Prisno nemjesto, čilo nepostojanje

Punih osam godina nakon objavljivanja zbirke Kristali Afganistana Ervin Jahić se javlja novom pjesničkom knjigom. Ni dobra recepcija prethodne zbirke (Kristali Afganistana objavljeni su i u cjelovitom prijevodu na slovenski), ni pronađeni novi model pisanja izrazite neposrednosti i prirodnosti nisu ga naveli da se brzo i lako oglasi. Očigledno je autor imao potrebu da aktualno ukoričenje obilježi još uvećanom zrelošću, da nakupljeno iskustvo obogati odgovarajući mogućnostima izraza. A riječ je do­ista o pjesniku spremnom da govori u prvom licu jednine, da svjedoči metodom vlastite kože, da preuzme rizik iskazivanja inače češće izbjegavane motivike – kako one obilježene »običnošću« tako i one karakterizirane pretjeranom sentimentalnošću.

Ali izrazit osobni ton za Ervina Jahića ne znači i odustajanje od kolektiva i od solidarnosti. Dapače, kao onaj koji se izričito javlja u svoje ime stekao je pravo da se oglasi o svojoj porodici, o svojim prijateljima, o svojim sunarodnjacima i supatnicima, pa i općenito o stanju ljudstva u svijetu gdje za čovjeka ima sve manje mjesta (gdje je na djelu upravo »nemjesto«). Jahićev lirski dnevnik kružno je (zapravo: kuglasto) slojevit i kao da kreće od jezgre intimnog mikrouniverzuma, koju predstavljaju roditelji, s jedne strane, a uža obitelj (supruga i djeca) s druge, da bi ljusku po ljusku obuhvatio sve bližnje i daljnje i konačno zaokružio putanju tugaljivom simptomatikom stanja na zemlji.

Mogli bismo reći da se Jahić svjesno ne želi lišiti dojma privatnosti, sugestije da je doživljeno plaćeno punom cijenom empatije, participacije, sudjelovanja. Zbirka je posvećena preminulom ocu (»Sjeni moga oca, neka je rahmet njegovoj dobroj duši«), na uvodnom je mjestu – prije ikojega ciklusa – »Elegija o domu«, a posljednjom, jednostišnom pjesmom, na završetku zbirke, autor se poimence obraća članovima obiteljske ćelije.

Čitav treći ciklus u potpunosti je impregniran ambijentom očeva umiranja i situacijom posmrtnoga odavanja počasti. Slike i usporedbe kreću od fizičkih i verističkih komponenti (kupanje mrtvaca, sokovi koje tijelo ispušta) da bi se vinule u metafizičke sfere i katarktične dimenzije. Vezivni element te cjeline svojevrsna je himna majci, ali i potpuna identifikacija lirskog subjekta sa subjektima (nipošto: objektima) njegove prisne (utoliko: pristrane) sepulkralne meditacije. A naslov toga ciklusa posebno je izazovan, vremenu usprkos i dominantnome senzibilitetu za inat: »Utoliko gore po svijet«.

Osmi pak ciklus, »Dani sjećanja«, svojevrsna je inventura autorovih prijatelja i povlaštenih sugovornika. U pjesmi nazvanoj »Družba« taksativno je navedeno dvadesetak osobnih imena kao svojevrstan »izbor po srodnosti«, a preostalih desetak pjesama izravno su upućene odabranim pojedincima, te su vezane uz neke trenutke zajedništva. Sretnije ili manje sretne prigodnice okrunjene su odužim tekstom, naslovljenim »O prauzroku i nenastajanju«, koji je adresiran »Hafizu« (dakle: znalcu Kurana). Ta je pjesma iskaz vjere i odanosti Stvoritelju, nekonvencionalno molitveno obraćanje iskonskom i ishodišnom biću, prava duhovna kupka mogućeg pročišćenja od prljavštine zemnog postojanja.

Cijeneći mnoge domete iz dosad navođenih ciklusa (posebno pak zadnjenavedenu pjesmu), smatram da je glavna aktiva zbirke sadržana u dva prva ciklusa. Prvi je programatski naslovljen »Kako stvari dišu« i na taj način afirmativno antropomorfiziran, jer uspostavlja plodnu razmjenu između materije i organskog života. Ne mislim da se Jahić određeno poslužio primjerom Pongeove poetike »Na stranu stvari«, ali je jamačno poželio objektivizirati svoja polazišta, naći čvrstu točku s onu stranu subjektivnosti kako bi se potom mogao opuštenije predati zovu intimne motivike i prave humanističke vokacije.

Kategorički imperativ naslova prvoga ciklusa »Valjalo bi stvari nazvati pravim imenom« zahtijeva adekvatnu realizaciju, odnosno barem potragu za verbalnim korelativima tvarnog postojanja. Jedno od mogućih rješenja je u elegantnoj inverziji problema, u prihvaćanju da bude istinito ono što »nas može izreći, kao što nas izriču stvari koje gledaju u sebe, / zamišljene nad svojom dušom, / s pravom na odsutnost, prisutnost«. Živeći sa stvarima, s njima dijelimo mnogo toga i moramo pristati i na reciprocitet: »Nesumnjivo bi sumnjivo bilo... prešutjeti išta o šutnji, / o tome kako nas stvari vide.« Štoviše, odavno je došlo i do miješanja ingerencija, pretakanja iskustava: »u sobi me sačekuju stvari / useljene u mene, škripe kao gume / automobilske pred nesreću«. Najbolje bi bilo, čini se, prenijeti na stvari naše dužnosti i obaveze, učiniti ih ravnopravnim sudionicima naše sudbine kad su nam već toliko revno služile: »bilo bi ljekovito priznati stvarima koje bešćutno unakazismo... da im ničime ne poričemo zahvalnost, / i da kojim slučajem ne postadosmo ništa – / gledali bismo da im se odužimo«. Na mjestu točkica u ovom navodu uslijedio je četveroredni popis karakterističnih predmeta (od vilice, noža, žlice nadalje) kao svojevrsna isprika poniženom repertoaru priručnih objekata.

Jahićev »šozizam« ne zastaje na pjesmama iz prvoga ciklusa, nego se nastavlja i na mnogim sljedećim stranicama. Primjerice, na samom kraju zbirke stoji programatski: »Obećali smo se stvarima koje su naoko izvan nas / a itekako žubore u nama«. Problem je u njihovoj nesvodivosti na puku funkciju, u nemogućnosti da stvari ispune ono što smo sami propustili. S obzirom na to da zbirka razmatra motiv »Nemjesta«, više je nego indikativan sljedeći pasus: »Kad se stvari smjeste na mjesto, / Drugo mjesto je praznina.« Metafizička topologija raspoređuje objekte po svojoj volji, poetsko prizorište kao da je u stanju samo sebe usisati.

Preplavljeni smo stvarima, koje kao da su stekle vlastitu autonomiju, odnosno odvojile su se od nas analogno našoj opuštenosti i nesabranosti: »stvari koje upravo prijete ako mašti ostavimo na volju«. Odnos ide do paroksizma, do gubitka (samo)kontrole: »Ostavim li stvari da idu same, / propustit ću, utvaram si, priliku / da naš odnos ovjerim pravdom, povjerenjem...« Korak dalje je potpuna nemoć subjekta u odnosu na objekte: »Predmeti mi otkazuju poslušnost / Stavim ih na prirodno mjesto // Uzvrate mi drsko / Nećemo ti biti po volji // Užasnut sam / Što ni mrtvim stvarima ne // Mogu zapovijediti.« Pjesma »Nemjesto«, koja je dala ime cijeloj zbirci, možda ne nudi razrješenje problema, ali postavlja pravo pitanje: »Dokle stići najradije, što najpreče je?«, na koje dobivamo odgovor kao obavezu sređenog ponašanja, kao diktat mogućeg snalaženja: »Uzeti mjeru stvarima uzduž, uzeti je poprijeko.«

Pretjerali smo s raščlanjivanjem motiva stvari, gotovo smo opsesivno reagirali na piščevu obuzetost »stvarnošću« predmeta, pojava, situacija, no smatramo da navedena tematika zaslužuje i cjelovit esejistički pristup, da ne kažemo filozofsku analizu. Vratimo li se pjesmi »Nemjesto«, ustanovit ćemo kako je ona složena odlučnim odricanjima: ne kažemo... nas nema... nismo mogli... nije, naravno... to ne, nipošto... ne povjerujmo joj... ne zaslužismo. I pridjevi su začinjeni nijekanjem: nepotrebni, nedohvatno, neplaniran. Lako je zaključiti kako je »Nemjesto« konstituirano per negationem, kako je ono svojevrsno mjesto otpora nezadovoljavajućoj zbilji, koju bismo mogli okrstiti naslovima nekih karakterističnih pjesama iz ove iste zbirke: »Doba mraka i raka«, »Taj smrad postojanja«, »Trulež«, »Stanje na tržištu mesa«, »Oskudno doba«, »Novi svjetski poredak«. Uostalom, peti i šesti ciklus naslovljeni su upravo dijagnostičkim sintagmama: »U sumrak Europe« i »Mrak i tome slično«, a i sedmi ciklus naslovom se ne udaljava od mračne društveno-političke prognoze ili mutne idejno-pragmatične sfere kad glasi »Međuvrijeme«.

Da smo krenuli drugim putem, ustanovili bismo da je Ervin Jahić u ovoj zbirci izrazito autorefleksivan, poetički i metatekstualno zapitan, tako reći raspet između namjere i ostvarenja. »Rijetko i nerado pišem jer se bojim tko to radi, / tko je gospodar tih riječi« stoji u pjesmi »Ars poetica«, a pjesma »Da mi je napisati kitab« eksplicira sasvim radikalne zahtjeve: »Da mi je napisati točnu knjigu... Da mi je napisati knjigu koja će mi raditi o glavi«. »I pjesma je izazov svijetu« također stoji pisano, da bismo u tekstu »Troškovi proizvodnje pjesme« dočekali ironični obrat: »Pjesnik je danas lešina pokretna / neunovčljiva i neupotrebljiva«.

Da smo tražili stilske figure i pokazivanje vještine zastajali bismo na mjestima blagih eufonija (»puštam lice niz Ilicu, ide moje lice niz liticu«), dosjetljivih paralelizama i opkoračenja (»Nadvirim li se na prozor, prizor će me progutati // Prostor pun praznog prostora«). Ali Ervinu Jahiću nije bila neophodna metjerska verifikacija, dovoljna mu je bila duboka motivacija da krene u neizvjesne koordinate izgovorivoga i nedohvatnoga, u upitne protege izvjesnosti i postojanja: »Nedohvatno pitomom jeziku traži ime«, ali »jezik je najveći događaj u ljudskom postojanju«. Štoviše, »drama je to i komedija istodobno«.

Zapleli smo se donekle u pojmovne rešetke, iščitali zbirku ekstrahiranjem nekih verbalnih slojeva, a propustili istaknuti kako je »Nemjesto« ispisano strastvenom mješavinom topline i gorčine, složeno kolažiranjem prizora nježnosti i zgražanja, usklađeno povjerenjem u smisao i vjerom »nipošto lakovjernom«. Za iskupljenje navodimo naslove pjesama upravo antologijskog dosega: »Nema tu bitnije falinge, mada ova pjesma«, »Trokut«, »Evo jedne o urednim snovima i tipičnim radnjama«, »Savršena kompozicija«, »Parabola o smrti«, »Uzgor-nizdol« i »Ljubav«.