Deklaracija i Dalibor Brozović

Deklaracija i Dalibor Brozović^[1]

Govoreći o Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika i o Daliboru Brozoviću, važno je upozoriti na izvanredno značenje toga dokumenta u hrvatskoj jezičnoj povijesti i u hrvatskoj povijesti uopće, kao i na posebno značenje Dalibora Brozovića u hrvatskoj jezičnoj pa i u hrvatskoj političkoj povijesti. Deklaracija i u širim razmjerima ima nemalo značenje, jer je ona prva naznaka početka rušenja Berlinskoga zida koje će uslijediti tridesetak godina poslije. Dakle, nije nimalo čudno da su se taj dokument i ta osoba sreli u svoje doba, godine 1967., kada je intenzivno stvarana naša suvremenost, kada je zacrtavana hrvatska budućnost i kada je Dalibor Brozović preuzimao mjesto prvoga hrvatskoga standardologa od vrlo zaslužnoga Ljudevita Jonkea, sljedbenika nekih učenja glasovite praške škole i proučavatelja hrvatske jezične povijesti.

Dalibor Brozović

Dalibor Brozović ušao je u filološku znanost 1952. kada je objavio prve učenjačke radove, kada je pokrenut časopis Jezik i s njegovom suradnjom te kada je po prilici počela velika doista potrebna obnova hrvatskoga jezikoslovlja, a vodili su ju (navodim po godinama rođenja) Žarko Muljačić (1922–2009), Dalibor Brozović (1927–2009) i Radoslav Katičić (r. 1930), asimilatori tada najvažnijih lingvističkih strujanja u svijetu, osobito nauka Romana Jakobsona. Oni su hrvatski filološki rad utemeljivali na novim osnovama, a imali su i važnih prethodnika (Josip Hamm, spomenuti Ljudevit Jonke, Petar Guberina, Rudolf Filipović), tu su bili i brojni istodobni obnovitelji, a među njima mislim da Búlcsú Lászlo (1922–2016) poglavito zaslužuje spomen. Dalibor Brozović već je u početku (Pogledi 1952–1953) ocrtao »putove naše nauke o jeziku« (tako glasi naslov njegova članka, br. 8) i raspravljao o pitanju »Jezik i nacija« (br. 11), a početkom pedesetih godina poslao je Borbi kraći komentar na jedan njezin intervju s vodećim srpskim lingvistom Aleksandrom Belićem. Razumije se, nije taj komentar ugledao svjetlo dana (Brozović 1971: 195), a to na sitnu primjeru rječito ilustrira o kakvu se je vremenu radilo. Upravo na kraju 1952. Josip Broz Tito rekao je u razgovoru sa stranim novinarima da je njegova najveća želja Jugoslavija »u kojoj će biti jedna, jugoslavenska nacija« (Bilandžić 1999: 352–353). Riječ je o političaru što je bitno oblikovao novije povijesti jugoslavenskih naroda i koji se je mijenjao, a obično nije bio u hrvatskoj sredini i drugdje u toj zajednici točno shvaćen. Mislilo se u Hrvatskoj da je Aleksandar Ranković kao rukovoditelj UDBE i poslije potpredsjednik države glavni problem, to je i bio, no nije se vidjelo da je Titov otpor jugoslavenskom etatizmu taktika, a da mu je zapravo do jugoslavenske unitarističke partije i do neograničene osobne vlasti (Lasić 1993: 16–17). Tako je onda u sjeni Aleksandra Rankovića uslijedio novosadski »dogovor« 1954. koji je Brozović u Novom Sadu pratio i o njemu pisao u Vjesniku u srijedu (br. 135 i 137, 1954) i u Krugovima (br. 1, 1955), slijedio je i pravopis dviju matica 1960. koji je često spominjao i opsežno ga prikazao u Mogućnostima 1961, br. 2. Naravno, sudjelovao je i na važnom kongresu jugoslavenskih slavista u Sarajevu ujesen  1965., a u Budvi na kongresu jugoslavenskih slavista ujesen 1969. imao je glavni jezikoslovni referat o stanju i problemima u jugoslavenskoj lingvistici. Zagrijavanje pred velike standardološke bitke otpočelo je već početkom šezdesetih godina, a zbivanja su se intenzivirala od 1965. Jasno, nisu pitanja bila ni približno samo jezikoslovna, a radilo se o tom da su se nacije s novoštokavskim tipom standardnoga jezika trebale uklopiti u modernu internacionalnu civilizaciju, dok su kao prepreka na tom putu stajale još glomazne strukture birokratsko-etatističke faze socijalizma. Po Brozovićevu mišljenju, u nas se »na historijski zakonitu centralističku ideologiju nakalemila ahistorijska, idealistička i reakcionarna unitaristička misao«, pa je, dakle, »unitaristički … kompleks osnovna prepreka napretku naših naroda podjednako na općedruštvenom kao i na jezičnom planu« (Brozović 1971: 197). Brozović prati borbu unitarističkih i antiunitarističkih snaga i u njoj sudjeluje, pri čemu zna da unitarizam na jezičnom polju može doživjeti slom samo u sklopu opće katastrofe unitarističkih snaga. Pritom je u jezičnoj bitki bilo i autonomnih crta, a ta je borba puno pridonijela ukupnom rezultatu.

Preslika Apela hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji povodom Deklaracije

Preslika obavijesti o isključenju Dalibora Brozovića iz Saveza komunista (Telegram, 7. travnja 1967)

Upravo u tom kontekstu došlo je u ožujku 1967., manje od godinu dana nakon Rankovićeva pada, do Deklaracije, pri čemu se moramo pozvati na činjenice. Općenito se prihvaća da je Dalibor Brozović jedan od sedam sastavljača Deklaracije (Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić), ali ima i osporavanja. Tom mišljenju se je protivio Miroslav Brandt, isti onaj koji se je 1967. zalagao da treba izraziti lojalnost s Brozovićem i s Pavletićem, jer kad su već oni isključeni iz Saveza komunista, red bi bio, po njegovu mišljenju, da se isključi desetak ljudi. Za isključenje je na sastanku osnovne organizacije SK na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na kraju ožujka 1967. Brandt predlagao i sebe sama (Jandrić 1999: 366). Brozovićevo sudjelovanje u izradi Deklaracije u velikoj mjeri osporio je i Igor Zidić u prvom svesku Enciklopedije Matice hrvatske, Zagreb, 2015., str. 304. Što se događaja na Filozofskom fakultetu u Zadru tiče, očito je Dalibor Brozović kod nekih kolega inzistirao na potpisivanju Deklaracije i u tom smislu svestrano djelovao (Lukšić 2008). Tijekom trajanja Jugoslavije Deklaraciju uglavnom nije u pisanu obliku spominjao, a naknadno je o njoj pisao i govorio često. Redovito ju je držao izvanredno važnom u jezičnom, u društveno-političkom i u općekulturnom smislu, jer »nakon Deklaracije u Hrvatskoj je sve drugačije nego prije. Ikada prije u cijeloj hrvatskoj povijesti« (Brozović 2009: 97). Pisao je da se Deklaracija pojavila u sklopu jakog otpora unitarizmu upravo u jezičnoj sferi, jer bi pobjeda unitarizma u jeziku možda bila nepopravljiva kad bi došle poboljšane političke prilike. Žestinu reakcije na Deklaraciju tumačio je kao shvaćanje jugounitarista i velikosrpskih elemenata da hrvatsku jezičnu pobunu treba energično slomiti, zastrašiti ljude i skršiti im moral da im takvo što kao Deklaracija ili sličan otpor više nikad ne bi padalo na pamet. Jezično značenje Deklaracije vidio je u rušenju »novosadsko-dogovornog« krova nad hrvatskim jezikom. To je držao velikom pobjedom, pa je tako u hrvatskom iseljeništvu došlo i do kovanja zlatne i srebrne medalje kojoj je na jednoj strani Marko Marulić, otac hrvatske književnosti, na drugoj štit s natpisom »Deklaracija o hrvatskom jeziku, Zagreb, 15. III. 1967.« Kad mu je vjerojatno 1968. nepoznati čovjek donio zlatnu medalju i rekao da mu ju prijatelji iz inozemstva šalju u znak zahvalnosti, ipak je primio medalju prirodno se bojeći da se radi o provokaciji (Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, str. 179). Meni je mnogo poslije rekao da je medalju iz opreza sklonio kod svog kolege i prijatelja, zadarskoga sveučilišnog profesora Franje Švelca. Mislio je Dalibor Brozović da je političko značenje Deklaracije i veće od jezičnoga, jer se hrvatski narod konkretno uvjerio da je otpor moguće organizirati i da bi u budućnosti mogao biti postignut uspjeh. Hrvatska nacija prije Deklaracije i nakon nje, to je različito kao dvije posve različite nacije, držao je Brozović (usp. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, str. 98).

Općenito je Deklaracija oduševljeno primljena u emigraciji. Hrvatska revija objavila ju je na hrvatskom i na tri svjetska jezika (engleski, francuski, njemački), objavio ju je i časopis Journal of Croatian Studies (Čizmić 2009). Hrvatska revija donijela je i Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji, a potpisali su ga mnogi, Bogdan Radica, Antun Nizeteo, Boris Maruna i drugi iz SAD-a, Vinko Nikolić iz Francuske, Krunoslav Draganović iz Austrije, Dušan Žanko iz Venezuele itd. Glavni urednik Hrvatske revije Vinko Nikolić odmah nakon objave pisao je o Deklaraciji oduševljeno i u bitnome vrlo točno: »POZDRAVLJAMO DEKLARACIJU o nazivu i položaju hrvatskog jezika! Kroz nju je progovorila hrvatska narodna duša iz svojih tajnovitih dubina u trenutku, kad su neprijatelji vjerovali, a prijatelji strahovali, da je hrvatski narod zauvijek upokoren. Ovo je, nama se tako čini, najkrupniji čin, izvršen kroz 22 minule godine. To je neprijatelj točno ocijenio, pa nijedan događaj kao Deklaracija nije toliko uznemirio sadašnje vlastodršce, i u vezi ni kojeg drugog događaja nije se postavio u pogon takav državno-propagandni aparat kao protiv Deklaracije. Deklaracija je potresla temeljima Jugoslavije, što su ispravno ocijenili neki strani promatrači. Dapače, to su osjetili i oni još vrlo rijetki Jugoslaveni, posebno na srpskoj strani. I ova će Deklaracija ostati kao visoki međaš u ovome stoljeću, koji dijeli bivše od budućega, i označuje granice pokornosti od pobune, sluganstvo od ponosa. Od Deklaracije će se računati novo hrvatsko doba. Ona je velika prekretnica! … JEDINSTVO HRVATSKIH NEKOMUNISTA I KOMUNISTA, to je ono, što je najviše iznenadilo protivnike Deklaracije, a, priznajemo, i zadivilo i obradovalo i sve nas u slobodnome svijetu. Taj jedinstveni nastup hrvatske inteligencije«.

Zanimljivo je da je u drugoj polovici šezdesetih godina manje-više iste poglede na hrvatska nacionalna i kulturna pitanja kao Vinko Nikolić izricao i sveučilišni asistent, pjesnik Josip Pupačić, jedan od članova Saveza komunista kažnjenih nakon objavljivanja Deklaracije (Lisac 2012: 216–217). Dalibor Brozović tada je treći put isključen iz Saveza komunista Jugoslavije.

Nakon Deklaracije Brozović je svrnuo povećanu pozornost i jezičnim prilikama u Bosni i Hercegovini i u Crnoj Gori dajući raspravi o stanju i u tim republikama odgovarajuće mjesto, uostalom, intenzivno se je zanimao za sociolingvističku situaciju i drugdje u svijetu, slavenskom i neslavenskom. Sav taj Brozovićev znanstveni interes bit će da je imao osjetne posljedice, npr. i u ustavnim rješenjima u Jugoslaviji.

Aktualno značenje Deklaracije vidio je Brozović 1991. u poukama koje je ostavila. Vidio je da treba biti »čvrst i jak dok ne nestane i posljednjeg tračka nade za ostvarivanje unitarističko-
-velikosrpskih snova« (Deklaracija…, str. 99). Doista se te 1991. i sljedećih godina hrvatski narod pokazao čvrstim i jakim, a tako mora biti i dalje, jer svojevrsni rat među nacijama nije ograničen samo na oružane bitke. Treba još dodati da sve to ne bi bilo moguće ostvariti da su političke garniture 1967. bile drugačijega sastava. Na autore, potpisnike itd. dizala se je galama, bilo je kritika i kazni, ali većih posljedica nije bilo. Brozović je npr. ostao prodekan Filozofskog fakulteta u Zadru, voditelj rubrike »Jezik današnji« u Telegramu itd. Jasno je da ne bi bilo tako da su se tome protivili Tito, Vladimir Bakarić, Miko Tripalo i neki drugi. Osobito je Bakarić sprečavao odmazdu koju je naročito forsirao Miloš Žanko, potpredsjednik Skupštine Jugoslavije, pa su neki (npr. Stjepan Babić, Mika Špiljak) čak mislili da je on tvorac Deklaracije (Bilandžić 2006: 205; Babić 2009), a o njoj je izricao vrlo teške riječi. Zanimljivo je spomenuti što mi je profesor Brozović pripovijedao o jednoj večeri u Zagrebu kad je Tripalo brzo nakon rata odlazio u Beograd na saveznu omladinsku funkciju i kad je okupljenu društvu iz Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Hrvatske govorio kako u tom času ne možemo učiniti ništa, ali Tripalo hoće da za 20 godina u ovom dijelu Europe Hrvatska bude najbolja u matematici, ekonomiji, lingvistici, kemiji, medicini itd. Sada ne možemo ništa, ali se vidimo za 20 godina, rekao je Tripalo. Komentirao je Brozović da je tako i bilo, a dvadesetak godina nakon toga večernjeg razgovora došlo je do Deklaracije. Glede Deklaracije neobično je važan bio Miroslav Krleža, koji je već prethodne, 1966. godine, oduševljeno primljen na znanstvenom skupu uz 130. obljetnicu hrvatskoga narodnog preporoda (Jurišić 1994: 435), a prilikom glasovanja za Deklaraciju 16. ožujka 1967. nisu članovi Društva književnika Hrvatske u prvi čas u veliku broju digli ruku (Jelčić 2009: 114), ali kad je digao ruku Krleža, onda su tako postupili i svi drugi. Zanimljivo je o Deklaraciji svjedočio i Blaž Jurišić, za kojeg je Deklaracija u razgovoru sa Stjepanom Babićem u svibnju 1967. bila »ništa, blijeda, trebala je biti energičnija, agresivnija, vrijednost je dobila tek po onom ratu u štampi, mnogo je razbudila nacionalnu svijest, zato je dobra; ona je otkrila bijedu partije, proti njenu pravcu ustali svi intelektualci – partijci i nepartijci« (Jurišić 1994: 459). Godine 1992., prije 25 godina, za period nakon još 25 godina, »kada malo tko od djelatnih sudionika i svjedoka bude još na ovom svijetu« (Deklaracija…, str. 177), predviđa Brozović da će se potomstvo čuditi »zašto se tako visoko cijeni jedan dokument u kojem se traže stvari same po sebi razumljive« (ibidem, str. 177). Godine 1997. isticao je kako su neki lingvisti u inozemstvu ili u Sloveniji i Makedoniji objavljivali do Deklaracije pravopisno u »prednovosadskome« obliku (Deklaracija…, str. 217), a ubrzo nakon Deklaracije razne su »novosadarije« (kao npr. tačka) tiho nestale iz hrvatskih tekstova. Kad je 2007. posljednji put govorio o Deklaraciji već je bio sasvim slaba zdravlja pa se je i dogodilo da krivo navede autore glasovita pravopisa iz 1941. Razumije se da je trebao navesti imena Franje Cipre, Petra Guberine i Krune Krstića, ne Blaža Jurišića, Mile Cipre i Krune Krstića (2009: 98). Ali i taj fonološki zasnovani pravopis, suprotno odredbi Ante Pavelića od 14. kolovoza 1941., pokazuje kako su hrvatski jezikoslovci obično bili na visini zadatka, a kvislinška vlast je spriječila objavu toga pravopisa. On je, kako se zna, objavljen u pretisku 1998. Svakako je Dalibor Brozović ukupnim djelovanjem oko Deklaracije stekao znatne
zasluge, a osobito je velike zasluge stekao dugim i upornim ling­vističkim radom kojim se je svrstao u red najvećih hrvatskih jezikoslovaca uopće.

Literatura

Stjepan Babić, Deklaracija – činjenice i pretpostavke, Kolo, XIX, 2009., 1–2, 102–111.

Ante Batović, Zapadne reakcije na objavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. godine, Časopis za suvremenu povijest, 42, 2010., 3, 579–594.

Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999.

Dušan Bilandžić, Povijest izbliza. Memoarski zapisi 1945–2005., Zagreb, 2006.

Dalibor Brozović, O sadanjem času na kružnici jezičnog sata, Kritika, 4, 1971., 17, 190–210.

Dalibor Brozović, O nekim manje spominjanim jezikoslovnim aspektima Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, Kolo, XIX, 2009., 1–2, 97–101.

Dalibor Brozović, Rasprave i članci. Priredio Josip Lisac, Zagreb, 2015.

Dalibor Brozović, Jezik današnji 1965–1968. Priredio Krešimir Mićanović, Zagreb, 2016.

Ivan Čizmić, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika i njezin odjek u hrvatskoj političkoj emigraciji, Kolo, XIX, 2009., 1–2, 193–203.

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Građa za povijest Deklaracije. Pripremila Jelena Hekman, Zagreb, 1997.

Hrvatski jezik u XX. stoljeću, Zagreb, 2006.

Berislav Jandrić, Pogledi na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Povijesni prilozi, 18, 1999., 325–371.

Radoslav Katičić, Deklaracija i jezikoslovlje, Kolo, XIX, 2009., 1–2, 76–88.

Stanko Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži. VI. Silazak s povijesne scene: 1982-1990., Zagreb, 1993.

Josip Lisac, Dvije strane medalje. Dijalektološki i jezičnopovijesni spisi o hrvatskom jeziku, Split, 2012.

Mislav Elvis Lukšić, Zadarski odjeci deklaracijske afere, Hrvatska revija, 58, 2008., 2, 116–131.

Vinko Nikolić, Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076–1967), Hrvatska revija, 27, 1967., 1–2, 21–25.

Od indoeuropeistike do kroatistike. Zbornik u čast Daliboru Brozoviću, Zagreb, 2013.

Vlatko Pavletić, Prisjećanja o sebi i drugima, Zagreb, 2006.

Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Zagreb, 2005.

Zlatko Vince, Fragmenti dnevnika iz godina 1967. i 1968., Kolo, VI, 1997., 3, 377–410.

^[1]   Tekst pročitan na Okruglome stolu 50 godina Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika u organizaciji Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Sveučilišta u Zadru 15. ožujka 2017.