Miguel de Cervantes Saavedra ili o čežnji za uljuđenim razgovorom

Zadnjih se godina i u nas uobičajilo 23. travnja slaviti »noć knjige«. Taj nadnevak, odlukom UNESCO-a iz 1996. godine prozvan Međunarodnim danom knjige, odgovara danu sprovoda Španjolca Miguela Cervantesa te – vjerojatno – rođendanu, ali zasigurno smrtnom danu Engleza Williama Shakespearea godine 1616. Ove godine navršilo se, dakle, 400 godina od smrti te dvojice književnika. Tako se u Noći knjige spominjemo autora koji su odavno postali mjerom književnog stvaranja. Zahvaljujući kolonijalnoj politici i moći njihovih domovina, koja je jezike na kojima su pisali osvajanjima pretvorila u status svjetskih jezika, mnogi od nas mogu obojicu autora čitati u izvorniku.

Glede njihova statusa »nacionalnih književnika«, čini se da u Španjolskoj nikad nisu dvojili kojem piscu pripada ta čast ni koju knjigu drže »nacionalnim djelom« par excellence. Naime, još 1926. godine danom knjige proglasili su 7. listopada, jer se tada taj nadnevak uzimao kao Cervantesov rođendan. Poslije je cervantist Martín de Riquer utvrdio da je Cervantes kršten 9. listopada, a da je jamačno rođen 29. rujna, na dan svetog Mihovila Arhanđela pa je po njemu i dobio ime. Dakle, i nekadašnji i današnji dan knjige u Španjolskoj su izravno povezani s piscem Cervantesom, kojega se svuda u svijetu doživljava u prvom redu kao autora romana Bistri vitez Don Quijote od Manche (I. dio objavljen je 1605., a II. 1615. godine). Dana 23. travnja španjolski kralj putem televizije započinje sjećanje na Cervantesa čitanjem prvog poglavlja Don Quijotea (»U nekom selu u Manchi, kojemu ne želim ime spominjati, živio je prije malo vremena plemić, od onih koji imaju koplje na stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta.«). Čitanje se nastavlja na raznim mjestima u zemlji i traje čitavog dana, čime se na stanovit način stalno iznova potvrđuje status Cervantesa kao nacionalnog pisca po antonomaziji, a njegova romana kao nacionalnoga književnog djela, koje se kao književno djelo po antonomaziji doživljava i u ostalih dvadeset zemalja i kultura španjolskoga jezičnog izraza, premda su književnosti nekih od tih zemalja u međuvremenu stvorile prepoznatljiv profil i afirmirale se u cijelom svijetu. To je u zadnje vrijeme dodatno dokazala i golema akademska, književnokritička, izdavačka i u širokom smislu kulturna aktivnost koja se u povodu četiristote obljetnice izdanja prvog, pa drugog dijela romana (2005. pa 2015) odvijala u tom mnogoljudnom svijetu različitih kulturnih baština objedinjenih jednim jezikom.

Mukotrpan život vojnika i uznika u burnom vremenu

Budući da je jubilej 2016. godine jamačno baš zbog te neposredne vremenske blizine s obljetnicom izdavanja romana usredotočen u prvom redu na autora i njegov život, i mi ćemo u ovom napisu govoriti u prvom redu o Miguelu Cervantesu Saavedri kao o čovjeku onog vremena, a od njegovih djela samo o najpoznatijem, Bistrom vitezu Don Quijoteu od Manche. Današnja njegova slava mogla bi navesti na pomisao da je posrijedi čovjek koji je i za života uživao u ugledu i blagodatima dobra društvenog statusa. Premda znamo da to sa znamenitim umjetnicima često nije bilo tako, odmah naglašavamo da je Cervantesov život upravo paradigmatičan primjer takve sudbine.

Sagledavajući njegov život u društvenom i povijesnom kontekstu, također ga možemo odrediti kao paradigmatična, ali, opet, ne za znamenita pisca, nego za jednoga od mnogih Španjolaca koji su proživjeli vrijeme u kojem je njihova domovina, ili njihov vladar, osvajala svijet i tako započela njegovu europeizaciju, njegovo »pozapadnjenje«, a time i nepovratni proces globalizacije. Tadašnji Cervantesovi zemljaci bili su baštinici kolektivnog iskustva višestoljetne borbe protiv islama na europskom tlu i ta je činjenica u dobroj mjeri određivala njihov mentalitet. Sebe su gledali kao ekskluzivne branitelje i širitelje katoličanstva koji su za tu zadaću dobili odgovarajuće papinske bule, i kao takvi u Novom su svijetu stekli status omraženih osvajača (potenciran kasnijim medijskim ratom avant la lettre kraljevstava koja su im nastojala preoteti osvojeno). Istodobno – i u izravnoj vezi sa Cervantesovim ključnim životnim iskustvom – na Sredozemlju su imali status vođa obrane kršćanskog svijeta od osmanskih osvajanja. Kao kolektivitet i kao niz znamenitih i anonimnih pojedinaca oni su zaista stvarali povijest i bili percipirani kao veliki svijet. Primjerice, stonski biskup Stijepo Drakolica, koji se dopisivao izravno sa španjolskim kraljem Filipom II., u pismu iz 1572. godine javljao mu je da se osmanlijska mornarica unatoč porazu pretrpljenu kod Lepanta zalijeće i hara po istočnojadranskoj obali, a da se jadni kršćani »...nemaju kome okrenuti za pomoć osim Njegovu Veličanstvu«. Isto tako, povjesničari (Fernand Braudel) navode da su mletački gondolijeri godinama nakon Lepantske bitke pjevali pjesme nastale u puku u čast Don Juana, Ivana Austrijskog, vođe španjolske i kršćanske mornarice u toj bitci, a ne pjesme svojim duždevima jer su se ovi marno čuvali junačkih djela protiv Osmanlija da bi mogli trgovati s njima. Don Juanov vojnik Miguel de Cervantes Saavedra, rodom iz središnje Španjolske, u grotlu u koje se Sredozemlje tada pretvorilo proživio je gotovo osam godina što kao vojnik, što kao ranjenik, pa sužanj i konačno obavještajac.

Budući da povijest Španjolske tradicionalno tavori na margini naših spoznaja o povijesti europskog Zapada, vrijedi podsjetiti na čimbenike koji su uvjetovali tadašnju društvenu klimu, koja je pak odredila Cervantesovu sudbinu. U španjolskom kraljevstvu, nastalu ujedinjenjem najvećih iberskih kršćanskih kraljevstava potkraj XV. stoljeća i pripajanjem ostalih manjih državica, od tog se vremena počela provoditi politika »čišćenja« od inovjerstva u kojoj su potezi s najvećim posljedicama bili protjerivanje muslimana i Židova (Sefarda), odnosno pokrštavanje potonjih. Oba postupka, neizmjerno bolna za te dvije zajednice – kao uostalom i muslimansko osvajanje Iberskog poluotoka osam stoljeća prije za kršćane – dovela su do društvenih tenzija koje je francuski hispanist Marcel Bataillon kratko i spretno odredio kao »bolovanje od osjećaja časti i beščašća«: propitivalo se svačije podrijetlo, odnos »starih kršćana« i »pokrštenaca«, temeljem podrijetla dobivala se kraljevska služba, moglo se ili se pak nije smjelo iseljavati u Novi svijet, a tadašnja književnost, znameniti zlatni vijek, golemim je dijelom posvećena baš tom društvenom stanju i krizama koje je proizvodilo. Istodobno su se u političkim, intelektualnim i crkvenim krugovima vodile javne rasprave o pravoj naravi (»ljudskosti«) američkih starosjedilaca, Indijanaca, te o vjerskoj obnovi, i to pod utjecajem Erazma iz Roterdama. Bila je to u isti mah intelektualno izazovna i za život teška sredina u koju se slijevalo mnoštvo intelektualaca i znalaca iz drugih europskih zemalja željno afirmacije pred Kraljevskim vijećem za Indije (Novi svijet) kojemu se moglo prodati kakav izum, ili u kraljevoj blizini, pri Dvoru, bilo da se željelo utjecati na politiku ili iskamčiti kakav položaj u kraljevoj administraciji. Takva slika Španjolske značajno odudara od uvriježene predodžbe o njoj u tom vremenu, jer njom dominiraju isključivo prizori lomača, progona i katoličke isključivosti. S druge strane, u to vrijeme postojalo je izvan same Španjolske mišljenje da je ona upravo vjerski i drukčije »nečista«: jedan od najboljih dokaza za to je Erazmov negativni odgovor primasu Španjolske i kancelaru sveučilišta Alcalá de Henares, kardinalu Cisnerosu, kad ga je ovaj 1516. godine pozvao na to sveučilište: »Non placet Hispania«, jer da su Španjolska i njezini katolici nečisti zbog tolikih pokrštenaca te zbog onih koji su ostali u svojim vjerama, pa da bi mu bilo teško s njima i u sredini koja je obilježena takvim identitetima voditi plodan dijalog o vjerskoj obnovi. Međutim, Erazmov je nauk izvršio najjači utjecaj baš u Španjolskoj XVI. stoljeća, a Cervantes je po mnogima »... zadnji i najsvjetliji primjer kasnog erazmizma, prihvaćena napola u tajnosti kod privatnog učitelja Lópeza de Hoyosa, koji se ogledao u humanosti i aristokratizmu njegova duha, svojstvena svim velikanima renesanse«. (Bataillon u Erasmo y España).

Cervantes u tom svijetu prepunom mogućnosti za jedne a ograničenja za druge nije nikad uspio zauzeti nikakvo vidljivo mjesto ili ulogu. Nije ga zapalo ni mjesto u kolonijalnoj upravi koje je u dva navrata tražio, ni zapovjedništvo u nekoj od vojnih formacija razmiljenih po Europi i Sredozemlju, nego, kao i njegova Viteza tužnog lika, kiša najrazličitijih udaraca protiv kojih je trebalo stalno iznova uspostavljati obrambeni mehanizam i nalaziti snage za život.

Rođen je u Alcalá de Henares, gradu nastalu na antičkom Complutumu, tada većem od nedalekog Madrida i sjedištu već spomenutog sveučilišta koje je kardinal Cisneros osnovao sa svrhom moderniziranja tadašnjega visokog školstva i obrazovanja kadra potrebna za upravljanje novim europskim posjedima i Novim svijetom. Međutim, on ne pripada u one slavne Španjolce, svoje suvremenike, koji su se na njemu imali prilike obrazovati. Kao dijete siromašna liječnika, jednoga od onih koji su se, vječito pod sumnjom da su obraćenici, seljakali po španjolskim gradovima, on se školovao ondje gdje je otac uspijevao naći zaposlenje i platiti mu privatnog učitelja, kakvih je tada bilo mnogo. Za pretpostaviti je da je intimno intenzivno i zasigurno teško proživljavao takvu sudbinu.

Prve je književne tekstove objavio zarana, još 1569. Bile su to tri pjesme u čast preminuloj kraljici Elizabeti Valois, trećoj supruzi kralja Filipa II., u knjizi koju je njegov privatni učitelj, Francisco López de Hoyos, sastavio i objavio u povodu vladaričine »bolesti, smrti i sahrane«. Bilo je to tada tek jedno od mnoštva izdanja u povodu kraljičine smrti i danas tek rijetki cervantisti spominju te prve Cervantesove pjesme, tim više što se njega uglavnom doživljava kao proznog pisca. »Zapravo« je ušao u književnost znatno stariji od tadašnjih književnih prvaka, nakon burna i uglavnom teška života. Kao dvadesetogodišnjak obreo se u Rimu u bijegu od optužbe da je nanio smrtonosne rane nekom Antoniju Seguri. Ondje je stupio u službu Claudija Acquavive, »drugog utemeljitelja« Družbe Isusove, kako se tada govorilo, i budućega kardinala. Odanle je otišao da bi pristupio jednoj od španjolskih postrojba koje su kretale u bitku kod Lepanta u ranu jesen 1571. godine. Do kraja života isticao je s ponosom svoje sudjelovanje u toj »najuzvišenijoj zgodi kakvu su vidjeli i prošli i sadanji vijeci«, kako je napisao i u predgovoru II. dijelu Bistrog viteza Don Quijotea od Manche, u kojoj je ranjen u ruku, a u molbama za mjesto u Novom svijetu pouzdavao se – uzalud – baš u tu zaslugu. Već spomenuti Martín de Riquer, jedan od cervantista koji su u izdanjima iz Cervantesova doba našli jamačno najviše podataka o njegovu životu, navodi po službenom izvješću o svim sudionicima bitke, sastavljenom osam godina nakon bitke, da je »vojnik Miguel de Cervantes na dan bitke bio bolestan i da je imao vrućicu« te da su mu i zapovjednik i suborci govorili da miruje u krevetu u potpalublju, ali da je odgovorio da »što će misliti o njemu« te da će radije umrijeti boreći se za Boga i Kralja nego se skrivati pod palubom. U izvješću se dalje navodi da je vojskovođa Don Juan, čuvši to, povisio plaću »vojniku Miguelu Cervantesu Saavedri« za četiri dukata.

Cervantes je ostao u južnoj Italiji četiri godine nakon bitke, a dio tog vremena proveo je u bolnici u Messini liječeći rane zadobivene od dvaju pogodaka arkebuzom u prsa i jednim u ruku. U Španjolsku se vraćao u rujnu 1575., s preporukama Don Juana Austrijskog i vojvode Sesse, kad je njegov brod, već u blizini Barcelone, presrela osmanska flota i, svladavši njegovu posadu, preživjele odvela u Afriku. Među tim sužnjima bili su i Cervantes i brat mu Rodrigo. Dodijeljeni su kao robovi Daliju Mamíju, Grku koji je prešao na islam i koji je, zbog preporuka tako znamenitih ljudi koje su kod Cervantesa nađene, za njega tražio visoku otkupninu. Pitanje otkupnine iz osmanskog sužanjstva jedno je od sudbonosnih za tadašnje ljude na toj granici, a današnjim je istraživačima jedno od zanimljivijih u osmansko-kršćanskim odnosima na Sredozemlju u XVI. stoljeću. Tako, među ostalim, zahvaljujući sačuvanoj tajnoj korespondenciji između španjolskih pouzdanika u Dubrovačkoj Republici i veleposlanika španjolskih vladara u Mletcima, znamo o otkupu španjolskih podanika putem Republike, o teškoćama glede prijenosa velikog novca za te transakcije te o predodžbama o tadašnjim vodičima bjegunaca ili sužanja za koje je otkup bio uglavljen, najčešće Grcima i Albancima. Početni novac za otkup braće Cervantes prikupila je njihova majka, ali on je bio dovoljan tek za jednoga, pa je otkupljen Rodrigo, po svjedočenjima ostalih sužanja za povijesne izvore, na Miguelovo inzistiranje. Njega su otkupili oci trinitarci tek u rujnu 1580., pošto su prikupili, uglavnom od kršćanskih trgovaca koji su surađivali sa sjevernom Afrikom, tada golemi traženi iznos od 500 dukata. Prije toga je Cervantes čak četiri puta pokušao bježati, o čemu postoje povijesni zapisi u povijesti sjeverne Afrike oca Diega de Hojede iz 1612. godine. Ti su zapisi zanimljiv presjek ljudskih sudbina, promjena identiteta i načina života/opstanka na sredozemnoj granici između kršćanstva i islama; Cervantes je, po njima, pokazao neobičnu srčanost pri organiziranju bjegova i izdržljivost na mukama na koje je poslije stavljan te požrtvovnost budući da je svaki put preuzeo krivnju za planiranje bijega. Istraživači tog dijela Cervantesova života od Hojede do Riquera te Sole i Fernándeza de la Peña upozoravaju na izravne veze između njegova iskustva i sadržaja njegovih kratkih kazališnih djela te mnogih elaboriranih epizoda interpoliranih u fabulu Bistrog viteza. Za razliku od mnogih autora koji su temu Turčina kao Drugoga obradili u književnosti zlatnoga vijeka na temelju čitanja španjolskih i drugih europskih autora tada veoma traženih i prevođenih svjedočanstava o osmanskom svijetu (jedan od najcitiranijih, ali i najčešće plagiranih bio je i naš Bartol Jurjević ili Đurđević), Cervantes je imao »prednost« vlastitog iskustva. Prisjetimo li se tih dijelova romana o Vitezu tužnog lika, sjetit ćemo se Cervantesova osjećaja za pravdu i za identitet Drugoga, odnosno činjenice da nije književni diskurs koristio za osvetu za svoje muke; jedno od mišljenja zašto je tomu tako nalazi uporište u autorovu erazmističkom nadahnuću, onomu koje je već navođeni Bataillon nazvao »zadnjim i najsvjetlijim primjerom«. Međutim, isto tako se zna da Cervantes nije podlegao ponudama prelaska na islam i – možda – uspona na društvenoj ljestvici kakva su ostvarili toliki obraćenici u Osmanskom Carstvu. Sola i Fernández de la Peña navode da je tada govorio da mu u sužanjstvu najviše nedostaje »uljuđena razgovora«, dakle, duhovne i intelektualne klime njegova vlastitog svijeta. Sve to govori o Cervantesu kao jednoj od najintegralnijih ličnosti među autorima zlatnoga vijeka, čiji životopisi nerijetko skrivaju osobine kakve ne volimo spajati s uvaženim ljudima od kulture.

Nakon povratka u domovinu najprije je poslan u tajne izvide u Oran, utvrdu na afričkoj obali koju su Španjolci držali do XVIII. stoljeća. Zatim je morao primati svaki posao koji je mogao dobiti da bi obitelji pomogao vraćati dugove u koje je upala da bi pripomogla skupiti otkupninu za njega i brata Rodriga. Istodobno je pokušavao dobiti mjesto u tada najunosnijoj državnoj službi: u Novome svijetu, u »Indijama« kako su ga Španjolci – a po njima i ostali – nazivali, ali mu je, kako navodi Riquer, u drugom navratu, unatoč velikim zaslugama za domovinu, iz Kraljevskog vijeća za Indije odgovoreno da »traži nešto ovdje (u Španjolskoj) pa će mu se ukazati milost i uslišati molbu«. Zanimljivo je da ni u drugoj molbi, godine 1590., kad je već bio izdao pastoralu Galatea a ne samo pjesme rasute po tada veoma često pretiskivanim i rado čitanim pjesmaricama, nije spomenuo književno bavljenje, nego samo zasluge u borbama, sužanjstvo i misiju u Oranu. Taj potez autocenzuriranja vlastitog životopisa lako je objasniti okolnošću da je tada već desetljećima bila na snazi zabrana izvoza u Novi svijet »lažljivih priča poput onih o Amadisu«, dakle romana. Analiza stvarnih reperkusija takva projekta kanaliziranja čitateljskog ukusa i uspostave samo željenih diskurzivnih praksa u Novome svijetu pokazuje selektivnost: na udaru su zapravo bili pikarski romani, kritični glede društvene prakse u Španjolskoj, a tek onda viteški i pastoralni. Tako se, primjerice, dogodilo da je Mateo Alemán, autor pikarskog romana Guzmán de Alfarache, koji je na prijelazu iz XVI. u XVII. stoljeće doživio najveću čitanost od svih romana zlatnoga vijeka pa tako veću i od Don Quijotea, uspio potkupiti Kraljevsko vijeće i dobiti dopuštenje za iseljenje u toliko žuđeni Novi svijet, ali sigurnost života u njemu platio je time da više nikad nije napisao jedno književno djelo, nego je spisateljski dar iskoristio za pisanje životopisa znamenitog nadbiskupa grada Meksika, oca Garcíje Guerre.

Nastavio je obavljati slabo plaćene i neugledne poslove, od kojih je ostalo zapamćeno prikupljanje dodatnih daća za tzv. Nepobjedivu armadu, to jest za bitku koju je ta dotad doista nepobjediva ratna mornarica povela protiv engleske mornarice i izgubila. Tada je na njega pala sumnja da je prodavao prikupljeno žito bez dozvole pa je prvi put dospio u španjolski zatvor. Drugi je put zatvoren zato što je ostao bez prikupljenog novca jer je banka u koju ga je položio propala. U međuvremenu je bio u vezi s udanom ženom i s njom dobio kćer, a zatim se oženio mnogo mlađom ženom, koja mu je donijela skromni miraz. Njegovi biografi tvrde da mu ni u emotivnom pogledu život nije pružio mnogo. Tako je Miguel de Cervantes bio sudionikom sudbonosnih događaja u povijesti svoje domovine i iskusio ih »odozdo«, kao jedan od onih koji su za imperijalnu slavu i širenje gospodstva te domovine, ali i za obranu tadašnjega kršćanskog svijeta, podmetnuli leđa i nikad nisu dobili materijalnu zadovoljštinu ni – najčešće – značajnije poboljšali društveni status. Međutim, ako je istina da mu je od takve zadovoljštine ipak bila važnija ona duhovna, onaj »uljuđeni razgovor«, onda, uza sve nevolje koje je prošao, čitajući njegova djela moramo o toj okolnosti razmišljati kao o postignuću. Jamačno je da iz slavne pouke Don Quijotea štitonoši Sanchu Panzi o slobodi kao o »...najvećem daru kojega je Bog dao čovjeku« govori zakašnjeli erazmist koliko i čovjek s iskustvom preživljavanja u širokom graničnom pojasu između kršćanskog i osmanskog svijeta na Sredozemlju, na kojem su se stalno mijenjali, razgrađivali i gradili identiteti da bi se spasila glava ili imanje. U tom je smislu Cervantesova sudbina zanimljiva i paradigmatična za ono vrijeme i prostor.

Književnik u poodmakloj dobi

Dakle, Cervantes se ozbiljno okrenuo književnosti tek prevalivši četrdesetu. Međutim, od početka se iz njegovih tekstova iščitava izvrsno poznavanje i promišljanje suvremene i starije španjolske književnosti, što svjedoči o dugačkim pripremama i razmišljanjima. To je vidljivo već u prvom romanu, Galatea, objavljenu 1585., tada vrlo popularnu žanru koji su moralisti šibali kao nemoralan, a njegovo čitanje nazivali gubljenjem vremena: naime, u nj je inkorporirana poema Kaliopin pjev, u kojoj je dao svojevrsnu kritiku španjolske književnosti svog vremena. Dvadesetak godina kasnije, između prvog i drugog dijela Don Quijotea, objavio je narativnu poemu Put za Parnas, u kojoj najbolje španjolske pisce novači za vojsku s kojom kreće u osvajanje Parnasa od loših španjolskih pisaca koji su ga zaposjeli. Valja napomenuti da je Cervantes, uz već navedene nedaće, trpio i zbog nepovoljnih kritika i otvorene antipatije koju je prema njemu iskazivao tadašnji opinion-maker španjolske književnosti, ujedno doista veliki dramatičar, pjesnik i prozaist, ali i utjecajni cenzor Lope de Vega. Budući da je tada za svako književno djelo prije tiska trebalo pribaviti famozni nihil obstat, tj. očitovanje osobe određene od Svete inkvizicije koja je njime jamčila da djelo ne govori protiv vjere i dobrih običaja, takvo neprijateljstvo nije bilo nimalo lako trpjeti i afirmirati se u svijetu kojem je takva osoba određivala mjeru i davala ton. Poznato je da je u desetogodišnjem razdoblju između objavljivanja prvog i drugog dijela Don Quijotea 1614. godine izišao tzv. Avellanedin Don Quijote, apokrifni nastavak Cervantesova romana, koji je radikalnim razrješenjima motiva iz prvoga dijela romana i nedostatkom fine duhovitosti koja odlikuje Cervantesov narativni diskurs očito smjerao na diskvalifikaciju popularnosti koju je dostigao prvi dio priče o Vitezu tužnog lika. Najutemeljenije pretpostavke o tome tko se krije iza pseudonima Alonso Fernández de Avellaneda jesu da je riječ o nekome od pisaca iz kruga oko utjecajnog Lopea. Premda su takve apokrifne nastavke doživjeli i neki drugi veoma čitani romani, primjerice pikarski, ovomu je svrha očito bila diskreditirati autora kao neku vrstu tadašnjega suptilnog i nadasve duhovitog »spectatora«, a ne zaraditi na temelju već postignute slave nekog naslova.

Ta promišljanja o nacionalnoj, ali i sveukupnoj književnosti u tim dvjema poemama očiti su plod dugogodišnjega čitateljskog iskustva i zrelo uobličenih stavova koji se oslanjaju i na poznavanje antičke, kao i talijanske renesansne književnosti. Međutim, ta promišljanja o nacionalnoj, ali i o sveukupnoj književnosti, odnosno neka vrsta razgovora s vlastitim lektirama, s kanonskim djelima, s paraknjiževnošću, s političkim diskursom, s oralitetom i s praktički svim diskurzivnim praksama njegova vremena u punini su se pokazale u Don Quijoteu. Najuočljiviji je, naravno, odnos prema viteškim romanima (kojima je popularnost pala pola stoljeća prije nego je objavljen taj roman), odnosno prema nekim konkretnim realizacijama tog žanra i o njoj se najčešće govorilo i govori u kasnijim stoljećima, dočim su njegovi suvremenici prepoznavali cjelokupnu gustu intertekstualnost romana, često – koliko danas znamo –uz kiseo osmijeh. Danas se takvim čitanjem mogu baviti samo znalci ukupne pisane ostavštine zlatnog vijeka te povijesne i društvene situacije, što im omogućuje da proniknu u sve aluzije na suvremenost i u njima ne gledaju tek sjajne i zato (i) bezvremene anegdote. Suvremenici su za nj pokazivali zanimanje koje je tada premašivao samo već spomenuti pikarski roman Guzmán de Alfarache: primjerice, do kraja godine u kojoj je izišlo prvo izdanje izišla su čak tri piratska izdanja, što u Španjolskoj što u Portugalu, te još četiri prije objavljivanja (pravoga) drugoga dijela: dva u Brusselu, te u Madridu i Milanu. Dobar dio prvog izdanja otišao je u Novi svijet unatoč zabranama izvoza fikcionalne proze jer je i među iseljenim Španjolcima ona bila na cijeni (rad Kraljevskog vijeća za Indije, vrhovnoga kraljeva tijela za upravu nad Novim svijetom koje je stalno zasjedalo u Sevilji obilježen je slavnim primjerima korupcije, od kojih u ovom napisu spominjemo dva, povezana sa slavnim piscima i književnošću). I prijevodi na jezike susjednih zemalja počeli su prije izdanja II. dijela: na engleski 1612., na francuski 1614., a u XVII. stoljeću je cijeli roman u francuskom prijevodu izišao više od dvadeset puta. U XVII. stoljeću izišli su i prijevodi na holandski i njemački, u XVIII. na ruski, poljski, danski i portugalski, a do kraja XIX. stoljeća na još jedanaest jezika, među kojima i na hrvatski. Na prijelazu stoljeća pojavio se niz prijevoda na izvaneuropske jezike poput japanskoga, kineskoga, tagaloga i drugih. Na hrvatskom se najprije pojavio veoma slobodan prijevod Josipa Eugena Tomića skraćene inačice francuskog izdanja »za mladež«: Život i djela glasovitog Dona Quixota de la Mancha. Po francezkom za mladež priredjenu izdanju hrvatski napisao Josip Eugen Tomić. Skraćeno izdanje po kojem je Josip Eugen Tomić sastavio prvi prijevod Cervantesova romana na hrvatski samo je jedna od mnogih »adaptacija« toga zamašnog romana u kojima se u pravilu usredotočuje na danas već opće poznate epizode u pohodu zaluđenog Don Quijotea koje, iščupane iz cjeline, praktički tvore djelo posve drukčijeg sadržaja i značenja. Prijevod cjelovitog teksta, koji je od 1913. španjolska država zaštitila od takvih preinaka, imamo od 1915/16. i za njega zahvaljujemo Izidoru Isi Velikanoviću. Taj je prijevod od 1951. godine u nekoliko navrata za nova izdanja dorađivao Josip Tabak, a zadnje je iz 2001. godine. Zajednički Velikanovićev i Tabakov prijevod Cervantesova romana jamačno je jedan od najboljih književnih prijevoda na hrvatskom jeziku.

Don Miguel i Don Quijote

Na početku ovih redaka napomenuto je da će – budući da je posrijedi obljetnica Cervantesove smrti – biti riječi ponajprije o njegovu životu. U bezbrojnim tumačenjima njegova najvećeg djela, romana Bistri vitez Don Quijote od Manche, značajno je zastupljeno i biografsko, to jest tumačenje epizoda iz romana kao transpozicije događaja iz piščeva života. Stoga ga prvoga spominjemo među bezbrojnim iščitavanjima koje je Cervantesov roman doživio u svim umjetnostima, od ozbiljne glazbe, baleta, prilagodbi za kazalište u mnogim kulturama, u pučkoj kulturi te u djelima mnogih pisaca u španjolskoj i hispanskoameričkim književnostima, posebice u oglednoj prozi na kraju XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća: prisjetimo se samo Ortege y Gasseta i Unamuna. Neki od njih iznjedrili su čitanjem romana polazište za svoju misao (poznati unamunovski »kihotizam« i sl.), drugi su roman iščitavali kao »način života« (J. B. Avalle Arce), nekoliko vrhunskih španjolskih svojevrsnih kulturoloških putopisa slijedi etape u Don Quijoteovu kretanju po Španjolskoj, u Hispanskoj Americi pojavljuju se naslovi poput Poglavlja koja je zaboravio napisati Cervantes, Cervantes ili o kritici čitanja i dr., a Španjolci svoj jezik danas zovu i »Cervantesovim«. Jedno od književnopovijesno najznačajnijih tumačenja Cervantesa i njegova romana jamačno je Schlegelovo, po kojem je on najbolji primjer iskaza duha jednog naroda u književnosti.

Cervantes, koji je preminuo ni godinu dana nakon izlaska drugog dijela romana, nije doživio ni korist ni užitak od te doista plodne, raznorodne i goleme recepcije, ravne jamačno tek Homerovoj, Danteovoj ili Shakespeare­ovoj. Raspravom o tome kako bi čovjek ukupnoga životnog i književnog iskustva koje smo ovdje prikazali na njih odgovorio otvorili bismo temu koja premašuje mogućnosti koje pružaju stranice ovog časopisa, ali i mnogih drugih foruma i formata. Uostalom, u samom romanu se konstantno odvija i rasprava između različitih žanrova i njihovih mogućnosti i ograničenja, i koji se zbog toga razumije kao višeglasno djelo otvorene strukture. On je u tu svrhu posegnuo za žanrom koji su tada određivali i doživljavali »niskim« u tadašnjoj hijerarhiji žanrova i koji je tako definiran i u tadašnjem Covarrubiasovu enciklopedijskom rječniku (1611). Tako je Cervantes osnovno očiste namjerno postavio veoma nisko i iz njega pošao na pohod na različite diskurzivne prakse i na oblike društvenog ponašanja s kojima je odlučio raspraviti, a sve s duhovitošću prožetim odmakom koji mu je omogućio da sve i svakoga prikaže iz onog očišta iz kojega ih se uobičajeno ne percipira. Tako je za svojeg junaka, viteškim romanima zaluđenoga seoskog plemića, starog momka koji se konačno odlučuje za platonsku ljubav i kreće u svijet da bi u ime te ljubavi ispravio sve krivde koje su bilo kome bilo kad i bilo gdje nanesene te tako ostvario ideal viteškog života, izabrao arhaični i prenakićeni književnojezični izraz svojstven tim romanima, u tom trenutku izišlima iz mode. Eksces kao načelo gradnje likova i fabule tadašnje je čitateljstvo moglo iščitati kao ruganje viteškom idealu u onom obliku u kojem ga je predstavljao viteški roman, a na daljnjoj razini čitanja, kao razgovor o vremenu u kojem su svi skupa živjeli, a koje – po Cervantesovu sudu – nije pružalo mogućnosti za življenje ideala, nego za njihovo stalno zatiranje. Zato on u romanu izvrće sve i tako pokazuje stvarno stanje stvari u društvu i među ljudima. S obzirom na takav opći stav i na njegovo životno iskustvo, vrijedi spomenuti baš epizodu Don Quijoteova oviteženja: poznavatelji teksta srednjovjekovnoga španjolskog zakonika kojim je propisan postupak oviteženja upozoravaju da je u toj epizodi – namjerno – izravno prekršeno prvo pravilo, a to je da taj postupak, koji slijedi nakon dugotrajna naukovanja kandidata u domu ili u blizini iskusna viteza, mora biti svečan i dostojanstven, kandidat ne smije biti ni »lud« ni »siromah«, a oviteziti ga smije vitez koji je pratio njegovo sazrijevanje. Don Quijote je lud, a krčmar, kojega Don Quijote brka s vitezom i moli da i njega ovitezi, od početka pristaje na podupiranje njegove zablude da bi ga izvrgnuo ruglu i razonodio svoje goste, te tako otvara prostor za prihvaćanje svih budućih zabluda Viteza tužnog lika kao prirodnih. Tako Don Quijote provodi svoj fikcionalni vijek (gotovo identičan tadašnjoj Cervantesovoj životnoj dobi) pokušavajući viteški odgovoriti na sve nevolje koje se množe i pojavljuju oko njega i ne da se uvjeriti da nema pravo i da je sve uzalud. Jer, kako inače živjeti? U toj stalnoj razdrtosti, a svijest o njoj on posredno potvrđuje u romanu i prije nego se konačno vrati zdravoj pameti da bi »umro kao kršćanin«, on se slijepo drži viteškoga habitusa i ne podliježe alternativama poput, primjerice, ideje svog štitonoše Sancha Panze o otoku koji se doduše zove »Barataria«, tj. »Jeftini otok«, »Jeftinjak« (očita aluzija na tadašnju opću pomamu za zemljom – više nego za zlatom – u Novome svijetu), niti ga kolebaju silne batine koje je dobio. Premda je biografski pristup Bistrom vitezu stara datuma i doživio je mnoge diskreditacije i revalorizacije, u prigodi prisjećanja na čovjeka Miguela de Cervantesa vrijedi još jednom istaknuti neprijepornu općenitu podudarnost između njegova života i fikcionalnog bića Don Quijotea od Manche. Ali, i istaknuti da bivši vojnik, uznik, izrugivani autor i uglavnom siromah Cervantes kao strategiju protiv takva iskustva predlaže isključivo viteški stav prema svemu i svima koliko god on u svakodnevici bio neoperativan i kontraproduktivan.