Inspirativna knjiga sinteze povijesti znamenitih, a javnosti dosad nepoznatih Hrvata, od novovjekovlja do suvremenosti

Knjiga profesora Mije Koradea Istraživači novih obzorja: djelovanje hrvatskih misionara i profesora od 16. do 20. stoljeća predstavljena je u svibnju ove godine u izdanju Matice hrvatske u prostorijama istoimene institucije. Kako je i sam autor istaknuo, to je rezultat dvadesetpetogodišnjeg istraživanja o hrvatskim znanstvenicima, istraživačima, književnicima i diplomatima u navedenome razdoblju, s bogatim bibliografskim izvorima i dosad neobjavljenom arhivskom građom. Podijeljena je na pet poglavlja koja predstavljaju pet različitih tematskih cjelina, sa središnjim prikazom pojedinih protagonista i institucija u kojima su djelovali, svakoga u specifičnim okolnostima.

U prvom poglavlju analiziraju se životopisi mnogih misionara s područja Hrvatske koji su, u raznim stoljećima, djelovali u prekooceanskim zemljama. Najdetaljnije je prikazana sudbina isusovca Ignacija Szentmartonyja, kraljevskog matematičara, astronoma i autora prve kajkavske gramatike u Hrvatskoj, koji je, kao što je navedeno, »za svoja vrijedna djela i zasluge bio nagrađivan poniženjem, trpljenjem i zaboravom«. Spomenuti su, nadalje, i mnogi zanimljivi detalji o prirodoslovnim istraživanjima u kojima je sudjelovao i isusovac iz Varaždina Franjo Haller, a opisana je i nadasve značajna misionarska djelatnost Ferdinanda Konšćaka, kojemu je nedavno podignut spomenik zbog »doprinosa donošenju civilizacije i zapadne kulture u Donju Kaliforniju«. Također su posebno istaknute humane metode evangelizacije kojima su se služili svi opisani misionari. U zadnjem je dijelu poglavlja, pri opisivanju djelatnosti hrvatskih misionara u SAD-u, u mnogim stvarima ocrtan uobičajeni život tamošnjega hrvatskog iseljeništva u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Drugo poglavlje govori o mnogim značajnim Hrvatima, aktivnima u diplomaciji na području cijelog svijeta. Osobito je isticano djelovanje Stjepana Drenoczyja u Moskvi tijekom 16. stoljeća, posvećenog zamisli ujedinjenja kršćanstva, i papinskog vizitatora na području Balkana Aleksandra Komulovića, aktivnog u nastojanju da se Balkan oslobodi okupacije Turaka. U dijelu poglavlja spominje se i sudjelovanje hrvatskog znanstvenika Stjepana Gradića u filozofskim raspravama 17. stoljeća, pri čemu treba spomenuti kako je autor knjige komplicirana filozofska pitanja vješto uspio prikazati na jednostavan, čitateljstvu lako razumljiv način. Analizirano je i djelovanja književnika i političara Antuna Mihanovića, najpoznatijega kao autora hrvatske himne, čija su mnoga diplomatska postignuća, iz određenih razloga, potpuno nepoznata u široj javnosti. Naime, Mihanović je također, kako autor ističe, »odigrao odgovornu i značajnu ulogu u zamršenim političkim zbivanjima toga vremena, što mu je bečki dvor priznavao i zato ga cijenio«.

Unutar trećeg poglavlja ukratko su izneseni biografski podatci raznih hrvatskih profesora filozofije iz 18. stoljeća. Potrebno je spomenuti kako su oni osim filozofskih radova pisali i mnogobrojne rasprave iz područja matematike, fizike ili astronomije. Među takvim autorima posebno se ističu Josip Zanchi, autor prvog priručnika cjelokupne fizike kao takve napisanog na području Hrvatske, i Augustin Michelazzi, čiji su prirodoslovni priručnici također, kako je navedeno, »prvi takve vrste što su ih napisali naši ljudi«. Govori se i o multidisciplinarnom pristupu na isusovačkim učilištima, gdje se predavala filozofija, metafizika, zemljopis, matematika, biologija, fizika i druge znanosti, zbog čega su mnogi isusovci i bili sposobni pisati kvalitetne radove iz svih navedenih područja. Autor napominje kako su djela tih hrvatskih profesora filozofije pisana na »osebujan način«, što znači da su, unatoč svojoj neospornoj visokoj stručnosti, sastavljena tako da budu zabavna i poučna široj čitalačkoj publici. 

Četvrto poglavlje Hrvatski intelektualci u Beču i Monarhiji (str. 243–318) donosi niz multidisciplinarnih istraživanja hrvatskih intelektualaca, napose Jurja Križanića u Grazu tridesetih godina 17. stoljeća te dvorskog agenta Josipa Keresturija, koji je napisao dva pravno-povijesna djela koja su važan izvor za proučavanje političke povijesti Mađarske, a time i Hrvatske, u doba vladavine Josipa II. i Leopolda II. Zanimljiv je opis djelovanja dubrovačkih pjesnika i njihova recepcija u Europi, te gradišćanskih Hrvata. Posebno je lijepo opisana djelatnost hrvatskih isusovaca i njihovih ljekarni za održavanje narodnog zdravlja i unapređivanje kvalitete života naroda. Poglavlje završava opisom akademskih veza slovačke Trnave i Zagreba, s obzirom na to da su prvu gimnaziju u Zagrebu 1607. godine otvorili upravo isusovci iz Slovačke, te daljnjim razvojem akademskog i znanstvenog života kroz djelovanje slovačkih profesora i znanstvenika u Zagrebu i Hrvatskoj.

U petom i završnom poglavlju Hrvatski penitencijari u bazilici Sv. Petra u Rimu od 1596. do 1773. kronološki su prikazani znameniti Hrvati kao penitencijari rimskoga kolegija. O malo poznatom znanstvenom radu Bartola Kašića dobivamo fantastičan uvid u raznolikost njegovih interesa i erudiciju. Plastičan prikaz napisan je doista jednostavno i razumljivo, s bogatim bilješkama izvora, te je značajan poticaj filolozima, povjesničarima i pravnicima, izvrstan okvir za daljnja istraživanja. Posebno bi napomenuli da čini važan doprinos hrvatskoj, ali i svjetskoj historiografiji zato što otkriva novu dimenziju intelektualnog djelovanja tih znamenitih protagonista, primjerice Ruđera Boškovića, dosada nepoznatu široj javnosti. A to autor postiže upravo istraživanjem teško dostupnih i ne­objavljenih crkvenih i diplomatskih izvora sažetih u ovoj vrijednoj knjizi i konstruiranih u priču o hrvatskim znanstvenicima i njihovim sudbinama.

Poseban osvrt zaslužuje izvrstan prijevod profesorice Mirjane Polić Bobić, koja je svojim stručnim i profesionalnim pristupom sistematizirala i prevela na hrvatski jezik izvornu građu na španjolskom jeziku. Osim toga, iscrpnim objašnjenjima kontekstualizirane su mnoge nepoznanice i stavljene u onodobni povijesno-civilizacijski kontekst, čime je sama priča dobila novu spoznajnu dimenziju, dosad nepoznatu hrvatskoj akademskoj i široj javnosti.

Zaključno gledano, sam autor već u predgovoru spominje glavni razlog pisanja ove knjige, ističući kako su u njoj obrađivani mnogi likovi »koji predstavljaju potpunu novost u hrvatskoj historiografiji, jer se o njima i njihovim djelima nije znalo uopće ništa ili su bili vrlo malo poznati«. Prema tome, svrha je knjige potaknuti povjesničare i ostale znanstvenike na nastavak istraživanja navedenih hrvatskih znanstvenika, misionara, istraživača, književnika i diplomata, o kojima je, nažalost, napisano premalo kvalitetnih i iscrpnih historiografskih radova.