Dada – nakon stotinu godina

Zamah u Zürichu

Prije ravno pedeset godina, nedjeljnoga ljetnog dana, nakon sastanka »Hrvatskog društva u Švicarskoj«, dok šećemo – prividno ni po čemu posebnom – ulicom Spiegelgaße u Zürichu, fra Lucijan Kordić i ja, naiđemo (slučajno?) ispred zgrade u kojoj se nalazi, nekada tako glasovit, Cabaret Voltaire. Što bi to Voltaire imao raditi u tom bankarskom gradu? A tek danas? Pjesnik fra Lucijan mi priča o nastanku »dade«, poslije čisto radi književnih kalupa svrstane u »-izam«. Baš u toj zgradi. Govori fra Lucijan mnogo više o francuskom negoli o rumunjskom pjesniku Tristanu Tzari, koji je došao tako reći niotkuda, priključio se tom kabareu i čarobnom polugom »pronašao Arhimedovu točku«, odakle je pokrenuo umjetnički svijet iz malograđanske učmalosti, svijet odveć klasificiran pozitivističkim definicijama, dotrajao, duboko utonuo u propast rata. A brižni otac je Tzaru poslao s najboljom namjerom da studira u tadašnjem poznatom intelektualnom središtu Zürichu.

Od Huga Balla do Tzarina
»Približnog čovjeka«

Među osnivačima kabarea i njegovim prvim polaznicima, od početka veljače 1916., bio je Hugo Ball sa svojom družicom i suprugom, njemačkom Švicarkom ili švicarskom Njemicom, pjesnikinjom, glumicom i svojevrsnom aktivisticom Emmy Hennings.

U ovoj je kući u Zürichu 5. veljače 1916. osnovan noćni klub pod nazivom Cabaret Voltaire

Tri godine prije proslave pedesetogodišnjice dadaizma umro je Tristan Tzara (pravim imenom – ako to može nešto značiti! – Samuel Rosenstock, rođen u Moineşti, pokrajina Bacău u Rumunjskoj), a od njegovih brojnih zbirka poezije tada mi je donekle bila poznata jedino teško prohodna zbirka Približni čovjek (L’homme approximatif, 1930). Ozbiljni proučavatelji smatrali su da je to zbirka vjerojatno najbolje Tzarine poezije, nastale drugom polovicom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Zapravo to se može smatrati kao njegov pravi pjesnički početak. Poslije se uvjerih da je »dadaist« Tzara u tim pjesmama najmanje dada, a o značajnim razlikama između npr. zbirke Dvadeset i pet pjesama (Vingt-cinq poèmes, 1918) ili O našim pticama (De nos oiseaux, 1923) i spomenutog Približnog čovjeka (1930) valjalo bi podrobno govoriti. Put je to od razlamanja riječi, slaganja kojekakvih nesmisaonih (nikako ne i besmislenih) slogova, glosolalija… do katkad teško udruživih sintagmema, ali i čvrstih metafora kao:

Ja nisam drugo nego neznatan šum, u sebi imam
                                                                             više šumova,

smrznut, zgnječen šum bačen na raskrižju mokrog
                                                                                   pločnika,

pod noge užurbanih ljudi što trče sa svojim mrtvima… 

/Je ne suis qu’un petit bruit j’ai plusieurs bruits en moi

Un bruit glacé, froissé au carrefour jeté sur le trotoir
                                                                                     humide

Au pieds des hommes pressés courrant avec leurs morts/

L’homme approximatif, I, Paris: Gallimard, 68, str. 22.

Prvih ili posljednjih stotinu godina?

I danas kad o stotinu godina nakon početaka u spomenutom kabareu ili o pedeset godina nakon prvog »susreta« s ondašnjim »Cabaret Voltaire« razmišljam, pitam se što je od te tako revolucionarne grupe nadživjelo, preobrazilo se, prešlo u budućnost, ili bar u naše vrijeme. Radi li se o prvih ili posljednjih stotinu godina?

Hugo Ball

Emmy Hennings

Tristan Tzara

No vratimo se početcima: tada dvadesetogodišnjak Tzara pridružuje se H. Ballu, koji u početku djeluje kao svojevrsni »spiritus movens«. Iz Berlina im se priključuje književnik Walter Serner (rođen u Češkoj, poznat po dadaističkom manifestu Posljednje opuštanje – Letzte Lockerung), student medicine Richard Huselsenbeck, a tu nerijetko zalaze Jean (Hans) Arp i Francis Picabia. Neizostavni su gosti toga kabarea Marcel Janco, došljak iz Rumunjske, te švicarski glazbenik Hans Heuser. Pri ruci im je i galerija moderne umjetnosti »Tanner«. Kao što se mijenja program tako se na zidovima kabarea Voltaire često mijenjaju crteži, a među njima su se znali naći i neki radovi Pabla Picassa.

U društvu se, nasuprot lažnim građanskim moralnim normama, često naglašava ono dominantno »Ništa«. No takvom se tvrdnjom tek olakšavaju prosudbe onih koji bi svakako htjeli dovesti taj novi pokret u suodnose s nihilizmom iz prošlih vremena. Svakako, krivo bi bilo tu vidjeti isključivo »uništavanje« umjetničkih kriterija kroz inovativan »krš i lom«, a posebno rušenje kao samo sebi svrhom.

Počelo se upozoravanjem
na besmisao rata

Jedna od inicijalnih oznaka dade bilo je upozoravanje na sav besmisao rata. Dok je u građanskom rječniku rat označavan s toliko lijepih epiteta kao »prvi«, »veliki«, »svjetski«… (pa čak katkad i kao »potrebna društvena higijena«!), ovdje se upozoravalo da broj mrtvih već prelazi milijun, a besmisao nikako da dobije bar određenije konture. Dakle, dada/dadaizam prije nego što je tako nazvan, bar prema tvrdnjama njegovih začetnika, nije u prvom redu bio umjetničkih nego proturatnih težnja. »Generacija pokošenih pjesnika«, naraštaj za koji E. M. Remarque reče da je uništen ratom čak ako je i izbjegao same granate, krvava bojišta, s kojih su stizale vijesti očajnika da se za­ustavi to masovno ubijanje od čega je samo malo njih imalo koristi.

Mary Wigman

Sophie Taeuber

»Performans« i neistrošive dimenzije riječi

Ali umjetnički »performans« traje baš kao da je rat negdje u potpuno nevidljivoj daljini. Katkad se u kabareu sviraju djela Brahmsa ili Debussyja, a u tu se melodioznu glazbu znaju ubaciti sasvim disonantni tonovi koje narodne pjesme ili dvoznačne zajedljive izreke. U liturgijsku srednjovjekovnu glazbu znaju se umetnuti Voltaireovi ili Wedekindovi navodi. Stihove čitaju svaku večer, osim petka, odnedavno poznati i manje poznati pjesnici. I to kakvi stihovi! Traže se neistrošive dimenzije riječi, čudno spojeni slogovi, čita se često »fonetska poezija«, kao npr. stih H. Balla, koji glasi:

»Gadjiberibimbaglandririlaulilonni cadoris«. 

Slika Marcela Janca koja prikazuje noći u klubu Cabaret Voltaire iz 1916., do danas sačuvana samo kao reprodukcija na razglednici

Mlade plesačice, iz plesne škole koju je u Zürichu vodio Rudolf von Laban, dolaze u spomenuti »cabaret« izvoditi »plesove u nastanku«, kao što su »in statu nascendi« i slikarski radovi. Sve je tu svojevrstan »performans«. Umjetnosti se međusobno sudaranjem stvaraju, poništavaju se upotpunjavanjem. Najistaknutije plesačice bijahu Mary Wigman, Suzanne Perrotet i posebno Sophie Taeuber, a među najpopularnijim plesovima bio je »Morski konjici i leteće ribe«, o kojem će poslije H. Ball pisati kako je to bio ples sa stotinu točaka, stotinu zastoja, pun sunčanih vibracija, bljeska i zajedljive preciznosti…

U vrijeme samih parodijskih »performansa« Marcel Janco bi dijelio glumcima maske, a sam H. Ball bi se znao u vrijeme recitiranja svojih stihova obući u kubistički kartoniranu priređenu biskupsku odjeću. I glas je bio u skladu s »profesijom«.

Ako bismo pomišljali da je to bio nov pristup kaosu, prevarili bismo se. Sve je od početka krenulo izokrenuto, u svemu se tražio »sustav razgrađivanja«, ona tako potrebna »nova gramatika«, gdje fonetika nadjačava semantiku, odbacuje se izglađen izraz, stilska oblikovanost. Umjetnost je trebalo tražiti u neistrošenoj pojavnosti, a tu se nije valjalo obazirati na nerazumljivost, jer to bijaše nešto sasvim sporedno.

Dada bez rodbinstva

Pozivanja na Voltairea, Rabelaisova Pantagruela ili bilo koga mogla su biti samo efemerna, jer dadi bi bila sasvim protivna bilo koja ideologija. Valjalo je odmaknuti poznata imena što dalje, kako bi se krenulo novim pravcem. H. Ballu, koji je vrsno poznavao F. Nietzschea, veliki je filozof, taj pravi klesar riječi, bio odveć patetičan da bi mogli stati uza nj. A nije bilo ni potrebe za to. Dada se suprotstavljala svojem vremenu kao najgoroj vrsti nevremena, a umjetnostima bivših vremena kao pošastima kojih se valja čim prije osloboditi.

Dada – protuime

Ironija, sarkazam, poruga, izvlačenje iz kaosa onog što se odatle dalo izvući, sve se to protivilo svemu građanskom pa i imenovanju nečega. Prema tome, »dada« je, rekli bismo, više protuime, poruga imenu. Uostalom, sam pojam »dada« prihvatio se nekako sam od sebe pri samu zatvaranju kabarea Voltaire. Hugo Ball tumači da je naziv u rumunjskom (kao i u ruskom i u nekim drugim slavenskim jezicima, pa i u hrvatskom) podvostručenje potvrdne riječi »da«. Za Nijemca ta riječ označuje naivca ili privezanost uz dječja kolica, a za Francuza »da« označuje »borbenoga konja«. No ponovljena odnosno podvostručena riječ »dada« označuje u francuskom također blesavost, ludost, naivnost. Nerijetko se znalo komentirati kako je »Dada« »dada«.

Poviše svega, u Švicarskoj je postojala i neka vrsta sapuna imenom »dada« (tvrtka Bergman), pa eto i to, iako se »dada« zaista nije nikada približila nikakvoj vrsti ni tadašnjih ni sadašnjih »sapunica«.

Završetkom I. svjetskog rata stvarno završava i dada, kako rekosmo nerijetko nazivana dadaizam, iako se sastanci, nastupi i »performansi« održavaju sve do početka 1920. Tada Tzara odlazi u Pariz, nastavlja objavljivati svoje veoma provokativne manifeste te predavanja o dadi, o dadaizmu u slikarstvu i pjesništvu. Tu ga pozdravljaju začetnici nadrealizma, koji se upravo rađa tih godina, a začetnici su velika trojka: André Breton, Louis Aragon i Philippe Soupault.

Dada, Dadaglobe i nadrealizam

Nadrealizam je iz dadaizma »izvukao« što mu je odgovaralo, ili što je smatrao da mu odgovara. U nekim brojevima nadrealističkoga glasila La Révolution Surréaliste nalazi se i ime Tristana Tzare, ali onda se to ime među nadrealistima gubi. Sigurno je da je dadaizam dao mnogo više nadrealizmu nego što mu je dao sam T. Tzara. Od onoga nekadašnjeg Tzarina obećanja da će »dadaizam zaustaviti tugovanja, suze zamijeniti veselim poklikom«, ostalo je samo obećanje i Tzarino priključenje komunističkoj partiji od 1936., sve do 1956., kad ruskom agresijom u Mađarskoj razočaran pjesnik napušta Partiju, sve više primjećujući kako je i sam udaljen od dadaizma.

U svojevrsnoj dadaističkoj antologiji/almanahu Dadaglobe Philippe Soupault tvrdi kako »Dada podiže sve« (»Dada soulève tout«). Tim nam je čudnije što se Tzarin naum o publiciranju Dadaglobea za njegova života nije ostvario, čemu su navođeni različiti razlozi, a čini se da je među glavnima bio nedostatak financija. Izbor tekstova i fotografija/crteža/kolaža objavljen je tek prigodom pedesetogodišnjice dadaizma, 1966 (vid. Cahiers de l’association internationale pour l’étude de Dada et du Surréalisme, no. 1/1966), a sveukupno gradivo tek ove godine i to u Zürichu, gdje to i dolikuje (vid. Adrian Sudhalter, izd., Dadaglobe Reconstructed, Zürich: Scheidegger i Spiess te Kunsthaus Zürich, 2016). Među suradnicima tu su značajna imena jednog vremena, kao: Louis Aragon, Paul Éluard, Jean Cocteau, Max Ernst, André Breton, Francis Picabia, Benjamin Péret, Philippe Soupault… a od ranih suradnika tu su Jean (Hans) Arp i njegova supruga Sophie Taeuber Arp, Richard Huelsenbeck, Marcel Janco… No nedostaje značajno ime, a to je Hugo Ball, koji se vraća katolicizmu i ostaje trajno poznat po dramama Mikelanđelov nos (Der Nase des Michelangelo, 1911) i Krvnik iz Brescie (Der Henker von Brescia, 1914), a posebno po Kritici njemačke inteligencije (Zur Kritik der deutschen Intelligenz, 1919). A nije sigurno da bi Cabaret Voltaire ikada postojao da njega nije bilo.

Kad je ranih dvadesetih prošlog stoljeća A. Breton vidio pripremljen rukopis Dadaglobe, napisao je kako se nakon objavljivanja tih tekstova više dada umjetnost ne će moći osporavati. Svejedno, između Tristana Tzare i nadrealističkog »patrijarha« Andréa Bretona neka se ozbiljnija suradnja nije nikada uspostavila.

Utjecaji dade danas

Uz nadrealizam, gdje se u samim temeljima primjećuju ideje iz Tzarinih sedam manifesta (1916–1920), s današnjega gledišta velika su dugovanja dadaizmu na različitim područjima današnjih umjetničkih izražavanja. Da je umjetnost u raznim dijelovima svijeta među više naraštaja postala »performans«, to je glavninom došlo iz kabarea Voltaire. I traje.

Odmah nakon II. svjetskog rata pojavljuje se u Parizu tzv »letrizam«, koji su inicirali Maurice Lermaître i Isidore Isou. Taj je pokret zagovarao »konkretnu poeziju«, a »produciranje« fonetske poezije taj pokret posebno približava dadaizmu.

No ovdje bi se trebalo podrobnije zadržati na »situacionizmu«, u kojem nailazimo na radikalnu marksističku kritiku kapitalističkog otuđenja čovjeka i svijeta, ali ujedno i kritiku marksističke rigidnosti i isključivosti. Pokret je uzeo maha nakon 1968. godine, »performansom« različitih oblika umjetnosti. Naravno, i onoga što se naziva(lo) umjetnošću.

Spomenimo još i tzv. »fluxus pokret«, koji je 1960. nastao u Litvanskom kulturnom klubu u New Yorku, a pokrenuo ga je Litavac George Maciunas (1931–1978) s grupom umjetnika. On je bio izdavač i glavni urednik glasila Fluxus: Magazines, Manifestos, Multum in parvo. Maci­unas je namjeravao objavljivati eseje o raznim i različitim područjima, gdje su uz nihilizam, letrizam, anarhizam bili uključeni i električna glazba te slikarstvo. U prvom manifestu »fluxusa« čitamo namjeru te grupe: »…očistiti svijet od građanske bolesti« te uskoro zatim »očistiti svijet od mrtve umjetnosti, od imitacije, od izvještačene umjetnosti, od apstraktne umjetnosti, od iluzionističke umjetnosti, od matematičke umjetnosti, – OČISTITI SVIJET OD ‘SVEEUROPSTVA’« (»Purge the world of bourgeois sickness… PURGE the world of dead art, imitation, artificial art, illusionistic art, mathematical art, – PURGE THE WORLD OF ‘EUROPANISM’«). Nakon šest redovitih brojeva časopis najprije počinje izlaziti tromjesečno. Kako se to i drugim časopisima događa, i Fluxus se veoma udaljio od početnih radikalnih namjera i pretvorio se u ne baš zanimljive antologije.

»Supkulturni pokret punk« (mogao bi se taj pojam na hrvatskom označiti kao »koještarija«) ne ograničava se samo na »rock bendove« nego zahvaća i likovne umjetnosti, kazalište, stripove… Po samim »punkerskim« nazivima može se prepoznati i svrha pojedinih skupina: »Search & Destroy«, »No Cure«, »Cometbus«… S dadaizmom »punk« povezuje nastojanje prekida sa svim oblicima tradicionalnih umjetnosti koje otuđuju čovjeka i društvo.

Kao i »situacionisti« i »punkeri« su najčešće nastupali u ime obespravljenih radnika, s kojima su imali zajedničko uglavnom to da su radnici morali iza njih čistiti nakupljeno smeće.

No svi ti pokreti nastali uglavnom u krugovima »beat generacije« pokazuju podosta zajedničkog s dadaizmom, s tim pokretom koji je u svoje vrijeme, tj. prije stotinu godina, značio zaista nov i radikalan korak naprijed.