Proučavanje i podučavanje hrvatskoga jezika u Sjevernoj Americi i Australiji

Situacija nakon Drugoga svjetskog rata i »recikliranje« intelektualaca

Nakon Drugoga svjetskog rata među izbjeglim Hrvatima, kao i među izbjeglicama iz drugih zemalja, daleko se urgentnije postavljalo pitanje kako se integrirati u novoj sredini i snalaziti se u novom jeziku negoli kako očuvati materinski jezik. Izbjegli hrvatski intelektualci nastojali su svoju stručnu spremu i svoje znanje prilagoditi novim uvjetima, a nerijetko i »reciklirati se« (čudan pojam za ljudska bića!) te usvojiti sasvim nova zvanja: u poodmakloj dobi dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske Filip Lukas, kojeg su jugoslavenske komunističke vlasti osudile na smrt strijeljanjem zbog njegovih znanstvenih radova, mirno je u Rimu, u Sv. Jeronimu, kao i pjesnik Ljubo Wiesner, čekao smrt, a Dušan Žanko, profesor povijesti i intendant Hrvatskoga narodnoga kazališta od 1941. do 1943., konačno se zaposlio na Agronomskom fakultetu u Caracasu, u Venezueli.

Rijetki su bili takve sreće da su mogli svoje prethodno znanje upotrijebiti u novoj domovini, kao npr. Pavao Tijan, kojem je rad na Hrvatskoj enciklopediji pomogao da unese svoje sposobnosti i znanje u enciklopedijske poslove u Španjolskoj, ili npr. Jure Prpić i Jere Jareb, koji su se – ne bez podosta mnogovrsnih poteškoća – uključili na sveučilišta kao predavači novije europske povijesti, koja je poratnih godina, u vrijeme tzv. »hladnog rata«, u SAD-u bila veoma popularan predmet.

Od »korienskoga« do Boranićeva pravopisa

Brojna skupina intelektualaca koja je uspjela preživjeti Drugi svjetski rat i ratne strahote bila je, napustivši Hrvatsku, suočena s mnogim poteškoćama, raspršena po raznim zemljama i nastojala se uklopiti u jezik i svakidašnjicu zemlje u kojoj se našla, odnosno koja ju je prihvatila i dala joj kakvo-takvo utočište. U rijetkim glasilima na hrvatskom tih poratnih godina pisalo se uglavnom »korienski«, a sasvim je još neistražena jezična slika hrvatske tiskane emigrantske riječi tih poratnih logorskih i kasnih četrdesetih godina. Većina todobnih novina i knjiga, kojima su se htjeli sačuvati duh i tradicija Nezavisne Države Hrvatske, pisani su »korienski«. Manjina je tada prihvatila i slijedila – iako ne u potpunosti – Boranićev Pravopis iz 1940. i njegovu pravopisnu tradiciju, za koju su neki i u emigraciji tvrdili da zapravo i jest najbolje odgovarala hrvatskom jeziku, bez obzira na to što je dobrim dijelom prihvaćala »vukovska načela«.

Može izgledati čudno da je baš Vladko Maček u članku »Hrvatski književni jezik i pravopis« (Hrvatska revija, X/1960: 416–419) zagovarao korijenski pravopis, naglašavajući kako je hrvatski književni jezik u posljednje »vrieme izkrivljen«, no ni njegova Hrvatska seljačka stranka nije uzela njegove vapaje ozbiljno, iako je sigurno u tom kratkom članku bilo i zanimljivih primjedaba. Naime, Maček je smatrao da se treba vratiti upravo Antunu Radiću i vremenu njegovih djela. Povratak pola stoljeća unatrag? Ne znam je li i sam Maček vjerovao u takvu mogućnost...

Bilo je pojedinaca koji su u nekim djelima pisali na jedan način, a u drugima na drugi. Tako se npr. jedan od ponajboljih emigrantskih pjesnika Antun Bonifačić znao povremeno vraćati korijenskom pravopisu, a pjesnik Lucijan Kordić svoju je najznačajniju zbirku pjesama Exodus, iz ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, napisao korijenski jer je, prema vlastitim riječima, tako htio tim pjesmotvorom dati odraz jednog vremena, kako bi oblik i sadržaj bili što podudarniji.

Mali broj jezikoslovaca i kroatista hrvatskog podrijetla

Jezikoslovaca i kroatista hrvatskog podrijetla bilo je veoma malo na sjevernoameričkom kontinentu, a i oni su se uglavnom bavili književnošću, a manje jezikom i jezikoslovljem. Najznačajniji od njih bili su Ante Kadić, Ante Mlikotin, Krsto Spalatin, Jurica Jerković i Ante Nizeteo. Dopisni član HAZU od 1992., Ante Kadić (1910–1998), koji je radni vijek proveo dijelom na Berkeley University, a najvećim dijelom na Indiana University u Bloomingtonu, napisao je nekoliko značajnih djela o hrvatskoj starijoj i posebno novijoj književnosti, na engleskom i na hrvatskom jeziku. Anthony Mlikotin (1925–2013) bio je osnivač Odjela za slavenske studije na South California University, a posebno mu je značajno djelo na engleskom Kao što književnost govori (As Literature Speaks, University of Southern California, 1983). Iako su obojica predavala mnogo više jezik negoli književnost, o jeziku i jezičnim problemima pisali su tek usputno.

Kraj rata i pad NDH zatekao je A. Kadića i Krstu Spalatina izvan Hrvatske, a kako su zapravo obojica bila izvan ratnih događanja, teoretski su se mogli vraćati u bivšu državu, no koliko znam Spalatin se nikada tim mogućnostima i nije poslužio, a Kadić je pri svakom povratku nailazio na nemile podvale.

Romanist Krsto Spalatin (1909–1994), profesor francuskog jezika i književnosti, dugogodišnji – rekao bih – najdugotrajniji je pratilac događanja o hrvatskome i u hrvatskom jeziku. O njegovim sam radovima pisao opširnije pod naslovom »O hrvatskom jeziku u godišnjaku Hrvatske akademije Amerike Journal of Croatian Studies« (Hrvatska revija, 2/2014) pa umjesto ponavljanja i navođenja tih radova ovdje upućujem na taj članak, iz kojega se jasno vidi koliko je Spalatin pridonio objašnjenju naravi i biti hrvatskoga jezika te jezikoslovne situacije u poratnoj Jugoslaviji. S njim sam imao posebnu čast surađivati na jezičnom dvobroju godišnjaka Journal of Croatian Studies. On je recenzirao više priručnika koje su priredili hrvatski i strani lingvisti, među ostalim i Englesko-hrvatski rječnik (priredili Rudolf Filipović et al., Zagreb, 1955), u više je navrata pisao o famoznoj Deklaraciji, koja je gotovo odmah nakon pojave bila prevedena na sve veće europske jezike i objavljivana u više glasila. Spalatin je neumorno pisao o o jezikoslovnim prenjima, dogovorima i odbacivanjima tih dogovora. Njegov rad o Prvom zajedničkom pravopisu za Hrvate, Srbe i Crnogorce veoma je podrobna raščlamba značajnijih razlika između hrvatskoga i srpskog jezika i upozorenje kako takva zajednička jezična naševanja nisu baš duga vijeka, jer se pojaviše žestoke polemike prije negoli su se slova zajedničkih potpisa osušila.

Uspoređujući »Bečki književni dogovor« i »Novosadski dogovor«, Spalatin naglašava da su Bečki književni dogovor potpisali sve odreda državljani Austro-Ugarske Monarhije, a taj »dogovor« i jest ponajprije odraz austrijskih želja, iniciran od austrijskih činovnika Slovenaca, dok su potpisnici Novosadskog dogovora samo Srbi i Hrvati. Crnogorce je valjda predstavljao crnogorski jezikoslovac srpske orijentacije Jovan Vuković, a Bošnjaci će se pojavljivati tek naknadno i to uglavnom redovito s novom nacionalnošću svakim novim popisom stanovništva. Spalatin u tabelarnom obliku donosi na trima stranicama paralelno i pregledno razvoj hrvatskoga i razvoj srpskoga jezika od 1830. do 1960., što je stranim slavistima moglo biti od znatne koristi. Te njegove tabele pokazuju nam kako su se jezični prijelomi uglavnom podudarali s političkim preokretima, a sama ta činjenica nam sasvim jasno govori o politizaciji hrvatskoga jezika tijekom zadnjega stoljeća i pol. Prihvaćanje »Karadžićevih načela fonetskog pravopisa«, prema Spalatinu, događalo se u Hrvatskoj i Srbiji od 1868. do 1882. Spalatin je bio vrstan poznavalac radova hrvatskih lingvista i njihovih težnja, posebno Ljudevita Jonkea, Stjepana Babića i Dalibora Brozovića.

Pjesnik, prozaik i prevoditelj Ante Nizeteo (1913–2000) radio je kao knjižničar na Cornell University, u mjestu Ithaca, država New York, pisao je češće o problemima hrvatskog jezika na engleskom, posebno u godišnjaku Journal of Croatian Studies.

Po profesiji romanist poput Spalatina bio je Branko Franolić (1925–2011), koji je veći dio svoje znanstvene karijere proveo u Francuskoj, zatim u Engleskoj, ali je nekoliko plodonosnih godina živio i u Kanadi, radeći na York University u Torontu. On je 1972. objavio na prvi pogled tanku, ali veoma sadržajnu knjižicu La langue littéraire croate, Aperçu historique, Coloquia parisiensia 1, Paris: Nouvelles Editions Latines), gdje je veoma koncizno i pregledno iznio u sinkronijskom i dijakronijskom pogledu mnogo toga što se može smatrati najbitnijim o hrvatskom jeziku. Veoma je značajna i njegova Kratka povijest hrvatskoga književnog jezika (A Short History of Literary Croatian, Nouvelles Editions Latines, Paris, 1980) te kod istog izdavača Bibliografija hrvatskih rječnika (A Bibliography of Croatian Dictionaries, 1985).

Rasio Dunatov objavio je veoma značajan rad, što je zapravo njegovo izlaganje na slavističkom kongresu u Zagrebu i Ljubljani, pod naslovom »Sociolingvistička raščlamba nedavnih protuslovlja u pogledu hrvatskog i srpskog jezika/jezikâ« (»A Sociolinguistic Analysis of the Recent Controversy Concerning the Croatian/Serbian Standard Language(s)« – American Contributions to the Eight International Congress of Slavists, sv. 1. – Columbus, Ohio: Slavica, 1978). Navodim samo jednu rečenicu iz toga rada: »Ipak se čini kako nijekanje Hrvatima njihova posebnog standardnog jezika ne samo da ne doprinosi jedinstvu Srba i Hrvata nego mu nanosi veliku štetu. Dobre ograde čine dobre susjede, a najčvršća ograda za neku etničku grupu jest njen jezik.«^[1]

Iako povjesničar, dopisni član HAZU Ivo Banac objavio je veoma zanimljiv rad »Glavne težnje u pitanju hrvatskog jezika« (»Main Trends in the Croatian Language Question«) u Yearbook of European Studies za 1984. godinu. Rad je poslije preveden i na hrvatski.

U Argentini, gdje se našla najznačajnija poratna skupina hrvatskih intelektualaca, Studia Croatica objavila je nekoliko zanimljivih jezičnih radova na španjolskom, no o njima bi valjalo posebno govoriti. Ovdje se usput zadržimo na kratkom radu Zdravka Sančevića »Hrvatski jezik« (»La lengua croata«, Studia Croatica, god. VIII, Buenos Aires, 1967). Uz temeljit prikaz sinkronije hrvatskog jezika Sančević ukratko pučki govor prikazuje u šest dijalekata sa subdijalektima: 1) dinarski, 2) slavonski, 3) istočnobosanski, 4) istočnohercegovački, 5) čakavski i 6) kajkavski dijalekt. Zatim, nakon prikaza »hrvatskog pučkog jezika« (Formas populares [pučki jezik] del croata) slijedi prikaz književnog jezika od prvih početaka do Novosadskog sporazuma.

Poborba za ikavicu

U izbjeglištvu, ili emigraciji, odnosno u egzilu, već prema nahođenju, katkada se pojavljivahu pitanja nisu li Hrvati krivo postupili kad su za književni jezik odabrali narječje najbliže nekom drugom tj. srpskom jeziku i samim tim doveli svoj jezik u položaj stalne ugroženosti. Da su odabrali čakavski, kojega se rasprostranjenost osjeća u nekim kajkavskim i posebno u štokavskim govorima Hercegovine i Srednje Bosne, po mnijenju nekih, jezična suvremena situacija izgledala bi sasvim drukčije. Tim se naravno dolazilo do pitanja o mogućnostima utemeljenja jezika za sve Hrvate, tj. stvaranje zajedničkoga hrvatskoga (»lingua communis«) na temelju ikavskog izgovora čakavsko-štokavskog dijalekta. Samim time se često postavljalo pitanje ikavice, a uz to i pitanje korijenskog pravopisa, a da se pritom nisu postavljala pitanja je li zaista moguće, u bilo čemu pa tako i u jeziku, vratiti se kojih sedamdesetak godina unatrag. Među iseljenim zagovornicima ikavice sigurno se najviše isticao Pero Tutavac, koji je u Buenos Airesu objavljivao na ikavskom Svitlenik. Tu su također njegove dvije jezične polemičke knjižice: Hrvatski jezik nad ponorom (Buenos Aires: Napridkovo izdanje, 1863., 140 str.) te kod istog izdavača Autodiskvalifikacija nekih profesora (1963). Objavio je i Hrvatski pravopis, koji bi svakako današnjim proučavateljima hrvatskih pravopisnih nesporazuma mogao biti veoma zanimljiv po mnogočemu.

Nastava hrvatskoga jezika u okvirima župnih zajednica i hrvatskih domova

Emigracija u SAD-u, Kanadi i Australiji, odnosno u tzv. »prekooceanskim zemljama«, u pogledu izučavanja hrvatskog jezika bitno se razlikovala od školovanja djece hrvatskih radnika na »privremenom radu« u zapadnoeuropskim zemljama. Dopunske škole, tj. one u koje je Jugoslavija slala učitelje na određeno vrijeme, u prekooceanskim zemljama jednostavno nisu postojale. U tim zemljama u početku – tu mislim na vrijeme nakon Prvoga svjetskog rata – nastava hrvatskog jezika bila je dosta slabo organizirana, i to samo u mjestima gdje su postojale veće hrvatske zajednice, a tako je bilo sve do kasnih pedesetih godina prošlog stoljeća. Nastava se odvijala gotovo isključivo u okviru hrvatskih župa i župnih zajednica, ili eventualno hrvatskih domova, oko kojih se okupljao najveći broj Hrvata. Uz hrvatski jezik tu su djeca različite dobi, a nerijetko i odrasli, učili hrvatske pjesme i hrvatske folklorne plesove.

Hrvatske izvandomovinske škole Amerike–Kanade–Australije (HIŠAK)

Tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1974., stvorena je školska organizacija HIŠAK, tj. »Hrvatske izvandomovinske škole u Americi i Kanadi« u New Yorku, a o toj organizaciji, kao i općenito o pitanjima školstva izvan Hrvatske informativno i temeljito su pisali fra Ljubo Krasić, Lidija Cvikić, Zrinka Jelaska i posebno Lada Kanajet Šimić, koja se pri Matici hrvatskih iseljenika sustavno bavi školstvom izvan Hrvatske.

Ubrzo su se nakon organiziranja HIŠAK-a u tu organizaciju uključile i škole u Australiji, gdje je situacija bila veoma slična onoj u Kanadi, a različita u ponečemu od one u SAD-u, na primjer po tome što je vlada u Australiji i Kanadi financirala etničke škole, što nije bio slučaj u SAD-u, gdje su uglavnom roditelji djece i župne zajednice snosili financijske troškove. U Kanadi je npr. učitelje plaćala, a i danas plaća, kanadska vlada, a ta ista vlada je plaćala i sve troškove oko tiskanja školskih knjiga, a svaki je priručnik prije tiskanja morao imati dvije recenzije stručnjaka koje je odabirala kanadska vlada. Školska se nastava redovito održavala neposredno nakon dnevne škole, a u mnogim sredinama subotom, po čemu su te škole i nazivane »subotnje škole«.

Naravno, u školu su dolazili đaci različita znanja, različitih narječja. Učitelji su trebali biti daleko od maretićevskoga štokavskog čistunstva, jer se često ono malo što su učenici naučili od roditelja ili rodbine, bez obzira na to kakvo to bilo, nije smjelo nazivati »nepravilnim« jer bi time učenici bili zaista frustrirani. Dijalektizme, lokalizme, kao i anglizme valjalo je malo-pomalo potiskivati književnim oblicima. Naravno, bez obzira na to kako malo riječi učenici poznavali, trebalo ih je ohrabrivati da s to malo riječi govore, generiraju rečenice...

U provinciji Ontario u okvirima multikulturalizma, među ostalim brojnim jezicima, predavao se »hrvatski jezik«, »srpski jezik« i »srpsko-hrvatski«. Iz statistika koje je prema statistikama o odgoju provincije Ontario (Education Statistics, Ontario) obradio Stan Granić pokazuje se da je najveći broj učenika za hrvatski jezik bio 1983–1984 (2795 učenika), za srpski jezik 1984–1985 (499 učenika) te za »srpsko-hrvatski« 1980–1981 (116 učenika).^[2] Najbrojnija je i veoma dobro organizirana bila – a i danas je – hrvatska subotnja škola u Torontu, kojoj su godinama bili ravnatelji dr. Vladimir Bubrin i dr. Marija Kraljević.

Statistike pokazuju da je kasnih sedamdesetih i početkom osamdesetih godina u okvirima HIŠAK-a djelovalo više od stotinu hrvatskih škola s oko 6000 učenika. Stvaranjem neovisne i demokratske Hrvatske taj je broj drastično pao i djelatnosti HIŠAK-a zamrle, jer onu ulogu koju je imao HIŠAK uglavnom preuzima Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa (poslije sporta pa – čini se – opet »športa«) pa je prema izvješću Lade Kanajet Šimić god. 2009/10. u SAD-u djelovalo 14 hrvatskih škola sa 756 učenika, a u Kanadi 16 hrvatskih škola s 1544 učenika, sa 180 hrvatskih učitelja (»Učenje inojezičnoga hrvatskog: udžbenici i programi za školsku dob«, Hrvatski iseljenički zbornik, 2000). Ne bih ovdje ulazio u razloge naglog smanjivanja broja đaka ni u pitanja koliko je tu riječ o ubrzanoj asimilaciji, padu nataliteta u hrvatskim obiteljima i sl.

Hrvatski u kanadskim srednjim školama

Negdje potkraj god. 1975. počelo se raditi na pripremama programa za uvođenje hrvatskoga jezika u srednje škole provincije Ontario. To je pokrenulo Udruženje kanadskih učitelja hrvatskog podrijetla (»Association of Canadian Teachers of the Croatian Heritage«) na čelu kojega je bio agilni, danas nažalost već odavno pokojni Zdravko Megler, profesor matematike i fizike te pročelnik matematičkog odjela u jednoj torontskoj srednjoj školi. Na meni je bilo da pripremim program za 9., 10., 11., 12. i 13. razred i to na najvišoj 5. razini. Od velike mi je pomoći tada bila gospođa Miriam Di Giuseppe, Hrvatica iz Zagreba, koja je tada bila ravnateljica odsjeka za etničke jezike, i ona je stavljala zadnju ruku na program, koji je negdje u proljeće tadašnja ministrica odgoja provincije Ontario Betty Stevenson prihvatila i proglasila primjerno dobro priređenim programom. Ljeti 1976. u srednjim školama provincije Ontario mogli su učenici kao treći jezik, nakon engleskog i obvezatnoga francuskog, upisati hrvatski, što se onda učenicima priznavalo kao školski predmet, kojega bi ocjena ulazila u prosjek ocjena pojedinih učenika.

Napominjem to iz tog razloga što se to sve događalo u vrijeme kad u samoj Hrvatskoj nije baš u svim školama hrvatski jezik nazivan hrvatskim nacionalnim imenom.

Na napade s različitih strana, posebno s tadašnjega jugoslavenskoga konzulata te s Torontskog sveučilišta, na kojem je tada predavao »srpsko-hrvatski« profesor srpsko-
-jugoslavenske orijentacije, nismo se uopće obzirali. Oni porezni doprinosnici koji žele da njihovi potomci uče njihov materinski jezik, a žele da se taj jezik nazivlje hrvatski, imaju ista prava kao i svi drugi porezni doprinosnici, prava ni za dlaku manja ni veća negoli bilo koji ostali porezni doprinosnici. I to je to! O tome kolike su sličnosti, a kolike razlike između hrvatskoga i srpskoga, ili između hrvatskoga i kineskoga, koji se lingvistički kriteriji uzimlju za istost i za različitost dvaju jezika, ili istog jezika u različitim varijantama, tko koga i koliko razumije, kako »stvari stoje u starom kraju«, sve to nas uopće nije interesiralo, niti smo htjeli ulaziti u ta pitanja. Ne zato što to ne bi bilo zanimljivo, nego jednostavno što je umjesto teoretiziranja djecu trebalo učiti ne o jeziku nego jezik.

U ljetnoj školi u Torontu 1976. otpočelo se predavanjem hrvatskog jezika i kulture, a u jesen te iste godine, uz dva razreda u Torontu, otpočelo se dvama razredima u Missis­saugi, u provinciji Ontario. Poslije se hrvatski predavao u srednjim školama i u drugim mjestima provincije Ontario, a odnedavno i u provinciji Britanskoj Kolumbiji. Uvjet je – kao i za svaki drugi jezik – da razred mora imati najmanje 15 učenika te da predavači budu kvalificirani kanadski srednjoškolski profesori.

Tako se počelo prije više od četrdeset godina. Od vrtića pa do završene srednje škole đaci su mogli učiti hrvatski jezik, što im se priznavalo kao školski predmet. U srednjim školama hrvatski može činiti 1/7 sveukupnoga srednjo­školskog programa.

U srednjim su školama dobrim dijelom bili učenici dosta skromna znanja iz hrvatskog jezika i siromašna znanja iz hrvatske kulture. S njima su se obrađivali jednostavniji tekstovi, a »curriculum« – što bi se moglo nazvati »sadržajem predavanja«, bio je svake treće godine revidiran od spomenutog Ministarstva. S đacima skromna hrvatskog rječnika, pri obradi tekstova, pokazalo se blagotvornim tzv. obrađivanje leksičkih grozdova: neki bi se pojmovi uzeli, kao npr. »pjev« i obrađivali se pojmovi koji su imali neke veze s tim, kao pjevati, zapjevati, pjesnik, pjesma, ispjevati, napjev... Tako bi se učenici malo-pomalo uvodili u tvorbene načine i bogatstvo hrvatskog leksika, a ujedno u kompleksni hrvatski glagolski aspekt, gdje se uvijek valjalo držati usporedba s učenicima prvim, tj. s engleskim jezikom.

Sve se svodilo na pitanje: a što je bilo sa sveučilištima? Zašto je tako teško išlo s uvođenjem hrvatskog jezika na sveučilišta? Naime, kao što je poznato, sveučilišta vole naglašavati svoju intelektualnu sveučilišnu neovisnost. A istodobno se zna da financijski sveučilišta, kao i srednje škole, uglavnom zavise od vlade, to jest od poreznih doprinosnika pojedinih zemalja.

Situacija s hrvatskim na američkim i kanadskim sveučilištima

Veoma je temeljita istraživanja o hrvatskom jeziku na američkim sveučilištima proveo poznati profesor slavenskih jezika u SAD-u Michael Vezilich, profesor hrvatskog jezika na Sveučilištu u Pittsburghu, a zatim na »Defense Language Institute« u Montereyu u Kaliforniji, a koji je i sam bio ustrajni zagovornik priznanja hrvatskoga kao posebnoga slavenskoga jezika. U svojem radu pod naslovom »Istraživanje o stanju hrvatskog jezika u Sjevernoj Americi« (»Researching the Status of Croatian Language in North America«)^[3] naglašava da bez obzira na naziv jezika kakav se nalazi u Ustavu Republike Hrvatske iz 1974. većina »specijalista« za južnoslavenske studije ostaje pri »srpskohrvatskom«. »Uobičajenost i tradicija utemeljene ili na političkoj motivaciji, ili dezinformiranosti, ili jednostavno na neosjetljivosti očito su institucionalizirale nesretan, umjetan naziv ‘srpsko-hrvatski’, kao standardan i neutralan, prema tomu prihvatljiv i s prednostima u američkom proučavanju i u profesionalnoj literaturi.«^[4] Vezilich također navodi kako se dobar dio tih »specijalista« drži Vuka Stefanovića Karadžića te Novosadskog dogovora (i ne znajući da se išta značajnije događalo nakon Karadžića(!), a za odbacivanje tog dogovora većina nije ni čula, što nam zaista zorno govori o njihovoj upućenosti u noviju literaturu. No to neznanje i nesuočavanje s jezičnom i političkom stvarnosti zemalja jugoistočne Europe i danas se nažalost odveć često susreće upravo među onima koji su najpozvaniji da razbistravaju slavističku lingvističku stvarnost.

Ukratko, među Hrvatima Južnog Ontarija stvoren je »Odbor za uvođenje hrvatskog jezika i kulture« na sveučilišnoj razini. Kad su Hrvati prikupili za Katedru potrebna sredstva, nekoliko je sveučilišta odbilo prihvatiti Katedru za hrvatski jezik, zapravo bez nekih objašnjenja, a među redcima njihovih odgovora jasno se razabiralo da se ne žele zamjeriti državi koja ima dobre diplomatske odnose s Kanadom. Uglavnom su sva sveučilišta s kojima se kontaktiralo – a neka za koja se znalo da će odbiti nitko ništa nije ni pitao – imala isti odgovor: ne mogu prihvatiti hrvatski kao poseban jezik. Sveučilište Ottawa i Sveučilište York u Torontu naglašavali su da će rado uvesti »studij hrvatske povijesti i kulture«, ali jezik... Koliko mi je poznato, spomenuti odbor je u Zagrebu tada najviše kontaktirao s akademikom prof. Stjepanom Babićem i s danas pok. akademikom prof. Daliborom Brozovićem te s danas pok. Tomislavom Ladanom, a njihova je poruka bila sasvim jasna – s čime se uostalom i mišljenje Odbora potpuno slagalo – da treba biti u nazivu Katedre »hrvatski jezik« pa makar ta katedra bila i na Aljasci.

Sveučilište Waterloo se u različitim aspektima pokazalo idealno. Katedra je bila u okvirima Katedre studija germanskih i slavenskih jezika, a što je za hrvatski jezik bilo posebno zanimljivo to su bili tadašnji dopisni tečajevi: naime neki student na bilo kojem sveučilištu na svijetu mogao je uzeti hrvatski dopisnim putem na Sveučilištu Waterloo, a onda bi mu njegovo domicilno sveučilište moralo priznati položene ispite iz hrvatskog jezika. Tako se događalo da su neki studenti na sveučilištima gdje je postojao predmet »Serbo-Croatian« imali u svojem popisu završenih predmeta (»transkriptu«) i »hrvatski«. Poslije su se dopisni tečajevi preoblikovali u internetske tečajeve, a hrvatski je jezik bio prvi jezik na svijetu koji je funkcionirao u programu »Angel« koji se predavao internetski (»Online«). Od tada je taj program promijenio ime nekoliko puta, pa se danas taj program zove »Desire to Learn«.

Nažalost, nemamo još uvijek dopisne tečajeve iz hrvatske kuture, povijesti, povijesti umjetnosti pa ni književnosti, na čemu bi, čvrsto vjerujem, valjalo poraditi. I to, naravno, timskim radom.

Sveučilište Macquarie u Australiji

Nekako u isto vrijeme kad je u Kanadi uveden hrvatski u srednje škole, to se dogodilo i u školama u Australiji. I Hrvati Australije energično su se borili za priznanje hrvatskog jezika, u školstvu kao i u državnoj administraciji.

»Pitanje hrvatske posebnosti od ‘jugoslavenskog amalgama’ i službenog priznanja i poštovanja te posebnosti počelo se postavljati sve češće i sve glasnije, a utjelovilo se u pitanju ‘posebnosti hrvatskog jezika’ koje je bilo vezano uz hrvatske škole. (...) Ako su Hrvati poseban narod, onda imaju poseban jezik... hrvatski, a ne jugoslavenski ili ‘srpskohrvatski’ ili neku sličnu varijantu. Ako Hrvati imaju poseban jezik onda imaju pravo na posebne državne potpore za očuvanje i prenošenje tog jezika na svoje sljedeće naraštaje«^[5] (kraj citata iz jednog dopisa hrvatskoga školskog odbora u Sydneyu australskim državnim autoritetima).

U Australiji je već na Sveučilištu Macquarie postojala Katedra za hrvatski jezik, koja je za god. 1984/85. imala više studenata koji su studirali »na kampusu« i dopisnim putom negoli sva sveučilišta skupa u SAD-u za »Serbo-Croatian«. Pročelnik hrvatskih studija, gdje je veoma naglašeno bilo predavanje hrvatskog jezika, jest prof. Luka Budak.

O izučavanju hrvatskog jezika u Australiji na različitim razinama valjalo bi posebno govoriti, a ovdje mi tek valja spomenuti da je u toj dalekoj zemlji-kontinentu postojala izvanredno skladna suradnja subotnjih i srednjih škola sa Sveučilištem Macquarie. Govorim to iz prve ruke jer sam spomenute godine bio jedan od predavača na tom sveučilištu.

Iste godine 1984. kad je uveden hrvatski program, odnosno kad je uspostavljena prva katedra hrvatskoga jezika, književnosti i kulture izvan Hrvatske, tj. na Sveučilištu Macquarie, u Sydneyu je ustanovljena i Hrvatska znanstvena zaklada Australije i Novog Zelanda (HZZ), koja u svojem izvještaju naglašava: »Svrha HZZ je brinuti se za procvat i napredak visokoškolskog studija i znanstvenog proučavanja hrvatskog jezika te hrvatske književnosti i kulture u Australiji...«

U Australiji je god. 1980. Ministar za useljeništvo i etnička pitanja (»Minister for Immigration and Ethnic Affairs«) objavio proglas o prevođenju na hrvatski i na srpski, u kojem piše: »U prošlosti se priređivao prijevod na onom što je bilo poznato kao ‘srpsko-hrvatski’, što je obuhvaćalo oba jezika. To više nije prihvatljivo i prestaje se s time. (...)«^[6] Time je de facto prihvaćen hrvatski kao službeni jezik u Australiji.

***

Kao predavač hrvatskoga jezika i kulture poznajem donekle i djelatnosti društva »Croatian Studies Association«, koje je godinama vodio prof. George Jure Prpich, zatim jedno kraće vrijeme prof. Ivo Banac te nakon njih dulji broj godina prof. Ante Čuvalo, a danas dr. Aida Vidan s Harvardova sveučilišta. Dakle, sve eminentni profesori. Društvo je bilo član svojevrsne krovne organizacije popularno zvane AAASS (»An American Association for the Advancement of Slavic Studies«). Na zahtjeve i dopise članova društva »Croatian Studies Association« AAASS, društvo koje je po broju članova najveća slavistička udruga na svijetu, od 1983. navodi i tretira »hrvatski« kao poseban jezik.

No, kao što rekoh, tu su tek zaviri u borbu za priznanje i očuvanje hrvatskoga jezika na golemim prostranstvima anglofonog svijeta. n

^[1]   It would appear, however, that denying the Croats their separate standard language not only has not contributed to the unity of Serbs and Croats, but has done it great harm. Good fences make good neighbours, and the strongest fence for an ethnic group is its language. American Contributions to the Eight International Congress of Slavists, Zagreb – Ljubljana, 3–9, 1978. Obj. Columbus, Ohio: Slavica Publishers, Inc., 1978., str. 256–268. Nav. mj. str. 260.

^[2]   »Croatian, Serbian and Serbo-Croatian in the Elementary Schools of Ontario: A Statistical Analysis«. Gaudeamus Almae Matris Croaticae Alumni, br. 9–10, July (Toronto), 1993., str. 9. Kako se »srpski« i »srpsko-hrvatski« nisu predavali na srednjoškolskoj razini, naravno da tu ne mogu postojati ni usporedbe.

^[3]   Koliko mi je poznato taj veoma zanimljiv rad nije objavljen pa se ovdje služim tipkanim primjerkom koji mi je prof. Vezilich dao, na čemu mu najiskrenije zahvaljujem.

^[4]   »Convention and tradition, based on either political motivation, disinformation or simply on convenience, has seemingly institutionalized the unfortunate, artificial term ‘Serbo-Croatian’ as standard and neutral, and therefore, artificial term, and preferred in American scholarship and professional literature«. Spomenuti rad, str. 3.

^[5]   O priznanju i hrvatskog jezika te o subotnjim hrvatskim školama vid. Tomislav Bošnjak, »Hrvatske škole u Australiji« u brošuri Izbliza: Hrvati u Australiji, Muzej Mimara 27.1.–10.2. 2005., Zagreb, Hrvatska matica iseljenika, 2005., str. 10–13. Nav. mj. str. 11.

^[6]   »In the past translation has been prepared in what was known as Serbo-Croatian, to cover both languages. This was no longer appropriate and had been discontinued.« Vid. »News Release« u prilogu ovom radu.