Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u udžbenicima povijesti i sintezama

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, sastavljena u ožujku 1967. godine kao proglas hrvatskih jezikoslovaca, znanstvenika i istaknutih intelektualaca pripada među važnije dokumente vezane uz povijest Hrvatske u drugoj polovici 20. stoljeća. Stoga je u smislu historiografije poželjno detaljnije pogledati kako pojedine sinteze, povijesni pregledi i udžbenici o hrvatskoj povijesti prikazuju taj proglas, okolnosti oko njega i posljedice. Pogled u sintezama i udžbenicima nužno je udaljen, poput mikroskopske leće koja se odmiče kako bi se šire zahvatio predmet pod stakalcem. Ali upravo takav pogled može ponuditi način preko kojega se nižu i otkrivaju razne moguće interpretacijske nijanse.

Dakako, udžbenici iz razdoblja između 1970-ih i 1990-ih godina ne daju nikakve informacije o Deklaraciji ili širim zbivanjima. Govori se eventualno o »društveno-političkim previranjima«, odnosno »političkim nesuglasicama i negativnostima« koje su, kako se isticalo, slabile i štetile ugledu države.^[1] No potom se govori o jačanju samoupravljanja, o tehnološko-kulturnom razvoju te drugim ostvarenjima režima. Takva slika prevladava do kraja Jugoslavije, pa se u jednom od posljednjih udžbenika iz tog vremena još govori o »društvenoj reformi« iz 1960-ih i 1970-ih i razvoju, odnosno uspjesima koji su ostvareni.^[2]

Svakako, demokratske promjene 1990-ih godina omogućit će i pospješiti svojevrsnu »izmjenu paradigmi«, pa Deklaracija postaje važno »opće mjesto« hrvatske povijesti, u udžbenicima najčešće smješteno uz dio o Hrvatskom proljeću ili u sklopu njega. Ivo Perić u gimnazijskom udžbeniku s kraja 1990-ih godina piše o Deklaraciji u kontekstu nezadovoljstva i otpora prema centralizmu i nacionalnom unitarizmu iz druge polovice 1960-ih godina, naglašavajući posebno ulogu Matice hrvatske. Također, naglašava kako je otpor rukovodećih tijela i Josipa Broza Tita potaknuo samo daljnje otpore, koji su, prema njemu, iskazani i 1968. godine (hrvatski sveučilištarci) te naravno u događanjima koja su uslijedila početkom 1970-ih.^[3]

Kao izraz odupiranja sve prisutnijem unitarizmu koji je značio »stvaranje umjetne ‘jugoslavenske’ nacije«, Deklaracija je prikazana i u udžbeniku Mire Kolar-Dimitrijević, Jakše Raguža i Hrvoja Petrića. Navodi se skupina istaknutih hrvatskih intelektualaca oko Matice hrvatske koja je potpisala Deklaraciju, osuđujući »posvemašnje potiskivanje hrvatske jezične tradicije srpskim jezikom«, kako su uslijedile oštre reakcije vlasti koja je organizirala kritiku Matice te progon i osudu potpisnika Deklaracije. Navodi se, i kao svojevrstan uspjeh Deklaracije, ustavni amandman iz 1972. godine kojim su njezini zahtjevi prema autorima udžbenika ispunjeni, iako se napominje kako je službeno nametnuto jezično zajedništvo prestalo tek 1991. godine.^[4]

Udžbenik skupine autora (Suzana Leček, Magdalena Najbar-Agičić, Damir Agičić i Tvrtko Jakovina) unutar lekcije »Hrvatska između 1948. i 1971.« govori o Deklaraciji kao odgovoru na nezadovoljstvo zbog pritisaka iz Beograda i pojačanih unitarističkih težnji na jezičnoj i političkoj razini, čime je »započelo tzv. ‘hrvatsko proljeće’«. Isto su tako naglašeni zahtjevi Deklaracije te je navedeno kako su inicirani progoni njezinih potpisnika.^[5] Neki pak drugi udžbenici stavljaju Deklaraciju izravnije u širi kontekst Hrvatskog proljeća odnosno definiranja druge polovice 1960-ih godina kao »nacionalnog buđenja i stvaranja nacionalnog pokreta« koji zahvaća najšire slojeve stanovništva.^[6] S manje informacija, ali na sličan način obuhvaćena je Deklaracija i u osnovnoškolskim udžbenicima, kao i u udžbenicima za strukovne škole. Tako udžbenik Snježane Koren spominje 1960-e i 1970-e godine kao godine propitivanja i »različitih zamisli« o gospodarskom i političkom uređenju Jugoslavije, među kojima se javljaju i tendencije poticanja hrvatskih nacionalnih osjećaja. Deklaracija se navodi kao proglas koji je na poticaj Matice hrvatske objavljen, koji je imao snažan odjek u hrvatskoj javnosti, izazivajući progone potpisnika, ali i kasnije prihvaćanje nekih zahtjeva.^[7] U udžbeniku za srednje strukovne škole Vesne Đurić i Ivana Peklića također se Deklaracija navodi kao dio borbe koje institucije (Matica) i studenti vode prema narodnom pokretu – Hrvatskom proljeću.^[8] Iz ovoga kraćeg pregleda vidljivo je dakle da gotovo svi udžbenici Deklaraciju stavljaju u kontekst promjena u Jugoslaviji 1960-ih godina koje nastupaju zbog demokratizacije i opuštanja režimske stege, a angažman kulturnih i znanstvenih institucija kao jedno od izvorišta nacionalnog pokreta koji će kulminirati u ranim 1970-im godinama Hrvatskim proljećem.

Nešto drugačiji, ponegdje detaljniji pogled nude dakako sinteze povijesti Hrvatske ili Jugoslavije. Ivo Perić u svojoj sintezi Povijest Hrvata (1997) Deklaraciji pristupa u sklopu različitih tema koje obilježavaju položaj Hrvatske u drugoj Jugoslaviji, čiji je zajednički nazivnik centralizam i nacionalni unitarizam, i to počevši od financijskih davanja, problema oko izjašnjavanja nacionalnosti te »srbizacije hrvatskog jezika u sredstvima javnog priopćavanja i u administraciji«. Deklaracija je tako, po njemu, odgovor hrvatskih intelektualaca i znanstvenih i kulturnih ustanova, ali i s određenim posljedicama.^[9] Knjiga Povijest Jugoslavije Hrvoja Matkovića iz 1998. godine obrađuje Deklaraciju kao jednu žarišnu točku kriza koje su uzdrmale Jugoslaviju, smatrajući da je u nametnutom unitarizmu sve više »do izražaja dolazio srpski recept«.^[10] Ona je tako za Matkovića odgovor na nametanje srpske kulture, koji je dočekan s velikim neodobravanjem i osudom od strane vlasti, predvođene Milošem Žankom, ali poduprte i osudama Tita i Bakarića. U sintezi Dragutina Pavličevića Povijest Hrvatske (2007) Deklaracija je smještena u kontekst nove političke situacije nakon pada Aleksandra Rankovića u kojoj Matica hrvatska predvodi obranu protiv »velikosrpskih snaga« koje su pod »maskom jugoslavenstva i zajedništva« nametale »hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski« jezik.^[11] Stoga Dragutin Pavličević naziva Deklaraciju »svehrvatskom izjavom« i »temeljnim kamenom« u borbi za jezična, odnosno nacionalna prava Hrvata u Jugoslaviji, nakon kojeg su uslijedile hajke, čistke, a gotovo sve što se zahtijevalo Deklaracijom bilo je odbačeno.^[12] Ivo Goldstein (Hrvatska povijest, 3. izd., 2013) navodi kako se određena detabuizacija bitnih tema posebno odrazila na jezične rasprave. Ističe kako za razliku od srpskog jezika, hrvatski jezik predstavlja tradicionalno osjetljivu sferu koja je na određen način garantirala »posebnost i identitet«. Upravo u tom smjeru promatra i Deklaraciju te navodi posljedice koje su snosile neke od vodećih osoba, brz povratak nekih od njih u javni život te neuspjeh Deklaracije, ali i brzo prihvaćanje nekih dijelova i zahtjeva.^[13] Sinteza skupine autora u izdanju Školske knjige iz serije trosveščane povijesti Hrvatske (Povijest Hrvata. Treća knjiga – od 1918. do danas, 2007) također nešto detaljnije razmatra širi kontekst. Autor tog dijela sinteze, Marijan Maticka, piše o otporima u Hrvatskoj prema dogmatizmu, centralizmu i unitarizmu, o atmosferi nakon pada Rankovića i donošenja amand­mana na Ustav SFRJ. Deklaracija je, ističe, pobudila iznimno negativnu reakciju režima koji je organizirao otpor u obliku političkih kampanja u kojima se izjašnjavalo protiv Deklaracije i hajke na vodeće osobe (Većeslav Holjevac, Franjo Tuđman, Miroslav Krleža) i institucije. U nizu sukladnih primjera Marijan Maticka zatim pokazuje kako su u Hrvatskoj druge polovice 1960-ih godina upravo preko znanstveno-kulturnih manifestacija njegovane nacionalne tradicije i posebnosti, postupno se krećući prema razdoblju Hrvatskog proljeća.^[14] Kao svojevrstan uvod u Hrvatsko proljeće prikazana je Deklaracija i u sintezi Trpimira Macana i Željka Holjevca, Povijest hrvatskoga naroda (2013), označavajući ju kao pokušaj »priloga raspravi o amandmanima na jugoslavenski ustav« koji je međutim protumačen kao »neprijateljski akt« koji je imao teške posljedice za njezine autore.^[15]

Očekivano šira kontekstualizacija, kao i detaljnija obrada same Deklaracije, nalazi se u knjigama koje izoštrenije promatraju povijest Jugoslavije ili moderne Hrvatske. Tako se u knjizi Zdenka Radelića Hrvatska u Jugoslaviji 1945.–1991.: od zajedništva do razlaza iz 2006. godine nalaze brojni podatci i aspekti koji nude širi kontekst nastajanja i odjeka Deklaracije. Ta analiza nalazi se u poglavlju »Jezik i identitet«. Radelić ne stavlja Deklaraciju isključivo u kontekst Hrvatskog proljeća i prikazujući ju kao uvod u Proljeće; on ju stavlja u kontekst reakcija i borbi protiv unitarističkih nastojanja tijekom 1960-ih godina unutar Jugoslavije i ideje jezika kao važne karakteristike identiteta. Genezu problema vidi još od potpisivanja Novosadskog dogovora iz 1954. godine, problema Ustava iz 1963. godine te primjera pisanja Historije KPJ koja je objavljena na svim jezicima osim na hrvatskom. Također napominje kako su svi navedeni pokušaji i problemi doveli do dogmatizacije pojmova hrvatskosrpski i srpskohrvatski jezik. Upravo je iz takve atmosfere proizišla Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika. Radelić dalje navodi na što se Deklaracija poziva te koji su joj podupiratelji. U svim sintezama je uvijek zanimljivo primijetiti da se ne propušta istaknuti uloga Miroslava Krleže, a ovdje se ukratko donosi i njegova pozicija. Deklaracija se tako u konačnici gleda u svojoj široj ulozi i jezičnoj problematici općenito, koja se nastavlja s Komisijom za jezična pitanja SR Hrvatske, Hrvatskog pravopisa (tzv. Londonca) te, konačno, »načinje« činjenicu da nacionalni problem u Jugoslaviji ipak nije riješen.^[16]

Dušan Bilandžić u svojoj sintezi Hrvatska moderna povijest (1999) opsežnije kontekstualizira stanje u Jugoslaviji i Hrvatskoj koje je dovelo do Deklaracije. Tako se govori o »opuštanju« partijske stege uz pomlađivanje kadrova i pod vodstvom Vladimira Bakarića, kampanjama protiv »dogmatizma« i »zatvorenosti« partije te »posebnoj vrsti nacionalizma« u Hrvatskoj koji je značio »hrvatski suverenitet u okviru Jugoslavije, Jugoslavija – da, ali samo kao (kon)federacija ravnopravnih republika«.^[17] Bilandžić kao primjer vremena »demokratizacije« navodi Deklaraciju, oslikavajući pritom glavne intencije dokumenta, reakcije u Srbiji (osobito dokument Predlog pitanja za razmišljanje), zatim kampanju koju je Partija na posebni poticaj Miloša Žanka vodila protiv Deklaracije, Titovu oštru reakciju te naposljetku i konkretne rezultate kampanje koja se počela »pretvarati u lov na vještice«.^[18] Navodi da se posebno progonilo potpisnike Deklaracije koji su bili članovi Partije, pa je od 70 članova njih 34 kažnjeno, odnosno ukupno deset isključeno iz SK, dok su kao »žarišta nacionalizma« određene institucije kao što su Matica hrvatska, Matica iseljenika, krug u Savezu književnika oko Petra Šegedina te Institut za historiju radničkog pokreta.^[19]

Jedna od prvih inozemnih sinteza povijesti Druge Jugoslavije koja razmatra i nastanak Deklaracije jest ona skupine američkih povjesničara o »suvremenoj Jugoslaviji«, o čemu piše Wayne Vucinich (Contemporary Yugoslavia: Twenty Years of Socialist Experiment, 1969). On opisuje entuzijazam kojim je dočekan pad Rankovića te sve veći problem odnosa nacionalizma i socijalizma koji je zahvatio brojne aspekte života u Jugoslaviji. Tako i Deklaracija, koju su sastavile »grupe hrvatskih jezikoslovaca«, predstavlja način, pokušaj borbe i odupiranja protiv unitarističke jugoslavenske kulture, baš kao što je i odgovor iz Srbije (Predlog...) dalje rasplamsao suprotne nacionalističke težnje. Među ostalim, ističe se i Bakarićeva dvostruka uloga, želio je »demaskirati« namjere potpisnika Deklaracije, ali ih je uglavnom blago ili nikako kaznio, kako spominje Vucinich.^[20] Sinteza hrvatske povijesti Marcusa Tannera (Croatia. A Nation Forged in War, 1997) označava Deklaraciju kao »prvi veći sukob« u atmosferi druge polovice 1960-ih te naglašava da nije proizišao, kako bi se možda moglo očekivati, od hrvatskih komunista, nego pisaca (Društvo hrvatskih književnika) i drugih okupljenih oko Matice hrvatske, sa srpsko-hrvatskim rječnikom kao izravnim povodom, napadajući »širenje umjetnog srpsko-hrvatskog jezika«. Tanner se Deklaracijom koristi kako bi ukratko istaknuo važne uloge Franje Tuđmana i Miroslava Krleže, navodeći zatim zahtjeve, ali i reakcije.^[21] Politolog i povjesničar Steven L. Burg u recentnijem pregledu (Conflict and Cohesion in Socialist Yugoslavia: Political Decision Making Since 1966, 2014) pak naglašava upravo suprotno brz i oštar odgovor Partije, osudu Deklaracije, koja je došla i od samog Tita, kao i općenito shvaćanje proglasa ne kao priloga intelektualnoj raspravi, nego političkog čina prije svega.^[22]

Politologinja Sabrina P. Ramet u knjizi The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005 iz 2006. piše o otporu lingvističke homogenizacije unutar kojeg nastaje Deklaracija, ističući i naglašeni »antisrpski ton« proglasa koji je uzburkao i raspirio raspravu i u Srbiji te do krajnje napetosti doveo lidere režima, uvodeći Hrvatsku u razdoblje od »četiri godine rasta hrvatskog nacionalizma« – Hrvatsko proljeće.^[23] I John Lampe u svojoj sintezi Yugoslavia as History: Twice There was a Country (2000) piše o jezičnim i kulturnim polemikama koje su slabile u političkom smislu Jugoslaviju, ističući kako je Deklaracija pozornost javnosti i masa okrenula prema Matici hrvatskoj kao epicentru hrvatskih nacionalnih tendencija.^[24] Od sinteza hrvatske povijesti stranih autora ističe se ona njemačkog povjesničara Ludwiga Steindorffa, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas (2006), koji Deklaraciju stavlja u kontekst Hrvatskog proljeća, kao uvod, navodeći da je ona »opravdani prigovor« na jezičnu neravnopravnost. Isto tako, Deklaracija je prikazana kao početna točka povećanog straha od širenja hrvatskog nacionalizma i početka propitivanja neravnopravnosti Hrvata u Jugoslaviji. Kao i u drugim sintezama, posebno se ističe Miroslav Krleža kao jedan od podržavatelja Deklaracije.^[25] Povjesničarka Marie-Janine Calic pak piše u knjizi iz 2010. Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert [»Povijest Jugoslavije u 20. stoljeću«] o Deklaraciji u kontekstu porasta vala »novog nacionalizma« unutar kojeg njezini sastavljači nisu marili o težnjama lingvističkih posebnosti jezika u Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, nego su razbuktali nacionalističke rasprave u odnosu na Srbiju, dok su hrvatski komunisti uglavnom »ispunili nacionalističke težnje sa zabrinutošću«, ali su glavne protagoniste (navodi se Tuđman) kaznili – dopuštajući im daljnje publiciranje. Ona također navodi kako su mnogobrojni hrvatski intelektualci poduprli i potpisali Deklaraciju, ali kako su se isto tako mnogobrojni intelektualci javili »za riječ protiv nje«, želeći spasiti »bratstvo i jedinstvo«.^[26] I povjesničar Holm Sundhaussen (Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943-2011: eine ungewöhnliche Geschichte des Gewöhnlichen [»Jugoslavija i njene zemlje nasljednice 1943–2011.: jedna neobična povijest uobičajenog«], 2014) Deklaraciju stavlja u kontekst lingvističko-filološke rasprave koja je prerasla u optereće-

ni hrvatsko-srpski sukob nacionalističkoga karaktera, ističući kako je bojazan od prevladavanja »istočne« nad »zapadnom« jezičnom varijantom i potiskivanjem hrvatskog identiteta mogla biti nadvladana pronalaženjem zajedničkih težnji, ali je prema njemu Deklaracija svojim tekstom ponudila »jezičnu ‘segregaciju’«.^[27]

Veći interpretativni odmak primjećuje se dakle u sintezama njemačkih povjesničara Holma Sundhaussena i Marie-Janine Calic, kao i kod Sabrine P. Ramet, koji nastoje dati nešto izmijenjen pogled na ulogu i značenje Deklaracije. Standardne sinteze hrvatskih povjesničara najčešće se razlikuju u ocjeni jačine ili težine progona pojedinih istaknutih pojedinaca poput Miroslava Krleže, Ljudevita Jonkea, Franje Tuđmana, Miroslava Brandta i drugih, ali u biti zadržavaju slično intoniran narativ koji naglašava demokratizaciju 1960-ih i rasprave o federalizaciji Jugoslavije kao osnovni poticaj prema kritici unitarističkog shvaćanja države, odraženog isprva na područje rasprava o jeziku. Možda je zanimljivo napomenuti da se sinteze pritom uglavnom zadržavaju na velikim političkim ličnostima, kao što su Krleža i Tuđman, dok se primjerice malo ili uopće ne govori o ulozi Ljudevita Jonkea, Dalibora Brozovića, Miroslava Brandta, Slavka Mihalića, Tomislava Ladana, Radoslava Katičića i drugih. Osim određenih, već navedenih, interpretativnih odmaka i nijansi, može se zaključiti kako je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u hrvatskoj historiografiji mjesto konsenzusa.

^[1]   Tomo Čubelić – Dragutin Pavličević, Povijest 2 – udžbenik za srednje škole, III. izdanje (Zagreb: Školska knjiga, 1977), 275–280.

^[2]   Dušan Bilandžić et. al., Povijest 2 – udžbenik za usmjereno obrazovanje (Zagreb: Školska knjiga, 1989), 308–312.

^[3]   Ivo Perić, Povijest za IV. razred gimnazije (Zagreb: Alfa, 1997), 206–207.

^[4]   Mira Kolar-Dimitrijević – Hrvoje Petrić – Jakša Raguž, Povijest IV, udžbenik iz povijesti za 4. razred gimnazije (Samobor: Meridijani, 2004), 210.

^[5]   Suzana Leček – Magdalena Najbar-Agičić – Damir Agičić – Tvrtko Jakovina, Povijest 4. Udžbenik povijesti za četvrti razred (opće) gimnazije (Zagreb: Profil, 2002), 241–242.

^[6]   Krešimir Erdelja – Igor Stojaković, Koraci kroz vrijeme. Udžbenik povijest za četvrti razred gimnazije (Zagreb: Školska knjiga, 2009), 255–256.

^[7]   Snježana Koren, Povijest 8 – udžbenik za 8. razred osnovne škole (Zagreb: Profil, 2007), 209–211.

^[8]   Vesna Đurić – Ivan Peklić, Hrvatska povijest. Udžbenik za I. razred trogodišnjih srednjih strukovnih škola (Zagreb: Profil, 2007), 176–177.

^[9]   Ivo Perić, Povijest Hrvata (Zagreb: Centar za transfer tehnologije, 1997), 253.

^[10]  Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije (Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 1998), 354.

^[11]  Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske. Četvrto dopunjeno izdanje (Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2007), 483.

^[12]  Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske. Četvrto dopunjeno izdanje (Zagreb: Naklada P.I.P. Pavičić, 2007), 485–486.

^[13]  Ivo Goldstein, Hrvatska povijest. Treće izdanje (Zagreb: Novi Liber, 2013), 377–379.

^[14]  Skupina autora, Povijest Hrvata. Treća knjiga – od 1918. do danas (Zagreb: Školska knjiga, 2007), 333–339.

^[15]  Trpimir Macan – Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, IV. izmijenjeno i dopunjeno izdanje (Zagreb: Školska knjiga, 2013), 354.

^[16]  Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji: 1945.–1991.: od zajedništva do razlaza (Hrvatski institut za povijest i Školska knjiga: Zagreb, 2006), 403–412.

^[17]  Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest (Zagreb: Golden Marketing, 1999), 514.

^[18]  Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest (Zagreb: Golden Marketing, 1999), 517.

^[19]  Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest (Zagreb: Golden Marketing, 1999), 517–518.

^[20]  Wayne S. Vucinich (ur.), Contemporary Yugoslavia: Twenty Years of Socialist Experiment (Berkeley–Los Angeles: University of California Press, 1969), 270–273 i bilj. 146.

^[21]  Marcus Tanner, Croatia. A Nation Forged in War (Yale University Press, 1997), 190–191.

^[22]  Steven L. Burg, Conflict and Cohesion in Socialist Yugoslavia: Political Decision Making Since 1966 (Princeton–New Jersey: Princeton University Press, 2014), 68–70.

^[23]  Sabrina P. Ramet, The Three Yugoslavias: State-building and Legitimation, 1918–2005 (Bloomington–Indianapolis: Indiana University Press, 2006), 230–232.

^[24]  John Lampe, Yugoslavia as History: Twice There was a Country (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), 305–306.

^[25]  Ludwig Steindorff, Povijest Hrvatske od srednjeg vijeka do danas (Zagreb: Jesenski i Turk, 2006), 202.

^[26]  Marie-Janine Calic, Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert (München: C. H. Beck, 2010), 249–250.

^[27]  Holm Sundhaussen, Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten 1943–2011: eine ungewöhnliche Geschichte des Gewöhnlichen (Wien–Köln–Weimar: Böhlau Verlag, 2014), 185.