A onda je Marina krenula punom parom....

Marina Vujčić debitirala je u književnosti romanom Tuđi život (2010) i već je tada bilo jasno kako na tu profesoricu hrvatskoga jezika i lektoricu, danas agilnu urednicu u jednoj nakladničkoj kući, svakako valja obratiti pozornost, pa i više od toga. Roman koji je propitivao odnos stvarnosti i virtualne zbilje, identiteta u ‘pravom’ i internetskom životu, spojio je dvije stvari bez kojih se u romanu, zapravo, ne može – vještinu pripovijedanja i dobro osmišljenu fabulu. Marina Vujčić, tada, nije imala sreće s tajmingom koji bi joj dodijelio kontekst s kojim se postaje ‘vidljiviji’, recimo novi ženski književni val koji bi joj donio zajednička predstavljanja s kolegicama spisateljicama. No, njezin sljedeći roman A onda je Božo krenuo ispočetka (2014) bio je dokaz kako joj takvi konteksti zapravo uopće nisu potrebni jer joj je i sam napisani tekst posve dovoljna legitimacija. Božo koji je krenuo ispočetka, kao i sve knjige koje potpisuje ova autorica, bio je pravi odmor čitateljima domaće proze koji su se pomalo umorili od političke, društvene i socijalne kontekstualizacije kojom obiluje recentna prozna produkcija. Istina, književnost ne može i ne treba samo lebdjeti u zrakopraznom prostoru, ali Marina Vujčić i nije takva autorica. Njezin je Božo itekako ‘zbrinut’ i kontekstualiziran, prije svega egzistencijalističkim, univerzalnim statusom krize smisla, egzistencije, srednjih godina. Riječ je, naime, o 45-godišnjem diplomiranom filozofu kojeg skučenost male sredine, loš brak i profesionalna nerealiziranost nagna da učini ono o čemu smo slušali u formi urbanih legendi ili kratkih crtica iz crne kronike – jednoga dana ode po cigarete i više se nikada ne vrati u svoj život. Božo će se bez ikakvih najava, pozdrava, prtljage i planova ukrcati na vlak za Zagreb, s jasnom nakanom da počne ispočetka. Premda koncipiran kao egzistencijalistički antijunak, poduprt citatima filozofa (u rasponu od Sokrata do Nietzschea) u kojima pokušava pronaći logiku i potvrdu svojih životnih neuspjeha, s druge strane, Božo i roman kojem je on glavni lik ne razvijaju se u smjeru ‘teškog’ intelektualističkog romana s filozofskom potkom. Dapače, u tom primarno psihološkom romanu mnogo je duhovitih mjesta i prije svega dobrih pripovjednih rješenja, zbog čega Božo postaje poprilično ‘naš’ i razumljiv, a roman čitljiv i s iznimnom unutarnjom dinamikom.

Marina Vujčić, naime, majstorica je fabuliranja koja posve očito posjeduje ljubav prema tekstu i brigu za budućeg čitatelja koji će osjetiti kako njezina empatija nije rezervirana samo za likove nego i njihove konzumente. Marina Vujčić, dakako, ne želi nam pružiti zabavnu literaturu s kojom se lako identificirati, nego promisliti – možemo li pobjeći od samih sebe ako pobjegnemo od prošlosti, ne opterećujemo se budućnošću i odbacimo svu prtljagu koja nam se do malo prije činila nužnom? Bijeg od same sebe nije uspio ni glavnoj junakinji njezina sljedećeg romana Mogla sam to biti ja (2015), u kojem Marina Vujčić pripovjednoj kompetenciji, s kojom smo se već suočili u prethodnim naslovima, pridružuje nešto mnogo važnije i rjeđe, što je možda najtočnije nazvati – hrabrošću. Hrabrošću da se napiše roman u kojem su mnoge stvari vrlo osobne, toliko da su komotno mogle prerasti u ispovjednu autobiografsku prozu, ali je snaga pripovjedačkoga glasa tako jaka da je sve skupa naraslo u uvjerljivu fikciju, u kojoj ima mjesta za propitivanje mnogo čega, od samog žanra, preko mogućnosti literarizacije života, istine i fikcije, do eksperimentiranja s pripovjednim glasovima, likovima, autorstvom. Psihijatrijska ordinacija Laure Herman mjesto je na kojem se otkrivaju priče pacijentica, a razotkrivanja pacijentica odvijaju se istovremeno s onim Laurinim, jer njezine dionice nisu terapeutske i postupno prerastaju u oslobađanje njezinih prešućenih tjeskoba, u istom procesu kakav se događa pacijenticama. Pisani iskaz neimenovane pacijentice središnji je dio romana koji funkcionira gotovo kao roman u romanu. To je dio u kojem će oni ‘znaju više’ prepoznati ispovjedni glas same autorice, hrabrost razotkrivanja i svođenja računa s prošlošću, no to ‘predznanje’ nije nikakav preduvjet da bi se osjetila razarajuća snaga ove priče u kojoj su sublimirani fragmenti odrastanja, obiteljskih odnosa (prije svega odnosa kćeri i oca), ljubavi, braka, roditeljstva, bolesti i smrti, ali i oni koji propituju i promišljaju ulogu riječi, pisanja, književnosti. Ono što Marina Vujčić uspijeva u ovom nevjerojatno snažnom romanu jest istovremeno biti bolno iskrena i profesionalna prema vlastitom tekstu, biti ona, ali i sve one koje je mogla biti. Više je načina na koji se ovaj roman može čitati i u tome i jest njegova veličina koja uvelike nadmašuje gabarite jednog intimističkog romana. To doista jest i ‘ženski’ roman u kojem su zabilježena razočarenja, traume, strahovi, samoće, krivnje, očekivanja i frustracije »vlastite sobe«, ali i roman koji duboko vjeruje u to kako riječi mogu biti najbolji prijatelji s kojima se odlazi u krevet, vjeruje u terapiju pisanjem i priču koja može biti istinitija od istine same.

Marina Vujčić

Iste godine, u kasnu jesen, Marina Vujčić će kvalitetu svoje proze iskušati i na anonimnom natječaju nakladničke kuće VBZ za najbolji neobjavljeni roman i – pobijediti. Tako je objavljen Susjed, po autoričinim riječima pisan u žanru »stubišnog trilera«, u kojem glavna junakinja ima trideset i sedam godina, radi posao koji je baš ne oduševljava, prokockala je jednu dužu ljubavnu vezu zbog čega ne stoji najbolje s odnosima u svojoj obitelji, podstanarka je s tipičnim egzistencijalnim problemima, živi sama i kao i Božo iz drugog autoričina romana – krenula bi ispočetka. No, tu počinje patologija. Katarina Bauković, jedna od onih ‘nevidljivih cura’ iz susjedstva kakve svakodnevno susrećemo na stubištu, pronalazi objekt svoje opsesije, susjeda s kojim u životu nije progovorila ni riječi više od pozdrava. No, i to joj je bilo posve dovoljno da stvori svoj paralelni, izmišljeni svijet, pa nezadovoljna svojim uđe u nečiji tuđi život u kojem ona i susjed, kojem ne zna čak ni ime, igraju glavnu rolu neke izmaštane ljubavne priče koja se ne odvija nigdje drugdje osim u njezinoj glavi. U romanu koji se uglavnom zbiva na stubištu i iza poluspuštenih roleta čitatelj je uvučen u dinamičnu i dramatičnu fabulu koja je istovremeno napeta, tragična, ali i nevjerojatno duhovita. Upravo je humor, u rasponu od autohumora do crnoga humora, jedan od važnih aspekata romana u kojem su vrlo pomno, ali iz druge, gotovo filmske vizure, dodirnute brojne teme tipičnih urbanih paranoja današnjeg čovjeka. Otuđenost i samoća, naime, dovode do čežnje za nekim drugim životom u kojem je sve onako kako nam serviraju medijski posredovane slike sretnih parova i obitelji. Lažni život iz reklama postaje idealom i ciljem, sredstva da se do njega dođe mogu biti i potpuna patologija, kao u Katarininu slučaju, jer će ona u svojoj priči moći biti sve ono što nije – špijunka i voljena žena, dobra domaćica, ali i posve rastrojena psihopatica fokusirana još samo na objekt opsesije. Čitatelj će tako biti uvučen u mrežu duhovitog ludila čija gradacija ima i svoje jezovite momente. Atmosfera romana razvijat će se od benigne i duhovite do patološke i potencijalno opasne, a istovremeno s njom razvijat će se i portret glavne junakinje, registar njezinih emocija i kontekstualizacija okolnosti koje su je dovele do trenutka kad za nju više ne postoji ništa osim fikcije. U ležernoj i vrlo napetoj priči iz ‘običnog’ susjedstva prepleten je vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čiji se elementi koriste i iznevjeruju, a naglasak je na privatnim i kolektivnim patologijama zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču i svoj život. Ima nešto od izmišljanja života i u eksperimentu četveroručnog pisanja u koji se Marina Vujčić upustila sa svojim kolegom Ivicom Ivaniševićem u Otpusnom pismu (2016), epistolarnom romanu koji započinje kao priča o konačno u virtualnom svijetu pronađenim davnim ljubavnicima među kojima su mnoge stvari ostale nerazriješene punih tridesetak godina. No, onda se dogodi ono zbog čega ovaj roman daleko nadmašuje gabarite epistolarnog ljubića kakvim se na početku, namjerno i s razlogom, činio. U njihovoj se komunikaciji pojavljuje treća osoba, pisma više nisu pravolinijsko kretanje prema obnovljenom ljubavnom odnosu, u njihovu intimu se upleću i neke informacije koje nadilaze njihovu ljubavnu priču. Na kraju nas četiri spisateljske ruke vode putevima ne samo iznevjerenog žanra, iznevjerenih očekivanja ljubavnog romana, nego i potpunog zamućivanja istine i laži nečijeg identiteta.

Koliko se može prosuditi iz ulomka kojim ova vrijedna autorica predstavlja svoju prozu u nastajanju, roman radnog naslova Ispod kože, više uopće ne treba naglašavati umijeće Marinina pripovijedanja, njezinu suverenost u izboru pripovjednih tehnika, mogućnost da ležerno i jednostavno ispripovijeda priče koje djeluju kao da su se dogodile tu pokraj nas, u susjedstvu, a istovremeno su dovoljno literarne da ih čitamo kao dobru fikciju. U slučaju Marine Vujčić to smo već apsolvirali recepcijom njezine dosadašnje proze. Gospođu Vinter i gospodina Bauera, koje su »spojila leđa«, udovca željnog ljudskog dodira i bliskosti i ženu kojoj je potrebna dodatna zarada, spojit će jedan oglas i jedan trenutak u kojem se skupilo hrabrosti za rizik, a možemo samo nagađati dokle će ih sve to odvesti. I oni na neki način pokušavaju početi ispočetka, u nečijem tuđem životu, susjednom, razmišljajući, kao svi mi, kako su u nekim drugim situacijama i na drugim mjestima mogli biti baš oni. No, ono što fascinira kod ove autorice je sposobnost da u svakom romanu progovori drukčijim glasom, da ne reciklira teme koje su jednom ‘uspjele’, isprobava i neke nove žanrovske mogućnosti, zbog čega svaka njena nova knjiga doista djeluje ‘novo’ i iznenađujuće. »Koliko samo ima ljudi koji trebaju dodir«, zapisuje na jednom mjestu u ulomku svoga novog romana Marina Vujčić i ne znam je li pri tome svjesna koliko ima ljudi koji trebaju njezine knjige, baš ovakve kakve ona piše.