Pakao bijega

Odmah se pročulo po susjedstvu kako su došli po mene, kako su me odvukli iz kuće i ugurali u auto poput psa. Nisu mi dali ni da viknem Dilari da s dječacima ode svom bratu. Znalo se što su mi radili cijele noći i da su preda mnom poderali putne isprave.

Odveli me prema zapadu, blizu stare farme peradi. Samo podrum i stolica za mene. Od prvog sam udarca ostao bez zraka, od drugog sam pustio u hlače. Nisam razumio što me pitaju, bilo je nešto o tome kada je zadnji puta u gradu bio čovjek koji se zove Saman, kada ponovo dolazi i očekujemo li nekakvu pošiljku uskoro. Nisam znao što odgovoriti.

Nakon toga sam iz dana u dan imao sve manje susjeda, a sve više savjetnika. Toliko ih je bilo strah da se nitko nije mogao suzdržati da mi dobrohotno ne šapne da bi bilo dobro da dignem sidro, odjednom više nisam bio Maslavi, niti sam bio musliman, niti sam bio zidar koji je položio barem jednu ciglu u većini ulica istočnoga Mosula. Odjednom sam protiv svoje volje bio prije svega Kurd. U tom gradu to je značilo da si u nevolji, taj grad okreće leđa, kao da si zarazan.

(...)

Govori brzo, ovaj dio ne stižem prevesti. Zato ovdje samo sažetak. Dan kasnije čuje da su ubili tog prijatelja koji je sazvao sastanak, pred kćerima, pa njegova brata, onako, ravno na ulici. Opet se uznemirio.

Ponavlja kako ga pola Mosula zna kao graditelja. Vjerojatno preuveličava.

Već deset minuta pjeva. Teško bi to bilo podnijeti da i ima sluha. Ali ga ne prekidam. Tamo odakle dolazi, on ne smije reći kako mu je. Zato valjda pjeva, ne zna drukčije reći da je bolan.

Većinom se u tim njihovim pjesmama moli majka da ne plače, a otac da oprosti neposlušnom sinu. Vremena su opasna, sela gore, mladi muškarci ginu, djevojke se pridružuju majkama u plaču.

Onaj koji pjeva golub je ili neka druga ptica, gleda svoju voljenu izdaleka, kako ima prekrasno tijelo, kako crne oči, a ima bome i traku u kosi.

Ili je taj koji pjeva svijeća, cijelu noć gleda voljenu. Ujutro dogori i dimom joj kaže »Zbogom«.

Nikad se ne spominje seks. Pjevač pati jer je drugi voljenoj držao glavu na bedru. Cijelu noć. Pa le le i vej vej, to ponavlja, vej vej. Hoda po ulici i viče njezino ime. Svi vide kako je poludio, pa traži oprost od tužne majke i ljutitog oca.

Bog je šaban u tim pjesmama, on daruje. Svijet je loš jer se ljudi kažnjavaju sami, zbog gluposti, zbog ljubavi.

Nudim ga cigaretom, ponavljam mu da je na sigurnom. Pokušavam skrenuti temu nekoliko puta.

A on svaki put odluta, spominje svoje, pa kaže nešto poput: »Povremeno me uhvati da me nije strah smrti«. Skameni se, pa odmahne glavom, kao čovjek koji se pokušava probuditi iz noćne more po tisućiti put.

Konačno ga vraćam pitanjem što netko tko želi prijeći pola svijeta spremi u torbu.

(...)

Na početku sam imao jednu veću i jednu manju torbu. Dvije litre vode, bademe u staklenci, žilete, pjenu nisam uzeo, mogu bez toga, mislio sam. Stavio sam i košulja koliko je išlo, najbolju na dno, da obučem čisto kad stignem stricu u Calais. Još dva para hlača, sa strane napunio gaćama i čarapama. Na vrh tri-četiri konzerve, desetak čokoladica, sprej protiv komaraca.

(...)

Stavio je i krpu kojom će čistiti cipele. Kaže mi to i trese se od smijeha i kašlja. Pazi što je čovjeka brinulo. Ljudi u Francuskoj svi imaju čiste cipele. Iako uvijek pada kiša, nikada nisu blatni.

Pitam ga što je još mislio o Europi, o Francuskoj. Kaže mi da se njegova zamisao mjesta kamo ide mijenjala. Prije nego je krenuo vidio je samo sebe kako stavlja torbe na tlo, grli strica i da je noć. To je sve. Kaže da nije imao pretjerano dobro mišljenje o tom mjestu, hladno je i tuđe. Tamo ljudi često jedu sami, kaže.

(...)

Nikada nisam bio dalje od Tikrita, što sam ja znao o Francuskoj?

Svi su zaposleni, svi rade u uredima, nikada mi nije bilo jasno tko gradi kuće kada svi rade u uredima. Žene rade kao i muškarci, a oblače se izazovno. Ne zasnivaju obitelji. Nema tko rađati.

Mnogi piju tablete. Imaju više vrsta tuge i svaka ima svoju tabletu. Kad ne možeš zaspati, uzmeš tabletu, kad se ne možeš veseliti, uzmeš drugu tabletu.

I ne vole strance, to sam čuo od mnogih, posebno ne muslimane. I za to će smisliti tabletu.

Ali mjesto kamo sam želio stići, na početku, to su bile samo torbe na tlu, noć, dugačak zagrljaj, moja čista košulja. Ostatak svijeta će već nekako proklijati iz tih detalja, mislio sam.

Iskrao sam se iz kuće te noći, bez pozdrava. Dilara će objasniti dječacima. Nisam se mogao otresti osjećaja da je netko ipak budan i da me gleda kako odlazim. Ni Dilara, ni dječaci, nego nešto... ne znam. Nešto što će ući u prazninu koju sam ostavio. Učinilo mi se da se cijela kuća podigla, kao splav s koje skočiš. Zaškripi i vrati se u neko prvobitno, pravo stanje. Ovdje si bio privremeno, kaže ti. A ulica mi se poravnala, sad vidim da sam je cijeli život gledao nagnutu. Zamisli tu tugu. Napustiš ono što ti je najdraže, a sve izgleda kao da si tamo bio suvišan. Samoća je jedina stvar kojoj ne treba nagib i gravitacija da dobije ubrzanje.

Šarena je Al-Jadida. Moja je ulica kratka, ima deset kuća. Najviše Arapa, ja odnedavno Kurd, Dilara Turkmenka, i još jedna kurdska obitelj. Dobro smo susjedstvo. Kad je sve u redu, brinemo se jedni za druge. Nosim ih u želucu sve dok Hasanov auto ne zamakne za ugao i skrene prema Alkarami. Prolazimo pokraj Al Yaquta, centra s trgovinama. Gledam reklame, kao da te noći govore samo meni. Na jednoj je fotografija trkača, njegova staza nestaje u daljini, u pustinji. Ispod toga slogani na arapskom i engleskom. There is no finish line. Pročitam to glasno, a Hasan me gleda u čudu.

Mjesto kamo sam želio stići tada je dobilo nekakvo drveno stubište na kojem sam mogao sjediti, ne smetati nikome i zvati kući. Tamo me nitko ne čuje kako satima govorim o nebitnim sretnim stvarima, a nikada istinu, nikada kako mi je.

Iza benzinske pumpe na Karaahiyyi, gdje grad skoro prestaje, skrenemo udesno, pa još jednom udesno. Izađem, pozdravim se s Hasanom, ostanem sam. Gostionica na otvorenom, s betonskim podom, u kutu naslagani stolci. Iznad stolova dva su štrika za veš, suše se čarape i dva dječja nogometna dresa. Vodafone i Unicef probijaju iz tame, znam da su to dobri klubovi.

Nema nikoga i hvata me panika da me Hasan prevario.

Među predmetima spazim dvojicu kako sjede u mraku i puše. Ne prilazim im, oni znaju zašto sam tamo. Jedan mi pokazuje rukom: sjedi, čekaj.

Prvo su došle još dvije odrasle žene, ostale su stajati desetak metara od mene, pa jedan muškarac, pa još jedna žena s djetetom, pa dvojica mladića. Za pola sata skupilo se dvadesetak ljudi. Većinom su muški, moje godište ili mlađi. Vidi se na nama da nikada nismo putovali. Da jesmo, ne bismo trošili snagu na uspravno držanje. I bili bismo spretniji s torbama. Stajali smo kao da smo se slučajno našli eto baš na istom mjestu u tri sata ujutro. Daleko jedni od drugih, samo da ne moramo razmjenjivati lažne razloge bijega.

Jedan od one dvojice iz mraka počinje govoriti, guta riječi. Govorio je, čini mi se, omani arapskim, kako govore prema jugozapadu.

Kaže da kombiji stižu, da držimo samo vodu uvijek uza se, da sakrijemo sve što svjetluca, posebno kada pješice prelazimo u Tursku. Ne smijemo biti nespretni.

– Najbolje je da se riješite putnih isprava – dodaje drugi, koji govori kao Maslavi. – Ako ne znaju odakle si, a ti im ne kažeš, nemaju te kome isporučiti. Ne dajete svoje pravo ime ako vas uhvate, izmislite neko.

(...)

Pričanje ga smiruje. Zapalio je cigaretu, čak se i nasmiješi. Uvjerava me da se zove Nuzat Barzani. Kaže da im jedino nisu objasnili kako se dobro laže.

Koliko mu treba vjerovati, u to ne ulazim. Što se mene tiče, ne dajem ruku u vatru ni da je Kurd. Možda misli da tako ima više šanse, da će imati nekakav poseban tretman jer je čuo da Zapadnjaci imaju sentimenta za Kurde.

(...)

Ušao sam u razgovor s jednim mladim Arapinom, studira da postane zubar. Rekao mi je da Francuska i Njemačka daju po tisuću eura, samo da dođeš tamo.

– Mislim da to ne vrijedi za zidare – kažem mu. – A ja bih im bio doista dobar zidar. Što ima veze je li francuska ili iračka kuća.

– Francuski ili irački zub, ista stvar – kaže mladić.

Sjedamo jedan pokraj drugoga u kombi. Ispričam mu zašto bježim. Kaže da mu je žao, da on nema ništa protiv Kurda. Proklinje bande što naoružane vladaju gradom već godinama. Kažem kako meni nikad nije bilo bitno što sam Kurd, ali je drugima. On se zamisli i kaže:

– Ja idem promijeniti kako ću živjeti. A ti, ti ideš promijeniti kako ćeš umrijeti.

– Nisi ti zubar, ti si mudrac – kažem i nasmijem se. Mjesto kamo sam želio stići dobilo je jednog studenta zubara, brinemo se on i ja jedan za drugog. Ako imam to, ne treba ni drveno stubište ni čista košulja.

Svakih deset minuta kombiji stanu i ugase svjetla, pa krenu za minutu ili dvije.

Dizala se crvena zora kada smo nakratko stali na mjestu s kojega je grad još samo šumio. Svi su se zvukovi skupili u jedan. Dobro je to, ni ne trudiš se razabrati nešto što ti nedostaje.

Govorim zubaru da idem u Calais, stricu, ne spominjem da mi je samo on ostao poslije klanja, poslije al-Anfala. Maslaviji ne znaju o tome, ili ne žele znati. Kažem samo da me stric našao preko jedne francuske firme koja traži ljude po svijetu. Nazvao me prije nekih pet godina, nismo si znali što reći jer smo se vidjeli jednom u životu, i to kad sam bio dijete. Jedan smo drugog pitali znamo li što je bilo s ostalima i tu staje razgovor, pa pričamo o djeci. Na kraju samo jedan drugome ponavljamo imena. Nuzat, Keko, Nuzat, Keko. Pozvao me nekoliko puta da dođem, povedem obitelj. Ovdje se dade živjeti, Nuzate. A ja čekao, pa čekao, sve dok mi grad ne okrene leđa. I onda ga zovem i kažem da dolazim, da mi je žao, ali nemam kamo, i da im neću dugo smetati. On me prekida, kaže da me svi željno očekuju, a ja samo mislim da ne znam ni kako izgleda.

Pita me zubar zašto ne idem u Kurdistan, ili u Kavergosk, na putu prema Arbilu. Tamo je izbjeglički logor za Kurde. Čuje da je tamo dobro, filtrirana voda, liječnik, zubar, frizer, klima, tamo bi bio svoj među svojima, kaže. Nije ništa loše mislio, znam, ali obuzeo me bijes. Što ja imam s njima, pitam ga. Da me pošalju u rat od kojeg razumijem samo da nitko nije na mojoj strani?

Toliko se naljutim da mu loše govorim o Kurdima, kako su neobrazovani i agresivni, ismijavam kako govore, a mladić me gleda nelagodno. Sram me što sam tako govorio, ali tako govore mnogi Kurdi iz Mosula. Imaš dvije vrste. Jedna zna sve o kurdskoj povijesti, mašta o velikoj kurdskoj državi. I ona druga, moja, koja u pravilu živi dosta dulje.

Mijenjamo temu, govorimo kako je loše u Europi. Malo on, malo ja. Tko nas je slušao, znao je da nemamo pojma kamo idemo.

Ja njemu kako Ramazan muslimanima na Zapadu sve više sliči na Božić, pripitomili su ih. On meni kako ne može shvatiti da se tamo ljudi ljube i grle s psima, spavaju s njima u krevetu. Psi su im zamjena za djecu. Nesretni su i žive neispunjene živote, daleko od obitelji. Ja njemu da zato piju, i muški i žene. Poslije posla, navečer, a neki i tijekom dana.

Tamo ne poštuju starije. Stare roditelje uopće ne posjećuju, samo kad slave svoje božiće, nekoliko puta na godinu.

(...)

Mislim da mu nije jasan koncept Božića. Raspričao se, glasan je, ne prekidam ga.

(...)

On meni kako su im djeca razmažena derišta koja postaju pohlepni bezbožni odrasli. Zato nemaju poštovanja prema drugima kad odrastu, pa odlaze s oružjem u daleke zemlje i uzimaju tuđe. Ja njemu kako oni uče svoju djecu da se moraju boriti, a mi svoju da poštuju starije. Zato i jesmo u problemu.

(...)

Ispričava mi se. Misli valjda da je Europa jedna zemlja, pa se svi vrijeđamo ako netko uvrijedi Francuze.

(...)

Govorili smo glasno, vozač i suvozač su se povremeno okretali da nas vide. Mogao sam do besvijesti pričati kako je to, u toj nekoj zemlji koju nikada nisam vidio. Sve sam znao o njoj i kako će mi biti. Netko ti na ulici napadne ženu čim vidi da je pokrivena. Muški su tamo ludi kada vide da nam žene paze na svoje i naše dostojanstvo. Njihove su van kontrole, i nisu sretne, misliš da su sretne? I one koje su udane odijevaju se nepristojno, kao da zovu. Tko se tako odijeva ako ima ispunjen život i sretnu obitelj, tko?

Danas mi je jasno. Kad sam tako govorio, mladi zubar i ja bili smo na istoj strani, Arapin i Kurd. Čim bismo zašutjeli, to se mijenjalo.

Nakon nekoliko sati, sunce je već bilo visoko, kombi ispred našeg se pokvario. Bili smo visoko u brdima, nigdje ničega osim šume i vjetra. U daljini sam vidio samo jednu kamenu kuću, umjesto vrata kamionska hauba prekrivena naljepnicama naftnih kompanija. Tu žive pastiri, znao sam to. I ja sam živio u sličnoj kućici kao dijete.

U drugom je kombiju bilo nekoliko šutljivih mladića, žena s maloljetnim sinom i jedan Iranac koji je bio nekako veseo i pozdravljao sve oko sebe. Rijetki su mu odvraćali. Meni je bilo neugodno, pa sam mu kimnuo, onako: vidim te, nisi nevidljiv. Ništa pretjerano srdačno. Ništa što bi mene stavilo u nekakav poseban položaj prema njemu.

Iskrcali su nas predvečer blizu granice s Turskom. Rekli su nam da se ne razilazimo, da po nas dolaze unutar sat vremena, pa nestali s kombijima. Bilo je užasno hladno, uokolo je bila gusta šuma i uspon na planinu, na drugu pak stranu samo mrak. Ljudi su odmatali svoje svežnjeve, vadili sve što je moglo utopliti tijelo, razastirali se po tlu i pokrivali. Neki su klanjali.

(...)

Opet se uznemirio. Kaže: »Možda je Alah mene napustio, ali sam prvi ja napustio njega«. Ne zna točno zašto nije klanjao. Izmišljao si je opravdanja. Kao, u redu je moliti u sebi, ako si na putu. Ili sačuvati sve molitve za navečer, kada staneš. Zuhr i Asr možeš povezati, a onda poslije i Maghrib i Ishu. Putnicima je to dopušteno.

Otkad je nestao iz Mosula, nije klanjao ni jednom, kaže i gleda u pod.

Kažem mu neka klanja sada, ako to želi. Vuče dim i kaže da sada više nema prava. Sve je crno u njemu, a to se ne preporučuje Alahu.

Pitam ga što mora učiniti da se očisti. Odmahuje glavom i nastavlja.

(...)

U blizini se zaustavio auto, uperio farove prema nama. Svi smo se skamenili, možda je pogranična kontrola. Za nekoliko minuta stigla je cisterna. Mislio sam da će se iz nje puniti vozila koja će nas voziti dalje, no cisterna je imala vratašca sa strane.

Nastao je kaos čim smo krenuli. Bilo je mračno, samo se jedna baterija divlje ljulja u kutu. Svaki se zvuk umnožava i ne želi nestati, ubrzo nastaje velika buka. Letimo i padamo lijevo-desno, sve dok većina nas nekako ne uspije savladati nagnuća, u čučnju. Neka žena cijelo vrijeme ponavlja kako joj nije dobro, muški glas viče neka legne na pod, licem prema dolje. Vozimo se barem sat i pol. Svaki puta kada cisterna nakratko stane, ljudi nanovo razmjenjuju torbe koje se ispremiješaju kod novog kretanja.

Kada uhvatim ravnotežu, pokušavam razgovarati s mladim zubarom, no on je mrzovoljan. Pričam mu o svom poslu, a on mi kaže da su u Francuskoj svi građevinari veći i jači od mene.

Drži me pomisao na mjesto gdje ljudi bruje o tome kako je dobar ovaj mali mršavi zidar iz Iraka. Mjesto kamo sam želio stići tada je imalo i prostoriju koja se ne miče, gdje mogu klanjati daleko od tuđih očiju. Samo to. Mirno mjesto, možda i mladi zubar, da se imam kome nasmijati. I jedna jedina dobra glasina o meni.

To bi bilo dovoljno onom čovjeku koji sam se pretvarao biti.

Međutim, kad su nas iskrcali kod rijeke i počeli skupljati novce za prelazak... Sustigao me jedan moj davni bijeg. Nakon toga ništa nije bilo isto. Tek me tada iščupalo iz moje kratke ulice. Tek tada više nisam bio kod kuće.

(...)

Opet je nemiran, pjeva, opet vej vej.

(...)

Daljina ti čini da gubiš stvari. Uzme ti veliku i malu torbu, žiletu, čarape, bademi ostali negdje, flaše s vodom također, sprej za komarce sam ostavio negdje pokraj ceste, čista košulja odletjela, ništa od toga nije preživjelo do sada. A kad izgubiš i zadnji predmet, od daljine počneš gubiti i sebe. Ostaviš kraj puta jednu po jednu uspomenu, pretežak to postane teret. Na kraju od tebe ostane samo poneki stih o tuđoj nesreći. I ono jedino čega si se najviše želio riješiti. Ono što si doista.

Mjesto kamo sam želio stići tada je odjednom postalo prazno, tamo nema više ni mene. Tamo čovjek ne stiže uopće ako stiže sam.

To je onaj moj jedan jedini bijeg koji znam bježati. Zove me da zauzmem svoje mjesto u njemu, da sve bude isto, jer ja se ne znam zaustaviti. Gdje si bio tako dugo, pitam ga?

Postoji taj nekakav dio tebe koji nikada ne vidiš jer ga nosiš u sebi, ili ti visi na leđima. U trenutku kad ga ugledaš, vidio si svoju sudbinu.

(...)

Ponovo plače. Više... mi se ne čini da je samosažaljenje lažno. Ipak ne mogu reći da suosjećam. Ne znam što mu mogu vjerovati.

Priča mi da se još kao dijete od svih prizora najviše bojao jednog posebnog opisa džehenema. Muslimani vjeruju da je pakao toliko dubok da kamen koji baciš u nj pada sedamdeset godina prije nego dođe do dna. Kaže:

– Mene je netko živa bacio u paklenu rupu. Sada znam zašto sedamdeset godina. To je trajanje ljudskoga života. Nemam druge nego bježati na taj jedan jedini način. Znaš li kolika me jeza uhvatila kada sam to spoznao?

Pitam ga koji je to način, kako on to bježi. Zarola mu se preko jezika, sporo:

– Iillaa al’abad. – Zauvijek.

(...)

Sve je privremeno za takve kao što sam ja. Dvadeset i pet godina u Mosulu... To nije bio život. To je bila stanka u jednom te istom bijegu koji je počeo puno prije.

Za takve kao što sam ja nema mjesta kamo želimo stići. Postoji samo mjesto gdje smo zaslužili zaustavljanje.