Smotre folklora, simboli identiteta i politika

U Zagrebu se već pola stoljeća održava Međunarodna smotra folklora, koja prikazuje i afirmira tradicijsku kulturu i folklor mnogobrojnih domaćih i stranih sudionika. Tradicijska kultura i folklor uporišta su i simboli identiteta pa su stoga podložni pozornosti i utjecajima politike. U svojem dugom postojanju smotre folklora odražavale su mijene koje su doživljavali hrvatsko društvo i kultura u cjelini, posebice promjene ideologija i politika. Suvremena svjetska i hrvatska kulturna politika, predvođena akcijama Organizacije Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), predstavlja i promiče baštinjene vrijednosti svih naroda i kultura te pridonosi nastojanjima da se u globaliziranom svijetu sačuvaju kulturne različitosti. U naše dane mnogobrojna folklorna društva okupljaju mnogo članova svih dobi koji na sceni prikazuju tradicijsku kulturu i folklor. Njihova se djelatnost s vremenom pretvorila u najmasovniji oblik tzv. kulturnog amaterizma u nas.

Od smotri Seljačke sloge do Međunarodne smotre folklora

Zagrebačka Međunarodna smotra folklora nastavlja se na dugu tradiciju smotri Seljačke sloge, kulturne i prosvjetne organizacije Hrvatske seljačke stranke. Scensko prikazivanje tradicijske kulture i folklora u organizaciji Seljačke sloge započelo je 1930-ih godina kao afirmacija hrvatske, seljačke, naslijeđene i lokalno različite kulture, a dokinuto je 1950-ih zbog promjene politike i ideologije, obezvređenjem seljaštva i preferiranjem radničke klase. Povratak smotre folklora u Zagreb 1966. godine dočekan je s oduševljenjem mnogobrojnih gledatelja. Značio je povratak digniteta vrijednostima kulture sela i seljaštva, iz kojega je poniknula većina stanovnika tadašnje Hrvatske i Jugoslavije, pa i onih koji su se nakon Drugoga svjetskog rata doselili u Zagreb i druge gradove u potrazi za zaposlenjem u industriji. Na Smotri su nastupali nasljednici te kulture – članovi seoskih folklornih društava. Gradska folklorna društva nisu sudjelovala na Smotrama jer su okupljala gradsko stanovništvo i doseljenike iz raznih krajeva, a prikazivala su uglavnom jugoslavenski program folklornih koreografija. Iznimno su u nekim godinama u popratnim priredbama na Smotrama nastupala i gradska društva te profesionalni Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske »Lado«.

Smotru folklora su 1966. organizirale Zagrebačke večeri, a zatim je povjerena organizaciji ARTO. Financirali su je grad Zagreb, Republika Hrvatska, Privredna komora i brojna sponzorstva. Za nov život Smotri osobito je zaslužan Petar Mihanović, koji je s istomišljenicima osmislio kulturnu priredbu prilagođenu tadašnjem vremenu i politici: uz najbrojnije sudionike iz Hrvatske nastupali su i sudionici iz drugih jugoslavenskih republika te manji broj stranih ansambala. Smotra folklora dijelom se nastavila na tradiciju negdašnjih smotri Seljačke sloge, koje su se oslanjale na kulturni i politički program braće Antuna i Stjepana Radića. Svrha tih smotri bila je afirmacija hrvatske tradicijske kulture koja je pripadala tada većinskom seljačkom stanovništvu, a potiskivala ju je građanska kultura. Program braće Radića temeljio se na ideji o afirmaciji potisnutih vrijednosti hrvatske tradicijske kulture sela i seljaštva pa su smotre folklora nastojale na sceni prikazati njezino bogatstvo.

Uz istaknuto političko djelovanje u zastupanju hrvatskih interesa i tragičnu sudbinu Stjepana Radića, široj je javnosti manje poznato da je Antun Radić osnivač hrvatske etnologije (narodoznanstva), pokretač istraživanja i bilježenja podataka o narodnom životu i običajima. Antun Radić je 1897. godine sastavio i u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena objavio »Osnovu za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu«, koja sadrži niz pitanja i uputa za prikupljanje zapisa o tradicijskoj kulturi seljaštva. »Osnova« je prvi sustavni nacrt etnološke znanosti u nas, no razlozi njezina nastanka nisu bili samo znanstveni: prikupljanje građe i njezina analiza trebali su potvrditi vrijednosti hrvatske seoske, odnosno narodne kulture kao ravnopravne drugim kulturama. Hrvatska etnologija, kao i mnoge druge, nije nastajala niti se razvijala bez neznanstvenih poticaja i utjecaja, i u doba Radića, a i u svim kasnijim vremenima te njima odgovarajućim politikama i ideologijama. Prema Radićevoj »Osnovi« zapisana je te najvećim dijelom i objavljena bogata etnografska građa, neposredno nakon nastanka »Osnove«, ali i mnogo godina, pa i desetljeća poslije. Izdaje se i danas, a nakladnik je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.

Smotre Seljačke sloge i Međunarodnu smotru folklora povezuje i nekoliko istaknutih stručnjaka koji su osmišljavali program smotri i birali izvođače: Milovan Gavazzi, Branimir Bratanić, Vinko Žganec i Zvonimir Ljevaković. Pri odabiru programa i izvođača nastojalo se da budu zastupljeni različiti krajevi Hrvatske te drugih republika i autonomnih pokrajina Jugoslavije, a prednost su imali stariji oblici plesnoga, glazbenog i običajnog repertoara užeg zavičaja odabrane skupine. Stručno vodstvo Smotre folklora je prve godine 1966. povjereno Ivanu Ivančanu, istraživaču iz tadašnjeg Instituta za narodnu umjetnost, današnjeg Instituta za etnologiju i folkloristiku. S vremenom su i one seoske folklorne skupine koje su kontinuirano njegovale svoj zavičajni repertoar počele uvježbavati i prikazivati i program drugih sredina, a zatim i koreografije kojima su se znali autori. Riječ je o postupnom uključivanju seoskih folklornih skupina u kulturni, odnosno folklorni amaterizam.

Razumljivo je da su smotre folklora u organizaciji Seljačke sloge odražavale politički program Hrvatske seljačke stranke, ali i turbulentne društvene i političke promjene koje su se događale za njezina dugog trajanja: nekoliko promjena državnog ustrojstva s pripadajućim im politikama i ideologijama te Drugi svjetski rat, koji je Hrvatskoj donio pripadnost još jednoj Jugoslaviji i ideologiji komunizma. Zanimljivo je da su se u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata smotre Seljačke sloge održavale, štoviše podupirala ih je tadašnja politička elita s Josipom Brozom Titom na čelu. O tome svjedoče i fotografije predsjednika Tita i Vladimira Bakarića u razgovoru s predstavnicima folklornih skupina nakon održane Smotre 24. 8. 1947. u zagrebačkom Maksimiru.

Svečano otvorenje Međunarodne smotre folklora, 1973.

ARTO s Petrom Mihanovićem na čelu ne samo da je okupio istomišljenike i angažirao stručne suradnike za folklorne priredbe nego je zamislio i uz pomoć organizacijskih suradnika ostvario suradnju s gospodarstvom i turizmom, gradskom i republičkom upravom te s mnogim utjecajnim organizacijama tadašnjeg vremena, uključujući i politička tijela. Odbor prve smotre folklora okupio je 1966. čak trideset tri ugledne osobe, među kojima je bio i tadašnji predsjednik Skupštine grada Zagreba Pero Pirker, član Izvršnog vijeća Sabora Veco Holjevac, organizacijski sekretar Saveza komunista grada Zagreba Marko Blažević, predsjednik Gradskog odbora SSRN-a Drago Božić, predsjednik Savjeta Udruženja boraca NOR-a Marko Belinić, načelnica Sekretarijata za kulturu Zagreba Štefa Špiljak, direktor Televizije Zagreb Tomislav Golubović, generalni direktor »Vjesnika« Božo Novak, generalni direktor »Generalturista« Zlatko Uzelac, predsjednik Prosvjetnog sabora Hrvatske Franjo Sertić, predstavnici vojske, policije, sindikata, Saveza omladine i drugi. Prva je smotra održana u srpnju u povodu 25. godišnjice Dana ustanka u Hrvatskoj. Nepotrebno je imenovati sve istaknute osobe koje je ARTO angažirao oko smotri, brojne sponzore, kao i sva popratna (nefolklorna) događanja. Tisak i drugi mediji zdušno su popratili Smotru folklora, a o odazivu publike svjedoči fotografija tadašnjega zagrebačkog Trga Republike: mnoštvo gledatelja ispunjava cijeli trg, a na pozornici nastupa korčulanska Moreška.

Markuševec (Zagreb) sa zastavom grada, 1971.

Ista strategija obilježava Međunarodnu smotru folklora sve vrijeme dok je na čelu njezine organizacije bio Petar Mihanović. U interesu da se Smotra folklora održi kao vidljiv znak poštovanja tradicijskih vrijednosti hrvatskoga naroda i njegove kulture, ta je strategija mudro lavirala između različitih svjetonazora i politika. Radi toga je Smotra postala susretištem »naroda i narodnosti« s tla Jugoslavije, ali i sa svih strana svijeta. Velika društvena, gospodarska i politička potpora Međunarodnoj smotri folklora obilježila je sve vrijeme postojanja Hrvatske u okvirima Jugoslavije i nastavila se u početcima samostalne Hrvatske. Primjerice, 21. međunarodnu smotru folklora 1986. godine predvodio je etnolog Stjepan Sremac, program Smotre bio je vrlo bogat, priredbe Smotre održavale su se na reprezentativnim vanjskim prostorima Zagreba i u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Tisak je izvijestio da je u Zagrebu potpisan Društveni dogovor o Međunarodnoj smotri folklora, koji su potpisali predstavnici Republičke konferencije SSRNH-a, Vijeća Saveza sindikata Hrvatske, Republičke konferencije SSOH-a, Sabora SR Hrvatske, Gradske konferencije SSRNH-a Zagreb, Gradskog vijeća Saveza sindikata Zagreb, Gradske konferencije SSOH-a Zagreb, Skupštine grada Zagreba, Kulturno-prosvjetnog sabora Hrvatske, RSIZ-a kulture Hrvatske, Turističkog saveza Hrvatske, Društva folklorista Hrvatske, Radio-televizije Zagreb, Privredne komore Zagreb, USIZ-a kulture Zagreb, Turističkog saveza Zagreb, Zavoda za istraživanje folklora Instituta za filologiju i folkloristiku te Etnografskog muzeja Zagreb. Društveni dogovor tisak je tumačio kao društveno priznanje Međunarodnoj smotri folklora, detaljno je izvještavao o scenskom programu i popratnim programima Smotre, isticao prijenos otvaranja Smotre na Interviziji i Euroviziji te visoko pokroviteljstvo Predsjedništva SR Hrvatske.

O stručnom vodstvu i programu Međunarodne smotre folklora

Uz već spomenute stručnjake koji su djelovali u stručnim i organizacijskim odborima treba istaknuti i Maju Bošković-Stulli, Jelku Ribarić Radauš, Dunju Rihtman Auguštin, Jerka Bezića. Stručni voditelji Smotri su se mijenjali: nakon Ivana Ivančana (1966) stručno su vodstvo preuzeli Mirjana Jakelić i Zvonimir Ljevaković (1967–1980), zatim opet Ivan Ivančan (1981–1985), Stjepan Sremac (1986–1987), Manda Svirac (1988–1990) i Zorica Vitez (od 1992. do 2016). Uz njih su Smotri folklora tijekom pola stoljeća pridonijeli i mnogi drugi stručnjaci iz Hrvatske i drugih krajeva bivše Jugoslavije. Oko Smotre su se osobito angažirali suradnici današnjeg Instituta za etnologiju i folkloristiku, Etnografskog muzeja Zagreb, Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te srodne ustanove i pojedinci iz drugih krajeva Hrvatske, osobito muzealci – etnolozi iz Splita, Ogulina, Slavonskog Broda, Vinkovaca, Županje, Osijeka, Kutine, Čakovca, Velike Gorice. Nemoguće ih je sve poimence spomenuti, iako svi zaslužuju zahvalnost.

Gotovo od samih početaka Međunarodna smotra folklora je uz scenske nastupe sudionika s prethodno odabranim programom imala popratne i tematske priredbe, savjetovanja i skupove stručnjaka i znanstvenika, izložbe i koncerte, plesne i glazbene radionice te brojne publikacije, među kojima su i katalozi s programima smotri. Organizatori i stručni voditelji osobitu su pozornost posvećivali predstavljanju Smotre u medijima, posebice u radijskim i televizijskim programima. Zagrebačka Smotra je uvijek dobivala novčanu i drugu potporu odgovarajućih društvenih organizacija te republičkih i gradskih tijela uprave. Grad Zagreb je domaćin s brojnim obvezama prema Smotri, među kojima je i tradicionalno primanje predstavnika sudionika Smotre, na kojem se razmjenjuju simbolični darovi i sudionicima uručuju diplome ili zahvalnice. S vremenom su se mijenjali pokrovitelji Smotre: u doba Jugoslavije, kao i u samostalnoj Hrvatskoj, bila su to najviša hrvatska državna tijela ili njihovi predsjednici.

Nakon što je uspješno organizirana jubilarna, 25. međunarodna smotra folklora 1990., iduće, 1991. godine Smotra nije održana zbog ratne opasnosti. 26. međunarodna smotra folklora održana je 1992., ali je zbog ratnih prilika bila manja i skromnija od prethodnih, a njezin je pokrovitelj bio predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Od 1993. pokroviteljem Smotre postaje Hrvatski sabor.

Pozornica Gradec: sudionici iz Male Subotice u Međimurju, 2004.

Na poziv Zvonka Festinija, tadašnjeg ravnatelja Koncertne direkcije Zagreb, godine 1992. stručno vodstvo Smotre preuzima autorica ovoga teksta. Brojni i ugledni članovi tadašnjeg Odbora Međunarodne smotre folklora i Stručnog savjeta bili su odlučni da se 26. međunarodna smotra folklora održi unatoč ratnim okolnostima i kratkom vremenu za organizaciju. Sve je impresionirala činjenica da su se o održavanju Smotre propitivali potencijalni sudionici i iz krajeva zahvaćenih ratom, prognanici i izbjeglice, izražavajući želju da na njoj nastupe. I nastupili su, a organizatori i stručnjaci su se trudili da ne budu zahtjevni kao u mirnodopsko doba. Na tu su smotru došli i Hrvati iz Austrije, Kanade, Mađarske, Njemačke, Rumunjske, Bosne i Hercegovine te bunjevački Hrvati iz Vojvodine, tada još u Jugoslaviji. Došla su i dva inozemna ansambla: iz Poljske i Ukrajine. Tri izložbe svjedočile su o ratnim stradanjima Hrvatske, a ravnatelj Posudionice i radionice narodnih nošnji Josip Forjan pripremio je izložbu s popratnim događanjima naslovljenu »Zlatne ruke prognanica«, predstavljajući akciju spašavanja i izrade narodnih nošnji u ratnim prilikama, u kojoj su sudjelovale 34 žene – prognanice. Održan je i recital naslovljen »Vojna u hrvatskom folkloru« s izabranim tekstovima hrvatske usmene poezije i proze o ratnim temama. I sljedeće su tri Međunarodne smotre folklora održane u sjenci rata, a obnovi folklornih društava u selima stradalim u Domovinskom ratu posvećena je smotra 1998. godine.

Pozornica na Trgu bana Jelačića: sudionici iz Kolumbije, 2008.

Međunarodna smotra folklora je odavna postala tradicionalna i neupitna zagrebačka kulturna priredba, iako je bilo i zagrebačkih gradonačelnika koji su smatrali da ne pripada u Zagreb. Upitno je ostalo kako namaknuti sredstva za njezino održavanje, kako ju mijenjati u skladu s rastom Zagreba, s društvenim i kulturnim promjenama, ali i s razvojem relevantnih struka. U samostalnoj Republici Hrvatskoj najveći dio Smotrinih sudionika dolazi iz Hrvatske (oko dvije trećine), a među njima su i folklorna društva nacionalnih manjina koje žive u Hrvatskoj. Među gostima iz drugih zemalja su predstavnici starije hrvatske dijaspore i iseljenici te Hrvati iz susjednih zemalja, a pridružuju im se i folklorni ansambli iz europskih država i s drugih kontinenata. Međutim, ukupan broj sudionika zagrebačkih smotri s vremenom se stalno smanjivao, što svjedoči o slabljenju financijske potpore i rastu troškova te izostanku sponzorstava i potpore gospodarstva. Dok je ARTO u organizaciji smotri zapošljavao cijeli tim suradnika, današnji organizator, Koncertna direkcija Zagreb, u stalnom radnom odnosu ima samo jednu osobu (producenticu Smotre). Za organizaciju Smotre najviše izdvaja Ministarstvo kulture RH, novčana potpora Grada Zagreba varira iz godine u godinu i znatno je manja, ali Grad Zagreb pomaže Smotri i na druge načine (primjerice, besplatnim tribinama). Sve druge usluge već odavna su stvar tržišnog poslovanja, a troškovi pripreme i održavanja Međunarodne smotre folklora i ovako su veliki s obzirom na mala izdvajanja za kulturu u Hrvatskoj.

Koncert marijanskih hodočasničkih pjesama u crkvi sv. Katarine, 2013.

Etnokoncert Međunarodne glazbene mladosti iz Grožnjana, 2015.

Od 1992. stručni suradnici Smotre osobitu pozornost posvećuju tematskim priredbama. Jubilarna 30. smotra iz 1996. bila je posvećena svadbenim tradicijama, a zatim su slijedile druge odabrane teme: Folklor hrvatskog Jadrana, Obnavljamo baštinu (obnova folklornih društava s područja zahvaćenih ratom), Folklorna baština krajem tisućljeća, Pokladni običaji, Žetveni običaji, Običaji božićnog razdoblja, Folklor Hrvata izvan Hrvatske, Folklorna baština manjinskih zajednica u Hrvatskoj, Kačićevim tragom, Folklor sjeveroistočne Hrvatske: proljetni ophodi i ophodi kraljica, Folklor Hrvata iz Bosne i Hercegovine, Govorni oblici folklora, Folklor Gorskog kotara, Folklor Istre, Kolo kao univerzalni plesni oblik, Predstavljamo baštinu (nematerijalna baština), Starija hrvatska dijaspora i iseljeništvo, Djeca i folklor, Hrvatska u Europi, Europa u Hrvatskoj: povijesni i društveni plesovi kao zajednička baština Hrvatske i Europe, Međimurska baština, Baština Dubrovačko-neretvanske županije. Samo je nekoliko tema okupilo sve sudionike Smotre (svadbeni i pokladni običaji, folklorna baština potkraj tisućljeća), a ostale su teme obrađene u okviru jedne ili više priredbi pojedinačnih Smotri koje su sadržavale i druge programe. Odabranu temu, kad je god bilo moguće, pratila je i etnografska izložba.

Nažalost, zbog pojačanog prometa i sigurnosti, moralo se odustati od negdašnjih slikovitih povorki sudionika Smotre zagrebačkim ulicama i od svečanog otvaranja na glavnom gradskom trgu. Zagreb je prerastao svoju Smotru folklora, ali joj je ponudio druge pogodnosti: pozornicu Gradec na Gornjem gradu, drugu pozornicu na glavnom gradskom trgu, povremeno korištenje zatvorenih scenskih prostora te atrija i drugih prostora Galerije Klovićevih dvora, izložbeni prostor u Etnografskom muzeju Zagreb i drugo. Sudionici Smotre osobito uživaju u zajedničkom smještaju i intenzivnom druženju u Studentskom domu »Cvjetno naselje«. Ondje se odvija neformalni društveni život sudionika Smotre, sklapaju se prijateljstva i dogovaraju razmjene i putovanja.

Sudionici Smotre nastupaju i izvan Zagreba, a priredbe Smotre snimaju Hrvatski radio i televizija. Popratni program Smotre uključuje izložbe, glazbene i plesne radionice, koncerte crkvenoga pučkog pjevanja, a od 1990. sudionici Smotre sudjeluju i na svečanoj misi u zagrebačkoj katedrali, pjevajući za vrijeme liturgije. Koncerti crkvenoga pučkog pjevanja, među ostalim, upućuju na veze između folklorne i crkvene glazbe, posebice na načine i stilove pjevanja koji proizlaze iz lokalnih tradicija vokalnoga glazbovanja. Od 1994. organiziraju se i koncerti etnoglazbe (world music) s domaćim i stranim izvođačima da upozore na suvremeno glazbeno stvaralaštvo koje se nadahnjuje folklornom glazbenom baštinom. Glazbene i plesne radionice sve su brojnije i vrlo tražene jer omogućuju aktivno sudjelovanje svima koje to zanima i susret s izvođačima.

Uz pripremu Međunarodne smotre folklora od 1992. do 2016. nastali su tonski i slikovni zapisi (fotografije, videosnimke i filmovi) koji su se koristili za predstavljanje Smotre i hrvatske tradicijske kulture u raznim prigodama i medijima. Dio tih zapisa objavljen je i na nosačima zvuka i slike (CD i DVD). Izdavač je bio Institut za etnologiju i folkloristiku jer su ta izdanja uglavnom priređivali suradnici Instituta koji su pripremali i Smotre, a Institut je pribavljao i novčana sredstva. Svim tim izdanjima, kao i Smotri u cjelini, velik i nezamjenjiv prilog dao je i dugogodišnji stručni suradnik i savjetnik Smotre Vidoslav Bagur.

Današnja Hrvatska i Međunarodna smotra folklora

Današnja se Hrvatska, samostalna i suverena država, nastoji dokazati kao ravnopravna članica europske zajednice naroda i kultura. Upitno je kako u tome nastojanju sačuvati identitet i kulturnu osebujnost, ne raskinuti vezu s tradicijom, očuvati baštinu. Na razini kulturne politike Hrvatska se ističe suradnjom s UNESCO-om u zaštiti nematerijalne kulturne baštine, u koju pripadaju i folklorna glazba i ples, običaji i narodna nošnja kao glavne sastavnice smotri folklora. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prepoznaje i popisuje dobra nematerijalne kulturne baštine u Hrvatskoj, potiče njihovo očuvanje u suvremenom kulturnom životu te se zauzima za prepoznavanje hrvatske kulturne baštine u svijetu nastojeći da što više kulturnih dobara iz Hrvatske bude uvršteno u UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Na razini kulturne prakse Hrvatska se ističe njegovanjem i scenskim prikazivanjem tradicijske kulture, odnosno baštine, posebice folklorne glazbe, plesova, običaja, nošnji. Te su kulturne aktivnosti vrlo popularne, okupljaju brojne ljubitelje, posebice u amaterskim folklornim društvima. Taj oblik njegovanja i prikazivanja baštine popularan je među nasljednicima baštine u seoskim sredinama, ali i izvan njih, među stanovništvom većih mjesta i gradova koje je podrijetlom s raznih strana. Tako se njegovanje i prikazivanje kulturne baštine udaljuje od sredine u kojoj je poniknulo i postaje oblik kulturnog amaterizma. S druge strane, prepoznavanje stvarnih baštinika kulture, koje podrazumijeva UNESCO-ova koncepcija o nematerijalnoj baštini i njezina provedba u Hrvatskoj, potiče vraćanje baštine u mjesta u kojima je nastala, oživljavanje i nastojanje da ju prakticiraju njezini nasljednici u mjestu iz kojega potječu. Ta je akcija omogućila, primjerice, da se složeni ophod slavonskih kraljica ili ljelja, pjesme i ples s mačevima (ili bez njih) opet mogu vidjeti na blagdan Duhova u slavonskim selima u kojima se održavao i u prošlosti. U naše su vrijeme nositelji baštine većinom organizirani kao kulturno-umjetnička društva ili udruge, a evidentirani su i brojni pojedinci. Stoga o njima ovisi suvremeni život baštine jer oni najvećim dijelom i prakticiraju i organiziraju lokalne događaje koji prikazuju kulturnu baštinu.

Zagrebačka je Međunarodna smotra folklora odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Grada Zagreba 2014. proglašena festivalskom priredbom nacionalnog značenja. U službenom dokumentu Ministarstva kulture RH istaknuto je da Međunarodna smotra folklora afirmira specifične vrijednosti nacionalne kulture, ali i vrijednosti zavičajnoga plesnoga, glazbenoga, jezičnog i običajnog izražavanja, da udovoljava zahtjevima javnih potreba u obavljanju kulturne djelatnosti na razini Republike Hrvatske i od njezina je posebna interesa.

Međunarodna smotra folklora i politika

Znano je da sve što je u vezi s identitetom i njegovim simbolima ne može izbjeći pozornosti politike, pa tako ni tradicijska kultura i folklor. Zato se i za Međunarodnu smotru folklora može postaviti pitanje o mogućoj politizaciji, odnosno o političkoj manipulaciji tom priredbom. Zagrebačka i druge smotre folklora oduvijek imaju i ideološki, odnosno politički okvir, koji je stalno prilagođavan društvenim okolnostima i vladajućoj politici. Smotre koje je organizirala Seljačka sloga bile su u službi politike Seljačke stranke, odnosno u službi kulturne i nacionalne obnove koju je ta stranka zastupala. O utjecaju politike na zagrebačku Međunarodnu smotru folklora od 1966. do danas može se suditi i prema publikacijama Smotre: iz njezinih je kataloga vidljivo da su političari sudjelovali u radnim i počasnim tijelima, govorili na svečanim otvaranjima i u drugim prigodama vezanim uz Smotru. Vladajuća se politika i ideologija može iščitati iz retorike tiskanih i drugih medija koji su pratili i komentirali Smotru, posebice iz dnevnih novina te radijskih i televizijskih emisija.

Suvremena zagrebačka Međunarodna smotra folklora nije izbjegla, štoviše nije ni pokušala izbjeći određeni stupanj politizacije, vjerujući ili krijući se iza uvjerenja da je to stupanj koji donosi samo korist, odnosno afirmaciju i egzistenciju te priredbe. Moglo bi se kazati da je involviranost političara u počasnim tijelima Smotre, pokroviteljstva i prigodni govori na svečanostima i otvaranjima dio »folklora« Smotre folklora, dok je novčana pomoć državnih i gradskih institucija te angažman političara u radnim tijelima Smotre pretpostavka za održanje te priredbe i sličnih priredbi.

Stručno vodstvo zagrebačke Smotre nije daleko od pomisli da je došlo vrijeme da se govori političara izostave, posebice u medijski posredovanim prigodama, ali je pitanje je li to prihvatljivo i ustanovi kojoj je povjerena organizacija Smotre. Nikome nije lako preuzeti odgovornost i odreći se javne potpore članova Vijeća Međunarodne smotre folklora koji su na visokim političkim i državnim funkcijama, kao i pokroviteljstva Hrvatskoga sabora, te političarima i izaslanicima najviših državnih i gradskih tijela oduzeti pravo na obraćanje sudionicima, publici i gledateljima Hrvatske televizije za vrijeme svečanog otvaranja Smotre. Pitanje je još složenije: žele li se sudionici, publika i televizijsko gledateljstvo toga odreći, odnosno bi li jednako uvažavali priredbu kad bi izostala ta poznata lica i pohvalne riječi? Odgovor se naslućuje: možda bismo, zasada, svi izgubili tim naoko demokratskim potezom. U današnje su vrijeme posljedice spomenute politizacije benigne, smotrama nose određenu potporu, a političarima dodatne obveze i poneku minutu u televizijskom prijenosu svečanog otvaranja Smotre.

Kao članica Europske unije Hrvatska mora i dalje raditi na prepoznatljivosti svojega identiteta, a tradicijska bi kultura mogla biti njegovim dijelom jer je dio naše baštine, ali i dio naše suvremene kulture. Taj dio kulture ističu i mnoge druge zemlje i narodi. Folklorni festivali i asocijacije za očuvanje folklorne baštine postoje u mnogim zemljama svijeta. Naravno, ne treba inzistirati na »folklorizaciji« našeg identiteta, ali je i to prihvatljivije od globalizacije najlošije vrste, od kapitalizma u njegovim početnim grubostima te od stalne devalvacije nacionalne kulture. U naše dane hrvatska tradicijska kultura ima priliku postati dijelom osviještene baštine čovječanstva koju promiču i štite globalno proširene kulturne politike i akcije, UNESCO-ove i druge. Na određen način tom svjetskom pokretu za očuvanje i zaštitu kulturne baštine, posebice nematerijalne, pripada i brojno članstvo folklornih društava i neformalnih skupina koje njeguju i prikazuju svoju zavičajnu folklornu baštinu. Suvremeni život te baštine razlikuje se od prošlostoljetnog i još starijeg, ali je također nezanemariv dio suvremene hrvatske kulture i uporište nacionalnoga, regionalnih i lokalnih identiteta.