Portreti ocvalih dama

Početkom svibnja 2016. godine u spomen-godini »Nikole Zrinskog – Siget 1566« marni su djelatnici Mađarskog instituta u Zagrebu organizirali izložbu crteža Frigyesa Kőniga, mađarskog slikara i grafičara. Frigyes Kőnig rođen je u Székesfehérváru (Stolni Biograd) 1955. godine. Od 1980. godine predavač je na Mađarskoj akademiji likovnih umjetnosti na Katedri za anatomski crtež i geometriju. Izložbu prati izvrsno uređen i opsežan katalog u kojem su, kao u nekoj boljoj znanstvenoj monografiji, istaknuta ilustrativna i druga vrela iz kojih Kőnig crpi nadahnuće za crteže novovjekovnih utvrda na području Hrvatske.

Karlovac – Utvrda sa šest bastiona izgrađena na relativno velikoj površini kod spoja rijeka Kupe i Korane postala je jednim od središta borbe protiv Osmanskog Carstva. Utvrđenje od drva i zemlje stalno se moralo popravljati, stoga uočavamo razliku između pojedinih bastiona.

Frigyesa Kőniga cijene hrvatski istraživači fortifikacijske i sakralne baštine, a popularan je i među planinarima i ostalim pasioniranim ljubiteljima starina, koji su posjetili mnoge – zaboravljene zbog teške pristupačnosti – crkve i utvrde na čiju je vrijednost – kao cjeline ili nekog očuvanog fragmenta – upozorio Kőnig. Nije to zasluga njegovih izložaba u Zagrebu (2013) i Jelsi na Hvaru (2015), nego su Kőnigov risački perfekcionizam afirmirali (u hrvatskoj rado čitani) mađarski kaštelološki časopisi – koji su dostupni i u trgovačkim centrima u koje i dalje navraćaju hrvatski građani – i internetski portali specijalizirani za fortifikacijsku i sakralnu baštinu. Naime, hrvatska kaštelologija nema ilustratora Kőnigove kvalitete. Njegov rad produkt je sustavnog pretraživanja starije hrvatske i mađarske kaštelološke literature te znanstvene i stručne arheološke i konzervatorske produkcije, neprestanog provjeravanja povijesnih vrela i, dakako, terenskih istraživanja, što osobito povećava snagu njegove argumentacije. I, ne na posljednjem mjestu, slikarskoga talenta usavršenog na akademiji.

Zrin – Utvrdu su potkraj 13. stoljeća izgradili Babonići, 1347. godine dobili su je Šubići, koji su se otad počeli nazivati Zrinskima. Godine 1577. utvrdu su zauzele turske postrojbe te je sve do kraja 17. stoljeća bila pod njihovom vlašću.

Da ne bude nesporazuma, Kőnig nije prvi crtač/slikar hrvatskih sakralnih i fortifikacijskih građevina niti njegovi crteži – ostataka – utvrda koje su konačan oblik dobile između 16. i 18. stoljeća pretendiraju biti dio konzervatorskih elaborata; neoruinistički Kőnigovi crteži su autorova umjetnička percepcija, u kojoj je licentia artificis svedena na najmanju mjeru. Ključna riječ u povijesti je zamislimo, a što bolje poznajemo kulturni krajolik iz vremena nastanka, trajanja i zapuštanja (prenamjene ili destrukcije) utvrda te načine gradnje (odabir lokacije, dobivanje građevinske dozvole, projektiranje i procjena potrebnih sredstava, načini financiranja, urbana organizacija gradilišta, redoslijed angažiranja stručne i pomoćne radne snage, priprema terena, što uključuje i gradnju luke i hidrološke zahvate, priprema građevnog i tehnološkog drveta, izrada alatki, kopanje temelja, pečenje opeka i keramičkih pločica, klesanje građevnog i ukrasnoga kamenja...), to je naše zamišljanje realnije i bliže istini. Kőnig veli da su njegovi crteži dio umjetnosti, a mi dodajemo da je Kőnig erudicijom pomaknuo limes između umjetnosti i znanosti. Ili ga izmaknuo. Gotovo ga izbrisao.

Ludwig Feuerbach, neohegelijanski njemački filozof sredine 19. stoljeća, brat je Josepha Feuerbacha, tada vodećega njemačkog arheologa, i stric Anselma Feuerbacha, najvažnijeg slikara poznoga njemačkoga klasicizma. Komentirajući njihov rad, izjavio je da sredinu 19. stoljeća treba zvati civilizacijom slike. Istaknuo je značenje vizu­alizacije znanja i izazvao mnogobrojne diskusije među njemačkim intelektualcima, a zapravo otvorio novo poglavlje edukacijskim znanostima i prostor kreativnosti autorima udžbenika. Vizualizacija znanja i civilizacija slike (u kojoj danas živimo i koje neki nazivaju terorom slike) nadživjeli su ideje Feuerbachova najvećeg oponenta koji je tvrdio da nije riječ o potrebi zornog tumačenja svijeta, nego potrebi da se svijet promijeni. Njemački slikari druge polovice 19. stoljeća, pa tako i njihovi učenici koji djeluju u hrvatskim zemljama, napuštaju teme klasičnoga svijeta (koje se zbivaju u antičkim hramovima) te u pejzaže umeću crteže ostataka srednjovjekovnih utvrda. Matko Peić je sredinom 20. stoljeća po uzoru na pojmovnik njemačkoga slikarstva skovao pojam ruinizam i uočio da naslikane ruine (utvrde, kurije, isturene kule, srednjovjekovni gostinjci – koje su Turci zvati sarajima – samostana i crkava) nisu plod autorske imaginacije, nego slikarski hiperrealizam. I da su iskoristive povjesničarima umjetnosti i konzervatorima jer prikazuju stanje objekta u dotičnom razdoblju i njegovo neuklapanje u aktualni kulturni krajolik.

Kőnig je nakon dugo vremena iznova oživio hrvatske stare dame. On ne slika ratnike u utvrdama (i oko njih, pa ni opsadne sprave), čak ni kada bi antropometrija govorila više od mjerila izraženog arapskim brojkama. Na crtežima nema konja ni ostale stoke niti Kőnig crta obrtnike koji rade na izgradnji ili održavanju utvrde ili pak izrađuju vojni materijal. Kőnigovi crteži prikazuju samo ono bitno: anatomiju utvrda. Fiziologija utvrda i kulturni krajolik nisu u Kőnigovu fokusu – jedva da su naznačeni hidrološki zahvati kao dio fortifikacijskih predostrožnosti. Kőnig ne naglašava položaj izvora, bunara ni čatrnja prema središnjem dvorištu – ne spominje prostore za zalihu tehnološke vode unutar utvrda niti prezentira načine odvođenja sanitarne vode izvan utvrda. Kao ni evoluciju utvrda, što je kvalitativno najslabija točka njegovih crteža, kod utvrda čija je osnovica građena u srednjem vijeku. Kőnig je izbjegao polemiku s povjesničarima-kaštelolozima, urbanistima, botaničarima, zoolozima i ostalim stručnjacima koji sudjeluju u obnovi fortifikacijske baštine, vješto ističući da su njegovi crteži (samo) umjetnička percepcija, što, zapravo, nisu. Ili nisu posve.

Čakovec – Kralj je utvrdu iz 13. stoljeća, zajedno s Međimurskim vlastelinstvom, 1554. godine darovao Nikoli Zrinskom. Na njegovu je inicijativu izgrađena renesansna utvrda s palačom, koja je postala središtem obrane Međimurja. Radovi su tekli sve do sredine 17. stoljeća, a kao njihov rezultat nastao je obrambeni pojas kazamata i bastiona.

Kőnig je vješt crtač i vješto prikazuje fortifikacijske elemente utvrda iz različitih percepcija, ne ulazeći u interijer utvrda, za što ima, veli sam, svoje razloge. Izvrsno poznaje anatomiju utvrda. Čini se kao neiscrpna banka podataka o utvrdama, koje je umalo sve obišao, i čitatelju kataloga i portala na kojima su njegovi crteži čini beskrajnu intelektualnu ugodu. Svojim znanjima i vještinama budi (onu pozitivnu) zavist kod konzervatora. Vratio je povjerenje u maštu, koja nije zasnovana na imaginaciji, nego na realnim pretpostavkama. Oslobodio je prostor idejama drugačijim od onih koje je predložio Gjuro Szabo u prvoj polovici 20. stoljeća, koji je još uvijek vrhovni autoritet hrvatske kaštelologije. Drugačije rečeno, hrvatska kaštelologija i hrvatska historiografija Kőnigu mogu reći samo veliko hvala.

Ipak, kako bi svi bili još bolji i težili ka izvrsnosti, jedinom rezultatu s kojim smijemo biti zadovoljni, crtežima u katalogu izložbe se štošta može prigovoriti. Kőnig bezgranično vjeruje znanosti koja još uvijek nije iznjedrila tipologizaciju srednjovjekovnog i novovjekoga fortifikacijskoga graditeljstva – kaštelologija još nije odredila kriterije prisutnosti ili odsutnosti elemenata s pomoću kojih se eliminiraju ili prihvaćaju viši rodni pojmovi, tj. svrstavaju utvrde u određeni tip fortifikacijskog graditeljstva. Više vjeruje povijesnom izvoru nego nalazu arheologa i rijetko kontaktira s ambijentalnim istraživačima koji su riznica podataka o utvrdama svoga zavičaja. Slažem se da hrvatskim konzervatorima i kaštelolozima ne treba zemljovid s ucrtanim utvrdama, no čitateljima kataloga izvan konzervatorske i kaštelološke struke karta ne bi naškodila – Kőnig se izradom itinerara i skica te profila terena i kutova vidljivosti iskazao na portalu www.varak.hu i u tiskanom izdanju časopisa.

Kőnig se navježbao na mađarskoj fortifikacijskoj i sakralnoj baštini i u zreloj dobi, kada je izbrusio istraživačku metodologiju i potez pera razvio do savršenstva, prihvatio se crtanja hrvatske baštine, na čemu mu hrvatska kultura može biti zahvalna. I ocvale hrvatske dame bljesnule su novim sjajem. Kőnig je vremešne modele odjenuo u mladenačke haljine s volanima, šeširima i ručnim suncobranima te ih naslikao u perivoju u kojem su provele mladost. Odjenuo im je čipkane rukavice, napravio najljepše frizure i stavio lepeze u ruke. Ispeglao bore oko očiju i na vratu. I podignuo dekolte. I vratio im mladost. A kaštelolozima pokazao da se može dovesti maštu na vlast.