Nadslovci u Vitezovićevu Lexiconu

Pojam nadslovka

Nastanak knjige Značenje nadslovaka u Vitezovićevu »Lexiconu« bitno je povezan s radom na priređivanju za tisak rukopisnoga rječnika Pavla Rittera Vitezovića pod naslovom Lexicon Latino-Illyricum (rukopis se čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu pod oznakom MR 112).Taj je rad na Vitezovićevu rječniku potrajao vrlo dugo, znatno duže negoli je itko mogao očekivati, a okončan je objavljivanjem triju svezaka, od kojih sam osobno priredio prva dva.^[1] S radom sam započeo početkom rujna 1996., a drugi je svezak, kao posljednji u cjelini, objelodanjen istom u svibnju 2010., dakle nakon punih 14 godina.

Grubo uzevši, može se reći da je Lexicon sastavljen oko godine 1700., no ima dosta naznaka da je Vitezović rječnik dorađivao sve do svoje smrti, tj. do 1713. (a započeo je na njem raditi dakako prije 1700.). Ovdje naravno nije moguće potanko razmotriti sve teškoće koje pred prireditelja postavlja Vitezovićev Lexicon.^[2] No budući da smo pri upisu cijeloga rukopisa u stroj osobitu pozornost obratili na nadslovke, valja istaknuti da je, gledano tekstološki, kada govorimo o nadslovcima, priređivanje bilo osobito osjetljivo. U rukopisu je naime oštri znak pisan koliko-toliko jasno, međutim na mnogim mjestima nije svagda lako razabrati je li riječ o tupome znaku ili o zavinutome (kojemu je lijevi krak, recimo, posve skraćen). Ovdje (a i u knjizi) dosljedno rabim riječ nadslovak za sve takve znakove koji se zapisuju »iznad slova«, i to ponajprije zato što a priori nije jasno što se tim znakovima označuje: naglasak (kao svežanj razlikovnih obilježja), kakvo razlikovno obilježje na tonemnoj razini, primjerice kračina ili duljina samoglasnika, ili pak nešto posve treće (slično bi se za znakove koji se pišu »ispod slova«, kao npr. u hebrejskome, mogla rabiti riječ podslovak).^[3] Dakako, upis rukopisa u stroj, koliko god zahtjevan bio, čini ipak znatno manji dio posla od samoga priređivanja, tj. od smislene uspostave rječnika. No ni o tome ovdje nije moguće govoriti.^[4]

Valja međutim podsjetiti na to da Vitezovićev rječnik obiluje nadslovcima. Naime u njegovu se Lexiconu nalazi 1810 latinskih riječi pojavnica i 9535 hrvatskih riječi pojavnica koje su obilježene nekim nadslovkom. To je činjenica preko koje nije moguće prijeći, koju nije moguće zanemariti, i svatko, pa i najpovršniji čitatelj Lexicona, jednostavno mora uočiti to njegovo obilježje (i ujedno se s time suočiti). Doda li se tomu da Vitezović naglašenu kračinu bilježi i udvajanjem suglasnika nakon sloga koji je kratak i naglašen, a gotovo polovica hrvatskih riječi sadržava udvojene suglasnike, jasna je Vitezovićeva namjera da u zapisu označuje ujedno i naglasak hrvatskih riječi (drugo je pitanje da u tome nije uvijek dosljedan, kao i to da sve nadslovke ne rabi na prozodijskoj razini).

Prvi koji je jasno uočio važnost porabe nadslovaka u Vitezovićevu rječniku, doduše samo za hrvatske riječi, bio je Blaž Jurišić, i to u svojoj velikoj raspravi o pomorskome nazivlju u Vitezovićevu Lexiconu, objelodanjenoj godine 1956.^[5] Jurišić kaže ovako:^[6] »Akcenat i kvantitetu nije V. označivao redovito, ali ipak obilno. S obzirom na starinu rječnika i na oskudnost akcenatsko-kvantitetskih zapisa iz prijašnjih vremena, to Vitezovićevo bilježenje akcenata ima danas golemu važnost.« Pri tome pak pripominje i to da bi »potpun prikaz akcenta i kvantitete« u Vitezovića trebalo obraditi u posebnoj radnji.

A time se upravo bavi moja knjiga Značenje nadslovaka u Vitezovićevu »Lexiconu«. U njoj se donosi potpuna obrada nadslovaka, kako na latinskim, tako i na hrvatskim riječima. Knjiga se sastoji od ovih odsječaka: nakon predgovora i uvoda, u kojem se razmatra sam pojam nadslovka, i ukratko prikazuje, na primjeru šestorice pisaca, poraba nadslovaka u hrvatskoj tradiciji, slijede dva glavna dijela, pri čem se u prvome obrađuju latinske riječi s nadslovkom, a u drugome hrvatske. Potom se nižu prilozi, i to njih osam (prva se četiri tiču latinskih riječi s nadslovkom i povezana su s prvim dijelom, a druga četiri, koja se tiču hrvatskih riječi s nadslovkom, povezana su s drugim dijelom): (1) popis svih jednakosti^[7] u kojima se nalazi neka latinska riječ s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka), (2) popis svih jednakosti u kojima se nalazi neka latinska riječ s nadslovkom (abecedni poredak), (3) popis svih latinskih riječi pojavnica s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka), (4) popis svih latinskih riječi razlikovnica s nadslovkom uz pridodana tumačenja (abecedni poredak), (5) popis svih jednakosti u kojima se nalazi neka hrvatska riječ s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka), (6) popis svih jednakosti u kojima se nalazi neka hrvatska riječ s nadslovkom (abecedni poredak), (7) popis svih hrvatskih riječi pojavnica s nadslovkom (poredak prema vrsti nadslovka) i (8) popis svih hrvatskih riječi pojavnica s nadslovkom u tri različita zapisa (tj. u Vitezovićevu, u današnjem i u dvonadslovnome zapisu; abecedni poredak).Posljednja su četiri priloga vrlo opsežna i uvrštena su u poseban (tj. drugi) svezak. Osobito su važni četvrti prilog (277 stranica), gdje su dakle abecednim redom navedene sve latinske riječi razlikovnice (različnice) obilježene nekim nadslovkom, i to s obilnim tumačenjima svakoga pojedinoga primjera, te osmi prilog (355 stranica), u kojem se donose sve hrvatske riječi pojavnice, obilježene nekim nadslovkom, i to u tri zapisa. Pri tome je vrijedno upozoriti da se dakle 9535 hrvatskih riječi navodi i u dvonadslovnome zapisu, tj. u dvonadslovnome sustavu bilježenja naglaska, koji je u nas, još sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, uveo pokojni profesor Bulcsú László (a i općenito se može reći da sam profesorov pristup jezikoslovlju pokušao u što je moguće većoj mjeri »ugraditi« u ovu knjigu). Pripomenuti je napokon i to da je sve priloge bilo moguće ustrojiti isključivo zato što je upis cjelokup­noga rukopisa u računalo omogućio strojno pretraživanje rječnika. U prvome se svesku nalazi i razmjerno opsežan Popis uporabljenih djela (291 jedinica). Cjelina obaseže nešto manje od 1500 stranica.

Kada je riječ o nadslovcima, treba pripomenuti da se je Vitezović, kao uostalom i mnogi drugi hrvatski pisci, služio trima znakovima naslijeđenima iz tradicije grčkih slovnica, kojima se u grčkome označuju ova tri naglaska:

1. ´ – oštri naglasak, tj. akut (ὀξεῖαπρoσῳδία)

2. ` – teški naglasak, tj. gravis (βαρεῖαπρoσῳδία)

3. ˜ –
zavinuti naglasak, tj. cirkumfleks (περισπωμένηπρoσῳδία).

Pri tome je važno uočiti da se tim nadslovcima svi pisci nisu služili na isti način, tj. nisu ih rabili u istome »značenju«. U Hrvatskoj se poraba tih triju znakova može pratiti kakvih 250 godina, od Kašićeve slovnice Institutiones linguae Illyricae, objavljene 1604.,^[8] pa sve do polovice devetnaestoga stoljeća, jer ih nalazimo još i u Ilirskoj slovnici Vjekoslava Babukića, izašloj 1854. (Babukić navedene znakove, te ujedno i same naglaske koji su tima znakovima obilježeni, zove oštrim, težkim i zavinjenim),^[9] te također u Slovnici Hèrvatskoj Antuna Mažuranića, objelodanjenoj godine 1859.^[10] Budući da se u tu hrvatsku tradiciju uklapa i Vitezovićev Lexicon, temeljno je zapravo pitanje na koji je način u svome rječniku nadslovke rabio Vitezović, i to kako ih je rabio na latinskim riječima, te kako ih je rabio na hrvatskim riječima. Stoga bih ovdje ukratko prikazao jednu i drugu porabu.

Latinske riječi

Rečeno je već da latinskih riječi s nekim nadslovkom ima u Vitezovićevu rječniku ukupno 1810. No to je broj riječi pojavnica. Riječi razlikovnica ima dakako manje, i njihov broj iznosi 1506. Primijetiti je pri tome da se u rječniku ne nalazi nijedan primjer neke latinske riječi koja bi na dvama različitim mjestima bila obilježena različitim nadslovcima. To znači da se u slučaju riječi pojavnica, može govoriti samo o različitim pojavcima jednoga te istoga zapisa. A to opet znači da je, kada je riječ o latinskim riječima s nadslovkom, dovoljno razmatrati riječi razlikovnice.

Općenito uzevši, pa tako i kada su posrijedi latinske riječi, Vitezović rabi nadslovke na dvjema razinama. Te se dvije razine mogu nazvati prozodijskom i neprozodijskom. Pri porabi na prozodijskoj razini, osim što služe za razlikovanje značenja, nadslovci ujedno sadržavaju i obavijest o kračini ili o duljini sloga iznad kojega su zapisani. Određen broj napomena o kračini ili o duljini latinskih slogova Vitezović je mogao naći u rječniku Basiliusa Fabera Thesaurus eruditionis scholasticae, objavljenome godine 1572., koji mu je poslužio kao osnovni predložak za sastavljanje Lexicona.^[11] Faber ne obilježava dosljedno otegu^[12] latinskih slogova, a ne rabi ni uobičajene znakove za kračinu i za duljinu, tj. ˘ i ¯, nego obično (latinski) upozorava na to da je pretposljednji slog neke riječi kratak ili dug, a ni to ne čini posvuda.

Obavijest pak o kračini ili o duljini sloga može imati izravnu posljedicu na izgovornoj razini, tj. može ujedno sadržavati i obavijest o mjestu naglaska, dakle uputu o tome kako valja određenu riječ naglasiti, ali takvu obavijest i ne mora sadržavati. Na prozodijskoj razini Vitezović rabi dva znaka: oštri i tupi, pri čem oštrim znakom bilježi duljinu sloga (npr. canére = canēre ‘biti sijed’), a tupim njegovu kračinu (canère = canĕre ‘pjevati’). Da bi se to dokazalo, valja izlučiti i uzajamno suprotstaviti one parove riječi koje se na razini zapisa uzajamno razlikuju samo u pogledu nadslovka. To je pristup koji se osniva na Trubeckoj–Jakobsonovu pojmu oprjeke. Stoga se opis porabe nadslovaka kako na latinskim, tako i na hrvatskim riječima u Vitezovićevu rječniku mora temeljiti na razmatranju onih primjera u kojima se jasno očituje činjenica da dva nadslovka, tj. dva znaka stoje u (nekoj) oprjeci. A tako sam u knjizi i postupao.

Pri tome valja razlikovati dva slučaja: (1) moguće je da je na svakoj od dviju riječi u paru doista obilježen po jedan (uzajamno različit) nadslovak, ali je (2) moguće i to da je na samo jednoj od dviju riječi u paru obilježen jedan nadslovak, a da je na drugoj izostavljen. Prvi se slučajevi mogu smatrati izričitom oprjekom, naime izričitim zapisom oprjeke, gdje su oba člana koja stupaju u oprjeku doista i obilježena, dočim se drugi slučajevi mogu smatrati prikrivenom oprjekom, naime takvim zapisom oprjeke u kojima je drugi član obilježen time što (uopće) nije obilježen (obilježenost neobilježenošću), ili pak – kako bi to rekao profesor László – tako što je naveden nenavodom (by default).

K tomu, za svaku od dviju navedenih mogućnosti treba ustanoviti još i to ima li pojedini nadslovak, uzimljući u obzir slog na kojem se nalazi, izravnu posljedicu na izgovornoj razini ili nema. Tako dobivamo ove četiri mogućnosti:

1. izričita oprjeka s izravnom posljedicom na izgovornoj razini (10 parova riječi, npr. već spomenuti par canére: canère, tj. canēre: canĕre)

2. prikrivena oprjeka s izravnom posljedicom na izgovornoj razini (7 parova riječi + 4 moguća para riječi, npr. frigére ‘biti hladan’, ‘smrzavati se’: frigere ‘peći’, ‘pržiti’, tj. frigēre : frigere)

3. izričita oprjeka bez izravne posljedice na izgovornoj razini (5 parova riječi, npr. lúteus ‘žut’: lùteus ‘blatan’, tj. lūteus : lŭteus)

4. prikrivena oprjeka bez izravne posljedice na izgovornoj razini (3 para riječi, npr. mórari ‘biti lud’, ‘ludovati’: morari ‘kasniti’, tj. mōrari : morari).

Moguće je napokon i to da se određeni nadslovak rabi na prozodijskoj razini, ali da pri tome ne stoji ni u kakvoj oprjeci. To je osobito čest slučaj s grčkim riječima u latinskome, gdje je Vitezović, bilježenjem kračine ili duljine na određenome slogu, očevidno htio upozoriti na kojem je slogu dotična riječ u latinskome naglašena [npr. axióma prema grčkome ἀξίωμα ‘očevidna istina’ (László: ‘prvostavak’), ali dicròtum prema grčkome δίκροτον ‘dvoveslarka’]. A ima i nekoliko primjera gdje određeni nadslovak ne stoji ni u kakvoj oprjeci, a nema ni izravnu posljedicu na izgovornoj razini (npr. lúteolus ‘žućkast’).

Uočiti je da Vitezovićevo bilježenje kračine sloga tupim znakom na pretposljednjem slogu unosi određenu »neprirodnost«, tako reći »sofisticiranost« u označivanje naglaska, jer je u tome slučaju pretposljednji slog obilježen nadslovkom, ali upravo nije naglašen. Naime, prema temeljnome pravilu o naglašivanju latinskih riječi (u kojem se kaže da je naglašen pretposljednji slog ako je dug, a inače dopretposljednji), naglasiti treba dopretposljednji slog, a ne taj pretposljednji, koji je međutim obilježen. (Često sam čuo i vrlo stručne ljude da recimo navedeni primjer dicròtum, prividno slijedeći Vitezovićev zapis, naglašuju na pretposljednjem slogu, tj. na o, što dakako ne stoji, jer je naglasak na dopretposljednjem slogu, tj. na i.)

Pri porabi na neprozodijskoj razini nadslovci Vitezoviću služe samo za razlikovanje značenja, ali tako da pri tome istodobno sadržavaju dodatnu obavijest, razlikujući uzajam­no bilo pojedine vrste riječi, bilo različite padežne dočetke. Na neprozodijskoj razini Vitezović rabi također dva znaka: tupi i zavinuti, pri čem mu tupi znak služi za razlikovanje vrsta riječi, a zavinuti rabi za obilježavanje određenih (istopisnih, a zapravo i istozvučnih) padežnih dočetaka. Moglo bi se reći da tupi znak rabi u tvorbi, a zavinuti u prijegibu. To je posve općenito pravilo, pa se može naći i gdjekoja iznimka. No takva se iznimka, makar u načelu, može smatrati i propustom.

Kada je dakle pojedina riječ obilježena tupim znakom na posljednjem slogu, ona obično stoji u prikrivenoj oprjeci s nekom neobilježenom riječju (ili oblikom). Pri tome tupi znak, kako je već rečeno, osim što razlikuje odnosna značenja tih dviju riječi, sadržava ujedno i dodatnu obavijest o tome kojoj vrsti riječi pripada primjer koji je obilježen nadslovkom [npr. amarè ‘gorko’, ‘s gorčinom’ (prilog): amare ‘voljeti’ (glagol)]. To opet znači da uzajamno nisu suprotstavljena samo ta dva pojedinačna primjera nego i pojedini skupovi riječi kojih su dva dotična primjera članovi. Stoga se mogu uspostaviti ovakvi parovi oprjeka (prvi je član u paru obilježen nadslovkom): prilog : pridjev (particip), prilog : glagol, prilog : imenica, prilog : zamjenica, prilog : prijedlog, prijedlog : (puko) slovo, veznik : glagol, veznik : zamjenica, veznik : prijedlog, poredbeni veznik : namjerni veznik, uzvik : imenica.

Kada je posljednji slog obilježen zavinutim znakom, redovito se može uspostaviti (prikrivena) oprjeka između nadslovkom obilježene riječi i one neobilježene. Razlog je tomu što Vitezović zavinuti znak rabi za obilježavanje određenoga padežnoga dočetka, i to onoga kojemu je lik istovjetan nekomu drugomu padežnomu dočetku. Tako označuje ove dočetke: -â (ablativ jednine I. sklonidbe), -ô (ablativ jednine II. sklonidbe), -îs (ablativ množine I. sklonidbe), -îs (ablativ množine II. sklonidbe), -bûs (ablativ množine III. sklonidbe), -î [ablativ jednine III. sklonidbe (osnove na -i)], -ûs (genitiv jednine IV. sklonidbe), -ûm (genitiv množine IV. sklonidbe).

Prema tome, oštri znak Vitezović rabi isključivo na prozodijskoj razini, a zavinuti isključivo na neprozodijskoj razini. Tupi znak međutim rabi na objema razinama, što znači da tupi znak ima zapravo dva značenja, jednom dojavljuje obavijest o kračini sloga, a drugi put obilježava određenu vrstu riječi (u razlici spram druge vrste kojoj je lik, tj. zapis istovjetan). Tu ipak ne može biti nikakve zabune jer se jedno značenje (obavijest o kračini sloga, tj. ‘kračina’) javlja samo u jednim okolinama (svagda na neposljednjem slogu), a drugo značenje (‘prilog’, ‘prijedlog’, itd.) u drugim okolinama (svagda na posljednjem slogu). Stoga se može reći da te dvije porabe, tj. ta dva značenja, stoje u komplementarnoj distribuciji (László: u dopunbenoj razdiobi).

U Vitezovićevu se rječniku nalaze tri latinske riječi koje su obilježene dvama nadslovcima: procérè (‘u daljinu’, ‘daleko’), témétum (nazivak za jednu vrstu jakoga vina) i tenèrè (‘nježno’, ‘meko’, ‘tanano’, ‘osjetljivo’). Pri tome, u dvama se od triju navedenih primjera nadslovci rabe na dvjema različitim razinama (procérè i tenèrè), pri čem nadslovak koji se rabi na prozodijskoj razini, ima izravnu posljedicu na izgovornoj razini. Zapis procérè ujedno je jedini primjer neke latinske riječi koja je u rječniku obilježena dvama različitim nadslovcima. S druge strane, u jednome se primjeru nadslovci rabe na istoj, naime na prozodijskoj razini (témétum), ali u tome primjeru jedan nadslovak ima izravnu posljedicu na izgovornoj razini, a drugi ju nema. To pokazuje da je Vitezović mogao zapisivati više nadslovaka na istoj riječi, te da to ne bi dovodilo ni do kakve zabune. Štoviše, mogao je na pretposljednjem slogu dosljedno bilježiti samo jedan znak, recimo oštri, kada je taj slog dug, a tupi i zavinuti znak zapisivati isključivo na posljednjem slogu, rabeći prvi u »tvorbi«, tj. za razlikovanje vrsta riječi, a drugi u »prijegibu«, tj. za razlikovanje padežnih dočetaka. To bi vjerojatno bio »najrazumniji« i zacijelo najgospodarniji pristup. Svaki bi zapis sadržavao obavijest o izgovoru, koja u nekim slučajevima može biti i dodatna obavijest o značenju, a određen bi broj primjera sadržavao još jednu, posebnu obavijest u vezi sa značenjem.

U Vitezovićevu se rječniku mogu razlikovati dvije vrste propusta pri bilježenju nadslovaka na latinskim riječima. Jedna se vrsta propusta može nazvati »prenesenim« pogrješkama, tj. prenesenima iz Faberova rječnika, a druga se vrsta može imenovati »pravim« pogrješkama, tj. pogrješkama samoga Vitezovića (bez obzira na Fabera i usuprot njemu), pri čem su sve ove potonje zapravo lapsus calami.

Pobrojimo li sve Vitezovićeve propuste, kada su posrijedi nadslovci na latinskim riječima, ukupan bi njihov broj iznosio 24. Od toga se 2 propusta odnose na neprozodijsku razinu, a 22 na prozodijsku razinu. Oba su propusta na neprozodijskoj razini prenesena iz Faberova rječnika, a od 22 na prozodijskoj razini 18 ih je preneseno iz Fabera. Takve se prenesene pogrješke ne mogu u pravome smislu smatrati pogrješkama, jer je općenito vidljivo, ne samo u pogledu prozodije, do koje se je mjere Vitezović oslanjao na Faberov rječnik. Utoliko se može reći da zapravo nije imao razloga sumnjati u Fabera pa je i u onim primjerima gdje je Faber pogriješio, postupio kao i u drugima, tj. primijenio je svoj način bilježenja nadslovaka držeći se pri tome Faberovih oznaka o kračini ili duljini slogova. Utoliko bi samo one 4 pogrješke na prozodijskoj razini bile prave pogrješke.

Usporedimo li sada taj broj pogrješaka, tj. 4, s ukupnim brojem latinskih riječi koje su obilježene nekim nadslovkom, a to je 1810 (ovdje valja uzeti u obzir sve riječi pojavnice, jer je Vitezović mogao pogriješiti, tj. učiniti lapsus calami, i pri opetovanju nekoga zapisa), vidi se da je udio (pravih) pogrješaka posve zanemarljiv, tj. da omjer 1806 : 4 govori u prilog ispravnosti opisa koji sam ovdje ukratko iznio.

Opis porabe nadslovaka na latinskim primjerima omogućuje da se, makar okvirno, pretpostavi značenje nekih nadslovaka i na hrvatskim riječima. Primjerice, ako Vitezović na latinskim riječima, pri prozodijskoj porabi, tupim znakom obilježava kračinu, razložno je pretpostaviti da i u hrvatskome, pri prozodijskoj porabi, tim znakom obilježava neku kračinu, a vrlo vjerojatno i naglašenu kračinu. Ili pak, ako oštrim znakom obilježava neku duljinu, može se pretpostaviti da i na hrvatskim riječima tim znakom bilježi duljinu, premda time još nije rečeno kakvu duljinu: silaznu ili uzlaznu, te ako ovu potonju, preostaje i dalje pitanje bilježi li njime visokouzlaznu ili dubokouzlaznu duljinu.^[13]

Hrvatske riječi

Hrvatskih riječi s nekim nadslovkom u Vitezovićevu rječniku ima znatno više negoli latinskih. K tomu, kada su posrijedi hrvatske riječi, nije dovoljno uzeti u obzir samo riječi razlikovnice, kao što se to može učiniti u slučaju latinskih riječi s nadslovkom, nego valja razmotriti sve pojavnice. To se mora učiniti zato što, s jedne strane, nije svejedno javlja li se neka riječ, zapisana s jednim određenim nadslovkom, samo jedanput, dvaput ili pak više puta, recimo petnaest. Jasno je da u posljednjem slučaju takav zapis, tj. ukupan broj pojavaka takva zapisa, ima znatno veću dokaznu snagu. S druge opet strane, gdjekada određena riječ, ili neki oblik određene riječi, na različitim mjestima u rječniku bude obilježen različitim nadslovcima (čega u latinskome nema). U tome je slučaju važno utvrditi i omjer u čestoti pojavljivanja jednoga i drugoga zapisa.

Hrvatskih riječi pojavnica koje su obilježene nekim nadslovkom, u Vitezovićevu rječniku ima ukupno 9535. Spomenuto je već da je opis porabe nadslovaka na hrvatskim riječima, kao i u slučaju latinskih riječi, valjalo započeti razmatranjem onih primjera u kojima se jasno očituje činjenica da dva nadslovka, tj. dva znaka stoje u (nekoj) oprjeci. I ovdje Vitezović nadslovke katkada rabi na dvjema razinama: na prozodijskoj i na neprozodijskoj. No u slučaju hrvatskih riječi poraba na neprozodijskoj razini posve je iznimna: ona se tiče samo tupoga znaka, i to u nekim strogo određenim okolnostima. Na hrvatskim je dakle riječima uobičajena poraba na prozodijskoj razini. No da bi se to dokazalo, trebalo je izlučiti i uzajamno suprotstaviti one parove riječi koje se na razini zapisa međusobno razlikuju samo u pogledu nadslovka. Pri tome, i u slučaju hrvatskih riječi, kao i kod latinskih, valja razlikovati dva slučaja: (1) moguće je da je na svakoj od dviju riječi u paru doista obilježen po jedan (uzajamno različit) nadslovak, ali je (2) moguće i to da je na samo jednoj od dviju riječi u paru obilježen jedan nadslovak, a da je na drugoj izostavljen. Prvi bi slučajevi stoga činili izričitu oprjeku, naime takvu gdje su oba člana koja u nju stupaju doista i obilježena, dočim bi drugi slučajevi tvorili prikrivenu oprjeku, naime takvu gdje je drugi član obilježen time što (uopće) nije obilježen (već spomenuta obilježenost neobilježenošću).

Budući da se Vitezović služi trima nadslovcima, kako bi se jasno uvidjelo da svaki od njih rabi u drugome, tj. u osobitome značenju, od znatne je važnosti bilo pronaći takve primjere u kojima se tri različita zapisa uzajamno razlikuju samo trima različitim nadslovcima (tj. pronaći tri različite riječi kojima je »lik«, kada je zapisan bez nadslovaka, istovjetan, a istodobno je nadslovcima moguće uzajamno razlikovati značenje tih triju riječi, osim što je moguće razabrati i naglasak svakoj od njih). Na taj bi način tada bilo moguće uspostaviti tri para riječi, u kojima su po dva člana u uzajamnoj oprjeci. Budući da su to ključni, nosivi primjeri, koji ponajbolje pokazuju na koji način Vitezović rabi pojedine nadslovke, od tih je primjera valjalo započeti razmatranje. U Vitezovićevu se rječniku nalazi pet takvih trojaka, od kojih se tri mogu smatrati ključnima. Te tri navodim ovdje u trima zapisima: u Vitezovićevu, u današnjem i u dvonadslovnome zapisu:^[14]

Pri tome su oprjeke na izraznoj razini, na razini zapisa, praćene i razlikama na sadržajnoj razini, na razini značenja. Evo kako to izgleda za tri navedene trojke, tj. za te ključne ili nosive primjere: ſán ‘spavanje’, ‘snivanje’ ≠ ſân ‘sanjke’, ‘saonice’ ≠ ſàn ‘spavajući’, ‘uspavan’; váſ, što je akuzativ zamjenice vi, ≠ vâſ ‘selo’, ‘ulica’ ≠ vàſ ‘sav’; vód, što je genitiv množine imenice voda, ≠ vôd ‘vođenje’ ≠ vòd ‘vođa’. [Primjeri su potvrđeni na sljedećim mjestima u rječniku: ſán tri puta (conticinium, lethargus i sopor); ſân jedanput (traha); ſàn jedanput (sopórus); váſ jedanput (refert me mihi atque vobis timere, pod referr〈r〉e, tj. referre); vâſ dva puta (vicus i villa), te dva puta u genitivu jednine vâſi (vicatim, a jedanput i u lokativu množine po vaſíh, u istoj jednakosti); vàſ četiri puta (cunctus, totus, universus i equus omnes quatuor pedes albos habens, pod equus); vód jedanput (ponto); vôd jedanput (ductus²); vòd jedanput (ductor).]

Iznalazak triju navedenih (ključnih) trojaka bio bi u određenome jezikoslovnome pristupu dostatan da se dokaže temeljni stavak u vezi s nadslovcima na hrvatskim riječima, naime to da je Vitezović oštrim znakom bilježio novi ili čakavski akut (László: hrvatski akut), tj. visoko­uzlazni naglasak, zavinutim znakom dugosilazni naglasak, a tupim znakom kratkosilazni naglasak. To je pristup u kojem se ne bi išlo za tim da se »pregledavaju« svi primjeri, tj. sve potvrde, te da se potom utvrđuje kolik je omjer između onih koji se slažu s navedenim stavkom i onih koji se ne slažu, koji su dakle »pogrješni«, pa ako je taj omjer dovoljno velik, tj. ako je vrlo malo onih primjera koji su »pogrješni«, da se izvede zaključak o ispravnosti dotičnoga stavka. Takav bismo pristup mogli nazvati »statističkim«. No usuprot tomu »statističkomu« pristupu mogao bi se zamisliti i pristup u kojem bi se pošlo od (zapravo kibernetičke) pretpostavke da je »sređena« poraba triju nadslovaka manje vjerojatna od »nesređene«, ili rečeno posve općenito – da je red manje vjerojatan od nereda (određena se čaša može napraviti na jedan i samo jedan način, a razbiti se može na milijun načina). Stoga se »sređena« poraba ne bi mogla smatrati pukom »slučajnošću«, nego posve svjesnim činom, pa bi utoliko, strogo uzevši, jedan jedini pronađeni primjer takve trojke kojom se pokazuje da svaki od triju nadslovaka ima svoje određeno značenje, bio istodobno dostatan dokaz pretpostavljenoga stavka. Tada bi pak svi ostali primjeri bili razvrstani u dvije skupine, gdje bi u jednoj bili oni i samo oni primjeri koji se slažu s navedenim osnovnim i ujedno ključnim primjerom, a u drugoj oni koji se s njime ne slažu, pri čem bi k tomu valjalo razmotriti i (okolnosne) razloge toga neslaganja: povođenje za sličnim primjerom, nedovoljno znanje, nedosljednost, nepažnja, umor, nehotičan propust, lapsus calami, itd.

No osim takva pristupa u knjizi sam primijenio i onaj drugi, »statistički« pristup, tako da su »pregledani« svi primjeri s nekim nadslovkom na hrvatskim riječima u Vitezovićevu rječniku, pa stoga u »dokaznome postupku« osnovnu ulogu ima omjer između »ispravnih« i »pogrješnih« primjera. Utoliko je osobito važna činjenica da se određena riječ u istovjetnu zapisu, tj. s istim nadslovkom, javlja u rječniku na više mjesta. Štoviše, upravo je broj pojavaka istoga zapisa ono što pokazuje stanovitu dosljednost, tako reći – ustaljenost zapisa. Ako se, primjerice, u Vitezovićevu rječniku javljaju dva ovakva zapisa: zíde (treće lice jednine prezenta glagola ziti) i zîde (‘zidove’), uspostavljajući pri tome oprjeku zíde : zîde, ali se svaki od njih nalazi samo na jednome mjestu u rječniku, tada je to dakako vrijedan iznalazak, koji potvrđuje temeljni, već spomenuti stavak u vezi s nadslovcima na hrvatskim riječima, no njegova je dokazna snaga ipak slabija od oprjeke lúg : lûg, jer se lúg (‘pepeo’) javlja osam puta, a lûg (‘gaj’) dva puta u rječniku.

K tomu, osobito je važno uočiti one primjere koji se u rječniku javljaju više puta, ali nemaju dosljedan, dakle ustaljen zapis, te pri tome utvrditi koliki je omjer između zapisa koji se očekuje, dakle »ispravnoga« zapisa, i onoga koji se ne očekuje, tj. »pogrješnoga« zapisa. Takav je primjer riječ sud u značenju ‘prosuda’, ‘sudište’, koja se u rječniku javlja petnaest puta, od čega četrnaest puta u zapisu koji se očekuje, dakle u »ispravnome« zapisu, tj. ſúd, a jedanput u zapisu koji se ne očekuje, dakle u »pogrješnome« zapisu, tj. ſûd (to bi značilo ‘posuda’). Jasno je pri tome da je omjer 14 : 1 jako dobar, te da se može zaključiti kako je zapis ſûd u jednakosti arbitratus nastao zabunom, na što su mogla utjecati dva zavinuta znaka koja su ispravno napisana u neposrednoj okolini zapisa ſûd, tj. zavinuti znak na dočetku za genitiv jednine IV. latinske sklonidbe (gdje se taj znak ne rabi na prozodijskoj razini), te isti takav znak na hrvatskoj riječi dub (gdje se rabi na prozodijskoj razini), tj. dûb, u jednakosti arbor, koja u rukopisu slijedi neposredno nakon jednakosti arbitratus. To bi značilo da su ta dva zapisa »povukla« za sobom i zapis ſûd. Druga je mogućnost dakako da je posrijedi jednostavno lapsus calami.

Osim primjera u kojima se tri različita zapisa uzajamno razlikuju samo trima različitim nadslovcima, tj. gdje se trima različitim riječima kojima je »lik«, zapisan bez nadslovaka, istovjetan, istodobno može nadslovcima uzajamno razlikovati njihovo značenje, potrebno je bilo razmotriti i pojedine parove riječi, dakle dvojke, koje se na razini zapisa uzajamno također razlikuju samo u pogledu nadslovka. Valja se nadalje podsjetiti i na to da se Vitezović služi i udvajanjem suglasnika, čime označuje naglašenu kračinu prethodnoga sloga, pa je i takve primjere trebalo uzeti u obzir pri uspostavljanju oprjeka, koliko god da »udvajanje«, samo po sebi, nije nadslovak.

Iz Vitezovićeva se rječnika, uključujući i uzvike, može izlučiti stotinjak takvih parova oprjeka. Pri tome one mogu biti dviju vrsta: izričite oprjeke, gdje je na svakoj od dviju riječi u paru obilježen po jedan (uzajamno različit) nadslovak (npr. lúg ‘pepeo’ : lûg ‘gaj’), ili pak prikrivene oprjeke, gdje je na samo jednoj od dviju riječi u paru obilježen jedan nadslovak, a na drugoj je izostavljen [npr. (’ſ) Bogom (instrumental jednine) : Bogóm (dativ množine)]. Tomu valja dodati i oprjeke u kojima jedna riječ u paru ima udvojeni suglasnik [npr. mukka ‘trud’, ‘napor’ : múka (treće lice jednine prezenta glagola mukati) : mûka (genitiv jednine imenice mûk)]. No potonje oprjeke, kojih u rječniku ima dosta, nisu uračunate u spomenutih stotinjak. Štoviše, navedeni bi se primjer, mukka : múka : mûka, mogao smatrati i jednom od trojaka. No njih ipak, budući da nedostaje zapis jednoga nadslovka, u ovome slučaju tupoga znaka, nisam uvrstio među razmatrane (ključne) trojke. Napokon, ako bismo brojili i one parove u kojima jedna riječ ima udvojeni suglasnik, a druga nema nikakva nadslovka, tada bi takvih parova oprjeka bilo i znatno više.

Nadalje, u Vitezovićevu rječniku ima 207 hrvatskih riječi koje se u istovjetnu zapisu javljaju pet ili više puta. Ukupan broj svih njihovih pojavnica iznosi 1685, što čini otprilike šestinu cjelokupnoga broja pojavnica. Od toga su 22 pojavnice »pogrješne«, tj. odstupaju od zapisa koji se očekuje. Stoga bi omjer između »ispravno« i »pogrješno« zapisanih pojavnica (tih 207 hrvatskih riječi) iznosio 1663 : 22. To je zacijelo dostatno dobar omjer da se na osnovi njega može zaključiti o ispravnosti temeljnoga stavka u vezi s nadslovcima na hrvatskim riječima, naime toga da je Vitezović oštrim znakom bilježio visokouzlazni naglasak, zavinutim znakom dugosilazni naglasak, a tupim znakom kratkosilazni naglasak.

Utoliko se može reći da je obama navedenim pristupima moguće dokazati valjanost već spomenutoga temeljnoga stavka, i onim što sam ga uvjetno nazvao »kibernetičkim«, gdje se u obzir uzimlje, strogo rečeno, samo jedan primjer (ako je pravi), kao i ovim što sam ga, također uvjetno, nazvao »statističkim«, gdje se razmatraju svi primjeri, tj. sve potvrde za pojedine nadslovke, pa se potom utvrđuje kolik je omjer između onih koji se slažu s temeljnim stavkom (koji ga potvrđuju), i onih koji se s njime ne slažu (koji ga ne potvrđuju).

Rečeno je već da Vitezović u svome rječniku naglašenu kračinu zapisuje na dva različita načina: tupim znakom i udvojenim suglasnikom nakon sloga koji je kratak i naglašen. Što se tiče udvajanja suglasnika, pri tome treba razlikovati slučajeve u kojima se udvojenim suglasnicima ne obilježava naglašena kračina prethodnoga sloga, nego se oni javljaju zbog pravopisnih razloga, najčešće na granici složenice, jer Vitezović uglavnom piše tvorbenim pravopisom, npr. preddóbje (u natuknici immaturitas).

A ima i nekoliko propusta gdje se u jednoj riječi nalaze dva udvajanja, tj. gdje su u jednoj riječi (nepotrebno) udvojena po dva suglasnika, npr. pomiccatti (u natuknici commovere). To bi u današnjem zapisu bilo pomıcati, što dakako nije moguće, pa prema novoštokavskome naglasku pòmicati, valja pretpostaviti nenovoštokavski naglasak pomıcati, a udvojeno tt smatrati pogrješkom (posrijedi je lapsus calami), koja je nastala vjerojatno zato što glagola u kojima doista treba udvojiti t u infinitivnome dočetku -iti, jer im je na pretposljednjem slogu kratkosilazni naglasak, ima u Vitezovićevu rječniku veliko mnoštvo.

Ta dvostruka poraba, tj. činjenica da se jedan naglasak bilježi dvama načinima, upućuje na to da zacijelo ima primjera gdje bi određena riječ, koja je naglašena kratkosilaznim naglaskom, mogla biti zapisana na dva načina. Ipak, nije u potpunosti tako. Naime u Vitezovićevu se rječniku jasno vidi težnja da se ta dva načina razgraniče, i to tako da se tupim znakom označi naglašena kračina, tj. kratkosilazni naglasak, samo na posljednjem slogu, dok je takav naglasak u sredini ili na početku riječi redovito obilježen udvojenim suglasnikom iza naglašenoga sloga. To pak znači da se u načelu očekuju zapisi vodà i golobràd, ali ribba, kuppiti i bradavvica (a ne rìba, kùpiti i bradàvica). Ali to naravno nije dosljedno provedeno, pa se u rječniku mogu naći i protuprimjeri za svaki od navedenih slučajeva. A kadšto se opet javljaju i dvostruki zapisi. Takvih dvostrukih zapisa kada naglasak nije na posljednjem slogu, ima u Vitezovićevu rječniku ukupno 14 parova. Posve je izdvojen primjer glavìnna (u podnatuknici umbilicus rotae, natuknice umbilicus), koji je ujedno i jedini takav u rječniku, gdje je naglašena kračina samoglasnika i obilježena i udvojenim suglasnikom n i tupim znakom na tome i.

S druge strane, u rječniku ima 7 primjera gdje je slučaj obrnut, tj. gdje je naglašena kračina u posljednjem (ili jedinom) slogu, kada se ovaj dočinje na suglasnik, obilježena udvojenim suglasnikom, a ne tupim znakom, kako je inače u rječniku uobičajeno. U određenome se smislu navedenih 7 primjera u kojima je naglašena kračina u posljednjem (ili jedinom) slogu obilježena udvojenim suglasnikom, mogu smatrati iznimkama, no s druge strane ti zapisi ipak pokazuju da je Vitezović mogao i ostale slične primjere pisati s udvojenim suglasnikom, a ne s tupim znakom, tj. da je npr. moglo biti gradd, paſſ, golobradd, koſmatt, repatt, a ne gràd, pàſ, golobràd, koſmàt, repàt, kako jest u rječniku. To bi značilo da je Vitezović mogao »razdvojiti« porabu udvajanja suglasnika i zapisa tupoga znaka, tj. da je porabu udvajanja suglasnika mogao poopćiti, pa na taj način zapisivati naglašenu kračinu uvijek kada je imao mogućnost udvajanja suglasnika, a pisanje tupoga znaka ostaviti isključivo za one primjere kada se naglasak (tj. visina) nalazi na posljednjem kratkome slogu u riječima koje se dočinju na samoglasnik (poput vodà).

S time u vezi valja reći da je, pri razmatranju nadslovaka u Vitezovićevu rječniku, u načelu uvijek moguće razlikovati između onoga što je Vitezović doista činio, i što se može potvrditi nizom primjera, i onoga čemu je (možda i ne posve svjesno) težio, ali u provedbi toga nije uvijek bio dosljedan. Moguće je dakle razlikovati razine razmatranja. Primjerice, ostanemo li kod prethodnih primjera, moguće je uočiti Vitezovićevu težnju da naglašenu kračinu u posljednjem slogu bilježi tupim znakom, a naglašenu kračinu u sredini i na početku riječi udvojenim suglasnikom iza naglašenoga sloga. To međutim, kako je već rečeno, nije izvedeno dosljedno, pa se i za jedno i za drugo mogu naći protuprimjeri, a osobito ima puno takvih gdje se naglašena kračina u sredini i na početku riječi ipak bilježi tupim znakom, a ne udvojenim suglasnikom. Ta bi se razina, za razliku od prve, recimo »činjenične razine«, mogla nazvati »razinom onoga čemu se teži«. Nadalje, jasno se nazire i treća razina, recimo »razina mogućnosti«, ili razina »onoga što je bilo moguće učiniti«. To je nešto što Vitezović nije činio, a nije tomu ni težio, ali je sama poraba nudila takvu mogućnost. U ovome se slučaju može reći da bi ta treća razina bila spoznaja o mogućoj »razdvojbi« tih dvaju načina kojima se bilježi naglašena kračina, naime udvajanjem suglasnika ili zapisom tupoga znaka. Utoliko bi se, nadalje, moglo uspostaviti (i ujedno sročiti) jedno posve jasno pravilo, recimo ovakvo: naglašena se kračina, uvijek kada je to moguće, bilježi udvajanjem suglasnika iza naglašenoga kratkoga sloga, a kada to nije moguće, ona se bilježi zapisom tupoga znaka iznad samoglasnika u naglašenome slogu.

U nekih se stotinjak primjera u rječniku udvojenim suglasnicima ne obilježava naglašena kračina, a ti udvojeni suglasnici nisu zapisani ni zbog pravopisnih razloga, niti je posrijedi pogrješka, nego se njima označuje samo (nenaglašena) kračina. To obično bude u izvedenicama i složenicama u kojima temeljna riječ sadržava (inače naglašenu) kračinu. U tim se slučajevima redovito u temeljnoj riječi, tj. u prvotnici, nalaze udvojeni suglasnici, kojima je međutim tu obilježena naglašena kračina (katkada ta naglašena kračina može biti obilježena i tupim znakom, a istom u izvedenici ili složenici udvojenim suglasnicima). No izvedenica (ili složenica) više nema naglasak na istome mjestu, ali se zapis kračine i dalje zadržava. Zapravo, bilježi se kračina temeljnoga lika značljive jedinice (morfema). Stoga se ti zapisi mogu smatrati morfonološkima, ili pak zapisima na smjenoslovnoj razini, jer ima naravno kračina i u drugim riječima u rječniku, ali ih Vitezović ne bilježi, nego samo onda ako se može uspostaviti veza između dviju riječi, od kojih jedna (prvotnica) sadržava udvojene suglasnike kojima je obilježena naglašena kračina, a druga (izvedenica ili složenica) zadržava taj zapis, ali se naglasak pri tome više ne nalazi na istome mjestu. Ta se kračina, tj. ti udvojeni suglasnici nalaze redovito ispred zapisa naglaska, tj. ispred nadslovka.

Od triju nadslovaka kojima se služi, Vitezović jedino tupi znak rabi i na neprozodijskoj razini. Tada je njegovo značenje ‘kraj riječi’, ili ‘kraj postave’. Ta se poraba redovito javlja na prednaglasnicama, tj. na veznicima poput a, i, da, ni, te na prijedlozima poput na, o, po, pri, u, za, no nalazi se katkada i u drugim slučajevima, npr. na granici dviju zanaglasnica i sl. Razlog za takav zapis leži u tome što Vitezović prednaglasnice i zanaglasnice vrlo često piše sastavljeno s naglašenom riječju, pa obično tupim znakom voli obilježiti takav sastavljeno pisan veznik ili prijedlog da se zna da je to zapravo »samostalna« riječ.

Premda u načelu Vitezović ne zapisuje skakanje naglaska na prednaglasnicu, koliko god da ga u određenim prilikama ima u senjskome govoru (kao i inače u čakavskome), u rječniku ima 8 primjera koji bi se mogli tumačiti kao zapis takva skakanja, doduše kao vrlo neobičan i pomalo »umjetan« zapis.^[15]

Vitezović u svome rječniku oštri znak rabi za zapis visokouzlazno naglašene duljine. Moglo bi se reći da je to njegovo temeljno značenje. No taj oštri znak Vitezović još rabi i za zapis prednaglasne duljine. Valja podsjetiti da su u senjskome govoru sve zanaglasne duljine pokraćene, a i sve prednaglasne, osim duljine pred kratkosilaznim naglaskom. Budući da je to jedini položaj gdje se duljina može ozbiljiti, jasno je da je opstojnost (ili neopstojnost) duljine u senjskome govoru (a tako je i u Vitezovića) od znatne važnosti, tj. da je duljina u tome položaju obavijesna, pa ju stoga valja i obilježiti. Najjednostavniji su i ujedno najočevidniji primjeri, a takvih primjera ima jako puno, gdje je sigurno posrijedi duljina, infinitivi glagola koji prije naglašenoga pretposljednjega sloga u dočetku -iti, što Vitezović redovito zapisuje -itti, imaju duljinu, npr. gráditti (dva puta, u jednakostima aedificare i fabricare) ili izrúçitti (dva puta, u natuknici renuntiatio i u podnatuknici suppetias ferre, natuknice suppetiae). Uočiti je međutim u tim primjerima da se udvojeni suglasnici nalaze iza sloga koji je obilježen oštrim znakom, dakle iza dugoga sloga, za razliku od morfonološkoga zapisa (nenaglašene) kračine, gdje se udvojeni suglasnici nalaze ispred sloga koji je obilježen (tupim ili oštrim) nadslovkom.

Ima međutim u rječniku slučajeva gdje Vitezović oštrim znakom piše duljinu pred drugim oštrim znakom kojim je obilježen visokouzlazni naglasak. Uzmemo li da je ta duljina pred naglašenom duljinom, tj. pred visokouzlaznim naglaskom pokraćena, tada ne može biti govora o zapisu na izgovornoj razini, nego je i ovdje riječ o zapisu na morfonološkoj razini. Stoga bi se i ovdje moglo reći, kao i u slučaju morfonološkoga zapisa kračine udvojenim suglasnicima, da je na taj način zapisan temeljni lik značljive jedinice, koji sadržava obavijest o opstojnosti dugoga samoglasnika u temeljnome obliku, premda se ta duljina u tome obliku ne ozbiljava.

Napokon, u Vitezovićevu se rječniku zavinuti znak rabi za zapis silazno naglašene duljine, tj. dugosilaznoga naglaska. To je jedino njegovo »značenje«. Može se ujedno reći da je poraba zavinutoga znaka najdosljednija, te da Vitezović najmanje »griješi« pri njegovu zapisu, tj. da ga rabi upravo ondje gdje se i očekuje.

Na osnovi tako provedene raščlambe bilo je moguće zaključiti da je Vitezović u svome rječniku nastojao zapisati čakavski tronaglasni sustav, kakav se, uz određene razlike, i danas govori u Senju. Dakako, to je ujedno i izvorni starohrvatski naglasni sustav.

Pobrojimo li sve Vitezovićeve propuste kada su posrijedi nadslovci na hrvatskim riječima, ukupan bi njihov broj iznosio 155. Budući da u rječniku ima ukupno 9535 hrvatskih riječi pojavnica s nekim nadslovkom, to bi značilo da omjer između »ispravno« i »pogrješno« zapisanih primjera iznosi 9380 : 155. A taj je omjer jako dobar. No u rječniku ima jedna skupina primjera, njih ukupno 38, za koje se ne bi moralo prihvatiti da su »pogrješni« (premda sam ih ja smatrao takvima). To su primjeri poput genitiva jednine rúke i ſtráne (uza zapise ruké i ſtrané, te rúké i ſtráné). No ako primjere poput rúke i ſtráne ne bismo smatrali »pogrješnima«, što bi dakle bilo moguće, tada bismo dobili još povoljniji omjer, tj. 9418 : 117.^[16] Prema tome, zaključak bi bio, kao i pri razmatranju latinskih riječi, da navedeni omjer govori u prilog ispravnosti opisa koji sam ovdje ukratko iznio.

Valja na kraju još jednom podsjetiti da je u ovome istraživanju poraba nadslovaka u Vitezovićevu Lexiconu obrađena u cjelini. No koliko god ta obrada sama po sebi mogla biti važnom, treba istodobno biti svjestan da je time pro­učen samo jedan u nizu hrvatskih pisaca koji su se u svojim djelima služili nadslovcima. Stoga bi ovo istraživanje trebalo shvatiti prije svega kao odsječak jedne moguće cjeline, tj. kao prilog izradi sveukupne povijesti porabe nadslovaka u Hrvata.

^[1]   Pavao Ritter Vitezović, Lexicon Latino-Illyricum, ArTresor naklada, Zagreb, sv. 1. Prijeslik rukopisa, priredio i pogovor o prijesliku napisao Bojan Marotti, 2000.; sv. 2. Prijepis i obrada, rukopis kritički pročitale i rječnik upisale Zrnka Meštrović i Nada Vajs, priredio i predgovor napisao Bojan Marotti, 2010. (to je zapravo prvo i ujedno kritičko izdanje Vitezovićeva rječnika); sv. 3. Hrvatsko-latinski rječnik, priredile i predgovor napisale Nada Vajs i Zrnka Meštrović, 2009.

^[2]   O tome, kao i općenito o nekim obilježjima očuvanoga Vitezovićeva rukopisa, vidi moj pogovor prvomu svesku (pod naslovom Kako je priređen prijeslik Vitezovićeva Lexicona), str. 1173–1181. Usp. i poglavlje pod naslovom Rukopis u mojoj knjizi Uvod u Vitezovićev »Lexicon Latino-Illyricum«, ArTresor naklada, Zagreb, 2014., str. 11–24.

^[3]   Vidi o tome potanje u svojevrsnome »tekstološkome priručniku« što ga je za potrebe niza Stoljeća hrvatske književnosti sastavio Josip Vončina pod naslovom Tekstološka načela za pisanu baštinu hrvatskoga jezičnog izraza, Matica hrvatska, Zagreb, 1999., i to poglavlje Nadslovci i naglasci (str. 171–178). Usp. npr. ovu rečenicu (str. 174): »Davno je uvedeno da se u tekstovima hrvatskoga dijalektalnog pjesništva čakavske grane nadslovcima obilježuju naglasne osobine.«

^[4]   Vidi u vezi s tim, kao i s nizom nedoumica koje su se javljale tijekom obrade upisanoga rukopisa i priređivanja djela za tisak, moj predgovor drugomu svesku (pod naslovom Kako je priređen Vitezovićev Lexicon Latino-Illyricum), str. V–CL. Usp. i poglavlje pod naslovom Izdanje u mojoj već spomenutoj knjizi Uvod u Vitezovićev »Lexicon Latino-Illyricum«, ArTresor naklada, Zagreb, 2014., str. 25–186.

^[5]   Vidi Blaž Jurišić, Pomorski izrazi u Vitezovićevu rječniku, u Analima Jadranskog instituta, sv. 1, 1956., str. 297–403 (o nadslovcima na str. 301–302).

^[6]   Isto, 301.

^[7]   Jednakošću ovdje (kao i u knjizi) zovem svaku (osnovnu) jedinicu kojom Vitezović u svome Lexiconu uspostavlja vezu između pojedine latinske i pojedine hrvatske riječi, neovisno o tome je li posrijedi natuknica ili podnatuknica.

^[8]   Vidi Bartol Kašić, Institutionum linguae Illyricae libri duo authore Bartholomaeo Cassio Curictensi Societatis Iesu, Apud Aloysium Zannettum, Romae, 1604. Vidi i pretisak u časopisu Most, sv. 1, 1990., str. 237–427. Usp. također Bartol Kašić, Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige, prijevod s izvornika Sanja Perić Gavrančić, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2002.

^[9]   Vidi Vjekoslav Babukić, Ilirska slovnica, Bèrzotiskom nar. tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1854.

^[10]  Vidi Antun Mažuranić, Slovnica Hèrvatska: Za gimnazije i realne škole, I. Rěčoslovje, Troškom spisateljevim, Zagreb, 1859.

^[11]  Vidi Zrnka Meštrović, Rječnik Bazilija Fabera kao predložak Vitezovićevu »Lexicon Latino-Illyricum«, u Raspravama Zavoda za hrvatski jezik, knj. 19, 1993., str. 213–235. O tome govorim i u prvome svesku knjige na str. 52–70.

^[12]  Tako je profesor László prevodio riječ kvantiteta (zapravo odtega, u tvorbenome zapisu).

^[13]  O pojmovima visokouzlaznosti i dubokouzlaznosti, kao i o njihovoj razlici vidi Bulcsú László, Općitbena bilježitost pri odredbi srbštine i hrvatštine, u zborniku Jezik i komunikacija, urednici Marin Andrijašević i Lovorka Zergollern-Miletić, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, 1996., str. 433–436. Usp. i Bulcsú László, Bilježka oknjiževnōme naglasku hrvātskōme, u časopisu Suvremena lingvistika, god. 22, br. 41–42, 1996., str. 339.

^[14]  U dvonadslovnome se sustavu bilježenja naglaska rabe samo dva znaka: znak duljine, tj. ¯ , i znak za visinu tona (László: napjevka), tj. Ꞌ, koji se zove ovisak. Oviskom se, smještenim ispred slogotvornika, na početnome slogu obilježava njegova silaznost, a na nepočetnome uzlaznost prethodnoga sloga. Znakom se za duljinu obilježava dugi samoglasnik (tj. dugi slogotvornik).

^[15]  Vidi o tome potanje u prvome svesku knjige na str. 274–276.

^[16]  O takvim primjerima potanje govorim u prvome svesku knjige na str. 284–288.