‘Magični kvadrat’ romana: Vilijun, prvi hrvatski QR roman

Teško mi je zamisliti da s gledišta književne teorije, osobito imamo li sklonost prema narativno-strukturalnim aspektima književnoga teksta, u okviru suvremene hrvatske književne produkcije postoji išta izazovnije, intrigant­nije i neobičnije od romanesknoga opusa autorice Jasne Horvat. Dakako, pritom u prvom redu mislim na fenomenološke aspekte njezina neobičnoga, hibridnoga književno-znanstvenoga pisma, ne želeći ulaziti u sferu osobnih ukusa ili povlačenja klasičnih usporedbi i procjena. Svakome, međutim, tko je uzeo u ruke barem jedan od sada već podužeg autoričina romanesknoga niza – Az (2009), Bizarij (2009), Auron (2011), Vilikon (2012), Alikvot (2014), Vilijun (2016) – jasno je da je riječ o sasvim netipičnom autorskom projektu, čak i za književnosti mnogo veće nego što je hrvatska. Nad njima će pak posebno zadrhtati oni koji u proznoj književnosti traže više od same priče, prije svega, konceptualnu i ludičku komponentu, ali i izazove teorijskih diskursa koji redovito nalaze mjesto u hibridnim književno-stručnim knjigama ove autorice. Njihov dodatni izazov krije se i u tome što ih je, osim zasebno, moguće čitati i kao dio cijeloga opusa, uokvirene sada već sasvim jasnim autorskim strategijama, iako nije riječ o ciklusu romana, nego o zasebnim, pojedinačnim naslovima. Te su poveznice najčvršće upravo između Vilijuna, romana koji je objavljen posljednji i o kojem će ovdje biti riječi, i Vilikona, romana na koji se Vilijun nadovezuje u svim svojim ključnim segmentima – glavnim protagonistima i kronotopom, narativno-strukturalno, konceptualno i naslovno.

Nije teško uočiti sličnost između naslova Vilijun i Vilikon – poveznica im je imenica vila, odnosno vile. Međutim, dok su u Vilikonu vile krovna tema cijeloga romana koja se raz­rađuje u svoj širini svojih aspekata, posebice folklorističkih i etnoloških, metodologijom leksikonske obrade, u Vilijunu vile prije svega označavaju intertekstualnu poveznicu s romanom koji mu je prethodio, a kojem je, zanimljivo, srodan u svim svojim ključnim elementima osim u tematici samih vila. Drugim riječima, teme vila (u prvom romanu), odnosno Puta svile (u drugom) postaju razlikovne točke Vilikona i Vilijuna, konceptualnih romana koji funkcioniraju kao svojevrsni alternativni parnjaci, kao permutacije istoga tekstualnoga koda. No idemo redom.

Roman Vilijun svoju semantičku okosnicu oblikuje oko dijaloga dvaju protagonista, dviju povijesnih osobnosti, koje smo susreli već u Vilikonu – Marka Pola i Kublaj-kana. Dva se lika nalaze u Kublaj-kanovoj palači, udubljeni u zemljopisne karte gradova kroz koje je na svom putu prošao Marko Polo. Kublaj-kan je na vrhuncu svoje moći (kraj je 13. stoljeća), no istodobno svjestan da nema te moći koja nam može podariti ono što se čini gotovo imaginarnim – putničko iskustvo, užitak putovanja, ljepotu novog i neotkrivenog: »Moćan je, snažan, ali vremešan, i obojica znaju da će gradovi koje spominje Marko Polo za Velikoga Kana ostati nevidljivi. Diomiru, Izidoru, Doroteju, Zairu, Anastaziju, Tamaru, Zoru, Despinu, Zirmu, Izauru i mnoge druge gradove, osamdesetogodišnji Kublaj-kan vidjet će jedino očima svoga sugovornika«. Upravo iz toga generira se temeljna situacija romana, ona u kojoj Kublaj-kan želi baš ono što mu osobno izmiče – upoznati prostore izvan svojega Carstva, saznati ono nepoznato i nespoznato – dok Marko Polo dobiva priliku zabaviti Kana, steći njegovo povjerenje i milost, ujedno u sjećanju oživiti vizije koje ga vežu za domovinu Hrvatsku, ali i druge zemlje koje je upoznao na svome putu. Iz takve inicijalne narativne situacije rađa se ono čemu svjedočimo u romanu – pripovijedanje koje se proteže na punih godinu dana te je kao takvo duboko određeno simbolikom broja dvanaest. Pripovijedanje je to koje je i semantički i formalno (glasovima koji ga nose), razgranato u geometrijsku mrežu glasova, tematskih polja i motivskih jedinica čiji raspored oblikuje tzv. magični kvadrat broja dvanaest kao temeljni koncept romana. Roman time, baš kao i Vilikon, s kojim je motivski i oblikovno povezan, postaje narativno-strukturalna mreža, što se i eksplicira već na samom početku, glasom pripovjedačice koja, zauzevši gramatičku poziciju prvog lica, uzima ime same autorice, ali i nominalnu poziciju ‘prisluškivačice’: »Mi smo pauci brojnih mreža. Neke od mreža čine ljudi. Niti tih mreža veze su koje nas povezuju, razvezuju i zavezuju. Neke su druge mreže putovanja, mjesta, stvari, kalendara i zbivanja. Jedna mreža ponekad sadrži dijelove ostalih mreža. Takve mreže susrećem u knjigama, na slikama i na fotografijama. Postanem li pauk takve mreže, svoju matičnu mrežu napuštam i gradim novu u kojoj prisluškujem. Niti te mreže čine dijelovi priče koja je prisluškivana tekstom ili slikom. Pripovjedač je samo posrednik i posve nevažan pauk mreže koja se izgrađuje pisanjem ili slikanjem o čvorištima – mjestima i likovima. Ponekad se nove mreže ne grade čitanjem, slušanjem ili promatranjem nego pisanjem, slikanjem ili fotografiranjem. Tada se matična mreža u cijelosti ugrađuje u onu novu koja nastaje, a njezine niti trajno ulaze u nas – pauke pisce, i postaju dijelom naših sitnih, crnih tijela.« Takvi ulomci, kao i drugi slični, nisu samo bitan autoreferencijalan sloj teksta bez kojeg bi interpretiranje romaneskne cjeline bilo uvelike osakaćeno nego ujedno sudjeluju u tkanju autoričina metatekstualnoga govora o poetici romana koji na ovaj ili onaj način provlači u svakom svom romanesknom tekstu, a koji je presudan za razumijevanje strategija i intencija njezina autorskoga pristupa. Neće naškoditi podsjetiti da je takav metatekstualni govor najrazvidniji u njezinu romanu Alikvot, gdje je podignut gotovo na razinu programatskoga govora, s obzirom na to da je romanu pridodan Manifest aksiomatske književnosti. Upravo je Manifest (koji je, gledamo li kronološku liniju objavljivanja, neposredno prethodio Vilijunu) ono mjesto ovoga opusa koje njegovu autoricu legitimira kao sljedbenicu i promotoricu književnosti koja se shvaća aksiomom, a koja svoj najradikalniji model utjelovljuje u skupini Oulipo – osnovanoj u Francuskoj 1960., a usmjerenoj na testiranje književnih potencijala generiranih iz formalnih ograničenja, najčešće iz svijeta matematike ili lingvistike.

Roman, dakle, u književnoj radionici Jasne Horvat postaje mreža. Većina njezinih romana konceptualne su mreže koje utjelovljuju pristup tekstu koji običavam zvati ikoničkom konceptualnošću jer se njime tijelo i semantika teksta povezuju na način da se generiraju iz istoga referenta, što dovodi do njihova stapanja u znak ikoničke prirode. Primjerice, u romanu Az referentni okvir romana jest sustav glagoljske azbuke, u cjelini i pojedinačno kroz svaki grafem, pri čemu je roman ustrojen u skladu sa slijedom grafema tog istoga grafijskog sustava; u romanu Auron referencija se iscrpljuje iz matematičko-likovnog fenomena tzv. zlatnog reza, pri čemu je struktura romana na svim razinama (od razine likova, preko pripovjedača, do razine potpoglavlja, poglavlja i romanesknih cjelina) zadana omjerima zlatnoga reza, itd. Uzme li se u obzir samo oblikovno-strukturalna razina romana Vilikon i Vilijun, može se reći da su to autoričini najgeometričniji romani, njihova je struktura toliko transparentna da je riječ o potpuno pravilnoj i konzistent­noj matematičkoj mreži, onoj u kojoj se odražava aritmetičko-geometrijski princip tzv. magičnoga kvadrata broja dvanaest. Riječ je o kvadratu u kojem je suma svakog stupca, reda ili dijagonale jednaka broju dvanaest:

Krojeći i mjereći romaneskni diskurs prema modelu toga kvadrata, autorica konstruira roman strukturiran od tri osnovna dijela, u skladu s brojem redova (i stupaca) magičnoga kvadrata, od kojih unutar svakoga oblikuje ‘polja’ naslovljena prema numeraciji zadanoj kvadratom (npr. Polje 3, Polje 2, itd.), ali i ustrojena od upravo onoliko tema koliko ih određuje brojčana vrijednost svakoga pojedinog polja. To je skelet obaju romana, i Vilikona i Vilijuna, njihova arhitek(s)tura. Razlika je, međutim, u semantičkim punilima kojima se tekstualna građevina ispunjava, a koja su – iako srodna, jer se odnose na isti vremensko-prostorni i idejni kontekst – ipak različita. Kao što je već rečeno, u Vilikonu dvojica muškaraca razgovaraju o slavenskim vilama, onima koje je Marko upoznao ili o njima saznavao u svom hrvatskom zavičaju, dok u Vilijunu razgovaraju o Markovu putovanju, o intrigantnom Putu svile kojim je prošao, i onome što je, putujući, vidio i zatekao. Prvi red Vilijuna stoga je determiniran naslovnom odrednicom »O Markovoj domovini na Jadranskome moru, dvjema rutama Puta svile i postajama morske rute – putu koji vodi do Markove domovine«, drugi naslovom »O postajama kopnene rute Puta svile, o četirima hrvatskim vrijednostima i o tome kada se ne spominje povratak u Kraljevstvo Hrvatsko«, a treći »O pjesmi o imenima na Putu svile, o čudesnim dobrima Velikoga Carstva i o rastanku Kublaj-kana i Marka Pola«. Unutar svakoga reda tekstom oblikovanoga magičnoga kvadrata, baš kao i u Vilikonu, nalaze se polja, a unutar svakoga polja pojedine motivske jedinice. Broj motivskih jedinica svakoga polja određen je brojčanom vrijednošću toga polja u kvadratu broja dvanaest, a polja i motivske jedinice podrobnije tematiziraju pojedine relevantne točke/gradove Puta svile, ali i druge značajne motive koji su obilježili Markovu spoznaju o Kini, kao što su začini, svila i porculan, papir, kompas ili kašmir. Uočljivo je da je jedna od idejnih strategija romana propagirati motivske punktove hrvatskoga kulturno-povijesnog identiteta (roman se čak i u anotaciji na koricama legitimira kao »kulturološka iskaznica Hrvatske«), pa se tako u četvrtom polju drugoga reda govori o glagoljici, hrvatskome imenu, kockovlju i tropletu. Najveći dio tematskoga kompleksa, međutim, posvećen je dalekim, egzotičnim gradovima – kako s gledišta dvojice likova, sugovornika u romanu, tako i s gledišta prosječnoga hrvatskog ili europskoga čitatelja: Jeruzalemu, Mosulu, Bagdadu, Samarkandu, Baktruu, Kashgaruu, Lanzouu, Karakorumu i drugima. Ono što proizlazi iz tako organiziranoga semantičko-strukturalnog postava romana, kako samog Vilijuna tako i njegova alternativnog parnjaka, jest funkcioniranje romana kao leksikona, udruživanje književnog i leksikografskog diskursa, prožimanje strategija fikcionalizacije s dokumentarističkim tehnikama prezentacije, poput citiranja, potkrepljivanja vizualnom građom, preciznog selektiranja. Važno je naglasiti da se tako dobiven roman-leksikon – što pak je također uvriježena strategija u opusu ove autorice – još dodatno usložnjava vlastitim autorskim likovnim prilozima (ilustracijama), čime roman ujedno zadobiva karakteristike ilustriranog romana. Mreža intertekstualnih dodira koja se pritom uspostavlja – kako ona između verbalnih, tako i ona između likovnih znakova – jest izrazito gusta, roman postaje diskurzivnom mapom u kojoj se, baš kao na nekoj geokarti, dodiruju, preklapaju, asociraju i povezuju brojni znakovni modeli koji u njoj postoje, sinkrono ili pak se tek podrazumijevaju dijakrono, kao tekstovi koji se međusobno uvjetuju, svjesni ili ne jedni drugih. Glavni takav dodir međusobne uvjetovanosti uspostavlja se već na samom početku, eksplicitnim pozivanjem autorske pripovjedačice (treće glasovne instancije u romanu, uz Marka Pola i Kublaj-kana) na Nevidljive gradove Itala Calvina, čime čitatelju bitno objašnjava svoju autopoetičku zamisao: »Priču trebam! I uključenog pripovjedača. Nekoga o kome znam i sve i ništa. Nekoga toliko velikog da mu svijet ne premašuje njegovu osobnu mjeru, a koji je ujedno još uvijek toliko čovjek da ipak stane u knjigu. Onako kako je u Nevidljive gradove Calvino ugradio Marka Pola i imaginarne gradove koje je Marko Polo opisivao Kublaj-kanu.« Dodaje još i Calvinov vlastiti pogled na objavljenu knjigu u kojem ističe njezinu nehijerarhijsku organizaciju kao osnovu na kojoj funkcioniraju tekstovi-mreže. Jasno je, dakle, tko su poetički uzori autorice Horvat (ne škodi podsjetiti da je i Calvino bio oulipovac), te da ih se ne ustručava eksplicirati. Drugi tekst bez kojeg je Vilijun nemoguće adekvatno čitati i razumijevati, dakako, jest sam Milijun Marka Pola, točnije, njegovi putnički zapisi s kraja 13. stoljeća objavljeni kao Il milione. Brojne su veze i konteksti čitanja koji se uspostavljaju na relaciji između dviju knjiga, Milijuna i Vilijuna, udaljenih vremenskim razmakom većim od sedam stoljeća, a najočitija poveznica, dakako, zadana je već samim naslovnim aludiranjam (Vilijun vs. Milijun). Preskačući brojne veze na razini predočenog tematsko-motivskoga aspekta povijesnog sloja, kao i samih protagonista, osvrnut ćemo se na još jednu razinu, onu koja je u Vilijunu intenzivnije prisutna nego u Vilikonu – korespondiranje sa svijetom suvremene (popularne) kuture nastale na podlozi ideje/priče o Milijunu. Riječ je, konkretno, o poveznicama s autoričinom poemom Milijun, nastalom, dakako, na inspirativnoj podlozi teksta Marka Pola, kao i skladbi Matije Dedića i Milivoja Jurasa, koji su je uglazbili. Iako je takvih dodira s popularnom kulturom u opusu Jasne Horvat i inače mnogo, Vilijun predstavlja novinu s obzirom na način kako se popularna kultura posreduje. Naime, kako bi uspostavila tematsko-strukturalnu poveznicu s referencom na koju želi upozoriti, autorica je više ne ugrađuje u tekst u njezinoj cjelovitosti – kao likovni ili verbalni intertekst – već na pojedina mjesta romana postavlja tzv. QR kodove, crno-bijele kvadratiće kakve smo do sada susretali na brojnim drugim proizvodima, no još nikada u knjigama, posebice govorimo li o hrvatskoj književnosti. Tako je, recimo, QR kod postavljen kao poveznica na spomenutu skladbu Dedića i Jurasa, na čitanje Stipe Gugića poeme Milijun (navedena dva nalaze se na samim stražnjim koricama romana), na čitanje Coleridgeove pjesme Kublaj-
-kan ili vizija iz sna (inače vrlo važne za početak priče, ali i razumijevanje poetičkih strategija romana), na Turističku zajednicu grada Korčule (grada Markova podrijetla), Turističku zajednicu grada Šibenika i slično. Među ostalim, jedan QR kod uspostavlja izravnu vezu s početkom romana Vilikon, što je, zapravo, nevjerojatna gesta kojom roman upućuje na svog alternativnog parnjaka, permutacijskog prethodnika, ali na način da se komunikacija među njima ne odvija više samo u mediju tiskanog teksta, nego se usmjerava na drugi medij, u prostor virtualnosti. Dovoljno je, dakle, da čitatelj romana na određeni QR kod prisloni zaslon mobitela i putem internetske mreže on se pretvara u internetsku poveznicu s ponudom konkretnog sadržaja. Time se na inovativan, gotovo začudan način, premošćuju dva prostora, u dosadašnjoj praksi fizički nužno odvojena – prostor materijalno dostupnoga svijeta (knjige) i prostor interneta (virtualnosti). Drugim riječima, takvim se postupkom roman kao tiskani medij zapravo izravno priključuje na internet, odnosno, internet se uvodi u prostor romana. Rezultat je, kao i u slučaju Vilijuna, roman koji pjeva, svira, pokazuje isječke predstava i slično, a da istodobno nije prestao biti materijalni predmet, klasična knjiga koja se prelistava okretanjem otisnutih stranica. Koliko sam upućena, riječ je o prvom slučaju ugradnje QR kodova u knjigu hrvatskog nakladnika, dok su u inozemnim okvirima poznati takvi slučajevi (jedan od prvih autora koji su to učinili bio je psiholog Richard Wiseman, 2011. godine), premda su još uvijek rijetki. Nesumnjivo, svjedoci smo tektonskih pomicanja temeljnih razina na kojima počivaju tiskane knjige i drugi tiskani mediji, a posljedice takvih formalno-metodoloških intervencija tek će se vidjeti. Nedvojbeno je jasno, međutim, da književnost ovoga tipa – koja je svjesna vlastitog ustrojstva, ali i globalnoga konteksta kojega je dio – sama preispituje svoje granice pomičući ih prema hipertekstu, prema vizualnom i performativnom, prema dinamici i tijelu koje nije statično, nego se konstruira u svakom činu recepcije, ovisno o preferencijama čitatelja.

Iako cijeli opus Jasne Horvat, »opus magnum horvatianum«, kako ga naziva teoretičarka Oraić Tolić, predstavlja polje ludizma i kombinatorike koje kao takvo ne oskudijeva inovativnim dimenzijama, roman Vilijun, čini se, u njima prednjači. Jedan od razloga jest već spomenut pogled na svog alternanta prethodnika (Vilikon), i to iz unutrašnjosti samoga romana, točnije, sama činjenica da se opus počeo uvrtati u sebe, nalaziti u sebi samome svoje sadržajno-ustrojstvene pogone te upravo iz njih generirati nove poetičke kapacitete. U okviru domaće produkcije takav slučaj također mi nije poznat. Jedinstvenost ovih dvaju romana, Vilikona i Vilijuna, u okviru kompletnoga autoričina opusa ogleda se i u činjenici da jedini ne ostvaruju konceptualnost ikoničkoga tipa, jer im se tematski i strukturalni nacrti ne generiraju iz istog pojma. Samim time oni predstavljaju nešto viđeniji model konceptualnog pristupa, onoga koji ne modelira znak ikoničke prirode, nego je slobodniji u biranju strukturalnog okvira. Razlog za to, dakako, jest u činjenici što vile i putovanje kao tematske jedinice ne dolaze iz svijeta matematike, ili nekoga drugoga matematički organiziranog sustava kao što je, recimo, lingvistika, nego je riječ o temama koje je nemoguće oblikovati kao geometrijske, neorganske oblike. Stoga je struktura kvadrata broja dvanaest bliskoznačna zamjena glavne teme, temeljem međusobne motivske povezanosti (problematika broja dvanaest uspješno se povezuje kako s mitološkim aspektima teme vila tako i s putovanjem Marka Pola u daleko Kanovo Carstvo, trajanjem njegova boravka dvanaest mjeseci itd.). S druge strane, takav nešto jednostavniji konceptualni model nadomješta se nizom inovativnih dekorativnih elemenata, kao što su QR kodovi koji romanu kao književnom obliku osiguravaju još neslućene mogućnosti ulaska u nove kodirane svjetove. Hoće li ih roman kao književni prostor i iskoristiti, na koji način i s kojim efektima, ostaje za vidjeti. Dotada, od velikog je značenja i spoznaja da je suvremena hrvatska književnost okrilje u kojem se uobličava jedan osebujan inovatorski opus, svakako jedan od najinovativnijih uopće.