Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika u povijesnom kontekstu

Pola stoljeća dugo je razdoblje i nije čudno što mnoge osobe srednjega i mlađeg naraštaja o Deklaraciji i njezinoj važnosti za hrvatski jezik i društvo imaju samo maglovite predodžbe ili o tom jedva išta znaju^[1]. Zato je potrebno podsjetiti prije svega naše suvremenike kako jezik i pitanje jezika jednoga naroda (pa tako ni hrvatskoga) nisu ni nevažne ni usputne stvari, kako to neki misle i kako bi to željele prikazati gotovo sve političke garniture u Hrvatskoj, barem one od kraja 1990-ih na­ovamo kada više nije bilo izravne opasnosti po sam opstanak države. Na važnost toga prekretničkoga dokumenta u novijoj hrvatskoj povijesti upozoravali su mnogi, ali je najbolje njegovu i važnost i opravdanost, u nekoliko tekstova, istaknuo pok. akad. Dalibor Brozović, ujedno jedan od njezinih tvoraca^[2]. Akad. Brozović upozoravao je kako bi bilo neodgovorno pitanju Deklaracije i (hrvatskoga) jezika pristupati samo prigodničarski i obljetničarski, nego bi umjesto toga valjalo voditi dugoročno osmišljenu jezičnu politiku utemeljenu na znanstvenim i stručnim osnovama. Kada je riječ o jeziku, povremeni i prigodničarski aktivizam (voluntarista i amatera) treba zamijeniti sustavnim i stalnim radom profesionalno osposobljenih jezikoslovaca na jeziku službene i javne uporabe. Nažalost, gotovo sve političke skupine u Hrvatskoj koje sudjeluju ili prevladavaju u vlasti smatraju da jeziku ne treba pridavati nikakvu posebnu pozornost (»što će nam bavljenje jezičnim pitanjima kada svi mi znamo govoriti i pisati!«), u Hrvatskoj se svatko smatra mjerodavnim donositi sudove pa i odluke o jeziku. Podsjetimo na početku na glavne činjenice u vezi s Deklaracijom.

Potkraj 1966. i početkom 1967. hrvatski lingvisti i književnici iz Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske u tajnosti su pripremali tekst o nazivu i položaju jezika službene i javne uporabe u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) kao dijelu tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a tekst je tiskan pod naslovom Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u časopisu Telegram od 17. ožujka 1967. Trebao je to biti amandman na novi Ustav koji se pripremao. Danas se pouzdano zna za šest sastavljača teksta Deklaracije (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić), dok se ne zna točno tko je bio sedmi član skupine (osim ostalih spominju se Jakša Ravlić i Vladimir Blašković, ali je najvjerojatnije to bio Vlatko Pavletić). Tu prosvjednu i programatsku izjavu prihvatila je većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova koje se izravno hrvatskim jezikom bave ili ih se javna uporaba hrvatskoga jezika posebno tiče (osamnaest ustanova, radnih jedinica i društava), a potpisao ju je također veći broj istaknutih znanstvenih, kulturnih i javnih djelatnika. Njome se zahtijevao ravnopravan položaj hrvatskoga jezika u jugoslavenskoj federaciji (odnosno u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj kao dijelu federacije), zatim slobodno oblikovanje hrvatskoga jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija i primjena hrvatskoga jezika u svim sferama života. U političkom smislu željelo se upozoriti na to da se nametanjem Novosadskoga »dogovora«, kao i osobito samovoljnom zaplotnjačkom provedbom njegovih dijelova, ruše temelji ravnopravnosti na kojima je, deklarativno, bila utemeljena (nova) Jugoslavija. Dodatnu je težinu Deklaraciji dalo i to što ju je potpisao i Miroslav Krleža, istaknuti lijevi intelektualac i slavan pisac. No i u vezi s Deklaracijom valja razmotriti uzroke i sagledati rezultate i posljedice.

Objavljivanje Deklaracije pokrenulo je u tadašnjem hrvatskom (i općenito jugoslavenskom) javnom životu snažno političko komešanje i trvenje te izazvalo i pokrenulo represivni aparat. Premda se do tada dijelu partijskoga rukovodstva (rukovodstva Saveza komunista) činilo da će, nakon oktroiranja tzv. Novosadskoga pravopisa, Hrvatima napokon biti odrezana slamka samosvojnoga i samostalnoga vođenja jezične politike i njegovanja vlastitog jezika, Deklaraciju su demonstrativno potpisale i objavile ne samo prve ličnosti hrvatskoga jezikoslovlja, književnosti i kulture, nego i gotovo sve nacionalne institucije koje su se hrvatskim jezikom izravno ili posredno bavile ili pak su o njem izravno ovisjele njihove djelatnosti. Unatoč pritiscima i progonima, događaji koji su uslijedili idućih godina samo su potvrdili da se hrvatski jezik našao u opasnosti da bude izbrisan, kao i to da je hrvatski jezik bio samo lakmus preko kojega se jasno očitavala ukupna gospodarska, politička, kulturna, prometna itd. podređenost hrvatske sastavnice u »zajedničkoj« državi te potisnutost i zapostavljenost hrvatskoga nacionalnog bića. Žestoke reakcije političkih tijela i represivnog aparata na Deklaraciju teško danas može razumjeti netko tko dobro ne poznaje prilike i odnose u tadašnjoj državi, pogotovu zato što je Deklaracija vrlo pomno bila pisana tada ustaljenom frazeologijom i stilom »samoupravnoga socijalizma« kao i stilom zasada jugoslavenskoga »bratstva i jedinstva« te deklarativne »ravnopravnosti bratskih naroda«. Doduše i to je očigledno moglo samo ozlojediti vodeće i vladajuće partijske i političke skupine. Valja napomenuti da je i među sastavljačima i među potpisnicima bilo uvjerenih i vrlo aktivnih komunista koji su se politički formirali u partizanima.

Da jezik općenito, pa ni hrvatski jezik, nije nimalo sporedno i nevažno pitanje, svjedoči i to što se u prethodnim desetljećima, znatno prije Deklaracije, u najmanje tri prijelomna politička i povijesna trenutka hrvatski jezik pokušalo izrijekom zaštititi.

Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a (Antifašističko Vijeće Narodnoga Oslobođenja Jugoslavije), održanom 29. i 30. studenoga 1943. u Jajcu, donesena su načela na kojima je trebala biti ustrojena buduća federalna Jugoslavija. U duhu tih federativnih načela, 15. siječnja 1944. Predsjedništvo AVNOJ-a donijelo je odluku da će se u službenim izdanjima AVNOJ-a sve odluke i proglasi toga tijela, dakle i u budućoj federativnoj Jugoslaviji, objavljivati na »srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom« te da su ta četiri jezika (slovenski, hrvatski, srpski i makedonski) ravnopravni na cijelom teritoriju Jugoslavije. Odluku su potpisali dr. Ivan Ribar kao predsjednik i Rodoljub Čolaković kao tajnik Predsjedništva AVNOJ-a i Nacionalnoga komiteta. U skladu s tim, i na zasjedanju ZAVNOH-a (Zemaljsko Antifašističko Vijeće Narodnog Oslobođenja Hrvatske), održanom u Topuskom 1944. uz sudjelovanje Andrije Hebranga i Vladimira Nazora, smatralo se nužnim odlučiti da se hrvatskomu jeziku u budućoj federalnoj Hrvatskoj osigura status službenoga jezika i jezika javne uporabe, da se u uporabu vrati Boranićev pravopis (i to onaj iz 1920-ih, koji nije bio snažno »belićiziran« u duhu karađorđevićevskoga unitarizma) te da se osigura razvitak hrvatskoga jezika pod njegovim nacionalnim hrvatskim imenom, na temelju hrvatske tradicije u književnoj i javnoj uporabi. Takva su pak rješenja bila vrlo bliska onima koja su još ranije, godine 1939., bila donesena i u predratnoj Banovini Hrvatskoj. Upravo su se na jezik odnosile neke od prvih njezinih odluka. Tada je, ponajprije vraćanjem u uporabu Boranićeva pravopisa, bila dokinuta srbijanska i velikosrpska diktatura »srpsko-hrvatskoga« (i prije toga »srpsko-
-hrvatsko-slovenačkoga«) kao službenoga jezika, posebice bez­obzirna nakon ubojstava i ranjavanja hrvatskih zastupnika u jugoslavenskoj skupštini i nakon potonjega uvođenja šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića.

Kako god bilo, oštre političke reakcije na Deklaraciju potvrdile su sumnje da su odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a o jeziku bile ili samo privremena maska za drugačije skrivene namjere ili pak da su se eventualno iskrene i časne namjere tih tijela željele grubo izigrati. Drugim riječima, da se potonja jugoslavenska partijska i državna politika nije tako nasilnički otklonila od odluka i AVNOJ-a i ZAVNOH-a, da nije popuštala pritajenomu i prijetvornomu šovinizmu i želji za supremacijom jedne nacionalne sastavnice u višenacionalnoj državi, s postojanim nastojanjem da se Jugoslavija preobrazi u Veliku Srbiju, možda je bivša savezna država mogla doživjeti manje tragičan kraj. Možda se mogla čak i održati da se umjesto na patetičnim sloganima temeljila na švicarskoj formuli: narodi i narodnosti, vi se ne morate uzajamno ljubiti, ali ste dužni poštovati prava jedni drugih. Zahvaljujući tomu načelu do kojega je kasno došla Švicarska, nakon više stoljeća ratova jednoga kantona protiv drugog, jednoga grada protiv drugog, u posljednja više od dva stoljeća živi u unutarnjem miru.

Uoči samoga Drugoga svjetskog rata Hrvati su, uz potporu velikih zapadnih sila, uspjeli uspostaviti Banovinu Hrvatsku i djelomice zauzdati teror jugoslavenskoga državnog i policijskog aparata nad Hrvatima (zastrašivanje, premlaćivanje, progoni, slanje u zatvor i na robiju, atentati, ubojstva politički nepoćudnih Hrvata), iako ne i teror paradržavnih i paravojnih organizacija, a taj se teror još i danas nastoji pomno skrivati od javnosti ili se pak spominje samo usputno kao nebitan. Od prosinačkih žrtava 1918. do žrtava u Donjim Mostima 1941., zbog otpora unitarističkomu jugoslavenstvu tisuće su Hrvata stradale a stotine platile životom. Nakon nagrađivanja neodlučnog i neučinkovitoga saveznika slovenskim i hrvatskim zemljama za stupanje u rat protiv Austro-Ugarske, nakon nonšalantnog izigravanja (pa i ismijavanja) Wilsonovih pravičnih načela za ustroj Europe nakon Prvoga svjetskoga rata, velike su zapadne sile, čini se, istom u pucnjevima i dimu atentata u Marseilleu 1934. napokon počele shvaćati neodrživost i tragiku tadašnje Jugoslavije kao neodgovorno i nepravično skalupljene političke improvizacije. No iako je sam Vladko Maček odbio Hitlerovu ponudu da stane na čelo marionetske NDH, koja je ustvari bila podijeljena na njemačku i na talijansku zonu, a Mačeka su vlasti zbog njegovih stavova bile i konfinirale, u poratnoj komunističkoj Jugoslaviji Banovina Hrvatska uporno se nastojala – po ideologiji i po postupcima – izjednačiti s režimom NDH. Tako se, što se izravno jezika tiče, npr. i važna knjiga Petra Guberine i Krune Krstića Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika (Zagreb, 1940), koja je bila i izrađena i objavljena za vrijeme Banovine Hrvatske, nastojala okvalificirati kao ustaška (uostalom, u NDH je bio zabranjen Hrvatski pravopis kojemu je jedan od autora bio i P. Guberina), bez obzira na to što je Petar Guberina bio jedna od legendi pokreta otpora potkraj rata (u sjevernoj Italiji), čovjek koji je mnogobrojnim ljudima (»druge vjere, nacije ili ideologije«) pomogao spasiti se i od progona i od smrti.

Da su se kojim slučajem odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a striktno i nakon završetka rata poštovale, bio bi to samo dokaz da se poštovalo deklarirano pravo svake federalne sastavnice da sama odlučuje o svojoj sudbini, pa i o sudbini svojega jezika, bez tutorstva ideologije i bez tutorstva brojnijih i »jačih naroda«. I u kadrovskoj i u državnoj politici poratne su jugoslavenske vlasti namjerno, čini se, zaboravile da je tijekom 1943./1944. malena Hrvatska pod oružjem imala u pokretu otpora približno jednak broj ljudi kao mnogo puta veća i mnogoljudnija Francuska (od toga su broja više od 60% činili »etnički« Hrvati), dok su neke druge federalne jedinice, u to doba, jedva imale znatniji oružani otpor okupacijskim silama. Unatoč navedenim načelnim odlukama visokih političkih tijela uoči završetka rata, preko federalnih (saveznih) organa, preko uprave, preko vojske i policijskoga aparata (OZNA/UDBA), preko diplomacije, preko partijskih organizacija itd., hrvatska jezična uporaba bila je stalno, gotovo kao i u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, izložena snažnomu pritisku i utjecaju srpskih jezičnih uzusa kao izraza beogradskih i velikosrpskih centralističkih i unitarističkih težnji. Unatoč tomu se u prvim poslijeratnim godinama, koje inače nisu bile nimalo idilične, uspjela prilično dobro očuvati hrvatska jezična samosvojnost.

Zbog svega toga Deklaracija je isticala da je neotuđivo pravo svakog naroda (u skladu s nacionalnim suverenitetom i potpunom ravnopravnosti naroda u jugoslavenskoj federaciji) svoj jezik – bez obzira na stupanj razlika ili sličnosti prema drugim jezicima – nazivati vlastitim nacionalnim imenom. Deklaracija je također utvrdila da su određene nepreciznosti u formulacijama Novosadskoga dogovora omogućile da se u praksi krše, iskrivljavaju i zaobilaze osnovna načela toga dogovora. Upozoreno je također i na to da se usporedno pojavila koncepcija jedinstvenoga državnog jezika, a funkcija državnoga jezika bila je u praksi namijenjena srpskomu književnom jeziku. Takva se koncepcija ostvarivala preko mnogobrojnih zajedničkih saveznih institucija, to su onda slijedila mnoga sredstva masovnog priopćavanja i službene republičke institucije, osobito pak dosljedno praksa u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Tako se hrvatski potiskivao i istiskivao iz javne i službene uporabe i bio doveden u opasnost da izgubi obilježja samostalnoga standardnoga jezika. Deklaracijom se zahtijevalo da se Ustavom (a u duhu odluka AVNOJ-a) jasno odredi jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika u jugoslavenskoj federaciji (slovenski, hrvatski, srpski, makedonski). Sukladno tomu zahtijevalo se i da se osigura dosljedna primjena hrvatskoga književnog jezika u školstvu, javnim glasilima te u javnom i političkom životu, na radiju i na televiziji te da službenici, nastavnici i javni djelatnici, bez obzira na to odakle dolazili, u Hrvatskoj službeno upotrebljavaju hrvatski književni jezik.

Što se samoga jezika i jezične ravnopravnosti tiče, spomenute odluke AVNOJ-a i ZAVNOH-a ubrzo su se, odmah nakon smirivanja političkih napetosti zbog raskida odnosa sa SSSR-
-om, nastojale izravno i grubo poništiti oktroiranim Novosadskim »dogovorom« iz 1954., kojim se trebao nametnuti jedan srpskohrvatski (hrvatskosrpski) jezik (slično kao u Kraljevini Jugoslaviji), kao jedan zajednički jezik s jedinstvenim pravopisom i, namjeravalo se, ujednačenim strukovnim i znanstvenim nazivljem (u duhu Novosadskoga dogovora bila je, primjerice, radikalno načeta tradicionalna dobro sređena hrvatska kemijska terminologija). U početku je taj »dogovor« trebao vrijediti samo za četiri središnje republike, a poslije bi na red bile došle vjerojatno i ostale republike. Možda je taj »dogovor« bio neka vrsta kompenzacije srbijanskoj i crnogorskoj strani, jer je među interniranim informbiroovcima (odanih SSSR-u i Staljinu) najviše bilo upravo Srba i Crnogoraca.

Naime, početkom 1950-ih, čini se po partijsko-policijskom diktatu, počeo se pripremati tzv. Novosadski dogovor, koji je 1954. u Novom Sadu bio i potpisan, a u sve četiri središnje republike stupio je na snagu 1960., kada je bio objavljen i »zajednički pravopis«. U to doba, ili točnije već od 1946., savezni sekretar unutrašnjih poslova i šef represivnoga aparata bio je Aleksandar (Leka) Ranković, jedan od najmoćnijih ljudi u partiji i u državi.

Pod krinkom stvaranja zajedničkoga pravopisa i jezika za cijeli »srpskohrvatski prostor Jugoslavije« (tj. za četiri središnje jugoslavenske republike: Srbiju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru) taj je »dogovor« zapravo želio vratiti jugoslavensku jezičnu politiku na stanje prije 1938. Polazište nametnutoga dogovora bila je »znanstvena« tvrdnja da su hrvatski i srpski jedan i isti jezik te da se kao takav treba razvijati pa, u skladu s tim, i označavati jednim imenom. Tu »znanstvenu« tvrdnju, koja datira iz razdoblja europskih kolonijalnih eks­panzionizama koji su djelomice koincidirali s pokretom romantizma, kao mantru su uporno ponavljali mediji i partijski forumi, ona je bila nametnuta školstvu, a njom su se uporno služili mnogobrojni poluobrazovani (nerijetko i polupismeni) partijski i državni kadrovi, koji su nastupali kao jezikoslovni autoriteti. U skladu s tim je prema Novosadskom dogovoru u imenovanju »zajedničkoga jezika« trebalo uvijek u složenom imenu obvezno naglasiti dvije sastavnice (srpskohrvatski, hrvatskosrpski). Unatoč tomu od samoga je početka izvan Republike Hrvatske u optjecaju bio samo naziv srpskohrvatski ili pak srpski.

Dok su partijske i policijske strukture »pripremale teren«, glavni pokretači i voditelji cijeloga projekta bili su korifeji jezične unitarizacije (zapravo srbizacije) iz međuratnoga karađorđevićevskog razdoblja, ponajprije akademik Aleksandar Belić, inače vrstan lingvist s velikom međunarodnom reputacijom, i njegovi najbliži suradnici. Najistaknutiji hrvatski lingvisti i filolozi bili su u tim složenim vremenima, ovako ili onako, prisiljeni Novosadski »dogovor« potpisati, a oni koji su za potpis postavili određene uvjete (kao npr. akademik Stjepan Ivšić) nisu više dobili priliku javno se očitovati o ispunjavanju ili neispunjavanju tih uvjeta. Neki drugi potpisnici očitovali su se povremeno o nedostatcima nametnutoga »dogovora« (npr. o nejasnim ili nelogičnim rješenjima i tumačenjima), također bez učinka. Novosadskim dogovorom bilo je odlučeno da Matica hrvatska iz Zagreba i Matica srpska iz Novoga Sada izrade i objave zajednički pravopis (N. B.: sa zajedničkim velikim pravopisnim rječnikom; doduše u dva izdanja, hrvatskim izdanjem latinicom u Zagrebu i srpskim ćirilicom u Novom Sadu) na temelju kojega će se u četiri »središnje jugoslavenske republike« voditi zajednička pravopisna (te, smjeralo se, jezična) politika, tj. usmjeravati jezični razvoj. Također je bilo odlučeno da Matica srpska i Matica hrvatska pristupe izradbi (zajedničkoga) velikog rječnika srpskohrvatskoga/hrvatskosrpskoga jezika koji bi se objavio na ćirilici i ekavicom u Novom Sadu i na latinici i ijekavicom u Zagrebu.

Do godine 1960., kada je zajednički pravopis bio objavljen, jezična uporaba u Hrvatskoj bila je (razmjerno i uvjetno rečeno) slobodna, s tim da je, ne samo zbog autocenzure nego i zbog službenoga »lektoriranja« u medijima i u ustanovama, cio niz tradicionalnih hrvatskih jezičnih rješenja (osobito u nazivlju) bio proskribiran. Ipak, već tada su u partijske ili neke upravne tekstove vrlo uočljivo sve više prodirali rječnički elementi i konstrukcije koji nisu bili u skladu s hrvatskom tradicijom ni s uporabnim jezikom hrvatskoga prostora. Ideja »jedinstvenoga« pravopisa i »zajedničkoga« jezika promicala se preko medija i na mnogobrojnim javnim tribinama u kontroliranoj atmosferi prividno slobodne rasprave. No nakon uvođenja zajedničkoga pravopisa, u većini medija i u spisima nekih javnih i službenih institucija, počeli su naglo nestajati tradicionalni hrvatski elementi i bivati zamjenjivani, »radi zajedništva«, onima koji su svojstveni ponajprije srpskomu. Programiranim i naručivanim »lektoriranjem«, primjerice, preko noći su iz nekih tradicionalnih medija i glasila nestali hrvatski nazivi za mjesece i zamjenjivani onima koji su svojstveni srpskomu (»jer su to internacionalni nazivi!«), neka su glasila davala npr. prednost riječima uslov i uslovljavanje, živopisan i živopisnost, na uštrb, provod i sl. pred riječima uvjet i uvjetovanje, slikovit i slikovitost, na štetu, zabava i sl. (»jer nas to zbližuje!«). Jako se blagonaklono gledalo na zamjenu infinitiva zavisnom rečenicom (npr. oni će da vam pomognu mjesto oni će vam pomoći), »jer to proširuje izražajne mogućnosti«, iako takve konstrukcije nisu bile nimalo uobičajene u hrvatskoj tradiciji ni u hrvatskoj uporabi. Sličnih je primjera mnogo. Iako je hrvatski pravopisni termin točka Novosadskim pravopisom bio obvezatno zamijenjen srpskim likom tačka (za uzvrat je srpski rusizam zapeta, kao pravopisni termin, bio zamijenjen tradicionalnim hrvatskim nazivom zarez), ali »po dogovoru« samo kao pravopisni termin, sustavno se iz tekstova počela uklanjati i riječ točka u svim nepravopisnim značenjima i zamjenjivati se riječju tačka. Riječ točka, tipična za hrvatsku uporabu, jednostavno je u svim značenjima bila proskribirana. Prosvjeda je i na to bilo mnogo, a na njih se odgovaralo da je točka rusizam, riječ posuđenica iz ruskoga, a tačka je domaća riječ izvedena od taknuti (tradicionalno je hrvatski u 19. st. bilo piknja). Takva objašnjenja ni kod slabo upućenih nisu bila osobito uvjerljiva jer je partijska i upravna terminologija inače bila u to doba preplavljena mnogobrojnim rusizmima, a i nakon raskida sa Staljinom 1948. mnogi rusizmi dolazili su upravo preko srpskoga – ali oni službene jezične nadzornike nisu smetali. Iz svega je toga vidljivo da je »dogovor« bio samo maska za druge jezične i političke ciljeve. Nisu bili rijetki slučajevi da se pojedince grubo vrijeđalo, optuživalo, otpuštalo s posla pa i drugačije sankcioniralo – zbog upotrebe »nacionalističkih« riječi i izraza.

Neprikrivena zloporaba Novosadskoga tzv. dogovora, sustavno i nasilno potiskivanje tzv. kroatizama iz medija, iz tiska i iz udžbenika od samoga je početka izazvalo nezadovoljstvo i širokih slojeva naroda i posebno nekih književnika koji su na zloporabe upozoravali (npr. u časopisu Krugovi) te jezikoslovaca i nekih javnih djelatnika. Unatoč svemu, prvih godina 1960-
-ih proces jezične unitarizacije tekao je bez većih prepreka. Iako se čini se da su takve zloporabe budile i prikrivenu zabrinutost nekih hrvatskih političkih struktura, nikakve ozbiljnije javne reakcije, zbog budnosti sigurnosnoga i represivnoga sustava, nisu bile moguće prije Brijunskoga plenuma Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije (1. srpnja 1964.). Na tom je plenumu bio smijenjen i politički osuđen do tada svemoćni i nedodirljivi Aleksandar Ranković, potpredsjednik države i središnja ličnost obavještajnoga i sigurnosnoga aparata, te osuđena politika koja se pod njegovim vodstvom u federaciji vodila. U novim okolnostima nadzor nad službenom i javnom uporabom jezika donekle je bio olabavio, a pojedinci i neke institucije počeli su sustavno i otvoreno voditi računa o (hrvatskom) jeziku i pravopisu. Kako se može naslutiti, reakcije u vezi s jezičnim pitanjem u Hrvatskoj, onako kako su one izražene u Deklaraciji, možda su pripremane i na više razina. Znakovito je da je Miroslav Krleža, koji nije bio neupućen u politička zbivanja iza kulisa, na proslavi 130. obljetnice od osnutka Matice hrvatske u ožujku 1964., oko tri i pol mjeseca prije Brijunskoga plenuma, izjavio da »samo po jeziku narod postaje politički subjekt«. A Krleža je bio jedan od potpisnika Deklaracije, i unatoč pritiscima svoj potpis nije povukao (zahvaljujući i potpori svoje supruge Bele).

Nakon objave Deklaracije, u javnosti je partijski i policijski aparat nastojao stvoriti dojam kako su protiv Novosadskoga »dogovora« samo hrvatski nacionalisti (tada se nije u onoj mjeri kao danas baratalo terminom »ustaše«), da je njihov otpor uperen protiv Srba, ali da su istodobno Srbi listom za dogovor. No još u međuratnom razdoblju nametanja jezičnoga unitarizma, kada su tadašnje vlasti također nastojale stvoriti dojam u javnosti da su protiv »zajedničkoga jezika« samo Hrvati, u jezičnoj raspravi nakon izlaska Ristić-Kangrgina rječnika 1930-ih godina, i u Srbiji su srbijanski leksikografi i neki drugi intelektualci dokazivali da je srpski nešto drugo od hrvatskoga. Tako je i u vezi s Novosadskim dogovorom istaknuti srpski komunistički intelektualac i političar Rodoljub Čolaković (vijećnik i tajnik AVNOJ-a) izjavio da mu se ne sviđa »vještačka kobasica« naziva od jezika »srpsko-hrvatski«. Lingvist europskoga formata Henrik Barić, po vlastitom izjašnjavanju Srbokatolik, koji je, kada nije pisao na njemačkom, francuskom ili talijanskom, pisao ekavicom i čisto srpski, posprdno je tvorce Novosadskoga pravopisa nazivao »pravopiždžijama« a njihovu rabotu »pravopiždženjem«, premda je to, kao sve­učilišni profesor i intelektualac-bohem, mogao govoriti samo za kavanskim stolom ili u sveučilišnim hodnicima, ali ne i u sveuč­ilišnoj auli, ili pak objaviti u nekom glasilu. Neki srpski intelektualci koji su poznavali i čitali tekstove hrvatskih pisaca otvoreno su govorili kako ne smatraju da su veliki hrvatski pisci kao npr. Šenoa, Gjalski, Kozarac ili Kumičić (koji su i među srpskim čitateljima bili cijenjeni) pisali na jeziku koji bi bio njihov. Govorili su također da smo se (Srbi i Hrvati) do sada, s dva različita jezika, »razumevali«, a od sada ćemo, s jednim jezikom, »više da podnosimo jedni druge nego što će da se razumemo«.

No nakon objave Deklaracije Novosadski dogovor nije javno derogiran niti su državne i partijske institucije od njega otvoreno odustale. Štoviše, potpisnici su bili izvrgnuti javnim prozivanjima i blaćenju, unitaristi iz vlasti u Hrvatskoj, okupljeni oko Miloša Žanka, tražili su oštre mjere protiv potpisnika, a neki su saborski zastupnici (npr. Stjepan Mesić) otvoreno tražili, u duhu boljševičke tradicije, i kazneni progon za potpisnike Deklaracije (zapravo prijedloga ustavnoga amandmana). Kompromis s vlastima i partijskim strukturama sveo se na to da je M. Krleža (koji ni pod pritiscima potpis nije htio povući, a na njegov su se potpis na Deklaraciju mnogi drugi potpisnici pozivali), podnio ostavku na članstvo u CK SKH.

Ubrzo je ipak nastupilo opuštenije ozračje, mnogo je toga iz tradicije, u praksi, u javnu jezičnu uporabu vraćeno. Osim što se i dalje očekivalo dvojno ime za jezik, ali ovaj put svedeno najčešće na »hrvatski ili srpski jezik«, ono nije bilo onako rigorozno obvezno kao prije, a najčešće se rabila sintagma hrvatski književni jezik. S razdobljem »Hrvatskoga proljeća« (1968.–kraj 1971.) i u glavnini medija i u javnoj uporabi jezika došlo je do znatnijeg povratka hrvatskoj tradiciji. To je bilo moguće zbog  popuštanja partijskoga i političkoga jednoumlja u cijeloj Jugoslaviji. Ne treba zaboraviti da je 1968. godine izvršena sovjetska vojna intervencija u Čehoslovačkoj te da je, nakon toga, uslijedio početak davanja veće političke autonomije Slovačkoj, koja je u odnosu prema Češkoj bila u sličnom položaju kao Hrvatska prema Srbiji. U takvu je kontekstu nastalo i »Hrvatsko proljeće«. U idućih nekoliko godina dolazi u Hrvatskoj do snažne jezične obnove i povratka vlastitim jezičnim korijenima. To se tako odvijalo gotovo do kraja 1971. i početka 1972. kada je »Hrvatsko proljeće« bilo grubo prekinuto i slomljeno, a unitaristička stega ojačala. Ne samo sudionici i protagonisti »Hrvatskoga proljeća« nego i mnogi potpisnici i pristaše Deklaracije ponovno su i dodatno bili sankcionirani.

Iako su tijekom 1970-ih opće prilike bile nepovoljne, a put do cilja krivudav, osnovni ciljevi Deklaracije bili su postignuti. U ustavne amandmane g. 1972. te poslije i u Ustav SR Hrvatske ušla je labavija formulacija naziva jezika (»hrvatski ili srpski jezik«). Golema većina novinara i javnih djelatnika u komunikacijskoj praksi vodila je računa o hrvatskim jezičnim značajkama, posebice o tipičnom nazivlju iz hrvatske tradicije i o hrvatskoj sintaksi. Premda su u gotovo svim glasilima djelovali žbiri koji su, »u ime naroda i partije«, sustavno prokazivali »hrvatski jezični nacionalizam«, u podlistcima i rubrikama dopisa čitatelja gotovo su se svakodnevno i redovito – do godine 1990. – pojavljivali tekstovi koji su bdjeli nad njegovanim izrazom hrvatskoga jezika u javnoj i službenoj uporabi. A treba odati priznanje većini urednika socijalističkih glasila da su bili mnogo tolerantniji prema drugačijemu mišljenju od mnogih urednika današnjih tajkunskih »demokratskih« glasila. Iako je unitaristički serbokroatizam do kraja prijetio hrvatskomu jeziku, upravo je Deklaracija bila prešutni razlog za novu formulaciju naziva jezika u Ustavu SR Hrvatske 1989. (»hrvatski književni jezik«) sve dok u Ustav samostalne Republike Hrvatske nije unesena formulacija da je u Hrvatskoj službeni jezik hrvatski. Ipak nije suvišno upozoriti i na tu pojedinost da je potkraj 1971. u Londonu bio tiskan Pravopis hrvatskoga jezika, koji se zbog novonastale političke situacije nije mogao uvesti u Hrvatsku, ali se u praksi o njem itekako vodilo računa jer je nastojao potaknuti brigu o hrvatskoj pravopisnoj i jezičnoj tradiciji. Tomu će »londonskomu« pravopisu najjači udarac svojim samovoljnim odlukama u totalitarnom stilu, ne pitajući za mišljenje mjerodavne stručnjake, zadati godine 2012. jedan ministar u MZOŠ u »slobodnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj« Republici Hrvatskoj. To samo znači da ni u samostalnoj i neovisnoj Hrvatskoj hrvatski jezik nije u potpunosti zaštićen od neodgovornih, aktivističkih i voluntarističkih poteza pojedinaca, posebice onih u politici.

Ipak bi bilo pogrešno misliti da je Deklaracija samo izolirana dramatična i kritična epizoda u povijesti hrvatskoga jezika. Deklaracija iz 1967. samo je jedna od mnogih epizoda u dugotrajnoj borbi Hrvata za posebnost i samostalnost hrvatskoga jezika te za slobodnu uporabu njegova nacionalnoga imena. Kao što je 1950-ih godina političkim i policijskim manipulacijama stvoren mit o Novosadskom »dogovoru«, koji je jednom zauvijek trebao zatvoriti svaku ozbiljniju mogućnost hrvatske jezične samosvojnosti i uporabe nacionalnoga imena u nazivu
jezika, stotinjak godina ranije, od 1850-ih, počeo se izgrađiva­ti drugi mit koji će pritiskati hrvatski jezik i opterećivati njegovu opstojnost gotovo cijelo jedno stoljeće. Razlika je jedino u tome što je Novosadski dogovor služio velikosrpskom unitarizmu u jugoslavenskom pakiranju dok je Bečki dogovor bio maska za provođenje austrijskih i njemačkih (poslije austro­ugarskih, te također pruskih) ekspanzionističkih ciljeva za prodor prema (jugo)istoku (Drang nach Osten), a istom od početka 20. st. taj su »dogovor« spretno koristili i srpski političari za svoje ekspanzionističke ciljeve prema Bosni i prema Hrvatskoj. Tako je srbijanskim zaslugama Drang nach Osten postao ubrzo Drang nach Westen. U tim se okvirima mitologizirani Bečki književni tobožnji dogovor može smatrati pretečom Novosadskoga tobožnjeg dogovora o jeziku i pravopisu.

Sastanak o nekim jezičnim i pravopisnim pitanjima što su ga sredinom ožujka 1850., na poticaj Vuka Stefanovića Kara­džića, u Beču održali Ivan Kukuljević, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pacel (Hrvati), Vuk Stefanović Karadžić, Stefan Pejaković, Gjuro Daničić (Srbi) i Slovenac Franc Miklošič (Franz Miklosich), tada već profesor slavistike na Bečkome sveučilištu. No oni su se tada drugim povodom našli u Beču i sastali se kao privatne osobe. Naime, izradba (jedinstvene) pravno-političke terminologije za južnoslavenska »narječja«, na kojoj se intenzivno radilo 1849. u Beču, nije bila dovela do željenih rezultata, nego su se morale objaviti usporedno kao posebne slovenska, hrvatska te srpska terminologija (odnosno usporedni slovenski, hrvatski i srpski terminološki stupac; tiskano g. 1853.). Nije se mogla ostvariti želja (vjerojatno želja Bečkoga dvora) da se »barem za hrvatsko i srbsko narječje sastavi podpunoma jednak nazovnik jer srbski književnici privikli su nekim crkvenim i ruskim izrazima već natoliko, da se je bojati bilo, da bi se još za sada nagazilo na prevelik upor, ako bi ih sasvim odstranili, s druge strane pako budući da su sasvim proti duhu živućega jugoslavenskoga jezika, nisu se mogli primiti u hrvatsko narječje...« (citat prema Z. Vince, 1990., str. 276). Srpskomu predstavniku pri izradbi terminologije Petranoviću, znalcu srpskoslavenskoga (slavenosrpskoga), bilo je prepušteno da ostavi u srpskom dijelu sve one nazive koji se ne podudaraju s hrvatskima, a u srpskoj su uporabi ukorijenjeni. Tada su srpski jezični zahtjevi jako nalikovali na hrvatske jezične zahtjeve potonjih sastavljača i potpisnika Deklaracije, i bilo im je (privremeno, do prve prilike) udovoljeno.

Iako je ovdje bila riječ o neslužbenom, privatnom sastanku, nekoliko desetljeća kasnije potonje su mu jezične politike nadjenule ime Bečki književni dogovor, kojim se do danas uporno i vješto manipulira. Premda je sudionicima »dogovora« tada, po svoj prilici, bio važniji menu gostionice u kojoj su razgovarali od same jezične tematike, »Bečki je dogovor u kasnijim slavističkim radovima,..., postao svojevrstan mit na kojemu je rastao i sljedeći, kasniji ‘mit serbokroatistike’, odnosno jedinstva srpskoga i hrvatskoga,...« (citat prema B. Oczkowa, 2010., str. 286). Zbog svega toga korisno je razmotriti opće i jezično stanje u hrvatskim zemljama u prvoj polovici 19. stoljeća i pratiti sudbinu i posljedice Bečkoga književnog dogovora.

Sa smrću cara Josipa II. 1790., u nenjemačkim zemljama Carstva završava se pokušaj otvorene germanizacije (koja će u Hrvatskoj ponovno oživjeti za Bachova apsolutizma) i počinje se jasnije isticati posebnost različitih nacionalnosti. No te iste godine Hrvatski je sabor odlučio da se sva neriješena pitanja odnosa ugarskih, pa tako i odnosa hrvatskih zemalja s Austrijom prepuste na rješavanje Madžarima pa se time u Hrvatskoj, za idućih nekoliko desetljeća, otvorio put madžarizaciji (Ma­džari su na saborima 1815., 1825. i 1830. pokušali ostvariti zahtjeve da se madžarski jezik uvede u hrvatske škole i da se uvede kao službeni u hrvatskim zemljama Ugarske). Ne toliko iz ljubavi malobrojne obrazovane društvene elite prema latinskomu koliko upravo radi otpora madžarizaciji, Hrvati su uporno branili, sve do 1847., latinski kao službeni jezik Hrvatske. Zbog bojazni od madžarskih presezanja, u Hrvatskom se saboru o latinskom govorilo: »Linguam nostram patriam defendemus...« – »Branimo svoj očinski/rođeni jezik...«. No ukupnost hrvatskoga prostora bila je u vrlo nepovoljnim prilikama, ponajprije zbog upravne (i političke) rascjepkanosti. Istra i Dalmacija (s Dubrovnikom) ušle su nakon Napoleonskih ratova u sastav Carstva, ali su stavljene pod austrijsku upravu, a jezik u upravi bio je ondje ponajprije talijanski (kao jezik obrazovanoga dijela građanstva). Kratkotrajna francuska vlast u Dalmaciji i Dubrovniku ipak je dala znatan poticaj i uporabi hrvatskoga u javnim poslovima. U očuvanju hrvatstva Istre i dijela Dalmacije s otocima važno je bilo tada još razmjerno dobro očuvano bogoslužje u glagoljaškoj tradiciji. Glavni zapovjedni i upravni jezik Vojne krajine bio je njemački. Banska Hrvatska (»Reliquiae reliquiarum« te dijelovi Slavonije i Srijema) do 1847. očuvala je kao službeni latinski iako se uza nj u nekim prilikama i institucijama rabio i hrvatski.

U takvim okolnostima malobrojni javni djelatnici kojima je bilo stalo do nacionalnog preživljavanja nastojali su se osloniti na druge slavenske narode Carstva, koji ni sami često nisu bili u nimalo boljem položaju od Hrvata (ni Slovaci, ni Česi, ni Poljaci), pa su zagovarali (sve)slavensku uzajamnost i, u duhu romantizma, nejasno određeno ilirsko (južnoslavensko) kulturno zajedništvo i jezično jedinstvo. Uostalom, još je i Juraj Križanić snatrio o slavenskome jezičnom jedinstvu premda je i zbog toga godinama robijao u Sibiru. Bez obzira na to što se sve to događalo iz nevolje, iz nepovoljnih prilika (austrijski i madžarski imperijalizam i ekspanzionizam, kojima će se u drugoj polovici XIX. st. pridružiti i onaj talijanski), i bez obzira na to što su ideje ilirizma znatno pridonijele učvršćenju hrvatske samosvijesti na hrvatskim nacionalnim prostorima, naivne ideje južnoslavenskoga jedinstva i »jugoslovjenske« bratske uzajamnosti (što su ih predano zagovarali ilirci) Hrvati će u potonjim razdobljima skupo platiti, posebno u jeziku. Više nego jedno stoljeće prije slavne hrvatske naive u slikarstvu i kiparstvu počela je, za iduće stoljeće, cvjetati hrvatska naiva u vođenju nacionalne i jezične politike »gusaka u magli«.

Bez obzira na to što je sa smrću Josipa II. otvorena germanizacija bila prestala, Bečki dvor i središnje austrijske vlasti nisu se odrekli svojih namjera da svoju kontrolu i svoj utjecaj protegnu na južnoslavenske prostore pod vlasti oslabljenoga Osmanskoga Carstva, tj. prema jugoistoku Europe (po mogućnosti do Carigrada, poslije uz prusku pomoć i prema Bagdadu). Ponajprije se željelo uz Hrvate vezati po jeziku bliske Srbe (i Bugare) i tako ih odvojiti od ruskoga utjecaja, ali se sada to činilo suptilnijim metodama. Dvorski cenzor slavenskih i novogrčkih knjiga (od 1810.) pa kustos Dvorske knjižnice u Beču Slovenac Jernej Kopitar, vrstan poznavalac slavenskih jezika (te balkanskih jezičnih i kulturnih prilika), razvio je u Beču plodnu djelatnost prožetu njegovim austroslavizmom i austrijskom politikom prema južnim Slavenima. Zato će godinama pomagati i upućivati u jezikoslovni rad srbijanskoga samouka Vuka Stefanovića Karadžića, koji je 1813. dospio u Beč, i koristiti ga za ciljeve austrijske politike prodora prema središnjemu Balkanu, za okupljanje južnih Slavena pod austrijskim pokroviteljstvom, što je pretpostavljalo i njihovo kulturno i jezično okupljanje (lakše je vladati prostorom koj je jezično jedinstven).

Iako je Kopitar u interesu vlastitoga naroda od samoga početka iz toga izdvojio prostor austrijske Slovenije, ponajprije Kranjske i Štajerske (ali je istodobno smatrao da su Hrvati samo čakavci, kajkavci pak da su Slovenci, a svi štokavci da su Srbi), nastojao je da se postignu zajednička rješenja za cijeli »štokavski« prostor prema jugoistoku i u tom je smislu usmjeravao i rad V. S. Karadžića. Zato je Karadžić jezičnu i folklornu građu koju je prikupljao po Srijemu, Slavoniji, civilnoj Hrvatskoj i Dalmaciji objavljivao pod srpskim imenom, a govornike štokavskoga smatrao Srbima triju vjerozakona (negirao je postojanje hrvatskoga naroda; »Srbi svi i svuda«, »Srbi triju vjerozakona«). Jednako je tako bogatu hrvatsku leksikografiju iz ranijih razdoblja koristio kao osnovicu svojega »srbskoga« rječnika. Karadžićev rad (dakako objavljivan pod srpskim imenom) blagonaklono su prihvaćali i europski romantičari (npr. J. Grimm), kojima je sve ono što su radili i objavljivali ljudi iz krajeva pod osmanskom vlasti i rubnim susjednim područjima bilo egzotično i »romantično«, bez obzira na to što za bogatu hrvatsku leksikografiju i, primjerice, Kačićeve ili Grabovčeve zbirke pjesama slične tematike kao i Karadžićeve, nisu imali odviše sluha jer su dolazile od ljudi iz bliskoga kulturnoga kruga. Uostalom, u istom je duhu i P. Merimée napisao književnu mistifikaciju La Guzla (1827.), potaknut Fortisovim spisima o putu po Dalmaciji, iako je na svojem putu u Dalmaciju dospio samo do Trsta.

 S druge strane, Srbija, koja je u XIX. st. bila izborila stanovitu autonomiju u odnosu na Tursku (»Beogradski pašaluk«), ali je bila pod stalnim utjecajem i pod pretežno izravnom austrijskom kontrolom (sve do dolaska Karađorđevića na vlast 1903. nakon izvršenoga pokolja na dvoru dinastije Obrenovića), ubrzo je pokazala pretenzije prema susjednim zemljama u kojima su živjeli i Srbi (cilj je bio obnova »Dušanova Carstva«). Te su političke i osvajačke aspiracije eksplicitno bile izložene 1844. u »Načertaniju« ministra unutarnjih poslova Srbije Ilije Garašanina. No »Načertanije« je nastalo na britanski poticaj, jer je Britanija, želeći imati utjecaj na prostoru jugoistočne Europe, podjednako zazirala kako od ruskoga spuštanja do Bospora i Dardanela tako i od austrijskoga i njemačkoga prodora prema jugoistoku Europe i Maloj Aziji. Naime, Rusi su tijekom cijeloga 18. st. i u prvoj polovici 19. st. svakih 20 ili 30 godina s vojskom preko rumunjskih kneževina Moldavije i Vlaške te preko bugarskih zemalja  pokušavali doprijeti do Bospora i Dardanela i izbiti na »toplo more«, a to bi zacijelo bilo ozbiljno ugrozilo i britanske i austrijsko-njemačke interese. »Načertanije« će, s laganim varijacijama, postati program, što otvoren što prikriven, vanjske politike Srbije sve do danas (usp. Memorandum SANU II., iz 2012.). Političke ideje V. S. Karadžića nisu se ni po čemu bitnom razlikovale od onih Ilije Garašanina. 

Nakon proglašenja hrvatskoga jezika službenim u Hrvatskoj g. 1847., već za vrijeme tzv. Bachova apsolutizma, Hrvatsku će ponovno jedno desetljeće pritiskati val germanizacije, što će i opet pojačati uvjerenja da se treba oslanjati na »(južno)slavensku braću«. Ostavljajući ovdje po strani tehnička rješenja predložena na sastanku u Beču, valja reći da su zaključci koje je napisao Đuro Daničić bili tiskani 3. travnja 1850. i u Gajevim Narodnim novinama. Ne samo što se neki sudionici sastanka nisu držali predloženih rješenja (D. Demeter, V. Pacel, I. Mažuranić), nego je Lj. Gaj prema zaključcima ostao prilično rezerviran, a u opravdanost predloženih rješenja otvoreno su sumnjali Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić, Bogoslav Šulek, Adolfo Veber Tkalčević i dr. Očito su bili svjesni odakle vjetrovi pušu. Na V. S. Karadžića u Srbiji se, dok je on bio živ, gledalo kao na austrijskoga doušnika, ali su nekoliko godina nakon njegove smrti u Srbiji prihvaćene Karadžićeve ideje o jeziku te su se nastojale provoditi u praksi, ali oslanjajući se ponajprije na živi jezik prostora tadašnje Srbije. Na hrvatskoj strani, Hrvatsko-ugarska nagodba i dolazak Khuena Héderváryja u Banske dvore omogućili su da hrvatski vukovci u jeziku nametnu (i opet u interesu austrijskoga i germanskoga Drang nach Osten) rješenja sa spomenutoga bečkoga sastanka privatnih osoba koji se već prije, kako bi mu se dalo i službeno značenje, počeo nazivati »Bečkim književnim dogovorom«. Madžaronska i službena madžarska politika s kraja 19. i početka 20. st. ostavila je traga u pučkom sjećanju i u hrvatskim govorima. Tako se npr. u nekim kajkavskim govorima Madžara kao čestita čovjeka zove Mađãr, dok se riječju mòđar naziva gmaza s crnim i žutim pjegama, zacijelo ne iz simpatija prema madžaronskoj i službenoj madžarskoj politici toga doba.

Znakovito je da je prilikom okupacije Bosne i Hercegovine general Filipović ondje uveo u uporabu jezične norme kakve su važile u Hrvatskoj, a već godinu dana nakon toga madžarski su ih činovnici zamijenili »vukovskima«. Treba znati, među ostalim, da je zauzimanjem žene Miloša Obrenovića, Julije Obrenović, madžarske visoke plemkinje vrlo povezane s bečkim dvorom, u Zagreb iz Novoga Sada bio doveden Đuro Daničić, bliski suradnik V. S. Karadžića. On je nakon dolaska u Zagreb ublažio svoje u osnovi velikosrpske ideje kako bi mogao mirno djelovati. Daničić je svojim filološkim i društvenim djelovanjem, uz hrvatske vukovce, znatno pridonio provođenju Karadžićevih jezičnounitarističkih ideja u Hrvatskoj i stalnomu potiskivanju hrvatske jezične tradicije, osobito pak sustavnomu isključivanju iz jezika svega onoga što je moglo dolaziti iz kajkavskoga i čakavskoga. Dok su se Srbi u pismenosti i književnosti služili srpskoslavenskim (slavenosrpskim, odnosno ruskoslavenskim) gotovo do početka 19. st., a živi jezik puka bio je u pisanju u uporabi samo sporadično i rubno, ukupna hrvatska književnost i pismenost (dakako uz onu na latinskom te na hrvatskoj redakciji glagoljaškoga starocrkvenoslavenskoga) bila je tronarječna (čakavska, štokavska i kajkavska), ali su ipak svi hrvatski pisci osjećali pripadnost jednomu jezičnomu i kulturnomu korpusu. Svako posezanje za čakavskim ili kajkavskim elementima bilo bi remetilo idilu jezičnoga jedinstva, kako ju je projektirao Karadžić a provodili Daničić i hrvatski vukovci, i bilo bi suprotno interesu različitih ekspanzionizama. Na Bečki književni dogovor pozivale su se poslije sve srbijanske politike jezičnoga ekspanzionizma sve do danas, od njega su zapravo polazile jezične politike obiju Jugoslavija.

Težnje za jezičnim, književnim i nacionalnim povezivanjem Hrvata s prostora pod različitim državama dolaze jasno do izražaja već od 16. i osobito u 17. st. Bez obzira na bliskost živih hrvatskih i srpskih idioma na terenu, do 19. st. nije bilo nikave zajedničke pisane ili književne tradicije za ta dva naroda. S jedne strane zbog rascjepkanosti hrvatskoga nacionalnoga prostora, s druge pak strane zbog slabašnoga političkoga hrvatskoga korpusa unutar velike monarhije, hrvatski su se jezikoslovci i književnici, jednako kao i političari, rado oslanjali na slavensku i osobito južnoslavensku uzajamnost i solidarnost. Ekspanzionističkim pak silama (Austrija, Pruska, poslije Njemačka, i Madžarska te, s druge strane, Velika Britanija, Francuska i Rusija), koje su sve željele proširiti svoj utjecaj na jugoistok Europe, odgovaralo je na tom prostoru imati, radi lakšeg vladanja i nadzora, što jedinstveniji prostor u jezičnom i kulturnom pogledu. Kako su se Slovenci već ranije jezično bili odvojili, Bugari pak potkraj stoljeća, ekspanzionističkim silama je odgovarao »jedan jezik« od Rijeke do Soluna, odnosno do albanskih i grčkih predjela – radi lakšega kontroliranja toga prostora. Iako su se i akteri i njihova moć tijekom vremena mijenjali, interesi su za taj zemljopisni prostor do danas ostali slični, a i metode nerijetko vrlo slične.

Kada se tvrdi da su hrvatski i srpski jedan jezik (ostavimo sada po strani pitanje bošnjačkoga i crnogorskoga), obično se ističe, a to se već odavna tako radi, da je to znanstvena spoznaja lingvistike. Pritom ipak treba reći da je lingvistika od svojih (u velikoj mjeri znanstvenih) početaka u 19. st. stalno nastojala uzimati sebi za uzor metode i kriterije prirodnih i egzakt­nih znanosti koje su u to doba izrazito napredovale. Tako je i (poredbena genetska) lingvistika iz biologije preuzela pojam i model genetskoga stabla, bez obzira na to što se ubrzo pokazalo da takvo stablo ima znatno drugačije značenje u jezikoslovlju nego u botanici ili u zoologiji. S velikom je vjerom i nadom dočekana zatim egzaktnost jezičnih proučavanja mladogramatičarske škole potkraj 19. st. Pojednostavnjeno rečeno, osnovno bi mladogramatičarsko načelo bilo da se svaki jezik razvija prema beziznimnim fonetskim zakonima, a ono što se ne može objasniti djelovanjem fonetskih zakona, objašnjava se analogijom; odatle onda slijedi da među genetski srodnim jezicima, kao i među uzastopnim razvojnim fazama istoga jezika, postoje konstantne fonetske podudarnosti.

»Mladogramatičarska revolucija« dogodila se upravo u vrijeme kada su vrlo organizirano i intenzivno počeli djelovati hrvatski vukovci, a njihovi su sljedbenici još i danas ostali vjerni njoj i njezinim mehanicističkim kriterijima. No tijekom 20. st. spoznalo se također da osim arealnih razlika na terenu (mjesni govori i dijalekti s inherentnim normama) i književnoga jezika (ili književnih jezika) s potencijalno dogovorenim ili pak oktroiranim normama, koji se razvio na osnovi nekog dijalekta, nerijetko književni jezik pokriva (upravo »natkrovljuje«) područje srodnih ali vrlo raznorodnih, među sobom različitih dijalekata i mjesnih govora. Unutar praške lingvističke škole pomno je bilo razrađeno pitanje odnosa između govornih oblika jezika i književnoga jezika. Razrađen je poslije i pojam standardnoga jezika (jezika javne i službene uporabe, koji ne znači nužno isto što i književni jezik). U drugoj polovici 20. st. socio­lingvistička su istraživanja pokazala da je za točnu definiciju (posebnoga) jezika nužno voditi računa i o društvenom (političkom i sl.) kontekstu u kojem se on upotrebljava, ali i o odnosu (stavu) samih govornika (korisnika) prema vlastitomu jeziku. Ako sve to imamo na umu, čini se da nije daleko od istine tvrdnja iz prve polovice 19. st. (kada je »znanstvena lingvistika« bila tek u povojima) da je jednako ispravno tvrditi da »svi ljudi govore jednim, ljudskim jezikom i da svaki čovjek govori svojim posebnim jezikom«, jednostavno zato što se stanje od slučaja do slučaja može bitno razlikovati.

Ima mnogo primjera koji govore o relativnosti pojma »poseban« jezik. Primjerice, prije g. 1927., sve dok to za romanistiku kao disciplinu nije riješio najveći tadašnji romanistički autoritet, samo su Katalonci smatrali da je katalonski poseban romanski jezik. Unatoč staroj i bogatoj književnosti na katalonskom, romanisti su ga obično razvrstavali zajedno s okcitanskim iz južne Francuske ili pak kao »aberantan« dijalektalni iberoromanski oblik, budući da već nekoliko stotina godina nije bilo nikakve posebne katalonske države. Bez obzira na zabrane, katalonski jezik i književnost na njem i dalje su se razvijali, ali je istom nakon smrti F. Franca taj jezik, s približno 8 milijuna govornika, dobio status jezika u Kataloniji (dakle ne i na Balarima i u Valenciji), no kao suslužbeni (kooficijelni) uz španjolski. Istodobno je status (suslužbenoga) jezika dobio i galješki (galicijski), o kojem se do tada u romanistici govorilo gotovo isključivo u kontekstu nekadašnjega galješko-portugalskoga jezičnog areala (kao ishodišta portugalskoga jezika) ili pak, eventualno, kao o posebnom španjolskom dijalektu. Osim što na njem danas postoje novine, časopisi, radijske i televizijske emisije, na galješkom se danas može školovati, i to ne samo teoretski, od dječjega vrtića do doktorata medicine (dakako, uz obvezu učenja i španjolskoga). Autohtoni idiom francuskoga otoka Korzike, korzički, genetski je zapravo talijanski dijalekt (blizak toskanskomu). Među ostalim i zato da bi stala na kraj čestim bombaškim diverzijama militantnih korzičkih domoljuba, nekoć krajnje centralizirana (i centralistička) Francuska priznala je potkraj 20. st. korzičkomu status regionalnog jezika (dakako uz francuski), a početkom 21. st. korzički se mogao studirati na barem četiri sveučilišta južne Francuske. S druge strane, svatko imalo upućeniji zna da zajednički talijanski književni i standardni jezik (koji se razvio na toskanskoj osnovici) pokriva područje većega broja talijanskih dijalekata koji se nerijetko među sobom razlikuju više nego neki »različiti«, posebni romanski jezici. Talijansko jezično jedinstvo na razini zajedničkoga književnog jezika u mnogobrojnim (talijanskim) državama Apeninskoga poluotoka razvilo se davno prije ujedinjenja Italije u drugoj polovici 19. st. Nakon Drugoga svjetskog rata u ponovno dobivenim zemljama istočno od rijeke Pruta Sovjetski Savez je službenim jezikom (uz ruski) proglasio mol­davski jezik, a to u početku nije bilo ništa drugo nego li rumunjski jezik (onakav kakav je bio u uporabi u Rumunjskoj), ali sada pisan prilagođenom ruskom ćirilicom, a ne službeni jezik nastao na temelju nekoga rumunjskoga dijalekta Sovjetske Socijalističke Republike Moldavije. Još prije raspada SSSR-a u Moldaviji je jeziku vraćeno rumunjsko ime i kao pismo za nj uvedena rumunjska latinica.

Da su okolnosti i odnosi snaga bili drugačiji, možda je Križanićev zajednički slavenski književni jezik mogao uspjeti pa bismo danas od Vladivostoka do Trsta imali različite slavenske govorne dijalekte pod krovom jednoga književnoga/standardnoga jezika. No to se nije dogodilo jer se nisu stekli mnogi uvjeti nužni za to. U slavenskom se svijetu uporno (ali bez­uspješno) nastojalo slovački podrediti češkomu, a slovački se danas bez većih pritisaka razvija autonomno kao poseban jezik (osobito nakon sovjetske intervencije 1968. u Čehoslovačkoj). Odavna se zna da je ukrajinski poseban (istočno)slavenski jezik, ali mu je i carski i boljševički imperijalizam sustavno nastojao skršiti samosvojnost pa danas gotovo 1/3 Ukrajinaca ili ne zna ili slabo zna svoj standardni i materinski jezik. Poučan je i primjer norveškoga. U srednjem vijeku postojala je bogata književna i pisana produkcija na norveškom. No nakon dolaska norveških zemalja pod dansku krunu, na norveškom se sve manje pisalo, a nakon ulaska Norveške u uniju sa Švedskom početkom 19. st. u norveškim se gradovima govorio oblik danskoga, i pisalo se uglavnom danski. Iako se s vremenom sve više udaljavao od danskoga, što po sili stvari što pak voljom Norvežana, taj se jezik (bokmål) još gotovo stoljeće i pol u europskim jezicima označavao imenom dansko-norveški (njem. Dänisch-norwegisch). Oni Norvežani koji nisu bili zadovoljni vezanošću uz danski i podložnošću »danskomu«, razvili su na temelju zapadnonorveških (ruralnih) govora novi književni jezik, novonorveški (nynorsk), pa su u Norveškoj danas u uporabi dva norveška jezika. Sličnih bi se primjera moglo naći još mnogo, a to samo potvrđuje da se ne može očekivati da posebnost pojedinih jezika bude slična posebnosti jaja na sortirnoj traci prije njihova pakiranja, nego mnogo više iskopanim krumpirima koji mogu biti krupni, jedri i čisti, ujednačene boje, ali i kojekakvih oblika, kvrgavi, prljavi i pjegavi, ili pak gnjili, bez supstance pod ljuskom, smežurani, načeti, ogrizeni itd., no svejedno posebni krumpiri. Posebno je teško govoriti o postotcima (čega?) u podudarnostima i razlikama jer postotak u nekom posebnom području jezičnoga sastava ili strukture ne mora nužno ništa bitno govoriti o »postotku« jezika kao cjeline. Sve to dobro zna (i osjeća), primjerice, većina vrlo solidno informiranih i obrazovanih njemačkih slavista, koji se čuvaju ishitrenih kvalifikacija, bez obzira na to što ih u tome ne slijede uvijek i političari.

Bez obzira na to što tijekom povijesti nije bilo do novijega doba nikakve zajedničke tradicije književnog jezika, hrvatski književni jezik i srpski književni jezik vrlo su bliski i omogućuju vrlo visok stupanj uzajamnoga razumijevanja među svojim govornicima. No svaki od tih jezika ili posjeduje ili izgrađuje vlastite norme radi lakše komunikacije na vlastitom prostoru i s vlastitom tradicijom. Nema potrebe da Srbija diktira normiranje hrvatskoga jezika, kao što nema nikava smisla da se hrvatska strana miješa u pitanja norme srpskoga jezika. Hrvatski standardni jezik treba, među ostalim, omogućiti nesmetanu komunikaciju npr. među govornicima komiškoga, labinskoga, bednjanskoga ili pak nekog istočnoslavonskoga govora, ali istodobno i mogućnost, za suvremene govornike, razumijevanja hrvatskih pisanih i književnih tekstova iz prošlih razdoblja. Da bi standardni/književni jezik mogao obavljati takve funkcije, obično je potrebno svjesno ga normirati, posebno u strukovnim i tehničkim terminologijama. Tako je u većini europskih zemalja gdje se norma ili nameće ili dogovara dok se kroz školu i kroz uporabu ne ustali. Negdje su takve norme lako uočljive i eksplicitne, drugdje su one diskretne, jedva primjetne. Zanimljivo je da se u nekim zemljama, u kojima su jezične norme izvana jedva primjetne, ali u zemljama koje imaju dugu tradiciju norme u jeziku, čak i muca po normi ovoga ili onoga prestižnoga sveučilišta. I za hrvatski se može birati: ili jezik normirati, ali tako da ne steže kao španjolska čizma, ili pak prepustiti da nam jezik normiraju tajkunski mediji, strana veleposlanstva ili različite udruge s ovim ili onim interesima.

Ako o svemu izloženome vodimo računa, Deklaracija je i danas aktualna i iz nje treba stalno izvlačiti pouke. Naime, nijedna od vladajućih garnitura u samostalnoj Hrvatskoj do sada nije nalazila za shodno institucionalno eksplicitno i na temelju konsenzusa struke i korisnika riješiti pitanje statusa hrvatskoga jezika u Republici Hrvatskoj, pitanje njegove norme (tj. tko je dužan sustavno voditi računa o jezičnoj normi) te pitanje (jednoga službenog) pravopisa. Nije bilo svijesti da je za smireno i djelotvorno rješavanje jezičnih pitanja potrebna sustavna jezična politika osmišljena na dulji rok. Mjesto jednoga pravopisa koji bismo svi prihvatili i o kojem bi dalje morali voditi računa samo stručnjaci, imamo pet, ili šest, ili sedam »jedinstvenih« pravopisa, kojima je zajedničko ponajprije to što se ni s jednim od njih ne slaže većina korisnika. Ako netko isti tekst preda u pet različitih redakcija, u svakoj od njih različito će ga »lektorirati«. Nakon HDZ-ovih muljanja s jezikom i pravopisom, i dosljednoga izbjegavanja institucionalnih rješenja, bilo bi normalno očekivati da će nove strukture vlasti imati više razbora. Ako je jedan ministar sredinom 2000-ih imao i hrabrosti, i razbora, i znanja osnovati Vijeće za normu hrvatskoga jezika (vijeće neistomišljenika!), onodobni je premijer našao za shodno dezavuirati ministra izjavom da će on pisati kao i do sada što god Vijeće odlučilo o načinu pisanja. Nakon toga se moglo primijetiti samo to da su potonje garniture na vlasti nastojale da »Vijeće za normu hrvatskoga jezika« što prije odumre. Aktivističkim diletantizmom jednoga ministra Vijeće je napokon i ukinuto, kako bi odluke o pravopisu (i jeziku) donosili samo podobni i poslušni »stručnjaci«, oni »iz naših redova«. Skupine na vlasti i vlade mijenjale su se, ali ni u jednoj od njih nije bilo dovoljno pameti da bi shvatile koliko se energije, vremena i emocija u našem društvu nepotrebno troši na pravopisna i jezična pitanja. Mjesto dugoročno zamišljene jezične politike, mirno se gleda kako poluobrazovani novinari tajkunskih medija nameću svoju jezičnu politiku, kako jezičnu politiku kroje mediji u stranom vlasništvu ili pak strana veleposlanstva i predstavništva, a jezikom i jezičnim normama trguje se za privatne interese.

Zbog svega toga danas još uvijek sjena »Novosadskog dogovora« lebdi nad hrvatskim jezikom. Nijedna hrvatska službena institucija ne reagira na takve manipulacije kao što su nazivi BKS-Sprache ili BCS Language (kojima se tobože pokriva i hrvatski), u tzv. slobodnoj i tzv. demokratskoj Europi, a kojima se potiru službeni nazivi jezika u novonastalim državama. Drang nach Osten (i Westen) još uvijek je na snazi! Ni u jednoj se civiliziranoj zemlji – osim u zemlji Hrvatskoj – ne događa da ministri bez osnovnoga jezikoslovnog obrazovanja, mimo svake procedure i konzultacije s mjerodavnim stručnjacima, samovoljno mijenjaju nazive ministarstava. Ni u jednoj se normalnoj zemlji status »znanstvene ustanove« ne određuje ministrovom samovoljom, drugim pak kvalificiranijim znanstvenim jedinicama (kao što su primjerice kroatističke katedre) uskraćuje takav status – osim u Hrvatskoj. Sve to upućuje da je Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga jezika i dalje, nakon pola stoljeća, latentno aktualna.

Bibliografija

Dalibor Brozović, Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika (u knjizi: Dalibor Brozović, Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda, Zagreb, 2006; str. 155–278).

Mario Grčević, Jernej Kopitar kao strateg Karadžićeve književnojezične reforme, Filologija, br. 53, Zagreb, 2009.

Mario Grčević, Vanjskopolitički utjecaji na hrvatski književnojezični razvoj u drugoj polovici XIX. stoljeća (rukopis priređen na temelju predavanja održanoga u Vinkovcima na skupu 25.–26. studenoga 2011. »150. Obljetnica uvođenja hrvatskoga jezika u službenu uporabu«).

Jelena Hekman (pripremila), Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije. Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 1997. (Zbornik dokumenata i članaka).

Juridisch-politische Terminologie der slavischan Sprachen Österreichs, Beč, 1853.

Radoslav Katičić, Hrvatski jezik, Zagreb, 2013.

August Kovačec, članci »Bečki književni dogovor« 1850. i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Enciklopedija Matice hrvatske, 1., A–G, Zagreb, 2015.

Milan Moguš, Povijest hrvatskoga književnog jezika, Zagreb, 1993.

Barbara Oczkowa, Hrvati i njihov jezik. Iz povijesti kodificiranja književnojezične norme. Prijevod s poljskoga jezika Neda Pintarić, Zagreb, 2010.

Zlatko Vince, Putovima hrvatskoga književnog jezika. Lingvističko-
-kulturnopovijesni prikaz filoloških škola i njihovih izbora. Drugo dopunjeno izdanje, Zagreb, 1990.

^[1]   O ovoj temi autor je pisao u više navrata u tisku i u leksikografskim izdanjima. U ovaj članak preuzeti su, uz stanovite preinake, dijelovi ranije objavljenih tekstova.

^[2]   To su ponajprije tekstovi Dalibora Brozovića Deset teza o hrvatskom jeziku; Dokument koji je ušao u povijest; Branilo se više od jezika; Duh rodoljubnog otpora objavljeni i u zborniku Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967–1997 (Zagreb, 1997; priredila Jelena Hekman) te tekstovi u njegovim knjigama (v. bibliografiju)