Obnovljivi izvor kreativne energije

Snimke: Fotoarhiva Andrije Rusana i Orisa

Arhitekta Andriju Rusana povremeno prate nedoumice i neizrečena pitanja o tome odakle crpi nepresušnu energiju kojom zadivljujućom upornošću, marljivošću i kreativnošću svoje ideje i projekte pretvara u stvarnost.

»Ima širok raspon krila, a to mu omogućuje visoko letenje«, rekli bi samozvani mudraci, ne bez peckave ironije, iste one kojom Andrija Rusan, umjesto grubog sučeljavanja i nepotrebnoga komunikacijskog iscrpljivanja, rješava i najteže probleme i s optimizmom hita u nove projekte.

Kamo, zapravo, juri i zašto kao uspješan čovjek neprestano teži prema novim izazovima, katkad vrlo rizičnim? Ne znam ima li i on sâm pouzdan i uvjerljiv odgovor na to pitanje, ali njegovi obnovljivi izvori energije neprestano ga tjeraju naprijed, ususret novim iskušenjima, što većima – to poticajnijima.

Rođen je u Zagrebu 1957. godine, ali je ponosan na svoje zagorsko podrijetlo po roditeljskoj lozi. Na Arhitektonskom fakultetu u rodnome gradu diplomirao je 1980., kod prof. dr. Nevena Šegvića, jednog od najuglednijih arhitekata tog doba, poznatog po projektima kapitalnih objekata u Zagrebu, Splitu i Rijeci, dalekosežnim urbanističkim rješenjima, velebnim izložbama i stručnim radovima.

»Žao mi je, iz današnje perspektive, što profesor Šegvić svojim golemim arhitektonskim talentom, popraćenim zavidnom kulturom komuniciranja, nije ostvario mnogo veći arhitektonski opus, za što je, nedvojbeno, bio kapacitiran. Ipak, obilježio je jednu epohu i zasluženo je svrstan među najveća imena hrvatske arhitekture, među legende dostojne divljenja i poštovanja«, kaže Rusan.

Nakon diplome Rusan je ostao raditi na fakultetu kao znanstveni novak. Nakon četiri godine provedene na fakultetu i odsluženoga vojnog roka odlučio se na profesionalni iskorak i upustio u samostalno projektiranje. Želio je »osjetiti gradilište« i svjedočiti izvođenju projektiranoga, kako bi pratio put od ideje do njezina ostvarenja u praksi, što i danas smatra jednim od najuzbudljivijih dijelova svog posla.

Andrija Rusan, osim što je projektirao mnogo javnih i privatnih objekata, od kojih su neki proglašeni remek-djelima, osnivač je i glavni urednik časopisa Oris, utemeljitelj Dana Orisa, jedne od najvažnijih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj, koju za dvodnevnog trajanja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog posjeti više od 2000 ljudi i na kojima je dosad sudjelovalo više od 250 predavača iz zemlje i inozemstva.

Osnivač je Oris Kuće arhitekture, autor je mnogih intervjua s poznatim svjetskim arhitektima i neumorni tragač za rješenjima koja bi arhitekturu, urbanizam i graditeljstvo mogla izvući iz ponora u koji su sunovraćeni u razdoblju divljeg neoliberalizma na hrvatski način. Svojim razgranatim djelovanjem Rusan se potvrđuje kao jedna od najza­nimljivijih i najproduktivnijih ličnosti na hrvatskoj kulturnoj sceni, ali i kao ambasador hrvatske kulture u svijetu. Tomu nedvojbeno pridonosi i njegova duhovitost, kultura komuniciranja i otvorenost na kojoj mu zamjeraju samo oni skloni zaobilaženju istine ili »guranju problema pod tepih«.

Diplomirali ste kad su vam bile 23 godine. Arhitektura pruža mogućnost različitih usmjerenja i perspektiva, jeste li se već tada odlučili kojim ćete putem krenuti?

Prijelomne trenutke u promišljanju arhitekture doživio sam još kao student, 1978., kad sam s još nekoliko kolega poslan u Ljetnu školu arhitekture u talijanskom gradu Urbinu, gdje sam se susreo sa svjetskim arhitektima, danas stupovima svjetske arhitekture, kao što su Renzo Piano, Peter Smithson i Giancarlo De Carlo, organizator ljetnih škola u mnogim talijanskim gradovima. Oni su nam bili predavači, susretao sam se kolegama s desetak svjetskih sveučilišta i prvi put svjedočio tomu da se u arhitekturi rađa postmoderna, koja je poslije ‘razbucala’ učmalost moderne – poželjne, dobre i poticajne na početku, ali naposljetku zastale u slijepoj ulici. Shvatio sam da je zagrebački fakultet prezatvorena sredina – nas su tada, htjeli mi to sebi priznati ili ne, u svijetu ipak smatrali dijelom istočnog bloka – i u meni se počela buditi istinska strast prema arhitekturi. Dvomjesečni boravak u Urbinu bio je za mene fantastično i vrlo poticajno iskustvo.

Hotel Esplanade

Nakon diplome ostali ste na Arhitektonskom fakultetu. Jesu li vaše ambicije tada bile usmjerene prema nastavničkom pozivu?

Nakon diplome profesorica Hildegard Auf-Franić ponudila mi je da radim za nju, što sam prihvatio i radio nekoliko mjeseci, a tek sam nakon toga prihvatio mjesto znanstvenog novaka. Nakon četiri godine rada na fakultetu otišao sam na odsluženje vojnog roka, a nakon toga počeo sam raditi u arhitektonskom studiju Centar 51, u nekadašnjem atelijeru Kazimira Ostrogovića, a poslije Vjenceslava Richtera, u kojem su bili izvrsni arhitekti. Arhitekt Branko Silađin pobijedio je sredinom osamdesetih, uoči Univerzijade, na natječaju za gradnju kompleksa Zagrebačkoga kazališta mladih. Kao freelancer mogao je autorski potpisati projekt, ali ne i kao ovlašteni projektant, pa je mene zamolio da odem u Centar 51 kako bih za njega radio na projektu ZKM-a. Omogućio mi je veliku slobodu u projektiranju i na tome sam mu bio zahvalan. U jesen 1986. napustio sam Centar 51, jer sam tada već imao narudžbe za nekoliko manjih poslova, a dobio sam i poziv iz Berlina da radim na jednoj velikoj međunarodnoj arhitektonskoj izložbi koja se trebala održati u tom gradu. Odlučio sam se, dakle, osamostaliti i 1989. krenuti svojim putem. Stekao sam status slobodnog umjetnika, a svoj sam atelijer nazvao Desar (design–arhitektura). To je bio početak moje karijere samostalnog arhitekta.

Jeste li sa statusom slobodnog umjetnika mogli potpisivati autorske projekte?

Dakako. Kad je ugledni arhitekt Ante Josip von Kostelac 1989. pobijedio na natječaju za uređenje kavane i restorana A. G. Matoš na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića, što je bila inicijativa Đure Miladina, direktora Hotela Esplanade, arhitekt Branko Silađin, član žirija, predložio je mene da za Kostelca radim taj posao. Usporedno su mi u Hotelu Esplanade, na čemu sam zahvalan arhitektu Branku Silađinu, ponudili da uređujem neke urede i tako je počela moja suradnja s tim najprestižnijim zagrebačkim hotelom. Na obnovi Hotela Esplanade radio sam sve do 1993., a u međuvremenu sam, 1992., otvorio vlastiti arhitektonski studio. Radeći u Esplanadi mnogo sam naučio, stekao i referencije i iskustvo, ali iznad svega uživao u tome što radim. Bio je to, zapravo, arhitektonski total design: stolci, suđe, sagovi, jelovnici, zidne tapete i mnogi drugi elementi unutarnjeg uređenja hotela dizajnirani su po mojim nacrtima. Imao sam slobodu biranja materijala i predlaganja rješenja, putovao sam po Europi i boravio u luksuznim hotelima koji su nam bili uzor u uređenju Esplanade. Radio sam s najboljim majstorima i najkvalitetnijim materijalima onoga doba i raspolagao budžetom koji mi je to omogućavao. Naučio sam biti odgovoran prema trošenju tuđeg novca, a vlastita zarada bila mi je manje važna od izvedbene kvalitete i onoga što će mi ta potvrda kvalitete donijeti u budućnosti.

Kavana Lisinski

Bilo je ratno doba, je li poslovanje u tom razdoblju zamrlo ili je bilo samo otežano?

Svi smo dijelili zajedničku sudbinu. U ta neizvjesna vremena bili smo skromni i zadovoljni time što nam je pružena mogućnost preživljavanja. Moj je ured dobio poslove za Bank Austriju, stranog investitora koji je bio spreman ulagati u Hrvatsku. U početku sam bio sâm, ali broj ljudi u uredu postupno se povećavao, razmjerno narudžbama koje smo trebali realizirati. Prisjećam se da smo u jednom trenutku imali 25 paralelnih projekata. U teška vremena radili smo puno i dobro. Smatram da nas je ratno doba oblikovalo na vrlo poseban način. Bili smo zadovoljni i sretni onim što smo imali, nismo se zanosili megalomanskim ambicijama ni u poslovnom ni u obiteljskom životu, ni u čemu se nije pretjerivalo, ali jednako tako ni u čemu nismo oskudijevali. Moja je obitelj živjela solidnim građanskim životom. Supruga Jasminka, arhitektica, radila je sa mnom u našem arhitektonskom uredu, svojski smo se trudili da u poslu budemo što uspješniji, a naše su kćeri uredno izvršavale svoje školske obveze. Izgradili smo kuću, vodili vlastiti ured, imali smo automobil kojem nije prijetila opasnost da će ga zbog dotrajalosti morati negdje pokupiti vučna služba... nije li to sasvim dovoljno za sretan život?

Recesija koja je u svijetu počela oko 2007., a u nas je prepoznata tek kad je razvijenijoj Europi i svijetu došla do grla, snažno je pogodila građevinski sektor, a posljedično i područje arhitekture. Kako ste se snalazili u toj dugogodišnjoj krizi, s obzirom na to da ste, osim bazičnog posla, izdavali časopis Oris, organizirali Dane Orisa i planirali izgraditi Oris Kuću arhitekture?

Kriza u nas prepoznata tek 2008. godine sve nas je snažno uzdrmala, mnoge bacila na koljena i zaprijetila općim beznađem. Kad su je druge zemlje počele prevladavati, mi smo još dublje tonuli u nju, zahvaljujući ponajprije nesposobnim političkim elitama. Morali smo, razmjerno smanjenju opsega poslova, smanjiti broj ljudi u uredu, a Jasminka i ja udvostručili smo napore da bismo opstali, svjesni da je i svima drugima iznimno teško i da je samoodržanje imperativ života. Što, općenito, čovjeku preostaje u takvim kriznim razdobljima? Raditi, raditi i samo raditi, što bolje i što uspješnije. Nastojali smo se pridržavati tog načela. Oris je izlazio, Dani Orisa redovito su održavani i stjecali sve više društvenih priznanja, a u goste su nam dolazili vrhunski svjetski arhitekti. Kriza nas je pogodila, ali ne i slomila.

Kad se danas osvrnete na više od četvrt stoljeća djelovanja, što biste među svojim mnogobrojnim projektima izdvojili kao posebnosti na koje ste osobito ponosni i na temelju kojih ste stjecali i potvrđivali svoj profesionalni i društveni ugled?

Rekonstrukcija Hotela Esplanade u samom početku moje karijere bila je iznimno važna i vrlo referentna. Žao mi je samo paviljona sagrađenog na Oleander terasi, po projektu jednoglasno dobivenom na javnom natječaju koji je verificirao vrlo stručan žiri, uključujući i pozitivno mišljenje Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture, a koji je srušen iz meni posve nepoznatih razloga. Kao što mi nije jasno zašto je novi vlasnik prodao podzemni dio ispod Oleander terase za javnu garažu i trgovački centar, kad bi bilo logično i poželjno da je na tom mjestu hotel izgradio bazen i SPA centar, kako bi upotpunio i učvrstio svoju visoku kategoriju. Uvijek me žalosti kad se pojave ljudi koji zbog neznanja i vlastitih interesa dobro pretvaraju u loše, a osobni, sebični interes pretpostavljaju općem. Paviljon na Oleander terasi, zamišljen kao doručkovaonica s prekrasnim panoramskim pogledom, bio je izgrađen, za to je potrošen novac, a onda je nečijom samovoljom, bez ikakve odgovornosti i obrazloženja, jednostavno srušen.

Kuća Lumenart u Puli (House of Light)

Ponosan sam i na projekt Male dvorane Lisinski i Kavane Lisinski, ali i na stolce u Velikoj dvorani Lisinski. Početkom devedesetih projektirao sam svečanu dvoranu u Predsjedničkim dvorima i ured predsjednika Tuđmana, dizajnirao sam stolce i lustere, što je bio odgovoran i zahtjevan posao.

Kuća Lumenart u Puli (House of Light) vrlo mi je drag projekt, ne samo zato što je pobudio veliku medijsku pozornost i pohvale kritičara i teoretičara arhitekture nego i zato što s Deanom Skirom, našim vodećim light dizajnerom i vlasnikom te kuće, dugo i uspješno surađujem i prijateljujem.

U Požegi sam 2005. projektirao groblje Krista Kralja sa središnjim objektom, što je također jedna iznimno kompleksna i zahtjevna arhitektonska zadaća. Projekt je uvršten u Atlas svjetske arhitekture.

Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović u Zagrebu

Groblje Krista Kralja u Požegi

S arhitektom Antom Nikšom Bilićem 2006. projektirao sam Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović u Zagrebu.

Ipak, kuća koju bih izdvojio iz cijelog svog opusa, ne­dvojbeno je naša obiteljska zagorska hiža skromnih dimenzija u mjestu Dašekovo na sjevernim obroncima Zagrebačke gore, obložena hrastovim planjkama i skladno uklopljena u okoliš. Ta je kuća zajedničko djelo moje supruge Jasminke i mene, projektirana »po našoj mjeri«, s dubokim poštovanjem i respektom prema tradicionalnoj zagorskoj arhitekturi, ljepoti krajolika kojim smo okruženi i usklađena s jednostavnim lifestyleom kojim živimo.

To je kuća za nas i naše prijatelje, obiteljsko gnijezdo u kojem se relaksiramo, odmaramo, akumuliramo ideje za nove projekte, družimo s dragim ljudima, kuća u kojoj zimi u otvorenom kaminu pucketa vatra, a gosti uživaju u jednostavnim, ali jako finim jelima koje pripravlja moja supruga. Kosim travu, obrezujem voćke, a Jasminka uzgaja povrće u malom povrtnjaku. Zdrava hrana nije šala! Osobito me veseli što kuću vole i naše danas već odrasle kćeri. Naša zagorska hiža odražava nâs same. Predvečer, kroz veliku staklenu stijenu na zapadnoj strani kuće, gledamo zalaz sunca, a uvečer svjetla Stubice. Slušamo zavijanje lisica ili topot srna u neposrednoj blizini kuće i – uživamo punim plućima. U tome vidimo i temeljni smisao arhitekture u službi čovjeka i njegove ugode.

Groblje Krista Kralja u Požegi, kapelica

Obiteljska zagorska hiža u mjestu Dašekovo

Vaš arhitektonski opus vrlo je raznovrstan, od javnih objekata do intimističkih projekata, od groblja i memorijalnih centara do restorana i hotelskih kompleksa. Niste spomenuli vlastitu kuću u samom središtu grada, koja je također po mnogo čemu jedinstvena. Namjerno? Strahujete li, možda, od prevelikog intimističkog »razotkrivanja«?

Nekako mi se čini da nije pristojno previše govoriti o arhitekturi namijenjenoj sebi, ali još bi bilo »nepristojnije« ne odgovoriti na pitanje... naša se obiteljska kuća u središtu grada nipošto ne bi smjela dovoditi i u kakvu vezu – a još manje poistovjetiti – s kućama na obroncima Sljemena, u jednoj od zelenih gradskih zona nepovratno upropaštenih nekontroliranom gradnjom.

Kuća je 5,5 metara široka, 16,5 metara duga, napravljena onako kako je to u zadanom prostoru bilo jedino moguće. Nalazi se unutar donjogradskoga stambenog bloka, na vrlo uskoj i dugoj parceli okruženoj stambenim trokatnicama i četverokatnicama, ne »šepuri« se atribucijama vile. Njezina je kvaliteta u diskretnim i funkcionalnim detaljima, u zaklonjenosti od gradske buke, u malom vrtu kojim je okružena i – najvažnije – u položaju koji je u to doba našima malodobnim kćerima omogućavao da budu blizu škole, prostora za slobodne aktivnosti i u bliskom dodiru s urbanim sadržajima potrebnima mladima. Sve što im je trebalo, cijeli radijus njihova kretanja, od škole do fakultetskog doba, bio je na petnaestak minuta hoda od kuće. To je za djecu najvažnije, a razmišljanje o djeci najvažnija je komponenta stanovanja.

Hotel Bellevue, Lošinj Hotels&Villas

Vaš najnoviji projekt pobudio je veliko zanimanje javnosti, kao jedna od najvećih i najatraktivnijih investicija u hrvatsko hotelijerstvo proteklih godina. Kako je uopće izgrađen hotel Bellevue u uvali Čikat u Malom Lošinju, u vrijeme kad još nismo bili ni blizu izlaska iz recesije?

Lošinjska Grupe Jadranka, jedna od naših vodećih i naj­uspješnijih hotelskih kuća, naručila je od mene 2013. projekt obnove hotela Bellevue u sklopu njihova brenda Lošinj Hotels&Villas. Hotel ukupne površine 35.000 četvornih metara, s 220 soba, projektiran je i izgrađen u rekordnih sedam mjeseci, a u špicama je na gradilištu bilo oko 1000 izvođača. Radio sam, dakako, blisko surađujući s izvrsnim dizajnerima soba, svjetla, hortikulture i grafičkih elemenata, a postojeći građevinski predložak trebalo je implementirati u novi izgled i nove kapacitete hotela, za što sam imao potpunu slobodu i odriješene ruke. Stari hotel, koji je projektirao arhitekt Zdravko Bregovac, bio je vrijedan svakog poštovanja. Imao je divno unutarnje dvorište koje smo zadržali koliko smo mogli i nastojali istaknuti njegovo značenje, a novi kongresni dio ima odlike retrodizajna šezdesetih godina. Promjena smještajnih standarda u turizmu zahtijevala je komfornije i opremljenije sobe, projektirali smo prostrani lobi i uveli vrhunsku elektroničku i svjetlosnu opremu. Suzdržavam se mišljenja o vlastitom projektu hotela, mogu samo iznositi činjenice, a na drugima je da sude. Mi arhitekti smo tašti, često i bahati pa se klonim ocjenjivanja samog sebe. No, odjeci nakon otvaranja hotela bili su vrlo pozitivni. Ipak, u cijeloj toj priči najvažnije je zadovoljstvo gostiju: uvijek treba imati na umu da je za gosta uslužnost osoblja znatno važnija od arhitekture.

U svojoj ste profesiji sjedinili dvije naoko raznovrsne discipline, arhitekturu i dizajn. Smatra li se to »dodanom vrijednošću« u arhitekturi?

Uvijek su me podjednako zaokupljali i dizajn i arhitektura i nisam vidio razloga da razdvajam ono što, zapravo, ide »ruku pod ruku«. To danas zovemo total dizajnom, a proizlazi iz uvjerenja da prostor – kao višeznačni pojam – ne tvori samo jedna disciplina, nego arhitektura sjedinjena s dizajnom rasvjete, namještaja, sanitarija, hortikulturom i svim ostalim elementima oplemenjivanja prostora. Suradnja s pravim majstorima za arhitekte je dobitna kombinacija, jer od njih neprestano uče, a nadam se da je poticajan i koristan i obrnuti proces.

Vrlo posebno mjesto unutar vašeg djelovanja ima časopis Oris, po mnogima najbolje izdanje u medijski devastiranom hrvatskom prostoru. Ne strahujete li za njegovu sudbinu u vrijeme odumiranja Gutenbergove galaksije i sveopće ekranizacije i digitalizacije života?

Ne slažem se s tvrdnjom o odumiranju Gutenbergove galaksije. Vjerujem da će uvijek postojati ljudi koji će htjeti osjećati papir pod prstima i koje će veseliti izlazak knjige ili časopisa iz tiskare. Knjiga nije sasvim nestala, kao što se prognoziralo prije nekoliko godina. Časopis Oris pokrenuo sam 1998., kao svojevrsni nastavak onoga što sam radio od 1983., kad sam počeo pisati za strukovne časopise Čovjek i prostor i Arhitektura, u kojima sam u nekim razdob­ljima bio i glavni urednik.

Radio sam u tim časopisima do 1996., a dvije godine poslije odvažio sam se na pokretanje vlastitog časopisa slična strukovnog profila. Nedavno je objavljen jubilarni, 100. broj, u kojem smo nastojali navesti sve ljude koji su sudjelovali u tom nakladničkom projektu, uključujući i logističku potporu svih onih bez kojih bi to bilo neostvarivo, i tako im zahvaliti na uloženu trudu. Iako smo, vjerojatno, nekoga nehotice i zaboravili, na tom je popisu gotovo 3000 ljudi.

Oris je nedavno dobio i visoka međunarodna priznanja.

U početku studenog, u A Coruñi u Španjolskoj, primio sam nagradu dodijeljenu časopisu Oris, »najboljem časopisu za arhitekturu u Europi«, koja se dodjeljuje na manifestaciji nazvanoj FIERA (International Fair of Magazins and Editorials of Architecture).

Plaža Čikat ispred Hotela Bellevue, Lošinj

Sredinom studenog, na poziv Odjela za arhitekturu Ministarstva kulture Čilea, pozvan sam na jednotjedno gostovanje u Santiago de Chile, u znak priznanja i zahvalnosti za promociju čileanske arhitekture u časopisu Oris i na Danima Orisa. Izvanredno zanimljiv i jako dobro organiziran posjet omogućio mi je susrete s vrhunskim svjetskim arhitektima i uvid u najveća postignuća čileanske arhitekture, jedne od najprestižnijih i najpropulzivnijih u svijetu.

Ljetos vam je ministar vanjskih poslova Japana gospodin Fumio Kishida uručio visoko priznanje sa sljedećim obraz­loženjem: »Gospodinu Andriji Rusanu, za trud uložen u unapređenje međusobnog razumijevanja Japana i Hrvatske na području arhitekture koje pridonosi prijateljstvu i razumijevanju između naših dviju zemalja i drugih država. Za to vrijedno postignuće, ovim Vam putem izražavamo najdublje poštovanje i pohvalu«.

To je sve nas u Orisu jako razveselilo jer je to potvrda dugotrajnih i vrlo plodnih hrvatsko-japanskih veza na području arhitekture i kontinuirane suradnje u časopisu Oris i na Danima Orisa.

Ostvarili ste i svoj davni san, Zagreb ima svoju Kuću arhitekture. Kako ste uspjeli u tome?

Razumijevanje i uz pomoć donatora i – što je znakovito – bez ijedne potpore bilo koje institucije ili ministarstva. Mi smo, zapravo, »dom kulture«, kuća u kojoj se održavaju izložbe, radionice, predavanja i širok spektar arhitektonsko-likovno-kulturnih događanja. Za kratko vrijeme zaživjeli smo kao važan kulturni prostor u Zagrebu. Možda nas jednoga dana prepoznaju i oni kojima bismo trebali biti dio njihova profesionalnog interesa i djelovanja.

Što nedostaje u novijoj arhitekturi Hrvatske, osobito onoj u hrvatskoj metropoli?

Mene tišti i žalosti ono što je nastalo, mnogo više od onoga što nedostaje. Još imamo šansu dobro napraviti ono što nam nedostaje, ali nepopravljivo je ono što je nastalo u razdoblju nakon osnutka hrvatske države. Zagreb je dobar pokazatelj tih devijantnih procesa kojima se ne nazire kraj.

Tragičan je nedostatak promišljanja o prostoru, namjerno ne kažem »urbanizam« jer mi se to čini odviše tehničkim pojmom. Radije bih govorio o odnosu prema prostoru ili uređenju prostora. Taj se problem počeo osjećati osamdesetih, a devedesetih nam se dogodila neshvatljiva i ne­oprostiva devastacija prostora, sa strašnim i nepopravljivim posljedicama. To je sjeverna, podsljemenska zona, to je Vrbik, to je »Mala Trešnjevka«, Žnjan u Splitu, zapravo svi hrvatski gradovi koji su se razvijali na modelu profiterstva, beskrupuloznoga kapitalizma i razvojnoga koncepta lišenog svake humanosti, estetike i strukovne odgovornosti.

Sudbinu gradova u svoje su ruke preuzeli špekulanti, manipulatori i »trgovci prostorom«. Te kuće, te ceste nalik na kozje puteve, ti improvizirani energetski priključci, taj nedostatak zelenila i opći nered, sve je to strašno, a najstrašnije je to što su za sve to dobivene građevinske dozvole. To upozorava na to kako funkcioniraju gradske vlasti, ogledalo državne vlasti u tom sektoru. Pogledajte samo one divne stambene zgrade Galića, Haberlea, Šegvića, Fabrisa i drugih velikih arhitekata u Aveniji Vukovar u Zagrebu, nastale šezdesetih godina, i usporedite ih s ovima danas, graditeljskom katastrofom i sramotom novoga doba i današnjih kvaziarhitekata. Našim gradovima nedostaju vizionari, ljudi koji predviđaju budućnost. I ljudi koji vole svoj grad.

Nova zgrada Muzičke akademije i dalje izaziva prijepor među Zagrepčanima, gotovo ništa manji nego stara Fabrisova zgrada.

Projektant Milan Šošterič talentiran je i ugledan arhitekt, ali za izgled nove Muzičke akademije odgovoran je – jedino i isključivo – nekompetentan žiri. Šošterič je samo radio svoj posao i htio ga je napraviti na najbolji mogući način.

U vašem zagrebačkom i zagorskom domu živi skladna i kreativna obitelj, pri čemu mislim i na vaše kćeri. Geni, čini se, rade svoje...

Klara studira na Likovnoj akademiji, Ana studira ekologiju, a Asja je odlična gimnazijska učenica. Naše su kćeri imale apsolutnu slobodu izbora školovanja, a jednako tako i svojih profesija.

U čemu je tajna uspješnosti obavljanja tako raznovrsnih poslova kojima se bavite? Rekli bi ribari – široko ste zapasali!

Nema tajni. Imam golemu potporu obitelji u kojoj smo svi jako samostalni, ali snažno emocionalno povezani, što je trajno nadahnuće za sve nas. Imam izvrsne suradnike i krug prijatelja koje volim, cijenim i na koje sam ponosan. U takvim okolnostima nije teško davati cijelog sebe za ono u što istinski vjeruješ i što te čini sretnim.