Slobodan Novak i hrvatska šutnja

Njegove asocijacije vrve kao mravi i »posluju revno« oko uginulih ideja; njegove se metafore otimaju za mjesto u rečenici. Ali ta narativna raskoš, to obilje beskrajnih mogućnosti komparacija, zajedljivih tropa, izvrgnutih figura i svega onog već uočenog i proučenog instrumentarija školske poetike, u Novaka ima i svoju superiornu, rekao bih mudru izbirljivost i askezu prokušanog skeptika.[...] U Novaka nema vakuuma u rečenici, onih mučnih praznina u kojima izdišu izmorene riječi.

Ranko Marinković

U europskoj svijesti »pravi teatar« započinje tek onda kad glumac pred gledateljima – progovori (Richard Wagner). Akter mora progovoriti da bi se kao egzistencija konstituirao... premda nasuprot tom sigurnom recipijentskom uporištu stoji talog povijesnog i suvremenog iskustva: znanje o scenskom primatu mimike i maske nad govorom, žive prisutnosti glumca nad »mrtvom« riječju, vidljivost izvornoga »homo ludensa« što ne traži povišeni pozornički govor kako bi (p)ostao »homo sapiens«.

Glas koji čuva šutnju

Možda je »naslijeđena predrasuda« te vrste razlogom višedesetljetnoga prešućivanja u suvremenoj hrvatskoj znanosti odnosno kritici golema i »jakoga« proznog opusa ovoga ljeta nažalost preminula klasika suvremene hrvatske književnosti, akademika Slobodana Novaka (Split, 3. studenoga 1924 – Zagreb, 25. srpnja 2016). Taj se opus u njegovu više od sedamdeset godina dugom »govorenju«, od prvih ratnih izrezaka zidnih novina, od tekstova u »Studentskom listu«, od Dva ratna konja s opremom iz 1946... pa sve do Hlapa 1986., Svih mojih univerzijada 1987., i do 1988. objavljenog fragmenta romana »iz piščeve bilježnice« ostavljao nekako »sa strane«. Ni kratka proza (Badessa madre Antonia), ni novelistika (Dalje treba misliti, Živjeti za našu stvar), ni kratki roman (Izgubljeni zavičaj), ni tzv. putopisna, a zapravo asocijativna proza (Izvanbrodski dnevnik), ni najdulji Novakov, antologijski hrvatski roman (Mirisi, zlato i tamjan) nisu bili, osim rijetkih iznimaka (npr. Tonko Maroević, Igor Mandić, Veselko Tenžera), eksplicirani adekvatno njihovu »nagovoru«. Možda je tomu kriva nemogućnost njihova razvrstavanja u uredno poredane ladice »proze u trapericama«, »teško i lakočitljive trivijalizacije književnosti«, »intelektualno literarizirane marinkovićevske proze«, »’povijesnog’ araličinskog romana«, »egzistencijalističkog pripovjednog tkiva«, »polovne ili polovnjačke prozaistike«, »manirističke književnosti«... a možda je uzrok i u nečemu drugome, u nečemu što se vrijednosno pozitivno prihvaća, ali prešutno sporazumno ne objašnjava i ne dira – poput dvostruko uokvirene samo­spoznajne slike (naše) egzistencije zatečene uhvaćenošću u zrcalu antikvarijatova (Ecova) izloga. Nakon proglašenja hrvatske samostalnosti i ostvarenja hrvatske državnosti na Novakovu se prozu počelo »drukčije i otvorenije« gledati, pojavile su se nove studije, temati i promišljanja, ali je ipak u središtu ostala svojevrsna šutnja, poznata i tipična hrvatska šutnja, ovaj put obvijena oko Novakova opusa, i novakovska šutnja. Pogled na izvanserijski snažno stvaralačko djelo razgrnuo se objavljivanjem Novakovih djela u 21. stoljeću, kad je Matica hrvatska u Zagrebu u osam svezaka od 2009. do 2011. izdala Sabrana djela iznimno lucidna i neuništiva klasika hrvatske književnosti Slobodana Novaka pod uredničkim vodstvom Tonka Maroevića, Antuna Paveškovića, Davora Velnića i Igora Zidića i nakladničkim Igora Zidića.

Premda mudro (dvostruko, dvoznačno, ironično, dvosmisleno) promišlja (rekonstrukcija je istine nemoguća – nemoguće je sagledati što bi bilo jučer u ceremonijalu rehabilitacije kao statist, u zatvorenoj sceni kao prigušivač zvuka, kao markacija, kao akustična zavjesa^[1]), Novakovo šutljivo prozno i književno tkivo, kao svi dobri slušači, nudi ulaz (izlaz); podmeće nam sebe (»prazan kaput«) kako bismo prihvatili ulogu aktivne osobe, djelatne dramske osobe u autorovoj »drami šutnje«. Prethodno poremetivši granice fikcije i stvarnosti, postavši izvorni »antidiskurs«, dodjeljuje nam tako najtežu ulogu: oglasiti šutnju, pronaći ključ za izlazak iz »tamnice jezika«^[2], progovoriti majstoru (tko govori majstoru^[3], u ime kojih komunikacijskih pretpostavki?). Novakovo prozno i cjelokupno književno djelo nudi nam, dakle, egzistencijalno najbremenitiju ulogu: osmisliti zamuklu i krutu komunikaciju. Ako nam to ne uspije ni nakon odlaska kanonskoga hrvatskog autora egzistencijalne i egzistencijalističke, a prije svega potpuno inovativne i duboke, misaone i iskustveno snažne književnosti sa životne scene, barem ili premda, na »fenomenološki reduciranoj pozornici«, ako nam ne uspije spojiti smisao i govor u označavajuću prisutnost, onda ćemo ipak moći biti sigurni u jedno: Novakov prozni govor uvijek će biti glas koji čuva šutnju^[4]. Pa makar to bila šutnja samo jednog – ali našeg! vremena / Vremena.

Sidrišta i pozornice Novakova djela

U svesku prvom Novakovih Sabranih djela, objavljenom 2011. godine, naslovljenom Glasnice u oluji, koji započinje lucidnim predgovorom Tonka Maroevića Nesmiljeno, a s podsmijehom (Pristrani pristup književnom djelu Slobodana Novaka), na 342 stranice tiskani su Novakovi tekstovi koje povezuje pozornica egzistencijalne dvojbe razapeta između »ja« i rata i ideologije, s cjelinama Pjesme, Silentium i Velebitske vatre. Pjesnički opus Slobodana Novaka dotad je široj javnosti bio najmanje poznat, a stručno čitateljstvo dijelove je Novakovih Pjesama moglo čitati u časopisima, u zbirci Glasnice u oluji 1950., u cjelini Iza lukobrana, 1953., u knjizi trojice autora Pjesme (skupa s pjesničkim cjelinama Nikole Milićevića i Vlatka Pavletića). U knjizi je objavljena ukupno 51 pjesma, uključujući i nekoliko dotad netiskanih. Trgovina umjetnina naslov je pjesmotvorbe nastajale od 1945. do 2000. koja ocrtava sidrišta cjelokupnog Novakova stvaralaštva: mediteransku školjku, portret vječnoga dječaka, »starčića finih manira« koji gleda odlazak jedne ili dolazak druge umjetnine, uza žanr-slike smjenā umjetničkih i životnih paradigmi. Pjesma Tremuntâna, iz 1946./1947., na rapskoj čakavštini, simboličan dijalog Kate i Rože iz mikropozornice pretvara u makro­scenu Novakove estetike i poetike: zauzeće područja – ljudska sloboda Novakova stvaralaštva. Objavljuju se i prozni fragmenti Silentium, nastajali od 1949. do 1953. godine, s pozornicom autorova djetinjstva na Otoku i života u sjemeništu, u prvoosobnoj pripovjednoj perspektivi na više od 110 stranica nikad dovršena romana. Tiskan je i Novakov prvi, nikad ekraniziran filmski scenarij Velebitske vatre iz 1947., alegorijska satira (između dvaju ribarskih ulova). Izgubljen je Novakov filmski scenarij Žedni car iz 1967., prema kojem je snimljen igrani film Palma među palmama. Nisu otisnuti scenariji u suautorstvu za filmove Izgubljeni zavičaj i Kamenita vrata te Školjka šumi. Čitatelj prvoga sveska može na kraju knjige zaviriti i u impresivnu Bibliografiju djelā Slobodana Novaka, od 1946. do 2010., na čak 29 stranica, koja demantira nekad izrečene teze o relativno slabo plodnome hrvatskome klasiku, i u Važniju literaturu o Slobodanu Novaku na 17 stranica.

U drugom svesku počinje se otvarati sva zagonetnost i slojevitost Novakove proze. Čitači Novakove proze postaju sudionici, acteuri, akteri zbivanja proze. U svojoj knjizi Le Comèdien desicarné^[5] Louis Jouvet razlikuje dvije vrste glumaca: romantični, dionizijski le comèdien odvaja se od razumnoga, apolonijskoga acteura. Suvremeni psihodramatisti produbljuju tu podjelu: njima je Glumac »onaj koji pušta da ga neka osoba nastanjuje«, a Sudionik »onaj koji nastanjuje osobu«. Suvremeno kazalište pretpostavlja sudionika, acteura, i u glumcu i u gledatelju. Čini se da je dubinsko jezgreno tijelo Novakove proze život u kojem se »stvarnim« pokazuje samo prozno zbivajuće »ja«. Svi su drugi likovi/osobe svojevrsni simboli života povezani s biblijskim, mitološkim i znanstvenim i enciklopedijskim konotacijama i denotacijama (indikativna su i njihova imena: Mali, Draga, Stric, Sin, Madona, Magistar, Sirena, Marija...), to »nerealniji« što je život pripovjednog (zbivajućeg) »ja« duži, iskustveniji, više simboličan: usporedno s evolucijom Novakove proze »od rođenja do smrti« ovaj svijet likova »iracionalnog postojanja« postaje sve znakovitiji, šifriraniji. Dok se u početku zbivanja Novakove proze činilo da likovi žive u »racionalnoj ezgistenciji«, u istom »životnom sloju« sa zbivajućim pripovjednim »ja«, zrelija faza Novakova proznoga života kao da odvaja svijet racionalnih i iracionalnih egzistencija (npr. u romanu Mirisi, zlato i tamjan »racionalni životni sloj« sadašnje protagonistove društvenosti/nedruštvenosti i »iracionalni sloj« »biblijske« Madone ili »mitskog« djetinjstva), da bi »stariji« novakovski prozni život bio obilježen stapanjem racionalnoga tekstnog »ja« s izvantekstnom atmosferom »zbivajućih ’ja’« iracionalnog života. Zbivajuće »ja« ulazi u »život« nezbivajućih ispripovijedanih »ja«, u život simbola. Kako su ti simboli u Novakovoj prozi projekcije životnog »ja«, oni nisu mrtvi, »alegorijski« simboli, nego doživljeni, iskustveni, zato iznimno »živi« simboli. Kad u »starijem« (nama bližem) životu novakovsko »ja« počne ulaziti u život iracionalnog, ono ulazi s onu stranu života. Istodobno, ono preokreće i pogled u cjelokupnu Novakovu prozu. Naime, do trenutka izravnog ulaska u onostrano (hinjeno shizofreno »ja« Izvanbrodskog dnevnika) ova je proza bila uglavnom interpretirana kao »klasična« realističko-simbolistička pripovjedna proza^[6]. Međutim, danas bi njezino interpretirano značenje trebalo dovesti u pitanje uočavanjem kretanja zrcala u Novakovoj prozi i određivanjem njegova tekstna (fenomenska) obličja te vrste tekstnog okvira. Takvim mijenjanjem motrišta promijenio bi se i određujući predznak Novakovih proznih tvorevina. Ako bi se čitatelj prometnuo u gledatelja, racionalno pripovjedno »ja« u redatelja, a iracionalno pripovjedno »ja« (ili iracionalna pripovjedna zbivajuća »ja«) u glumca (glumce), Novakovu prozu trebalo bi promatrati kao simboličku scenu, kao fenomenološku pozornicu, kao psihodramu, a napokon i kao sociodramu niza psihodrama. Promaknuća tekstnih zrcala određivala bi njezinu bitnu kvalitetu i kretanje od simboličnosti do fenomenološkoga/fenomenskog očitovanja, odnosno od ili do psihodramatičnosti.

Onkraj ludila života

U suvremenoj psihodrami ogleda se i simbol i fenomen i ljudska psiha: tako je i Novakova kasnije napisana proza psihodramatski prijelom ranije napisane simboličke i fenomenološke/fenomenske drame, zato egzistencijalno »najopasnija« i najteže protumačljiva. U naševremenoj psihodrami dolazi do ukidanja granice između gledatelja i glumca, koja na »zajedničkom podiju« zaokuplja zajedništvo »suspenzirana bitka«. Ovovremena je psihodrama teatar izjednačen s »bezgraničnim svijetom«. Kako i »bezgranični svijet«, kao i »svaki drugi svijet«, traži rješenje egzistencijalnih pitanja ili problema i sudjeluje u egzistencijalnoj napetosti opstanka (Vladan Švacov), a na tome i to radi i »bezgranični svijet« Novakove psihodrame, nužno je pronaći mjesto s kojega bi se Novakov životni tekst motrio onkraj »ludila života«, onkraj snovita sjećanja, onkraj pamćenja života, mjesto koje bi bilo analitičko utočište iz kojeg i s kojeg bi se svijet sagledavao racionalno a da se u njemu ne sudjeluje odnosno da ga se ne živi.

Čitanje Sabranih djela Slobodana Novaka za čitatelja koji se prvi put s njima suočava, a i za nas koji Novakova djela čitamo cijeli svoj život, postaje traženje smisla. Drama je umjetnost u kojoj se subjekt pisanja / govorenja / prikazivanja svijeta nikad ne vidi izravno i u kojoj se njegov diskurs nikad ne čuje neposredno, u kojoj se »ja« ne imenuje ni izravno ni eksplicitno. Možda je upravo zato Novakovo prozno a kazivajuće »ja« bez imena, a njegov jezik raspoređen u govorima »ja« likova. Jesu li pisac (autor) i jezik putokazi prema »analitičkom utočištu« Novakova svijeta?

Svezak drugi, objavljen 2009., na 444 stranice prostire opsežnu knjigu naslovljenu Izgubljeni zavičaj, koja obuhvaća antologijske proze Izgubljeni zavičaj, Dolutali metak, Izvanbrodski dnevnik i Pristajanje, proze koje putuju s autorom kao brodovi i »sidraju se« na značenjski i egzistencijalno višeslojevitu Otoku u potrazi za zavičajnošću. Svaki je Novakov tekst svijet, život, sudbina. Kao što se jedan život nastavlja u drugom, jedna sudbina određuje drugu, a jedan svijet objašnjava u drugom i novom/novim, tako i svaki Novakov tekst »radi na zajedništvu« prethodnih, sintetizira ih, određuje sudbinom, interpretira. Zato je svaki Novakov tekst zrcalni odraz prethodnog, njegova sintetizirajuća jeka, sjenovita preobražavajuća (se) prepoznatljivost Drugog i Novog.

Godina 1971. i stradanja hrvatskih intelektualaca

Četverostavačni arhetipski Izgubljeni zavičaj iz 1954./1955., Novakov kratki roman, njegovo prvo uknjiženo prozno djelo, otvara pozornicu otoka (Novakov Rab) kao zavičaja i jezika u trenutku prepleta sadašnjosti i prošlosti. Četiri godišnja doba alegoriziraju protagonistovo životno putovanje od dječaštva do zrelosti u okružju Drugoga svjetskoga rata. U prvome poglavlju, u kasno proljeće, neimenovani dječak, »mali«, ispraćen tetom – tetkom Madom, odlazi sa stricem, kontesom i kontesicom Ines barkom na imanje gdje šišaju ovce. U drugome poglavlju, ljeti, u isto doba noći/dana, mali pripovjedač odlazi sa stricem i ribarima u ribolov na tune. U trećem poglavlju, ujesen, mali i stric odlaze u berbu grožđa, podcrtavajući snažan mediteranski Novakov kontekst. U četvrtome, zimi, pripovijeda se o pečenju rakije. Novakovska Vivaldijeva Četiri godišnja doba usporediva su i s arhetipskom strukturom književnih i životnih žanrova i modusa od pastorale i komedije do tragedije i ironije. U petome poglavlju, tj. činu ove drame odrastanja i spoznaje ukida se dječja perspektiva, a kodirani kurzivni završetci pretapaju se u završnicu odrasloga pripovjedača-protagonista koji je brodom »izvan sezone«, »nakon svih godišnjih doba«, došao na Otok, što mu je nekad bio zavičajem, pred kuću svoga djetinjstva, da bi stričevu sluškinju Madu, »posvojče« kao što je bio i sam, iako je uživao povlastice sina, prebačenu u drugu kuću – drugu moguću kazališnu egzistencijalnu kutiju, u otočkom amfiteatru, pitao kako su mu u krevetu ubili strica i da bi se rastao od svoje otočke idile, od svoje dječje i ratne prošlosti prije odlaska na studij i novoga odlaska brodom s Otoka na Kopno, s amfiteatralne pozornice antičke savršenosti u baroknu kutiju iluzije. Pozorničko je razdvojeno putovanje poslije blizanački odzrcaljeno u trostavačnu kratkome romanu Izvanbrodskom dnevniku – tri putovanja: fiktivnim shizofrenim diskursom pokazuje se alegorija hrvatske društvene stvarnosti predvođene istim Vođom, ovaj put u kontekstu događanja 1971. i političkih stradanja hrvatskih intelektualaca. Početkom sedamdesetih, nakon Tvrdoga grada i romana Mirisi, zlato i tamjan, Novak piše Izvanbrodski dnevnik (objavljen 1976), već u naslovu vidljivu repliku i parafrazu Izgubljenoga zavičaja, snažnu satiru na Titov režim, podijeljenu u »tri putovanja« (Jednosmjerno more, Školjka šumi, Nekropola), u kojem/kojoj odrasli »mali« / Mali ponovno poduzima još jednu vergilijansku plovidbu, putovanje s Kopna na Otok i s Otoka na Kopno u uzaludnu traženju zavičaja (ovaj put bez i broda i zapovjednika). Novakov pripovjedni subjekt ovim je genijalnim romanima na pozornici svijesti i savjesti postao snažnim objektivnim korelativom naše zbilje i stvarnosti, hrvatskoga prostora i vremena, konkretizacija i metaforizacija »izgubljenoga zavičaja pripovijedanja«.

Zakrivljeni život

Ta se zabranjena i prešućena knjiga, drugi, hinjeno shizofreni blizanac, retroaktivno odzrcaljuje u prozi Dolutali metak, prepravljenoj nakon političke recenzije, objavljenoj u knjizi Tvrdi grad, Zagreb, 1961., knjizi na 356 stranica strukturiranoj kao unutarnji Grad-teatar, ključnim pitanjem o krivnji i žrtvi, pa se kratke romaneskne forme ponovno zrcalno ulijevaju u sintezu Pristajanje, prvi put spomenutu 1988., roman tiskan 2005., uokviren morskim strujama i brodskim kapetanovim / zapovjednikovim /pomorčevim uplovljenjem, što u sebi hvata dubine, zaljeve i otoke Izgubljenoga zavičaja i Mirisa, zlata i tamjana, autorova i naših života. U suvremenoj psihodrami ogleda se i simbol i fenomen i psiha. Tako je i Novakova kasnije napisana proza psihodramatski prijelom ranije napisane simboličke i fenomenološke/fenomenske drame.

Iz otočke prostorne zakrivljenosti u trećem svesku, objavljenom 2009., na 492 stranice, ulazimo u opsežnu knjigu Zakrivljeno vrijeme, s podnaslovom Dramski dijalozi, koja uključuje radiodramske tekstove Ispovijed koju niste zavrijedili, Strašno je znati, Majstore, kako vam je ime?, Zakrivljeni prostor, Redukcija, Zakrivljeno vrijeme, Samotnik, Impromptu i Crvena razdjelnica te dramu u dva čina Trofej, nastalu prema ideji Stjepana Perovića (prema njezinu je drugom činu autor priredio tekst, u Sabranim djelima neotisnut, za istoimenu televizijsku dramu), i tekst Hlap, autorovu radijsku adaptaciju istoimene vlastite novele, predstavljajući Novaka kao majstora ozvukovljenja tišine i samoće u često autoironičnom i dubinskom dijalogu s vremenom koje zakrivljuje život ne dajući mu mirno teći.

U sintetizirajućoj prozi Hlap, tiskanoj 1986. godine^[7] (nakon Hlapa tiskana je »nova« Badessa madre Antonia, novi početak života Novakove proze), u jednome od najznakovitijih, najmnogoznačajnijih, najživotnijih, najmudrijih, najautopoetičnijih i najautoreferentnijih Novakovih tekstova, pronalazi se mjesto koje onkraj prije spomenuta »ludila života« motri svijet, točka koja je racionalno objasnidbeno utočište Novakove proze što na njezin život gleda rasterećeno (od) egzistencijalne napetosti opstanka... mudro se smiješeći i ironizirajući život-svijet. U Hlapu se nalazi to utočište – smrt. Pri završetku teksta stoji: »A ja sam odselio onkraj zrcala grobne ploče, kao duh« (Novak, 1986., 227). Na početku Hlapa »ja« se nakon petsto godina penje ljestvama na zidinu koja ograđuje njegov vrt. Kad silazi s ljestava na završetku proze, vrata tvrđave koja su izvana ogrebana i zarezana iznutra su zakračunata: »ja« ne može ući u nedirnuti svijet tvrđave, ne može dokučiti srp i škare što bačeni s ljestava leže u travi. Zato će »nasilno, s bukom i treskom« prodrijeti u »svoju staru krletku«. Na samu završetku Hlapa, kao na grobnoj ploči, zapisano je: »Rab, kolovoz 1984« (Novak, 1986., 227). Posljednja je riječ Hlapa »slobodan«. Prva je podnaslovna hlapna riječ ime Slobodan (Novak). Nije li navedeni datum zapravo rođenje novoga hlapa – Slobodana (Novaka)?

Na začetku Hlapa kao da se nalazi zrcalo (zrcalno oko, ogledalne naočale) koje tekst prelama u dva smjera: u smjeru govora i u smjeru pogleda, odnosno (oko je odsjaj misli) mišljenja. To »ogledalo« ozrcaljuje zato hrvatski književni jezik (prije petsto godina objavljeno je prvo glagoljsko otisnuće). A u njemu su, iznova, uzrcaljeni i naša kultura i naše društvo i naš svijet. Pogled odzrcaljuje Novakovu prozu i Novakov život, naše zajedničko iskustvo. S obzirom na to da pogled u zrcalu nije tjelesan, pred nama, na Novakovoj pozornici, promiču sjene i lica projicirana na zidini redateljeva »unutarnjega teatra«. Ali, onostrani redatelj, božanski stvoritelj ili zemaljski vladalac, priječi gledatelju montiranje piščevih mozaikalnih kockica. Da bi preživio »trpnju svijeta«, da bi mogao razgovarati s gledateljem preobraženim u glumca-sudionika, redatelj se također mora pre­obraziti u glumca (hlapovo presvlačenje). Gledatelj/čitatelj koji ulazi u događanje Hlapa ubrzo, čitajući ovu i cijelu u njoj sadržanu Novakovu prozu, postaje svjestan da je ušao u povijest misli događajućeg/događajnog/dogođenog subjekta i naše, hrvatske kulture, jednako u psihodramu koliko u sociodramu i egzistencijalnu dramu.

U svezak četvrti ukoričena je knjiga Dalje treba misliti, s podnaslovom Kratke proze, objavljena 2009. godine: na 406 stranica objavljene su sve autorove novele, kratke priče i crtice tiskane u časopisima i knjigama, s djelomičnom dopunom ili izmjenom nekih naslova. Prozni tekst Šalabazanje Euromumijom objavljuje se prvi put. Budući da se Uredništvo u kronologiji tekstova odlučuje za biografsko-dramaturški pristup, povezujući vremensko određenje radnje i događanja s događanjima u autorovu životopisu, knjiga se otvara Ćuškom iz jezikoslovlja, filozofskom proznom dijaloškom groteskom potaknutom jednim pogrješnim naglaskom i »antiposlovičnim« spojem jezika i životne stvarnosti, zatvarajući se, nakon tiskanih pedesetak Novakovih bisera hrvatske i svjetske kratke proze kakvi su Badessa madre Antonia (obje inačice), Tvrdi grad, Južne misli, od gorkih grobljanskih do arhetipskih parabola, sarkastično-satiričnim tekstom ponovno povezanim s radijem, Grmljavina najavljuje posao i perspektivu.

Tekstna kulisa i brodski kronotop

Doživljujući verbalni zastor samo kao okular u dublju referencijalnost (referentnost), gledatelj/slušatelj/čitatelj zbacuje tekstnu kulisu želeći dodirnuti humanost. Međutim, humanost je »izokrenuta«, ne nalazi se u prostoru, ili ne samo u prostoru, kazivačeve egzistencije, ni u prostoru snovite onostranosti, ili ne samo u tom prostoru. Da bi se samoidentificirao, sudionik zbivanja morat će organizirati specifično događanje: ulaženje u prostor tekstne kulise, usmjerujući svoje kretanje »tekstnim napucima zbivanja u tekstu«.

Svezak peti iz 2009. na 228 stranica donosi knjigu Mirisi, zlato i tamjan, kanonski roman suvremene i hrvatske književnosti 20. stoljeća, sa zaključnom autorovom redakcijom nakon jedanaest prethodnih izdanja, snažnu alegoriju o Malome koji prolazi probleme s Madonom »između dviju stolica«, u obliku konkretne opstipacije prikazujući osamnaestodnevno i osamnaestogodišnje čišćenje – čistke ljudi i svijesti, od onih staljinističkih na Golome otoku do onih potkraj šezdesetih, i buđenja hrvatskoga jezika i Hrvatskoga proljeća. Briljantan roman hrvatske književnosti tiskan prvi put u cijelosti 1968., koji asocijativno njiše i umrežuje trostruki grop, uzao ili spoj biblijskih i katoličkih sa simbolima vremena političke okupacije duha slobode, uz Marinkovićev je Kiklop vrhunac hrvatske romaneskne i prozne književnosti 20. stoljeća, a prva bi rečenica (»Kroz prozor sam odaslao u noć sav onaj silan zadah što je prokuljao ovamo po prorezima oko tankih dvokrilnih vrata sobnih i onda nabujao u oblak grobnoga smrada koji guši«) trebala ući u antologije svjetske književnosti kao i ona iz Kafkine/a Preobrazbe/Preobražaja, a cjelokupan roman otvoriti antologijske prozne stranice svjetskih vrhunaca. Na prvoj, mimetičkoj razini, u ahitektonski vidljivu kazalištu fiktivne, lažne, nametnute zajedničke države problematizira se aktualna društvena stvarnost, dok se na drugoj, otočnoj i skrbničkoj, konstituira alegorijska priča – drama o otuđenju čovjeka nazbilj, o osamljenosti i osuđenosti na solilokvij i monolog. Osamnaest dana Pripovjedačeve osamljenosti, s mislima i u društvu sa ženom Dragom (u četiri poglavlja; u deset je Mali sam), u vrijeme od prije Božića do Sveta tri kralja, tumače vjerske blagdane kao kalendarsku parafrazu pripovjedačeve intimne povijesti. Protagonist, ironično nazvan Mali, sinteza je protagonista i kora/zbora s unutra izgovorenim iskustvom cijeloga naraštaja koji je prihvatio nametnutu utopiju, zapravo iluziju, pokušao srušiti tradiciju i povijest i zatim doživio bolno otrježnjenje i deziluziju. Unatoč religiji i vjeri, ideologija zarobljuje »maloga« protagonista, vlada njime kao omraženi redatelj kojemu se misaono aktivan glumac uzaludno suprotstavlja. Ideologija se promeće u glumca-zvijezdu kojemu je zajamčen status prvaka unatoč ostvarenoj ulozi. I određuje egzistenciju i protagonista i autora i spisatelja iako se svom snagom svoje unutarnje svijesti i savjesti suprotstavljaju, živeći vezani za Madonu (karikirani potomak slavnoga Markantuna Dominisa). Naslov romana pripija se kao naslov na kazališnu plakatu uz taj osamnaestodnevni ciklus, uza simboličnu ironičnu obojenost: Novak mu je bio dao naslov Između dvije stolice, i u ideološkom smislu, nositelja vlasti, i u opstipacijskom, »između dva smrada«, ali su mu sugerirali da ga promijeni pa su u središte, posve neočekivano za vrijeme nastanka, došla Tri kralja ili mudraca uz moguće asocijativno križište Camus – Sartre – Beckett, ali i Hemingway.

Novakovo se prozno seljenje na liniji Otok – Kopno – Otok i obratno umnogome dramatski osmišljava povezivanjem s Pupačićevim lirskim seljenjem od zavičajnih »stoljetnih grobišta« do »makrokozmičke vizije Zemlje« u traganju za izvorištem bitka (»krug spoznaje o jedinstvu povijesti, predanja i čovjeka«^[8]).

Svezak šesti objavljen je 2010. pod naslovom Protimbe i podnaslovom Prerađene i proširene Digresije, na 580 stranica predočujući 24 teksta o Novakovu vlastitu životu/životopisu i uporišnim egzistencijalnim točkama najčešće povezanima s proznim temama i fenomenima obrađenima u tzv. fikcijskom autorskom djelu. Iz naslova »životopisnih bilježaka« (Podrijetlo / djetinjstvo / mladost, U ratu protiv okupatora, Utočište u pobjedi / »slasti« mira, Prvi uzori, Časopisi i novine / iluzije i deziluzije, Opet na biološkim izvorima, Povratak u treći zavičaj, Po reljefu proze, Izgubljeni i pronađeni zavičaj, Na otvorenoj kazališnoj sceni / na kriptosceni / na platnu i zaslonu, Prosede, Kultura i jezična kultura, Sporenja, prijepori, Ukopan u tuđe rukopise, Per aspera ad ardua, O recepciji, O druženjima i prijateljstvima s piscima, O drugim umjetnostima, Pisac i vlast, Domovinski rat i hrvatski ratni zločin, O govoru mržnje i o ratnoj vlasti, Prigodna analiza očinskog ateizma, O amaterskome športu bez pehara i trofeja, Pregršt malih personalija) vidljivo je da Novak kao hrvatski intelektualac bez dlake na jeziku angažiranost izražava specifičnim i originalnim jezičnim sredstvima, stilom u kojem spaja jezičnu, književnu i životnu pozornicu. Navegavanje, plivanje i ronjenje tim tekstovima pravi je užitak zajedničkoga čitateljskoga i spisateljskoga plova na humorističnim, autoironičnim valovima društvene i vlastite svijesti i savjesti. Nastanak ove knjige, kako sam jednom prigodom zapisala, seže u vrijeme pripreme dokumentarnoga filma koji je o Slobodanu Novaku spremao Urania film, kad je trebalo pripremiti popratnu građu za film. Novak je izabrao Jelenu Hekman kao sugovornicu koja s njim 1998. snima razgovor namijenjen isključivo Eduardu Galiću, iz kojega bi se redatelju u tih »16 magnetofonskih kasetica« trebala ponuditi informacija ili dulji sinopsis. Nakon što je istoga ljeta filmska građa snimljena, a nikad montirana, prihvaća se ponuda izdavačke kuće Ex libris u vlasništvu Ivane Hekman da od tih razgovora nastane knjiga pa autor samostalno izabire polovicu od velikog broja pitanja i odgovora i povezuje ih kronološki u opsežan razgovor koji ta izdavačka kuća kao praizdanje objavljuje 2001. pod naslovom Digresije – razgovori s Jelenom Hek­man. U Nakladi Ljevak godine 2003., a u dogovoru s Jelenom Hekman, nastaje nova knjiga, naslovljena Protimbe, kao potpuno autorsko djelo, a ne u obliku razgovora, i koja je bitno izmijenjena i prerađena te nadopisana za jednu trećinu, kako objašnjava Uredništvo Sabranih djela u Napomeni. Ovo izdanje, naslovljeno Protimbe, još je dodatno u velikoj mjeri dopunjeno i konačno uobličeno. Kao opravdan i sukusni moto konačnim Protimbama stavljeni su stihovi Tina Ujevića: »Oko nas slutimo zamke i crna djela himbe, / jazove opasnosti iza života riječi. / Ni jedne misli ne dijelim bez protimbe.« Jazovi opasnosti u svakom su tekstu Slobodana Novaka glavni svjedoci izgovorena meštrova šapata i razgovora sa samim sobom i s drugima.

U Digresijama je vidljivo da su s majčine i očeve strane u Novakovoj obitelji bili glumci i da je mali Slobodan Novak zakoračio u kazalište kad je imao samo četiri i pol godine, došavši na praizvedbu Tijardovićeve operete Mala Floramye. Odmah nakon izlaska iz sjemeništa gledao je Zvonimira Rogoza na gostovanju kao Hamleta kako s bodežom uperenim u srce izgovara monolog »Biti ili ne biti«. Mladi je Novak u gledalištu gotovo cijeli Shakespeareov tekst znao napamet. Usuđujemo se reći da bi se cijelo Novakovo djelo moglo interpretirati u ključu spoja Tijardovićeve operete i Shakespareove »tragedije nad tragedijama«.

Ako Slobodan Novak u svom djelu prikazuje dijalog između gluposti i pameti, čini to tako da u zrcalu teksta sudara tjelesnu glupost s bestjelesnom pameti, izazivajući pri tome farsičnost, komičnost, humorističnost. Ali, ni to nije tako. Ono je »kao tako«, »kao da je tako«. Temeljni je Novakov »književni postupak« lucidno uspoređivanje. Zato ni »ja« nije duh koji seli, nego »kao duh« koji seli. Cijeli se Novakov svijet nalazi u tišini onostranosti, razotkriven kao iracionalan ili irealan racionalnom ironijom. Zato »nepostojeći«.

Svezak sedmi donosi 784 stranica opsežnu knjigu Sjetna rekapitulacija, sastavljenu od pet cjelina. Prva cjelina, Podlistci, zapisi (nastajali su od 1947. do 2008., a uvodni tekst iz 1989., Pristup, povezan je s izdanjem Djela Slobodana Novaka, sa VI. sveskom, Strašno je znati, Globus, Zagreb, 1990) naglašavaju paradokse u književnoj i društvenoj stvarnosti. Druga cjelina, Prijepori, sporenja (nastajali od 1950. do 2009) snažne, su, oštre i hrabre polemike o nepravednosti i nelogičnostima književne i kulturne svakodnevice. Treća cjelina, Ogledi, prikazi okupljaju sve dostupne tekstove objavljene u javnim glasilima i pročitane na radiju (od 1948. do 2006), od antologijskoga teksta o Dragutinu Tadijanoviću kao »pjesniku tišina« do pohvalna prikaza pjesničke zbirke Urušena obala Slavice Šišara. Četvrta cjelina, Neobjavljene recenzije (nastajale od 1965. do 2001) interne su recenzije pristigle izdavačima i dragocjeno svjedočenje o tadašnjem izdavaštvu i Novakovoj estetskoj prosudbi nekih ključnih djela hrvatske književnosti (Šegedinovih, Šoljanovih, Belanovih, Fabrijevih, Pavletićevih), napisani oštro, lucidno i minuciozno. Peta cjelina, Kazalište sastoji se većinom od prikaza kazališnih predstava od 1954. do 1958., najviše u splitskom Narodnom kazalištu (1957. i 1958) nakon što je Novak prestao biti ravnatelj toga teatra, ali se oštroumno i nježno dotiče i specifičnih fenomena scenske umjetnosti, npr. šaptača u kazalištu..

Svezak osmi, Izjašnjavanja, rasprostrt na 472 stranice, podijeljen je na tri cjeline: Razgovori; Izjave; Pisma, govori. U prvoj cjelini, Razgovori, donose se 34 u tisku objavljena razgovora koje je Slobodan Novak u više od pedeset godina, od 1955. do 2010., vodio s različitim sugovornicima o raznim fenomenima književnoga, kazališnoga i društvenoga života i stvarnosti te o pitanjima književnoga stvaranja. Zbog nemogućosti rekonstrukcije nisu tiskani razgovori s Novakom koji su emitirani uživo na radiju ili televiziji. U poglavlju Izjave objavljeni su piščevi odgovori na ankete i izjave o pojedinim društvenim pitanjima od 1952. do 2008., od izjave povodom smrti Ernesta Hemingwaya do neobjavljene izjave Vlatko Pavletić (Post mortem) iz 2007. U poglavlju Pisma, govori objavljuju se Novakova pisma upućena javnosti i ona »od općega značenja« i govori potaknuti pojedinim situacijama i prigodama, pa se mogu pratiti Novakovi hrabri i odlučni nastupi, od 1968., kad Nakon turneje po Istri piše Pismo Društvu književnika, do teksta iz 2010. Poštovani gosp. B. (nakon poziva na rabski okrugli stol o antifašizmu).

Svaki je svezak popraćen i odgovarajućom fotografijom Slobodana Novaka, životnom i dobnom suputnicom, na ovitku koji bojom podsjeća na patinu dobrih, starih knjiga kojima se rado vraćamo usuprot ili unatoč površnoj digitalnoj i virtualnoj stvarnosti.

Na kraju prvoga sveska, objavljena 2011., Slobodan Novak posebno zahvaljuje književniku Davoru Velniću, koji je potaknuo objavljivanje Sabranih djela i djelovao kao izvršni urednik, Tonku Maroeviću za mnoge korisne stručne savjete, za uvodni esej, ocjene, komentare i tumačenja, i drugim članovima Uredništva, Antunu Paveškoviću za pomoć i tadašnjem predsjedniku Matice hrvatske Igoru Zidiću za punu podršku te osoblju Matičine nakladne djelatnosti za izdavački dio posla. Posebno zahvaljuje svojoj supruzi Nadi – »mojoj neumornoj arhivarki, za velik i samozatajni trud oko sređivanja dugogodišnje dokumentacije i bibliografije«.

Bez Novakova jedinstvena života i djela ne bi bilo moguće držati u rukama i čitati i čitati, čitanjem (sa) stalnim divljenjem potvrđivati dugogodišnje bavljenje Novakovim književnim radom, djelom i stvaranjem, ne bi bio moguć užitak u čitanju koje sebi možemo priuštiti iznova i stalno čitajući ukoričene i završno redigirane Novakove biserne školjke umjetnosti riječi, hrvatske i svjetske književnosti.

Novakovo djelo plovi u osam postaja stvarajući i stvorivši vlastiti svemir izgrađen od jedinstvena sklada misli i riječi, razmišljanja i rečenica, na morskoj i životnoj pozornici čvrstih i ponosnih književnih brodova. Čitanjem i proučavanjem Sabranih djela Slobodana Novaka, zahvaljujući kanonskom izdanju kanonskoga pisca hrvatske književnosti, zahvaljujući dostupnosti cijeloga Novakova opusa na jednom mjestu, u izdanju Matice hrvatske u osam svezaka-knjiga, u precizno i temeljito, intrigantno i mudro, lucidno i savjesno okupljenu i ukoričenu remek-djelu klasika hrvatske književnosti, hrvatska, europska i svjetska javnost moći će istraživati fenomen hrvatske šutnje i života i djela Slobodana Novaka.

Ranko Marinković:

Ali tamo iza vela ove vesele farse u kojoj klepeću Stric-
-prasac (iz Izgubljenog zavičaja), ami-cochon Maljuta i, recimo, čuvena Erminija, tamo u zagonetnoj, mračnoj komorici odakle teče život ovog karnevala, tamo gdje se stječu temeljita, autentična iskustva – tamo nema smijeha. Nema više Madonine smrdljive atmosfere, nema nikakve atmosfere, ni vesele, ni humorne, ni prizora, ni čina, ni lica. Jer se više ništa ne događa. Nema se što dogoditi. Tamo je pakao znanja u koji Slobodan Novak ulazi, moglo bi se reći, hrabro, sam, bez vodiča-Maestra, onom opasnom smionošću kojom su koračali »mračnim šumama« samo značajni, autentični pisci.

U svjedodžbi rođenja i krštenja zapisano je ime zakonita djeteta rođenoga 3. 11. 1924., nakon 19 i pol godina od vjenčanja krčmara Duje i domaćice Marije. Paradoksalno nazvan Slobodan, u kontekstu s Novakom, slobodan vojnik ili Novi nositelj slobode, u sebi krije pozornicu svetosti: krsno mu je ime Ante.

»Volio bih da ne čujem ni ne vidim ni ono što slučajno do mene dopre«. Seleći »onkraj zrcala grobne ploče«, »kao duh« otvara »vjetrometinu ništavila«^[9], prikazuje »ništavilo života«. Pogledom i glasom lucidnosti. Ponosni smo što smo i privatno i profesionalno poznavali Slobodana Novaka, genijalnoga hrvatskoga književnika.

^[1]   Parafraza dijela pripovijedanog monologa iz proze Dolutali metak, Izabrana proza, Biblioteka Suvremeni pisci Hrvatske, Zora, Zagreb, 1961., str. 93.

^[2]   Usp. Jamesonovu knjigu The Prison-House of Language, Princeton University Press, Princeton, N. Y., 1972.

^[3]   Usp. Ante Stamać, Tko govori majstoru? U: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1988., str. 393–407.

^[4]   Usp. Jacques Derrida, Glas koji čuva šutnju, »Republika«, god. XLIII., br. 7–8, str. 153–164, Zagreb, srpanj – kolovoz, 1987.

^[5]   Flammarion et Cie, Paris, 1954.

^[6]   Usp. Vlatko Pavletić, Simbolički realizam u djelima poslijeratnih hrvatskih književnika, »Književne novine«, 1. 8. 1968., 5 i 7.

^[7]   »Rad« JAZU (danas HAZU), 1986., 419 (p. o.), 221–227.

^[8]   Usp. Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost, Liber, Zagreb, 1975., str. 286.

^[9]   Usp. Intervju Sobodana Novaka s Ivanom Lovrenovićem i Dževadom Karahasanom, Prešutni sporazum, »Odjek« 35 (1982), 12, 4.