Deklaracija – kulturni temelj hrvatske državnosti

Deklaracija – kulturni temelj hrvatske državnosti^[1]

Postavlja se pitanje zašto su Hrvati ostvarili međunarodno priznatu samostalnu državu tek u Domovinskome ratu na kraju 20. stoljeća, u doba postmoderne i globalne kulture, stvaranja nadnacionalne zajednice Europske unije i ograničavanja nacionalnih suvereniteta? Zašto im to nije uspjelo u 19. stoljeću u jeku moderne kulture, u doba stvaranja modernih nacija i suverenih nacionalnih država? Zašto su u 20. stoljeću dva puta, na kraju Prvoga i Drugoga svjetskog rata, ušli u nadnacionalnu državu Jugoslaviju? Odgovora ima više. Jedan se krije u misteriju hrvatskoga narodnog preporoda / ilirizma (od početka 1830-ih do početka 1850-ih), a u sklopu njega u imenu i praksi nacionalnoga jezika. 

Dok su se sve moderne nacije konstituirale i u politici i u kulturi pod vlastitim nacionalnim imenom, hrvatska se nacija u svome narodnome preporodu konstituirala pod utopijskim imenom nepostojećega naroda Ilira. To je ime u preporodno doba najprije službeno zabranjeno, a zatim i napušteno, ali kolebanja oko nacionalnoga imena kao simbola identiteta, kako u jeziku tako i u politici, postala su izvor trajnih diseminacija (raspršivanja, rasipanja) ideje nacije kroz cijelo 19. i velik dio 20. stoljeća, sve do pojave Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.

Misteriozni početak hrvatskoga narodnog preporoda pod utopijskim imenom ilirizma imao je dva zapleta: kulturni i politički. Kulturni zaplet dogodio se u odbacivanju čakavske i kajkavske tradicije hrvatske književnosti i izboru štokavskoga narječja kao jedinstvenoga nacionalnoga jezičnog standarda u Gajevoj Danici 1835., a politički zaplet u oštrome sukobu dviju političkih opcija u Hrvatskome saboru koje su se izljuštile iz ilirizma nakon sloma Bachova apsolutizma 1861. Bile su to Starčevićeva Stranka prava koja se pozivala na drevnu hrvatsku državnost (kroatizam) i Strossmayerova Narodna stranka s idejom o južnoslavenskoj uzajamnosti (južnoslavizam). Pa kada su se ta dva velika zapleta, kulturni i politički, počela još i uzajamno isprepletati u različitim prijelomnim trenutcima za opstanak nacije, pa završavala u simboličnim, a u Drugome svjetskom ratu i stvarnim sukobima dviju političkih opcija, nije čudno da je hrvatski narod ostvario osnovni cilj moderne nacije – suverenu državu – s velikim povijesnim zakašnjenjem: ne u modernoj, nego tek u postmodernoj i globalnoj kulturi, kada je ideja nacionalne države doživjela znatne promjene i ograničenja.

Osnovna je značajka hrvatske predmoderne jezične tradicije postojanje triju dijalekata i triju književnosti pisanih na tim dijalektima: čakavske, kajkavske i štokavske jezične tradicije i književnosti. Jedinstvo svih tih tradicija zastupali su u 18. stoljeću jezikoslovac Ivan Belostenec i ozaljski lingvistički krug. Međutim ideja ča-kaj-što i živa praksa jedinstva svih triju hrvatskih dijalekata u nekim područjima ustuknula je u doba narodnoga preporoda / ilirizma pred utopijskom idejom o velikome ilirskom narodu i jedinstvu svih južnoslavenskih naroda koji govore štokavskim narječjem. Pretpostavke za kulturni zaplet u doba narodnoga preporoda sadržane su u dugoj slavenofilskoj tradiciji kada je hrvatska kultura bila ugrožena osmanskim osvajanjima i mletačkim utjecajima, a u moderno doba izložena germanizaciji i mađarizaciji, pa su se utopijski snovi o velikoj Iliriji i slavenskoj uzajamnosti nametali kao brana za nacionalne interese. Iz tih utopijskih snova rođen je ilirski preporod i u sklopu njega Gajeva reforma pravopisa i jezika. Jedinstveni koine ča-kaj-što Belostenca i ozaljskoga lingvističkoga kruga odbačen je ili zaboravljen, a kao vernakul odabrano (»konstruirano«) jedno – štokavsko narječje. Takvim je izborom stvorena, s jedne strane, snažna brana germanizaciji i mađarizaciji, ali se, s druge strane, hrvatska kultura sama odrekla svoga jezičnoga bogatstva i približila novoj opasnosti – gubljenju jezičnoga identiteta u dodiru sa štokavskim govorima srpske jezične tradicije.

Utopijska projekcija nepostojećega »ilirskog« naroda i ideja slavenske uzajamnosti u germansko-ugarskome carstvu dovele su u Beču 1850. do neformalnoga susreta nekolicine hrvatskih intelektualaca (Ivan Kukuljević, Dimitrija Demeter, Ivan Mažuranić, Vinko Pancel) sa srpskim intelektualcima i jezikoslovcima pod vodstvom Vuka Stefanovića Karadžića i slovenskim filologom Francom Miklošičem. Taj je susret poslije proglašen Bečkim književnim dogovorom. Ideja je toga neformalnoga susreta, a zatim i samoproglašenoga dokumenta bila rad na jedinstvenome jeziku svih južnoslavenskih jezika koji se služe štokavskim govorima. U sklopu jezičnoga ujednačivanja Vuk Stefanović Karadžić otvoreno je zastupao ideju da su svi narodi koji govore štokavski – Srbi, pa je i taj agresivni nacionalizam postao kamen spoticanja u ostvarivanju jezičnoga jedinstva. Stoga projekt jedinstvenoga jezika nikada nije zaživio: ni tada, u 19. stoljeću, voljom hrvatskih i srpskih jezikoslovaca, ni poslije u 20. stoljeću pod političkim pritiscima. Hrvatska i srpska kulturna i jezična tradicija (leksik, sintaksa, terminologija) bili su tako različiti da ih je bilo nemoguće stopiti u jedan jezični sustav. Znakovi su svih pokušaja stapanja dvaju jezika, dviju tradicija, a time i dvaju naroda bili različiti pravopisi u posljednjih 150 godina i različiti miješani nazivi jezika od dva nacionalna imena koji su trebali izraziti utopijsko jedinstvo u kovanicama: hrvatsko-srpski jezik, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, srpski ili hrvatski i sl.

Posljednji veliki pokušaj unifikacije hrvatskoga i srpskoga jezika u 20. stoljeću dogodio se u Novosadskome dogovoru 1954. pod pritiskom srpske unitarističke politike iza koje je stajao tadašnji ministar unutarnjih poslova i najmoćnija politička figura nakon Tita Aleksandar Ranković. Unifikacija je išla tako daleko da je u novome, tzv. Novosadskome pravopisu standardna hrvatska riječ ‘točka’ pretvorena u ‘tačku’, mijenjala se sintaksa i stručna terminologija. Kada je Ranković u političkim previranjima smijenjen, hrvatski književnici i jezikoslovci iz Matice hrvatske i Društva književnika Hrvatske iskoristili su kairos i sastavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Poznata su imena šest autora Deklaracije (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić), a sedmi je najvjerojatnije bio Vlatko Pavletić. Deklaracija je objavljena 17. ožujka u časopisu Telegram, potpisalo ju je osamnaest znanstvenih i kulturnih ustanova te slavni lijevi pisac Miroslav Krleža. Od Krleže se tražilo povlačenje potpisa, ali on je radije dao ostavku na članstvo u Partiji nego da povuče potpis.

Osnovna je teza Deklaracije bila da svaki narod ima pravo svoj jezik zvati narodnim imenom i razvijati ga u skladu sa svojim kulturnim tradicijama. Time je na samome kraju moderne kulture bio završen veliki kulturni zaplet na području imena i naravi jezika koji je počeo Gajevom jezičnom reformom i Bečkim književnim dogovorom.

Iz kulturološke vizure godina donošenja Deklaracije 1967. može se uzeti kao početak hrvatske postmoderne, jer je time dovršeno moderno konstituiranje nacionalnoga identiteta na području jezika. Hrvatsko proljeće 1970./71. bio je još jedan neuspio pokušaj ostvarenja političke suverenosti, a godina 1972., kada se na književnoj sceni pojavila generacija hrvatskih fantastičara u prozi, tzv. borgesovci (Pavao Pavličić, Goran Tribuson i dr.) može se uzeti kao početak hrvatskoga književnog postmodernizma.

Iz političke vizure Deklaracija je bila kulturni temelj buduće hrvatske državnosti i suverenosti. Na temeljima Deklaracije i nacionalnoga imena jezika državnost je ostvarena dvadesetak godina poslije, na prvim višestranačkim izborima 1990., a suverena nacionalna država, cilj modernih nacija, u Domovinskome ratu 1991., kada su, barem na trenutak, pred opasnošću potpunoga zatiranja nacije, utihnule stoljetne političke diseminacije.

Ipak, diseminacije nacije, koje su kroz cijelu modernu kulturu bile tako snažne i na jezičnoj i na političkoj sceni, nisu prestale ni u postmodernoj i globalnoj kulturi. Negdašnji politički prijepor između kroatizma i južnoslavizma danas ima oblik prijepora između eurofilije i euroskepticizma, globalizma i suverenizma. Hrvatski i srpski jezik danas su međunarodno priznati kao samostalni nacionalni jezici. Hrvatski je priznat i kao 24. nacionalni jezik u Europskoj uniji. Status samostalnoga jezika danas ima i bošnjački jezik. Oko toga statusa trudi se i crnogorski književni jezik. Ali situacija nije idilična. Tako se na Sveučilištu u Beču, gdje se unatoč Bečkomu književnom dogovoru tradicionalno predavao hrvatski jezik, danas predaje bošnjačko-hrvatsko-srpski jezik, tzv. BHS. Tako je i na nekim njemačkim sveučilištima.

Valja stoga biti oprezan i paziti da se neki nadobudni europski činovnici u nadnacionalnoj zajednici Europske unije iz posve banalnih razloga – primjerice, zbog štednje u proračunu – ne sjete sva tri južnoslavenska jezika, a u budućnosti i crnogorski, spojiti u nakaradno jedinstvo bosansko-crnogorsko-
-hrvatsko-srpskoga jezika (BCHS) i tako post festum sve vratiti na početak – do nekoga novoga, neostvarljivoga Bruxelleskoga književnog dogovora.

Kulturološki i politički ne bi bilo dobro da neki ludistički pjesnik u postmoderno i globalno doba napiše majstorske stihove poput ovih modernoga pjesnika Ivana Slamniga iz zbirke Dronta (Zagreb, 1981: 34): 

Bilo nam je mračno i zračno,

bilo nam je moćno i sočno

dok je točno išlo u tačno

s tačno opet u točno.

^[1]   Tekst pročitan na Okruglome stolu 50 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u organizaciji Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru 15. ožujka 2017.