Kreativna punina

Ova knjiga na tragu je i produktivno dijalogizira s prethodnim autoričinim knjigama, Intimno i javno i O strasti, čitanju i dokolici. I dok u prvoj knjizi autorica znanstveno uvjerljivo razotkriva intimnu sferu hrvatskih književnika sadržanu u pričama njihovih života, u knjizi O strasti, čitanju i dokolici ona prvotno razotkriva svoju vlastitu intimu. Profesorica, znanstvenica i književna kritičarka (a još je atribucija koje se dadu vezati za Helenu Sablić Tomić) pred čitateljem naime raz/otkriva sve ono što oblikuje njezin svijet i svjetonazor; ona koja je strasno čitala Druge, razotkriva se čitanju Drugih, svjedočeći vlastitim riječima kako se čitanjem Drugih i sama mijenjala i duhovno oblikovala.

Već u samom proslovu potonje knjige autorica objašnjava njezinu motivaciju i njezin sadržaj: Ovo je knjiga o samoći. Sve je u njoj posljedica kreativne osame pri kojoj nikada nisam bila usamljena. Ovo je i knjiga o transformaciji koju sam imala tijekom čitanja, jer ono je, kako kaže Marilynne Robinson, čin velike introvertiranosti i subjektivnosti. Strast je također isključivo osobna stvaralačka energija. Nju sam prepoznavala u tekstovima Drugih. Dokolica je još jedan od mogućih oblika samoće. Ona je namjerna hedonistička izolacija. Ističući da nije riječ o knjizi »za one koji žele ostati mirni« jer »traži i nudi privatnost«, sugerira i način na koji ju treba čitati. A to je: polako i u tišini!

Svjesna da živimo u vremenu u kojem je dokolice sve manje, a da je čitanje već odavno izgubilo društveni smisao, poput posljednjih romantičara autorica pokazuje zašto to nije i ne mora biti tako. U drugovanju s knjigom ona svjedoči energiju duha što ju čitanje izaziva u svijesti i životu osjetljiva/ otvorena čitalačkog subjekta, pri čemu Drugi biva lice i ogledalo vlastita svijeta. A ti su Drugi u svijetu Helene Sablić Tomić i Zora Dirnbach i Vojnić Purčar, Črnja i Žigmanov, Vrkljan i Mesinger, Pavličić i Fabrio, Aralica i Hitrec, Donat i Marinković i mnogi koje je upisala u svoje asocijacije i književnu refleksiju. Njihov odabir međutim nije samo po književnom značenju ili vrijednosti, nego, često, po časovitu raspoloženju. No uvijek je to izbor po duhovnoj blizini i srodnosti, po utjecaju na njezin život, uvijek povod za razotkrivanje sebe, svojih interesa i duhovnosti. Taj odnos prema Drugima kao Drugostima sebe ogleda se i u izboru spisateljske forme; jednom su to eseji, drugi put su to zapisi uz čitanja, a treći pak put bilješke u/o dokolici. Bez obzira na prevagu kojega žanrovskog sastojka u njima, uvijek su posrijedi intimne forme u kojima ‘dokumentarno’ osobnome osigurava privlačan kolorit prepoznatljivoga. Individualnost prvoga lica njihova je najdublja mjera i zavodljiva dimenzija. Ili, autoričinim riječima: kreativna punina jednine nikla iz (...) tišine u dvoje, Mene i Sebe!

A upravo je ta kreativna punina jednine, potaknuta autoričinim putovanjima, veza s knjigom Skriveno u oku, njezin svojevrsni predtekst i kontekst. Bilo po zadatku, bilo po vlastitu nagonu, strast putovanja i strast pisanja (kao) svjedočenja susreli su se knjizi umnogome izdašnijoj od govora ‘putnih činjenica’. U poetici oka, kako je putopis ponajbolje definirati, ogledaju se brojna autoričina lica: i ono književnice i ono znanstvenice, ali ponajprije lice strasne putnice koja gleda, sluša i osjeća, govori, komentira, (glasno) razmišlja; koja od doživljenog i proživljenog s putovanja gradi vinjete, vedute, zapise, slike i crtice u kojima je počesto više književne arome nego u mnogim razvikanim djelima.

Bez obzira na to što je pisana strasnim prvim licem, junak ove knjige nije autorica nego gradovi. Svejedno je li riječ o onima bližima ili daljima, onima koje je posjetila u prolazu i nakratko, slučajno pak ili po poslu. Dobro znajući da gradovi nisu samo građevine i prostori nego mjesta u kojima je upisan golemi emocionalni kapital, autorica je na sebe preuzela ulogu medija koji pamti i u koji su upisani osjećaji i iskustva što su ih gradovi izazvali u njezinu svijetu, a što im osigurava trajno mjesto u njezinoj memoriji i životu. Na svojim putovanjima, tijekom godina, sama ili s drugima autorica je pohodila Ston, Ptuj, Lun, Hvar, Vrpolje, Sibiu, Mostar, Dunav (nizvodno), Beograd, Osijek, Šibenik, Beč, Sarajevo, ušće Neretve, Prištinu, Požegu, Pečuh, Krakov i Drenovce. Posjetila je i Strugu, Vukovar, Zürich, Rijeku, Pariz, Ilok, Dalj, Delnice, Šid, Višegrad, Varaždin, Đakovo, Skoplje, Srebrenicu, Petrovaradin, Brno, Split, Drač, Malinsku, Zemun, Budimpeštu, Ohrid i druge. Nema ni potrebe isticati da je svaki od gradova autorici podario hrpu (povlaštenih) emocija i dojmova. Iako se iz autoričine geste vidi kako pozorno ‘bilježi’ slike, pamti i čuva doživljaje, u prvom planu njezinih intimnih/intimističkih zapisa nisu opisi konkretnih prostora, krajolika, povijesnih činjenica, zgrada, tradicije i slično. Ako se na njih autorica i poziva, jer bez njih ne može, onda je to u funkciji otkrivanja svoje nutrine, potvrđujući tako da putopis i nije do li jedno od lica autobiografije. Flakerovski, ne slučajno, kazano, da je (auto)topografija lice (auto)biografije. Uz mnoga iskustva koja autorica želi podijeliti sa svojim čitateljem jest i osjećaj ‘potisnute krivnje’ zbog toga što sve viđeno i doživljeno nije uvijek zapisivala i tako u slovima (sa)čuvala od zaborava. Davne majčine riječi da »ne mora slati razglednice, kupovati darove, (...) brinuti o nama koji te željno iščekujemo po povratku«, nego da »piše o onome što vidi, opiše kako se osjeća, što misli, s kime se druži«, pri tome imaju snagu poetskog uporišta i motivacije.

Skriveno u oku nije lako žanrovski odrediti. U različitim žanrovskim otiscima vidljivima u knjizi, koja nimalo ne umanjuju njezinu vrijednost, sadržani su i brojni sadržaji. I dok se najveći broj slika može podvesti pod putopisni nazivnik, s prtljagom sličnim i poznatim iz drugih knjiga, autoričina imaginacija ne može bez književnih znanja. U putopisnom diskursu tako se našlo mjesta za Matoša, Kamova, Andrića, Batušića, Pavličića i druge. Njihov kapital u autoričinoj oslobođenoj imaginaciji putopisu tako priskrbljuje novu dimenziju i njegove povode pretvara u proze pamtljivih svojstava (Hvar, Višegrad, Dunav – nizvodno/uzvodno i dr.).

Uz navedene, još je jedna dimenzija ovih (putopisnih) slika koju svakako treba istaknuti, a sadržana je u autoričinim preporukama za tekst i užitak ispod svakog priloga. Nije riječ o spisateljskoj dosjetki koliko o nastojanju da se, preporukom određene knjige, vina (pića) i jela, upotpuni doživljaj pro/čitanoga. Osim što tako i dodatno govori u prilog kulturološkog profila same autorice i njezine kulture čitanja, životnih navika i slično, tekst postaje izvorište višestrukih poticaja. Ostvareni su tako razlozi za susret s autoricom u punini njezinih identitetskih sastavnica.

Govoreći i pišući o gradovima, ovom knjigom Helena Sablić Tomić ponajprije govori o sebi. Otkriva njome ono skriveno, svoje strasti i užitke, radosti i izazove, svejedno jesu li ih iznjedrila česta putovanja, knjige i čitanja, jela i trenutci dokolice. Iz nje progovaraju djelići one strasti – što i nije do li drugo ime za ljubav – kojom pristupa svemu što čini njezin knjigom i književnošću o/pisan životni put. Riječju, posrijedi je izdašna knjiga. Nije li možda vrijeme (i) za zahtjevnije naracije!?