču. U ovoj sezoni Maru muči stvaralačka nemoć, naprosto ne zna što bi i kako pisala. Na Susku susreće hrvatsko-američkog fotografa Andreja, kozmopolita koji je svuda kod kuće, ali isto tako rado dolazi na svoj otok, kao i na stotine drugih Suščana koji se svake godine vraćaju za kratko vrijeme iz pregrađa New Yorka Hobokena na rodni otočić da liječe rane domotužja. Susak je površinom malen, svatko zna svakoga, otok je to izrazitih individualaca koji poštuju posebnosti drugih, posebice kratkoročnih povratnika iz Amerike koji svake godine slave svoj Emigrant’s day, znajući da se nikad ne će zauvijek vratiti na svoj otok pod udarcima svemoćne bure, ali te dane i tjedne uživaju u susretima i veselicama. Mara i Andrej kao da se ne žele približiti, nekako se čudno ignoriraju, da bi onda nakon stanovitog vremena naglo i strastveno postali ljubavni par. Ovo dvoje ljubavnika, otok i bura glavna su »lica« ovog ne baš velikoga romana, ali i ostali koje u njemu susrećemo zapamtljivi su po svojim osobinama ljudi koji bez velikoga žaljenja nose ožiljke života, nadareni mudrošću onih koji su doživjeli tuđi svijet da bi se skrasili u svom malom i uskom životu na otoku, zadovoljni sobom i svojim okolišem. Andrej i Mara istražuju otok lutajući od jednog do drugoga njegova kraja, od juga do sjevera, istoka i zapada, i poprijeko, otkrivaju uvalice i špilje koje domaći svijet izbjegava, naprosto u pejsažima Suska traže i nalaze sebe. Rekli bismo kao moderni Adam i Eva. Andrej je inače rođen u New Jerseyu, ali u tom gradu nikad nije stekao osjećaj domovinstva. Zanimljivo je da bečka autorica spominje ilegalne odlaske brojnih Hrvata iz Titove Jugoslavije u veliki svijet za slobodom i kruhom, što nije bilo neopasno kad se pucalo na našim granicama, pa i onima morskim, u bijegu po noći i burnim valovima u susjedni slobodni Trst.

U susretu s Andrejom Mara zaboravlja projekt svoga novog romana, on nije više toliko važan koliko provođenje vremena s tim šutljivim i zanimljivim zrelim muškarcem. U trenutcimna osamljenosti duboko u noći Mara ustaje i kuha, za sebe, za druge, uvijek previše. Kad joj i to nije dovoljno, susreće se sa susjedima koji također pričaju o svemu i svačemu, piju, jedu i pjevaju. Tu je i jedan kipar koji samo ljeti stvara, dok u ostala godišnja doba posjećuje prijatelje, čita i ide na koncerte, ali još važnije: bulji u zrak. Da, kako kaže: »To buljenje u zrak je najvažnije«. Blažena južnohrvatska fjaka. Mari to teško uspijeva, njezin život na otoku rastrgan je između nesanica i noćnih kuhanja i susreta s Andrejom s potpunom spoznajom da je ta njihova veza osuđena na privremenost jer Andrej mora lutati svijetom sa svojom kamerom, a ona se mora vratiti u svoj kozmopolitski Beč, da bi onda jednom godišnje ponovno došla na Susak, koji autorica poimence nigdje ne spominje, no za Hrvate je opis tamošnjih krajolika i ljudi tako očit da sumnje u to nema. Ovaj roman je šarmantna ljetna priča, tekst koji se čita u jednom dahu, vjerojatno ne baš vrhunska literatura, ali ipak zanimljiv stranim čitateljima, pa i našima koji znaju što se između spolova zbiva tijekom užarenih ljetnih ferija pod suncem na hrvatskom Jadranu. Mogli bismo austrijskoj spisateljici zahvaliti i za stanoviti turističkopromidžbeni učinak njezina romana na njemačkom govornom području, odakle dolazi najveći broj turista na jedno od najljepših mora u svijetu.

Djevojčica razapeta između austrijske očevine i hrvatske majčevine

Anna Baar je naše gore list, rođena je 1973. u Zagrebu, otac Austrijanac, majka Hrvatica. Rasla je dvojezično u Beču, Klagenfurtu (Celovcu) i na Braču. Studirala je publicistiku, slavistiku, teatrologiju i komunikologiju te promovirala u doktoricu filozofije na Sveučilištu u Klagenfurtu, gdje uglavnom živi i radi, često posjećujući otok svoje majke, odnosno prije svega svemoćne bake, Brač. Dobila je niz književnih nagrada. Die Farbe des Granatapfels je njezin prvi roman. Roman je očevidno autobiografski, napisan dijelom iz perspektive djevojčice koja stalno mora mijenjati ne samo jezik nego i životnu filozofiju svoje bake s hrvatskom prošlošću i svoga austrijskoga oca s njemačkom današnjicom. Na Braču ponajprije doživljava jugoslavensku stvarnost, u Klagenfurtu ostatke germanskoga nacionalizma. Baka Nada preživjela je Drugi svjetski rat kao partizanka, njezin odnos prema Austrijancima ostao je distanciran i danas kad na Otok dolaze kao pitomi gosti. U Klagenfurtu pak djevojčica živi u dobro situiranoj građanskoj obitelji koja na one »dolje«, to jest majčinu hrvatsku rodbinu (gastarbajtere!), gleda svisoka. Baka stalno govori kako joj je žao što se majka zaljubila u Austrijanca, inače profinjenog pijanista, ali čovjeka koji govori njemački, dakle jezikom bivših neprijatelja, čija nedjela ne može zaboraviti. Usto kao vječna rana u bakinu sjećanju ostala je smrt njezine sestre, koju su pogubili Nijemci. Prošlost je u bakinu životu uvijek nazočna, što djevojčica u početku ne shvaća. Baka Nada ipak, ali uzaludno nastoji »odgurati pod tepih« prošlost neumoljivom marljivošću, štedljivošću do krajnjih granica korištenja otpadaka i posesivnim odnosom spram svoje unučice, od koje stalno traži da joj glasno kaže kako najviše voli svoju nonu. U posjetima Klagenfurtu nona Nada mršti se na austrijsku okolinu, na te, kako ih pogrdno naziva, »Übermenschen«, nadljude, premda to oni nisu, ali ostavljaju na nju takav dojam. Sjene prošlosti su pretamne da bi potisnule svjetlost današnjice. Da se barem zaljubila u nekog Slovenca, govori baka, bilo bi podnošljivije, Slovenija je ipak pripadala Jugoslaviji, a ne kao Koruška (Kärnten) Austriji.

Pri kraju prijelaza od djevojčice u ženu hrvatsko-austrijska mješanka sve obzirnije počinje shvaćati traume svoje bake, koja joj otvorenije priča o užasima partizanije i boli nanijete gubitkom voljene sestre. Ali kad unuka od milja nazvana Anuška zapita baku: što je bilo u Bleiburgu, odgovor je slijeganje ramena i šutnja. Poslije nešto više: mi nismo znali ništa, bio je rat. Nakon što su se baka i unuka susrele u »sređivanju prošlosti«, za unuku posjeti Braču više ne dolaze u obzir. Sve ono što je nekoć davalo smisao životu njezine bake, od rada u vrtu do uređivanju kuće, sve se pretvorilo u svoju zapuštenu suprotnost. Ali ostaju sjećanja ne samo na Brač nego i Zagreb s njegovim poslijeratnim tužnim zbivanjima jednoga građanstva bez građanske države, s pridošlim »divljim« partizanima, oficirima načičkanim ordenjem i njihovim »milostivama« neukusno našminkanima kao u cirkusu.

Svaki put kad bi dolazila na Brač djevojčica je morala mijenjati svoj jezični i kulturni identitet, morala postati Hrvaticom, što autorica »dokumentira« hrvatskim rečenicama, uglavnom poslovicama i mudrim narodnim izrekama svoje bake, upućene djevojčici, koje često nisu prevedene na njemački. Njemački čitatelj njihov smisao mora odgonetati iz konteksta, što po mome mišljenju katkad nije lako, pa i nemoguće, ali ipak daju stanoviti kolorit ovom vrlo kompleksnom tekstu. Djevojčica pak, gurana iz jednog u drugi kulturni krug, često biva time opterećena, stječe dojam da ni u jednom nije dobrodošla. Ta stalna premještanja iz bukoličkog Brača s njegovim cvrčcima i bujnom vegetacijom, sa zvonkošću domaćega narječja, u civilizacijsko ozračje Klagenfurta s njegovom »germanskom« hladnoćom, zadaju velike poteškoće senzibilnoj djevojčici, ali pridonose i njezinu sazrijevanju kao samosvojne osobnosti.

Pri kraju romana djevojčica je već zrela djevojka, ona posjeduje više snage da se samouvjereno nosi s nesvladanom prošlošću svoje bake. Govoreći za njemačku radijsku postaju NDR u Hamburgu, Anna Baar je pokušala tu nacionalnu podvojenost objasniti čak i suprotnostima unutar gotovo svake obitelji: »Nije to baš tako da moramo imati dva podrijetla u smislu dviju zemalja. Mi i onako posjedujemo sumnjiva podrijetla jer svi imamo oca i majku, znamo da se ovaj Clash of Cultures može dogoditi i u obitelji u kojoj oba roditelja potječu iz iste gradske četvrti. I onda se nalazimo pred općevažećim sudbonosnim pitanjem bez obzira na to posjeduje li tko sad dvije domovine u smislu dviju nacionalnosti« (NDR, 3. 11. 2015). Što znači, podvojenost se može dogoditi i u najmanjoj ljudskoj zajednici, u obitelji. Možda je to samo utjeha, ali ako funkcionira, vrijedi ju koristiti. Po mojem je mišljenju gubitak domovine ipak neopisivo težak teret i neusporediv s ostalim ljudskim gubitcima. A dvije domovine nije moguće imati, očevina je jedno, majčevina nešto drugo. Spojene čine cjelinu, razdijeljene kidaju kompaktnost svake osobnosti. No onomu tko i dalje živi s time bez većih noćnih mora mora se odati priznanje za hrabrost.

Pri kraju romana dolazimo u postjugoslavensku prošlost na Braču. Neki odjednom govore hrvatskije (nije muzika, nego glazba, nije klavir, nego glasovir, nije hiljada, nego tisuća), spomenik partizanu je srušen, čak je razmrvljeno i postolje; Anuška biva upozorena da je sad postala Hrvatica, ali sve je to zbunjuje jer se osjeća stranom, ne želi biti ničija, rat koji je izbio u »Postjugoslaviji« nije njezin rat. Baka sve očitije stari, postaje sjena same sebe. Unuka Anuška katkad joj se javi telefonski i pita ju »kako živi«, a odgovori bivaju sve plošniji, dapače katkad »odgovara« šutnjom, približavanje smrti unosi jednoličnost i dapače dosadu u životu. Roman završava nekim čudnim opisom splitskoga kolodvora, opisom koji kao da nema veze s dotadašnjom radnjom, no u tome je njegova simbolika: odlazak, rastanak, nepovratak iz jednoga života u dvoje u život sa samom sobom, Anuškom, unukom Bračanke Nade koja je »izgubila« kćer njezinom udajom za Austrijanca, pripadnika one nacije protiv koje se borila kao partizanka da bi poslije potomke tih osvajača ugošćivala kao turiste.

Ovaj roman svakako prevesti na hrvatski.

^[1]   Martin Mosebach: Das Blutbuchenfest, naklada Hanser, München, 2014.

Ruth Cerha: Bora, Eine Geschichte vom Wind, naklada Frankfurter Verlagsanstalt, 2015.

Anna Baar: Die Farbe des Granatapfels, naklada Wallenstein, Göttingen, 2015.