Odlomak iz romana radnog naslova »Ispod kože«

 

 

Gospođu Veroniku Vinter i gospodina Florijana Bauera spojila su leđa.

Ne, nisu se negdje zajedno naslonili ili takvo što. Stvar je puno delikatnija i nema veze ni s čim što bismo mogli pomisliti ili smo već negdje čuli.

Gospodin Bauer, naime, dao je neobičan oglas u novinama. Da, recimo, gospođa Vinter nije pasionirana čitateljica oglasnika, i to baš u novinama u kojima je gospodin Bauer dao objaviti oglas, te da je ne odlikuje stalna potreba za novim doživljajima i iskustvima, gospodin Bauer vjerojatno nikad ne bi dobio ni jedan odgovor na svoj neobičan oglas. Ne bi ga dobio ni da gospođa Vinter baš tada nije bila u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. I za gospođu Veroniku Vinter i za gospodina Florijana Bauera sve se u tom trenutku njihovih života posložilo baš onako kako se moralo posložiti da bi se oko tih leđa koja su ih spojila mogla zavrtjeti priča.

Gospodin Bauer je dobrostojeći gospodin u pedesetima. Udovac. Gospođu Bauer moždani je udar pokosio deset godina ranije, kad je imala manje od četrdeset. Nedostajala je gospodinu Baueru njegova Melanija. Nedostajao mu je i njezin tih i brižan glas, i njezina blagost i vedrina, i njezina kuhinja – ali više od svega toga nedostajale su mu njezine ruke na leđima. To je Florijan Bauer osvijestio već u prvim tjednima nakon njezine iznenadne i prerane smrti. Jer štošta čovjek može sam – ali sam ne može milovati vlastita leđa. To je jednostavno neizvedivo. O tome nikad ranije, prije Melanijine smrti, nije razmišljao.

Nije ni morao. Melanija se njegovim leđima posvećivala kao da joj život ovisi o tome. Satima bi ih milovala da su toliko vremena za milovanje imali. Ali toliko koliko su imali gospodinu je Baueru bilo sasvim dovoljno. Kad bi, recimo, sjedili navečer na kauču i čitali, Melanija bi slobodnu ruku zavukla pod njegovu majicu i onda bi mu toplim dlanom prelazila po leđima. Kad bi legli spavati – on na lijevu stranu kreveta a ona na desnu – čim bi se on okrenuo na lijevi bok, ona bi se priljubila uz njegova leđa i prstima prelazila po njima sve dok ne bi zaspala. Ujutro ga je budila češkajući ga po leđima. Da je gospodin Bauer kojim slučajem mačak, pola bi vremena sa svojom Melanijom proveo predući.

A onda odjednom toga više nije bilo. Ni Melanije ni njezinih ruku na Florijanovim leđima.

Godine je gospodin Bauer proveo znajući što mu najviše nedostaje, a onda je, iz čista mira, jednoga jutra zaključio da se i to, kao toliko toga drugoga, vjerojatno može kupiti novcem. Novac mu nije problem. Problem mu je samo to što se nikako ne može osloboditi najtežeg nedostajanja i što se nakon Melanijine smrti više nikad nije s nekim zbližio pa tako priskrbio nove ruke koje bi mu na leđima zamijenile njezine. Sve dok mu nije svanulo da za nečije ruke na njegovim leđima ljubav uopće nije nužna.

Pitao se kako se ranije nije sjetio da bi mu to netko mogao raditi za naknadu. Ta bi mu osoba ionako bila za leđima. Mogao bi se jednostavno isključiti i zamišljati da su to Melanijine ruke, ili se barem praviti da su njezine. S vremenom bi osobu koju plaća mogao naučiti da to radi na Melanijin način, njezinim ritmom i navadama.

Čim je skuhao prvu jutarnju kavu, počeo je sastavljati oglas.

Prvo je mislio da bi bilo mudro u oglasu nešto smuljati, napisati recimo da traži spremačicu – pa onda objasniti ženama koje se jave o čemu se zapravo radi. Onda je zaključio da bi to bilo čisto gubljenje vremena. Ne treba mu more potencijalnih spremačica koje će otperjati čim shvate da on očekuje nešto drugo. Treba odmah u glavu, pa što bude. Ona koja ne shvati, ionako nije prava osoba za njegova leđa.

Tražim gospođu za milovanje mojih leđa. Isključivo leđa. Sigurnost, diskrecija i dobra zarada zajamčeni.

To je napisao iz četvrtog pokušaja, ubacivši u prvotnu verziju mojih, isključivo i dodavši dobru zaradu. Diskreciju je nekoliko puta prekrižio, da bi je ipak odlučio ostaviti. Premišljao je i oko onoga gospođu. Mogao je, recimo, napisati ženu, ali nije htio riskirati da mu se jave mlade, nepouzdane žene bez životnog iskustva. Milovateljica njegovih leđa morala je biti zrela i ozbiljna, kao što je i sam. Kad je bio posve siguran da je oglas sastavljen kako treba, osobno ga je odnio u oglasni ured Večernjih novosti gdje su mu dodijelili šifru na koju će pristizati prijave.

Uvijek mu je bio čudan taj naziv, Večernje novosti, jer čitatelji novine kupuju ujutro pa su za njih novosti ipak jutarnje. No računao je na popularnost oglasnika u tim novinama, jedinima koje su još objavljivale oglase u tiskanom izdanju i zadržale stari način prijavljivanja na njih – pismima koja je, s oznakom šifre oglasa, trebalo ubaciti u sandučić oglasnog ureda redakcije. Zato su svi koji zaziru od interneta, kad žele nešto kupiti ili prodati, iznajmiti, naći ili pokloniti, davali oglas u Večernje novosti. Tako, evo, i on.

Gospođa Veronika Vinter kupovala je Večernje novosti svakoga dana. Ne samo zato što joj je u to vrijeme dodatni posao trebao kao ozeblom sunce, nego i zato što je oduvijek potajno vjerovala da je oglasnik nepresušan izvor novih mogućnosti. Nikad se ne zna. Prilike iz oglasnika izjednačavala je s logikom mogućeg dobitka na lotu – ako ne uplaćuješ listić, ne možeš mu se nadati. Tko zna kakvi se sve rukavci događaja kriju u oglasima u kojima ljudi traže baš nešto što ona možda ima, ili nude nešto što ona nema a treba joj – iako dotad možda nije ni bila svjesna toga da joj treba. Oglasnik joj je već više puta u životu išao na ruku. Recimo onda kad je od slikara koji je zaključio da je naslikao baš sve što je trebao za mizeran novac otkupila platna i uljane boje. Ili onda kad se javila na oglas za tromjesečno čuvanje stana koji joj je omogućio da napusti muža. Što se gospođe Vinter tiče, cijena jednih novina bila je beznačajno ulaganje u odnosu na bogatstvo mogućnosti koje se u njima krije.

Sad u oglasniku nije tražila priliku za velike životne prevrate, nego samo posao koji bi mogla raditi u kasnim popodnevnim ili večernjim satima, nakon smjene u banci.

Kad je vidjela oglas gospodina Bauera, za kojeg tada još nije znala kako se zove, pomislila je kako na svijetu ima svakakvih luđaka. Vidjela je već da ljudi preko oglasa traže i ljubav, i ljubavnike, pa i kojekakve masaže koje su samo paravan za erotske usluge – ali da netko traži osobu za milovanje isključivog jednog, konkretnog dijela tijela, to još nikad nije čula. Isključivo leđa. Tako je pisalo. A i to milovanje. Da je, recimo, pisalo češkanje leđa, to bi još nekako i mogla razumjeti. Svakome dođe da se počeše po leđima, a znamo kako ih je teško dosegnuti. Ipak, kad je malo bolje razmislila, shvatila je da za češkanje leđa postoje kojekakva pomagala, poput ručica na štapu kakve je viđala u trgovinama. Milovanje leđa – e to je nešto sasvim drugo. Za to ne postoje ni pomagala ni alternative.

Gospođi Vinter nije trebalo dugo da prizna sebi da ju je oglas zainteresirao. Od prvotne misli da se radi o nekome poremećenog uma do znatiželje koja ju je navela na nagađanje o davatelju oglasa, prošlo je jedva pola sata. Kad se sa svojom znatiželjom sprijateljila, ona je narasla do pretpostavke da bi se moglo raditi o nekome tko je doista zanimljiv – jer tako poseban oglas mogu dati samo posebni ljudi.

Kad je naposljetku pomislila da je baš dobro da se nema običaj ni s kim konzultirati jer bi je taj netko, da zatraži savjet, sasvim sigurno odgovorio od odluke da se javi na oglas, bilo joj je jasno da je kapitulirala. Nije joj preostalo drugo nego napisati prijavu i dočekati jutro kako bi prije posla omotnicu s prijavom odnijela u sandučić ispred Večernjih novosti.

Tko zna što bi se dogodilo da to nije bila jedina prijava koju je gospodin Bauer dobio za svoj oglas. Možda bi uslijedila neka vrsta audicije, probnog milovanja leđa, koje bi po gospođu Vinter završilo nepovoljno. Kako bilo, kad je gospodin Bauer nekoliko dana kasnije svratio u oglasni ured Večernjih, omotnica gospođe Vinter bila je jedina koju su mu službenici dali.

U prvi mah gospodin Bauer bio je razočaran. Istina je da se radilo o oglasu od samo tri rečenice, od kojih jedna nema čak ni predikat, ali on se oko te tri rečenice pošteno pomučio – i onda dobije samo jednu prijavu. Jednu jedinu.

No kad je pročitao pismo gospođe Vinter, zaključio je da mu se sreća možda ipak osmjehnula. Gospođa Vinter napisala je odmjereno, obećavajuće pismo bez ijedne pravopisne ili gramatičke pogreške. Osim toga, činilo se da gospođa Vinter ima duha. Kod četvrte rečenice, koja je glasila Da nemam povjerenja u svoju intuiciju, ne bih se nikad javila na Vaš bizaran oglas, čak se i nasmijao. Možda mu intuicija nije bila razvijena kao u gospođe Vinter, ali barem je pomislio kako je moguće da je svoju milovateljicu leđa našao isprve, bez viška drugih koje su se mogle javiti na oglas.

Trebalo je samo nazvati, a gospodin Bauer nije oklijevao. Otipkao je broj telefona naveden u prijavi i tada prvi put začuo glas žene čije su mu ruke trebale dati ono za čim je čeznuo već godinama.

***

Gospođa Vinter posjetila je gospodina Bauera već sljedećeg dana. Odvažno se uputila u njegov stan. Mogli su se upoznati i u nekom kafiću, ali tamo bi bilo teško provjeriti koliko je gospođa Vinter kvalificirana za zanimanje milovateljice leđa.

Jesam li poludjela? zapitala se kad je sišla s tramvaja na stanici u blizini stana gospodina Bauera. Idem u stan potpunom neznancu kojemu se nudim za milovanje leđa, kao da je to nešto uobičajeno. Ali nije se pokolebala. Činilo se da je to pomislila reda radi, kao da odslužuje jednu logičnu misao koja bi svakome na njezinom mjestu prošla kroz glavu. To da je nakon te misli bila mirnija bizarno je gotovo koliko i oglas gospodina Bauera. Sljedeća pomisao, ona da ima puno pravo na svaki nerazumni eksperiment koji joj padne na pamet, da nikome ne mora polagati račune o svojim hirovima, navela ju je na pravo malo likovanje. Ljudi, općenito, nemaju pojma koliko bi im život bio zanimljiviji da više riskiraju. 

Pozvonila je točno u osamnaest sati, kako su se dogovorili. Gospodin Bauer pomislio je kako je to dobar znak. Ljudi koji kasne cijeli su ga život nervirali. Zato je bio doista dobro raspoložen kad joj je otvorio vrata.

Gospođi Vinter dobar je znak bio taj što se njezino šesto čulo nije uznemirilo kad je Florijan Bauer otvorio vrata. Sigurno je da još nije mogla naslutiti što je sve čeka s njim, ali jasno je osjećala da je bezopasan.

Kad ju je gospodin Bauer propustio u stan, oboje su, zapravo, u sebi, bili ponosni na sebe. On zbog toga što je imao petlje dati oglas kakav sasvim sigurno nikad nitko u povijesti novinskih oglasnika nije dao, a ona zato što se javila upravo na taj, na koji se ni jedna časna i poštena žena, zbog ovih ili onih predrasuda, sasvim sigurno ne bi javila.

Da su gospodina Bauera zanimale žene onako kako muškarce žene inače zanimaju i da s time nije raskrstio nakon što mu je sudbina odnijela Melaniju, pri upoznavanju bi sasvim sigurno zaključio da je gospođa Vinter daleko atraktivnija nego što bi čovjek očekivao od žene u četrdesetoj, pa još takve koja se javlja na oglas poput njegovog. Ovako nije. Jedino što mu je trebalo bile su ženske ruke za njegova leđa, a to je gospođa Vinter nesumnjivo imala.

Gospodin Bauer uveo je gospođu Vinter u dnevnu sobu i ponudio joj da sjedne na kauč. Ljubazno ju je upitao hoće li nešto popiti. Zamolila je čašu obične vode. Dok ga nije bilo, promotrila je sobu. Kauč, veliki naslonjač, stolić, polica s knjigama preko cijelog zida. Primijetila je da nema televizora, što je za dnevnu sobu prilično neobično. Tko zna, možda gospodin Bauer voli gledati televiziju u spavaćoj sobi, iz kreveta. Primijetila je i da na ostala tri zida nema ničega osim zidnoga sata. Ni slika ni fotografija.

Sve je bilo uredno i čisto pa je gospođa Vinter pomislila da mu sigurno dolazi spremačica, i zapitala se zašto gospodin Bauer nju ne zamoli da mu tu i tamo miluje leđa. Lakše bi bilo s nekim koga poznaje. Osim toga, morala se zapitati zašto je gospodin Bauer sam. Naočit je, kulturan, a očito je i da nije siromašan. Zašto kandidatkinju za milovanje mora tražiti preko oglasa? Samo se nada da nema psorijazu ili kakvu drugu kožnu bolest koju skriva ispod košulje. No nije imala vremena dalje razrađivati sumnju jer se on s čašom vode brzo vratio.

Kad joj je sjeo nasuprot, u naslonjač, učinilo mu se da je malo napeta. Sad je na njemu bila velika odgovornost. Mora probiti led i steći njezino povjerenje. Ustvari, mora ga opravdati – to povjerenje – jer da ga nije bilo, ne bi gospođa Vinter ni sjedila njemu nasuprot.

– Dopustite da vam objasnim, gospođo Vinter. Svoj oglas – napravio je uvod, trudeći se zvučati kao netko tko ima logično objašnjenje za posve nelogičnu situaciju.

– Istina, prilično je neobičan – uključila se ona, trudeći se zvučati kao netko tko računa na logično objašnjenje za posve nelogičnu situaciju. Ili barem kao netko tko vjeruje da iza svega ne stoji ništa neugodno.

– Sve je, kao što možete i pretpostaviti, pitanje anatomije.

– Tako sam i mislila – rekla je gospođa Vinter, iako joj riječ anatomija nije uopće pala na pamet prije nego ju je on spomenuo. Ipak, rekla je to zato što je gospodin Bauer napravio pauzu, a tišina u ovim okolnostima nije bila poželjna.

– Drago mi je da ste to i sami zaključili. Sigurno ima ljudi, odnosno žena, koje bi pomislile… koje bi svašta zaključile.

– E one vam se nisu javile na oglas.

– Ali vi jeste, jer niste.

– Nisam. Zato sam tu.

Gospođa Vinter pomislila je dvije stvari odjednom, ako je to uopće moguće. Prvo, da gospodin Bauer ima dara za riječi, i drugo, da tako neobičan dijalog u svom dotadašnjem životu nije vodila.

– Ukratko – nastavio je gospodin Bauer – moja je supruga umrla prije deset godina.

– Žao mi je – sućutno je rekla gospođa Vinter.

– Hvala vam. Ona je umrla, a leđa su, kao što i sami znate, na nezgodnom mjestu.

– Istina.

– Čovjek se još nekako može parcijalno počešati po leđima, ali milovati ih…

– Da, to je doista neizvedivo – prisnažila je gospođa Vinter.

– Jednom sam pokušao s masažom. Mislio sam: to bi moglo biti nešto slično. Ali masaža je zapravo gnječenje. Nije milovanje.

– U pravu ste – reče gospođa Vinter. – To zna i zaboljeti.

– A i ona ulja koja vam utrljavaju u kožu meni su gadljiva.

– Da, to se ne mora svakome sviđati – podržala ga je gospođa Vinter, iako je mirise ulja za masažu obožavala.

Onda je gospodin Bauer nakratko zašutio. Bio je, zapravo, ljut na sebe što se ponaša kao da se opravdava. Kao da je pokušava pridobiti i navesti na nešto nedolično – a to ovdje uopće nije slučaj. U oglasu je bio potpuno transparentan, ona se odazvala i prijavila za posao koji će joj on pošteno platiti. Čist račun – duga ljubav. Dobro, ne baš ljubav, ali suradnja svakako.

Tišina je potrajala dovoljno dugo da gospođi Vinter postane neugodno. Htjela ga je upitati za honorar. Htjela je znati više i o takozvanim tehničkim stvarima – koliko puta tjedno bi trebala dolaziti, koliko bi jedna seansa milovanja trajala, hoće li to obavljati u sjedećem ili stajaćem položaju – ali smatrala je da je zadatak gospodina Bauera da progovori o uvjetima. Ipak je on poslodavac. Zato je odlučila formulirati bilo kakvu rečenicu koja uključuje riječ posao, ne bi li ga podsjetila na njegovu ulogu.

– Meni zbilja treba posao.

Gospodinu Baueru ta se rečenica učinila posve nepotrebnom.

– To se podrazumijeva. Da vam ne treba, ne biste bili ovdje.

Zabrinuo se da će ona sad govoriti o sebi, o svemu što ju je navelo da se javi na njegov oglas, a to nipošto nije želio. Ništa ga o njoj nije zanimalo, ne zato što je neuljudan, nego zato što je vjerovao da bi je to učinilo suviše stvarnom pa bi uz svaki njezin dodir imao na umu taj višak informacija.

– Gospođo Vinter, što manje znam o vama, to bolje. Nemojte me krivo shvatiti, ne radi se o tome da vas omalovažavam. Priroda ovog posla je jednostavno takva. Jedino što trebam od vas su vaše ruke.

– Razumijem – rekla je gospođa Vinter, iako je to razumijevanje bilo upitno.

– Najbolje je da budemo praktični. Da se dogovorimo oko tehničkih stvari.

– Da, to bi bilo pametno – rekla je gospođa Vinter, iako joj je skoro izletjelo Bilo je i vrijeme.

– Možete li dolaziti dva puta tjedno? Na sat vremena.

– Mogu, u popodnevnim ili večernjim satima.

– Bi li vam sto kuna po satu bio zadovoljavajući honorar?

– Svakako.

Onda je opet nastupila tišina. Oboje su znali da bi sad trebalo isprobati to zbog čega su se sastali, samo što je gospodin Bauer, za razliku od gospođe Vinter, već ranije razračunao sa svim nedoumicama oko toga koliko je čudno da mu neznanka miluje leđa. Za njega je to bilo mudro rješenje jedne dugogodišnje apstinencijske krize i previše je bio ponosan na sebe što ga se dosjetio da bi bilo kakvoj sumnji dao priliku. Ali bio je dovoljno promućuran da osjeti njezinu nelagodu.

– Ništa se ne morate brinuti. Stvar je savršeno jednostavna. Ja sjednem, skinem košulju, vi sjednete iza mene, rukama mi prelazite po leđima, a nakon sat vremena ja vam platim i vi odete.

– Razumijem.

– Ako želite, možemo probati.

– Odnekud treba početi – odlučno je izgovorila, shvaćajući da se trenutak dodira neumitno približio.

Kad je gospodin Bauer ustao da skine košulju, pomislila je na svoje dugove i brzu zaradu. Pomislila je i na sve one druge poslove iz oglasnika – na čišćenje tuđih stanova koje se plaća trideset kuna po satu, na tuđu djecu koju bi za istih tih trideset kuna po satu trebala čuvati, na akvizitersku prodaju zbog koje bi morala prehodati kilometre. Kad je sjeo do nje na kauč i okrenuo joj gola leđa, odlučila je misliti kako je, zapravo, imala sreće jer će za sat vremena zaraditi onoliko koliko bi drugdje zaradila za više od tri sata napornog rada. I to poslom koji ne zahtijeva ni bogzna kakav fizički ni intelektualni angažman – a usto je i nesvakidašnje iskustvo iz kojeg bi se tko zna što sve moglo izroditi.

Gospođa Vinter nije imala pojma da misli mogu biti tako poslušne. U trenutku kad je prvi put dodirnula leđa gospodina Bauera, dala im je u zadatak da njega dožive kao pacijenta koji treba njegu, a sebe kao medicinsku sestru ili njegovateljicu koja obavlja taj humani posao. I upravo su to učinile, te njezine misli koje su u ovim okolnostima lako mogle skrenuti na stranputicu. Koliko im je samo puta u zadnje vrijeme dala u zadatak da se ne zadržavaju, recimo, na svakodnevnim brigama koje su je izjedale – pa ništa. Uzjogunile bi se i vraćale se, samovoljno, na golemu ratu kredita, na nagomilane račune za režije, na strah da će po dolasku s posla shvatiti da su joj isključili struju, da će je u sandučiću dočekati neka ovrha – na sve ono što je pokušavala gurnuti pod tepih kako ne bi morala priznati poraz. No ovaj put je upalilo. Bile su to samo njezine ruke i njegova leđa, a misli su se tome prilagodile.

Gospodin Bauer za to vrijeme nije provjeravao mogu li misli biti poslušne. On se jednostavno prepustio. Kad mu je gospođa Vinter tek prislonila dlanove na leđa, gotovo je zacičao od zadovoljstva. Činilo mu se da je tek u tom trenutku shvatio u kojoj mu je mjeri dodir na leđima nedostajao. Nije mislio na svoju Melaniju, niti je mislio o gospođi Vinter. Jednostavno je osjećao dodir – dodir bez imena, bez potpisa, bez osobe koja iza dodira stoji. Za njega su to bili samo neodređeni i bespolni dlanovi. Svijet se smanjio na njegova leđa koja su napokon dočekala ono što im je deset godina nedostajalo. Dodir se polako spuštao od njegovih ramena prema trtici, lijeva i desna ruka osobe koja sjedi iza njega sinkronizirano su se pomicale od kralježnice prema rubovima leđa, a on se ni u jednom trenutku nije zapitao je li to baš ritam koji mu odgovara, je li dodir preblag ili pregrub, nedostaje li dlanovima topline. Ako mu je koja slabašna misao i nadošla, bila je to samo ona da je njegov eksperiment uspio i da je onaj oglas trebao dati godinama ranije.

***

Nakon deset minuta milovanja, gospođa Vinter shvatila je da to više nije samo proba. Očito je prošla pokusni rok jer gospodin Bauer nije pokazivao nikakvu namjeru da je zaustavi. Prvo je očekivala da će reći nešto tipa u redu je, ili hvala vam, kao znak da može prestati. Računala je i na neku vrstu uputa, na navođenje dodira. Molim vas, malo niže, ili zadržite se na tom dijelu, ili više bi mi odgovaralo malo energičnije. Ali ne. Ništa od toga gospodin Bauer nije rekao. Šutio je kao zaliven, i čak joj se činilo da pod prstima može napipati prešućene uzdahe koje bi najradije ispuštao ali ih iz pristojnosti kontrolira. To joj je, zapravo, odgovaralo. Istina je da bi zbog kojeg uzdaha užitka sa sigurnošću znala da to što radi obavlja kako treba, ali, opet, sigurno bi se čudno osjećala da gospodin Bauer počne uzdisati ili, nedajbože, stenjati.

Nakon petnaest minuta bilo joj je jasno da će već na prvom susretu odraditi punu seansu. To je – nije mogla ne pomisliti – značilo da će otići kući sa sto kuna u novčaniku, a sto kuna u njezinom novčaniku u zadnje vrijeme nije bio čest slučaj. Na putu kući mogla bi, recimo, potrošiti dvadeset kuna, i još uvijek će imati osamdeset – a započeti sutrašnji dan s osamdeset kuna u novčaniku sad joj uopće nije mala stvar. Ako za onih dvadeset kuna kupi grah, može ga navečer pomočiti i skuhati prije posla, pa onih osamdeset sutradan opet ne mora načeti. To odmah znači dva dana skromnog blagostanja. Zapravo tri – ako skuha dovoljno graha za dva dana. U takvim bi se uvjetima lako mogla praviti da je sve u redu.

Dok se Veronika Vinter bavila svojom računicom, gospodin Bauer isključio je svaku misao. Sve su mu bile na čekanju. On ionako nije imao materijala za brige kakve su mučile gospođu Vinter, a ljudi bez takvih problema s lakoćom si mogu priuštiti da tu i tamo jednostavno isprazne glavu kako bi se prepustili trenutku. Jedino što mu je, nakon dvadeset minuta milovanja, prošlo kroz glavu bio je brzinski zaključak kako je baš dobro da ima pogled na zidni sat, iako o tome uopće nije razmišljao ranije. Da nije tako, tko zna koliko bi premašio dogovoreno vrijeme milovanja. Ne bi bilo lijepo da već na prvom sastanku dovede gospođu Vinter u situaciju da ga ona mora upozoriti da im je vrijeme isteklo.

Zahvaljujući dobroj poziciji u odnosu na zidni sat, mogao je jednostavno zatvoriti oči i osjećati kako njegova nepravedno zapostavljena leđa ponovno doživljavaju ono što im je cijelo desetljeće bila samo uspomena. Tu i tamo mrvicu bi podignuo vjeđe, tek toliko koliko je bilo dovoljno da kroz zavjesu trepavica zaključi dokle su se kazaljke u međuvremenu pomaknule.

Gospođa Vinter za to je vrijeme u mislima već skuhala grah, rasporedila preostalih osamdeset kuna na sljedećih nekoliko dana i na hitne potrepštine čije kupovanje više nije mogla odgađati. Šampon je jedna od prvih stvari na popisu. Preostalu količinu u zadnjoj bočici već je nekoliko puta razrijedila pa se pri zadnjem pranju kose jedva išta pjenio. Isplanirala je kako će novi šampon odmah rasporediti u dvije bočice i malo ga razrijediti, umjesto da počne štedjeti kao dosad – tek na dnu ambalaže.

Nema sumnje, dobila je posao. Ne bi inače gospodin Bauer već četrdeset i pet minuta šutke podnosio njezino milovanje. To znači da će ovoga tjedna još jednom imati cijelih sto kuna u novčaniku, i tako iz tjedna u tjedan – ako gospodinu Baueru iz nekog razloga milovanje ne dosadi. Bila bi šteta da se to dogodi. Iako su je zadnjih četvrt sata već malo boljele ruke, osjećala se kao da joj je sjekira pala u med. Da stvar bude još bolja, leđa gospodina Bauera uopće nisu bila dlakava. Evo, toga se, recimo, malo pribojavala. Istina je da je u ovakvoj situaciji, u kojoj je ona neka vrsta njegovateljice, potpuno svejedno ima li poslodavac, odnosno osoba koja treba njegu, dlake na leđima. I da su bile tamo, prelazila bi dlanovima preko njih jednako ravnodušno kao što je prelazila preko glatkih leđa gospodina Bauera, ali ipak. Nije gospođa Vinter imala posebne zahtjeve ni afinitete kad su u pitanju tijela muškaraca s kojima je u životu imala posla – ali prema dlakavim leđima imala je izvjestan otpor, da ne kažemo gađenje. Toga ju je sudbina ovdje poštedjela, a da ne govorimo o psorijazi i sličnim boleštinama.

Točno u 19:15, sat vremena nakon što je gospođa Vinter prvi put dotaknula leđa gospodina Bauera, on se promeškoljio i rekao hvala. Tek u tom trenutku gospođa Vinter shvatila je da se dotad nije pomaknuo ni milimetar, da u tih sat vremena nije pod prstima osjećala čak ni njegovo disanje. Kao da se, plitko dišući, cijeli pritajio i prikrio život svoga tijela da ne omete gospođu Vinter u njezinom uzvišenom zadatku.

Bila mu je jako zahvalna na onome hvala, izgovorenom u pravom trenutku. Jer, imala je gospođa Vinter i sama pogled na zidni sat, i zadnjih se pet minuta pitala hoće li gospodin Bauer primijetiti da je dogovoreno vrijeme isteklo ili će ona imati neugodan zadatak da ga na to upozori. Na momente je čak pomišljala da je zaspao pa da će ga morati probuditi. To bi joj bilo osobito neugodno – probuditi neznanca koji joj je zaspao pred očima, odnosno pod rukama. Probuditi poslodavca. Kako god okreneš, bila bi to nezavidna situacija. No srećom, gospodin Bauer bio je dovoljno pribran da pazi na vrijeme, iako je pod njezinim prstima djelovao kao da je u nesvijesti.

– Nadam se da vam je ovo bilo u redu – rekao je oblačeći košulju, dok se još nije prema njoj okrenuo.

– Da, svakako – potvrdila je gospođa Vinter, pribojavajući se malo tog okreta i pogleda koji će uslijediti.

Ovako se osjećaju žene koje završe u krevetu s neznancem, u trenutku kad ga nakon seksa trebaju pogledati u oči, pomislila je gospođa Vinter, koja je u svojoj ljubavnoj biografiji imala i takva iskustva. Dobro, nije baš da je završavala u krevetu s potpunim neznancima, ali da je neke od svojih ljubavnika slabo poznavala prije nego su razmijenili tjelesne tekućine – to da. Slično joj se, želi li biti potpuno iskrena prema sebi, dogodilo i s rođenim, sad već bivšim, mužem.

Bila je pomalo ljuta na svoje misli koje joj serviraju takve nelogične usporedbe jer to što se posljednjih sat vremena događalo u dnevnoj sobi gospodina Bauera nije imalo nikakve veze sa situacijom s kojom su misli taj događaj povezale.

– Pričekajte trenutak – rekao je gospodin Bauer i nakratko otišao u susjednu sobu.

Dok se vratio, ona je već bila ustala i obukla baloner.

– Odgovara li Vam srijeda u osamnaest sati? – upitao je pružajući joj novčanicu od sto kuna.

– Da, svakako – ponovila je gospođa Vinter. – Hvala Vam – dodala je spremajući novčanicu u svoj novčanik koji je bio groteskno velik s obzirom na količinu novca koji je kroz njega prolazio.

– Hvala Vama – pristojno je uzvratio gospodin Bauer, gledajući negdje mimo nje, u visinu njezinog desnog ramena, na koje je objesila torbicu.

***

Kad je gospođa Vinter izašla na ulicu, duboko je udahnula svjež zrak proljetnog predvečerja i pomislila kako je život istinski nepredvidiv i kako je u tome njegova najveća ljepota. Neslućeno nove situacije izuzetno su rijetke, a ona se baš u takvoj zatekla. O gospodinu Baueru nakon onoga što je upravo doživjela mogla je razmišljati kao o pioniru jedne sasvim nove discipline. Pa to je tako logično, taj posao s milovanjem! Koliko samo ima ljudi koji trebaju dodir. Nedužan dodir u kojem nema ničega nedoličnog. Dodir bez primisli. Koliko samo ima ljudi bez posla, osposobljenih za taj dodir koji si drugi mogu priuštiti! Zašto to dosad, ne samo u njezinom životu i u životu gospodina Bauera, nego u bilo čijem životu, nije bila posve prirodna djelatnost? Usluga k’o usluga. Dođeš, odmiluješ, plate ti, i ti odeš kući sa svojim honorarom. Kad bi bilo više odvažnih tražitelja usluge poput gospodina Bauera, i više osobenjaka poput nje koji su spremni za obavljanje takve djelatnosti, posao bi procvjetao. Neki bi, recimo, mogli tražiti samo uslugu zagrljaja. Ni to čovjek ne može sam. Koliki bi samo platili da ih netko zagrli! Onako čvrsto, kao da im je doista stalo. Možda će i gospodin Bauer nakon nekoliko seansi zaključiti da bi mu dobro došao koji zagrljaj, pa reći: Gospođo Vinter, nudim vam dodatak od dvadeset kuna za zagrljaj.

Do svoga stana gospođa Vinter već je u mašti otvorila agenciju za parcijalno milovanje. Mogla bi je nazvati jednostavno Ruke. Iznajmljivanje ruku sigurno bi bio pravi hit na tržištu usluga i teško je shvatiti zašto ga dosad nitko nije patentirao. Trebalo bi samo smisliti kakav zgodan slogan koji uključuje imenicu ruke a klijentima ulijeva povjerenje i podsjeća ih na nedostatak tuđih ruku u njihovim životima. Recimo U dobrim ste rukama, ili Čekamo vas raširenih ruku, ili možda Nosimo vas na rukama. Dobro bi zvučalo i Ruku na srce, pa čak i Pune ruke posla.

Toliko se zanijela svojim avangardnim zamislima da je zaboravila kupiti grah.

Nije važno, pomislila je gospođa Vinter kad je shvatila da nema što pomočiti. Sutra ću na putu s posla kupiti za dvadeset kuna nešto što se može brzo skuhati. Bila je to lagana, ohrabrujuća misao. Misao od kakvih se u zadnje vrijeme odviknula. Ne bi baš mogla reći da joj se život tog popodneva stubokom promijenio, ali nešto je ipak bilo drukčije. Ne može se njezina situacija razriješiti preko noći. I dalje joj je bilo teško – ali bilo joj je teško na lakši način. Sad je opet mogla misliti ono što je mislila dok je bila bezbrižna – da život, da svijet, uvijek ima nešto novo za ponuditi, i da samo treba znati prepoznati novu mogućnost. Da svaka crna rupa ima izlaz ako dovoljno dobro gledaš da primijetiš onaj mali tračak danje svjetlosti koji ti pokazuje smjer.

S tom je nadom Veronika Vinter te večeri legla u svoj krevet na kojem već četiri tjedna – jer je i deterdžent i struju morala štedjeti – nije promijenila posteljinu.

***

I gospodin Bauer nešto je zaobilazno osjećao. Nije to bio pravi, potpun osjećaj jer on se, otkad zna za sebe, s emocijama ponašao štedljivo. Jednostavno je bio škrt na osjećanju. Njegova je filozofija vezano za to delikatno pitanje bila da osjećaji ionako doživljavaju stalnu promjenu, pa čemu se onda na njima zadržavati. Osim toga, gospodin Bauer bio je, ruku na srce, čovjek duboko usmjeren na sebe. Svakog bi se dana iznova morao prisjećati drugih, da su drugi u njegovom životu sudjelovali. Otkad je patentirao svoj izum koji se pokazao izuzetno potrebnim čovječanstvu, razdaljina između njega i drugih još se više povećala. Taj mu je izum, naime, omogućio da napusti inženjerski posao i da živi od tantijema koji su na njegov račun redovito i obilno pristizali. Od trenutka kad je dao otkaz, kad više nije svakodnevno morao viđati druge i održavati odnose s poznatima i novima koje je stalno bespotrebno upoznavao, svijet gospodina Bauera suzio se na njemu prirodnu veličinu. Imao je sebe, imao je novca za sve što mu je potrebno, imao je golemu biblioteku koju je dobar dio života nadopunjavao kao da je znao da će jednom imati vremena za čitanje. Ništa mu, osim onoga što je toga dana napokon sebi omogućio, nije nedostajalo – dakle sad mu više ni to neće nedostajati.

To je bio osjećaj koji ga je zaokupio nakon odlaska gospođe Vinter, ako se to u njegovom slučaju uopće može nazvati osjećajem. Bila je to više matematika, računska misao o zbroju životnih postignuća koja su se napokon sastavila u cjelinu jer više ni tog jednog minusa koji je kvario jednadžbu nije bilo.

Kad je gospođa Vinter otišla, činilo mu se da mu njegova leđa poručuju hvala. Hvala ti što si se pobrinuo za nas. Jednostavno više nije bilo onog neugodnog osjećaja koji ga je smetao dok bi sjedio u svojoj čitalačkoj fotelji. Ne bi ga mogao nazvati svrabom, taj osjećaj, ali bilo je nešto vrlo slično tome. Praznina koja ima težinu, koja neugodno bridi koliko god je pokušavaš ignorirati. Tako nekako.

Kako bilo, gospodin Bauer te večeri mogao je, nakon dugo vremena, čitati u miru. Kad je prislonio leđa na naslon svoje udobne fotelje, jasno je osjećao razliku. Leđa su se pitomo i zadovoljno ugnijezdila i više ga nisu opominjala na izostanak dodira.

Čitao je posthumno objavljenu knjigu čovjeka koji je radio u antikvarijatu, u kojoj je bilo zanimljivih priča o ljudima i knjigama koje traže. S onako lijepo namirenim i zadovoljnim leđima, gospodin Bauer mogao se u potpunosti posvetiti priči o čovjeku koji svake godine za godišnjicu braka svojoj ženi kupuje nešto Mozartovo, kao i ona njemu. Partiture ili knjige, poput one u kojoj su Mozartova pisma ocu, ili knjiga koje su o Mozartovom životu pisali drugi. S partiturama su već daleko dogurali, i čovjek je antikvaru priznao da ta njihova bračna tradicija ima i svoju drugu stranu. Budući da Mozartovu glazbu nastoje kupovati kronološki, sa svakom su godišnjicom braka, naime, sve bliže Requiemu.

Gospodin Bauer volio je takve priče. Priče koje nemaju pravu radnju, nego samo prave rečenice. One bi ga uvijek navele na razmišljanje, a gospodin Bauer volio je razmišljati, i to ne u smjerovima koje bismo očekivali od jednog inženjera strojarstva. Činilo se kao da je cijelu svoju profesionalnu karijeru, pa na koncu i onaj izum koji mu je omogućio lagodan život, odslužio s ciljem apstraktnog mišljenja kojemu će se moći prepustiti kad obavi egzaktno.

Najviše je volio razmišljati o sebi. Prije nego je prešao na sljedeću priču, porazmislio je malo o svojim godišnjicama braka. Budući da gospodinu Baueru žaljenje jednostavno nije bilo prirodan osjećaj – kao ni većina drugih osjećaja, uostalom – nije žalio što svojoj Melaniji za godišnjice braka nije darivao ništa. Većinu tih godišnjica bi zaboravljao, ili bi se jednostavno pravio da je to datum kao i svaki drugi. Priča o muškarcu koji zahvaljujući poklonima koje razmjenjuje sa svojom suprugom sluti rekvijem, kao da mu je dala za pravo. Sad je mogao misliti samo kako je bio mudar kad je odmah na početku braka Melaniji razložio svoj prezir prema obilježavanju bilo kakvih datuma pa je ona s puno razumijevanja odustala od potencijalnih očekivanja. Jer, evo, da nije bilo tako sad bi imao pun stan suvišnih podsjetnika na povijest razmjene darova – a to bi ga moglo jedino uznemiriti. Koliko bi se samo štetnih osjećaja moglo prevenirati kad se ljudi ne bi bezglavo povodili za ovim i onim običajima, prije nego uopće razmisle o posljedicama!

Uobičajeno zadovoljan sobom, gospodin Bauer zatvorio je oči, zaklopio knjigu i onda je opet nasumce otvorio. I zato je volio knjige bez fabule, jer ih je mogao čitati otvarajući stranice svojim hirovitim slučajnim odabirom. Na trideset i prvoj stranici bila je priča o mladiću koji u antikvarijatu želi kupiti samo drugi dio Don Quijotea, zadnja koju je gospodin Bauer te večeri pročitao prije spavanja.