Slovo na ispraćaju na Mirogoju

Slobodan Novak često je iz Zagreba odlazio na Rab. Danas smo se okupili da ga na njegov Otok ispratimo za­uvijek. Činimo to s punom sviješću o simbolici toga posljednjeg putovanja. Ta je simbolika višestruka.

Ponajprije, veliki je pisac i živio između Zagreba i Raba; u Zagrebu je stanovao i radio, a Rab mu je bio pravi dom i mjesto gdje se najbolje osjećao, a ujedno i prizorište većine njegovih djela. Zato je ova plovidba u skladu i s njegovim životom i s njegovim djelom.

Nadalje, simbolika je i u tome što je smrt i inače odlazak, a Novak sad od nas odlazi i doslovno, jer teže ćemo moći posjetiti njegov grob, te ćemo zbog toga njegovu odsutnost još jače osjećati. Osjećat ćemo je zato što njegovom smrću završava jedna epoha, odlazi u povijest ono što je u književnosti stvorila njegova generacija, zaključuje se hrvatski modernizam. A Novakovo djelo i on kao čovjek najdostojniji su reprezentanti toga razdoblja.

Djelo će, doduše, i dalje ostati s nama, ali neće biti njegova tvorca da to djelo brani, pa i da ga tumači: do sada smo o značenju tih sjajnih tekstova mogli pitati samoga Novaka, sad to više ne možemo. Njegov snažni i složeni opus morat ćemo tumačiti sami, i samo će naša krivnja biti ako to ne budemo činili umno i kreativno, onako kako ta literatura zaslužuje.

Ali, koliko god da cijenimo njegovo djelo, podjednako će nam nedostajati i Slobodan Novak kao osoba. On nije često istupao u medijima, a u javne prijepore miješao se samo onda kad ne bi mogao izdržati a da to ne učini; ali, i kad je šutio, mi smo znali da je on tu, da promatra, da zaključuje, da pamti i da stvara neki sud o nama i o onome što radimo. Bojim se da ćemo sada, kad njega više nema – kad odlazi od nas na svoj otok i u svoj mir – misliti manje jasno i pisati manje dobro nego onda kad smo znali da će nas on vidjeti i čuti.

I, u tome je još jedan aspekt simbolike ovoga rastanka: Slobodan Novak svojim životom i djelom pokazuje da su u neka ne tako davna vremena uistinu postojali moralni i intelektualni autoriteti i da je to bilo dobro; on je vjerojatno jedan od posljednjih među takvim autoritetima. Ili, da se poslužim metaforom iz njegova djela: prva Novakova zapažena knjiga zvala se Izgubljeni zavičaj, a govorila je, naravno, o Rabu. Za većinu nas koji smo se ovdje okupili djelo Slobodana Novaka upravo je literarni i intelektualni zavičaj. Dobro je jedino to što se taj zavičaj nikada ne može izgubiti.

Kao što, uostalom, ni sam Novak nije uistinu izgubio svoj zavičaj: poslije, kad je knjiga već postala literarni događaj, on je taj zavičaj ponovo našao, i to zauvijek. I zato ga u ovom času ispraćamo da u zemlji toga zavičaja zauvijek otpočine.