Stihovima ususret (a usput)

Malo tko je poput Višnje Machiedo tako zadužio hrvatsku kulturu praćenjem i tumačenjem poezije, prevođenjem vrhunskih pjesnika i podizanjem visokih zahtjeva prema poetskoj praksi. Dugujemo joj višedesetljetni elan i kompetencije u prenošenju tako značajnih autora kao što su Artaud i Aragon, Baudelaire i Breton, Char i Crevel, Dupin i Degui, Eluard i Giacometti, Hugo i Jacob, Jacotet i Jouve, Leiris i Larbaud, Mariën i Michaux, Prevert i Péret, Segalen i Soupault, Tzara i Vitrac. O svima njima, i još mnogim drugima, pretežno s francuskoga Parnasa (od nadrealizma do suvremenika), ispisala je također mjerodavne i nadahnute studije. Na domaćem terenu imala je nešto manje izazova i poticaja, ali je čitavu knjigu hermeneutičkih tekstova posvetila pjesničkom opusu Nikole Šopa, a na zajedničkom francusko-hrvatskom terenu bavila se lirskim i teatarskim dometima Radovana Ivsica (Ivšića) i pratila uzbudljive pariško-zagrebačke putanje Annie Le Brun.

Prevela je Višnja Machiedo, osim toga, mnogo značajnih romana i eseja, komedija i drama, te priredila za radiodramske izvedbe niz žanrovski raznorodnih tekstova. Bavila se pretežno prvoklasnim piscima, često protagonistima epoha, od Molièrea i Marivauxa, preko Mériméa i Mishime, Francea i Gidea, Sartrea i Camusa, pa do Bruck­nera i Finkielkrauta, te svima posvetila odgovarajuće eseje i komentare. Njezina uže teatrološka dionica također zaslužuje posebnu pažnju, a talijanistička parcela sama je po sebi vrlo zanimljiva. Dio obrađenih tekstova i akumuliranih prepjeva okupila je u samostalnim knjigama, originalno zamišljenim antologijama ili stručno povezanim panoramskim pregledima. Zaokruživanje vlastite radne aktive poduzela je tek u novom mileniju, nakon prethodnih četrdesetak godina frenetičnog i iznimno motiviranog rada, pa je s tri kritičko-esejističke, romanističko-teatrološke knjige konačno zauzela istaknuto mjesto u neakademskoj književnoj znanosti, u literarno ispisivanoj egzegezi uzornih tekstova.

Na samom izmaku svojega – naglo prekinutoga – životnog vijeka dospjela se Višnja Machiedo oglasiti i samostalnom knjigom iskustveno fundiranih eseja, na taj način izaći iz rezervata teorije i prevoditeljske pratnje te se uputiti u pisanje vođeno slobodnom imaginacijom i neposrednim doživljajnim pokrićem. Knjiga Skrovite putanje (2011) doista je zreli plod rođene spisateljice, koja je – nakon višedesetljetnoga samozatajnog davanja glasa (i odjeka) drugim piscima – konačno progovorila (i) u prvom licu, oglasila se prozom u kojoj se miješaju intuicija i erudicija, snivanje i čitanje, putovanje i drugovanje.

Naravno, Višnja Machiedo nije krenula u avanturu narativne fikcije, ali nije ni posrnula u narcizam autobiografije i memoaristike. Smjerom apartnih životnih i literarnih pobuda ispisala je itinerar emotivnog i intelektualnoga kretanja, nekako na rubu meditacije, prisjećanja, razmatranja, elastičnog povezivanja doživljaja i misaonih reakcija. Naslovom Skrovite putanje već nas je uputila na intimnu sferu i prigušenu intonaciju, a istodobno natuknula i o važnosti kretanja, mijenjanja mjesta, zauzimanja raznih perspektiva. Pozivajući se povremeno na empatijski bliske autore ili čak klasične autoritete (Cicerona, primjerice), idealni joj model najradije bismo našli u Montaigneovu gipkom prepletanju osobnih natuknica i učenjem prihvaćenih tekovina, u živom toku refleksije izazvane događajima kojima je bila prisutna, riječima koje je čula, rečenicama što ih je pročitala, druženjima što su je poticali.

S malo pretjerivanja mogli bismo čak ustvrditi kako je nekim pasusima svoje – katkad upravo onirične – esejistike Višnja Machiedo zakoračila i na područje pjesničke proze, ali za života ona nije objavila nikakav tekst prave lirske intonacije ili pak uže poetskih intencija (da ne kažemo pretenzija). U njezinoj ostavštini, međutim, našlo se i poezije (čak stihova) i lirske proze, a priređivač, njezin suprug i literarni suputnik, Mladen Machiedo opravdano se smatrao dužnim to predstaviti javnosti.

Možda bi vrijedilo otvoriti digresiju u ulozi pjesama u opusima koji se nisu do kraja profilirali kao poetski. Jedna je stvar u mladenačkim okušavanjima, u spisateljskim početcima koji kao da ne mogu proći bez odmjeravanja s ritmovima i oblicima više-manje zatvorenim određenim konvencijama, a sasvim je drugačiji slučaj s piscima što su se prethodno bavili praćenjem i tumačenjem poezije, pa povremeno – češće iz perspektive samoosvrtanja –nisu mogli odoljeti da se i sami u tome, na neki način (makar u ograničenim prigodnim uvjetima), ne okušaju. Primjerice, u našoj sredini, stihove su u zrelijoj životnoj dobi ispisivali – i objavljivali – Antun Barac i Ljubomir Maraković, a sasvim sporadično i Cvjetko Milanja.

Mislim da slučaj Višnje Machiedo ne pripada do kraja ni u prvu ni u drugu grupu, jer zov stihova za nju nije bio neko tehničko okušavanje, nego izazov za koji se, najvjerojatnije, nije osjećala do kraja spremnom da ga prihvati. Moglo bi se kazati da je ona zapravo čitavoga života išla stihovima ususret, no uglavnom se zadovoljavala prenošenjem tuđih rješenja, prevođenjem ili prekrivanjem zatečenih sretnih formulacija. Uostalom, saldo stihova količinski je vrlo skroman, samo trinaest tekstova slobodnih, nerimovanih i strofno nepovezanih redaka, a motivski i tematski također je sasvim raznolik, čak disparatan.

Prva pjesma, »Zimska bajka«, svojevrsna je prigodnica, obraćanje majci u trenutku njezine smrti. Iznimnost povoda opravdava utjecanje patetici, ali vodi i do kratkog spoja, izričite spoznaje o »nemoći naših jezika, naše imaginacije«. Dvije pjesme iza nje naslovljene su »Prostor« i »Vrijeme«, dakle bave se kategorijalnim aparatom za koji možda poezija nudi odgovarajuće ključeve. Za te apstraktne pojmove ona traži korelative u iskustvu gledanja i sjećanja, nalazeći čak paradoksalne koordinate »crnoga zrcala« sparenoga s »kristalnom bjelinom«. Naslov »Opatija De Montmajour« odmah upućuje na hodočasnički dojam, na sinestezijski doživljaj arhitekture i glazbe, povijesne patine i prijateljske pratnje, nudi skicoznu razglednicu slikovitog lokaliteta.

Pjesme okrštene »Udaljenost« i »Odjek« zapravo su varijacije na motiviku prostora i vremena, dok su »Čekanje« i »Sudbina« obuzeti nekim aspektima trajanja. »Imaginarni grad« je najbliži poetskom programu, jer se u njemu taksativno traži »proniknuti riječima u njegovu sintaksu / Pronaći svježe glagole za nebeski slap... Nadjenuti ime nečujnom moru...«. Jedna od pjesama je bez naslova, a u njoj autorica kaže »zazivljem čaroliju dnevnu«, također nastojeći umaknuti fakticitetu i realijama. Posebno je zanimljiva pjesma »Božanski trn«, jer ima prolog i epilog što se referiraju na lirskog subjekta, dok središnji dio, nazvan »Svetkovina života u odsutnosti«, evocira upravo gubitak »čarolije trena«.

Pjesma adresirana Anhelu Antoniću (što je nom de plume autora inače drugačijega imena) hvali snagu njegova »golorukog pjeva« što je u stanju suočiti se s opasnostima i nedaćama, te apostrofira »anđeoski štit« (nomen est omen), a posebno cijeni njegov dar, što ga »zanosi daleko od pomame općih mjesta«. Posljednja, trinaesta čestica stihovne dionice zove se »Zimska proza« (dakle: zimska, kao i prvonavedena), najduža je i misaono najodređenija, jer razmatra odnos jastva i drugosti, odnosno drugosti i duševnosti (koje se međusobno prepleću). Iskazom »Mašta je velik dar« uspostavljena je prečica kojom se ulazi u međuprostor polariziranih pojmova, a time na neki način postavljena i formula evazije i elevacije, neophodnih za poetski učinak.

Pod etiketom »Lirske proze« naći ćemo četiri nevelika teksta. Dva su od njih tobožnja »Pisma prijatelju«, jedan je potaknut Nervalovom pjesmom i inim citatima, a sasvim kratka »Natuknica o mjeri« svojevrsna je pohvala upućenosti drugomu. Fikcija pisma oslobodila je Višnjinu imaginaciju, pa se mogla nesputano odati asocijacijama i kombinacijama viđenih ili slušanih epizoda, te tako ostvariti autentičnu lirsku prozu. Prvo je pismo dobilo auftakt gubitkom kišobrana (otuda i naslov zbirke), pa je taj nestanak uzrokovao pogled u nebo, a potom i širenje vidika i sjećanja u najrazličitijim pravcima. Epifanija pariškog neba potaknula je pak izazov opisivanja oblaka, pa bijeg u rastresito, neopisivo i nenalazivo (poput izgubljenoga kišobrana).

Uže lirski i stihom ispisani dio knjige ne zauzimlje ni tridesetak stranica, no svjedoči ozbiljnu involviranost. Međutim morat ćemo se složiti da je svoju pravu poetsku vokaciju i realizaciju Višnja Machiedo potvrdila u esejima, koji i u ovoj zbirci zauzimlju lavlji dio i svakako znače produžetak, nastavak Skrovitih putanja (do nedovršene rečenice na koncu...). Kako bilo, binomom »Hodnja i mjesta« ona je uspostavila dinamične (kazao bih čak: dijalektične) tračnice po kojoj je mogla nastaviti svoje maštovite (makar i zbiljski ostvarene) putanje s povremenim povlaštenim postajama (zastajanja). Pridodamo li logici kretanja elasticitet pisanja, dali smo koordinate doličnoga čitanja. U tom smislu je amblematičan esej »U znaku lanca i mreže«, posvećen pretežno hedonizmu i izazovnosti čitalačke prakse, s – donekle neočekivanim – naglaskom na primjeru Rousseaua, kao zagovornika emocija, empatije (da ne kažemo: srca).

Ključan je međutim esej »Mjesta« (podnaslovljen »formule i fabule«), s teorijski ležernom, no empirijski utemeljenom, dihotomijom »otvorenih« i »zatvorenih« prostora. Apologija otvorenosti (zvjezdanoga neba, dalekih obzorja, širokih planova) egzemplificirana je terasama na Hvaru i u Milanu, dok je dramaturgija zatvorenosti popraćena fabulom zastrašujuće sobe u – inače bajkovitom – Vézeleyu. Mnoge njezine stranice živo su emanirale i čitateljski su nas snažno animirale; primali smo ih sinestezijski i simultanistički, ne toliko kao fragmente putopisa koliko kao uvid u dnevnik duhovnih doživljala. Flaneur kakav je Višnja Machiedo bila nije mogao zaključiti svoje pisanje primjerenije negoli završnom sintagmom: »Hodanja Parizom...«

Vrijedi istaknuti da je knjiga popraćena afektivno pisanim i interpretativno angažiranim predgovorom spisateljice Lade Žigo pod naslovom »Srcem protiv Tehnopola«.