Koliko različitosti čovjek može podnijeti?

Iako je prvi roman objavio još prije desetak godina, o Kristianu se Novaku u široj (književnoj) javnosti malo toga znalo sve do prije tri godine kada je objavio svoj drugi roman, Črna mati zemla (2013), otkada teško da netko tko iole prati književnu scenu nije čuo za njega. I to s razlogom. Danas stoga svi željno iščekujemo i njegov treći roman.

Kristian Novak rođen je 1979. u Njemačkoj, no ubrzo se, nakon smrti oca, s majkom i sestrom vraća u Sveti Martin na Muri, gdje provodi djetinjstvo i dio mladosti prije preseljenja u Zagreb, gdje i danas živi. Nakon završenih studija kroatistike i germanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, radio je kao asistent na germanistici matičnog fakulteta, a danas je docent na riječkoj kroatistici. I upravo je taj akademski kontekst vjerojatno bio onaj u kojem se njegovo ime prije objave Črne mati zemle najčešće spominjalo, pogotovo nakon što je objavio sociolingvističku studiju Višejezičnost i kolektivni identiteti iliraca (2012). S druge strane, njegovo je ime bilo dobrano poznato i u sportskim krugovima, zato što je od 1998. do 2009. godine bio standardni reprezentativac u karateu i osvajač nekoliko europskih i svjetskih medalja. Nasuprot svemu tome, Novakov prvotni književni rad poznavao je, a možda i prepoznao kao najavu kasnijeg ne samo nacionalnog uspjeha, vjerojatno tek poneki mu međimurski zavičajnik, u kojem je kontekstu i objavio svoje prve radove. Prvim pjesmama javio se još kao čakovečki gimnazijalac, a prva samostalna knjiga bio mu je roman Obješeni, koji je 2005. objavio Grad Čakovec. Odjeci na njega bili su skromni i praktički nisu uspjeli prekoračiti regionalni milje. Od ozbiljnijih upućivanja na Novakov talent izdvojio bih tek kratak osvrt Zvonka Kovača, zagrebačkoga sveučilišnog profesora također rodom iz Međimurja, koji je pozdravio pripovjedačevu višeperspektivnost te tematsko propitivanje opreka ruralno/urbano, metropola/zavičaj, apsolutna sloboda/odgovornost i tjelesno/duhovno, a posebno »svojevrstan ’stilski dijalog’« između standardnog i međimurskog idioma u romanu.

Novakov je prvi roman, čini mi se, zaista i otvorio pitanje spomenutih opreka, no nije imao snage na njih konzistentno i odgovoriti. Naime, glavni likovi Obješenih, Damir, Sven i Michaela, međimurski studenti u Zagrebu, među kojima se događa zamjena ljubavnih partnera, oko čega se i vrti glavna fabulativna linija romana, u tarotu života izvukli su kartu Obješeni te su ostali visjeti negdje između krajnjih odredišta spomenutih opreka: niti su se prilagodili velikom Zagrebu niti se žele vratiti u mali zavičaj, niti žele više živjeti razbarušeno niti se žele smiriti, niti mogu jedni bez drugih niti jedni s drugima (u prijateljskim i ljubavnim kombinacijama) itd. Višestruki rasap njihovih osobnosti reflektira se i u njihovu jeziku, koji je čas standardni, čas međimurski, čas pretjerano anglizirani studentski žargon. Ozbiljniji obračun sa spomenutim oprekama ponudio je tek drugi Novakov roman, koji je na taj način ipak donekle povezan s prvim, što dosadašnja kritika nije primijetila. Naime, ne samo da u oba Novakova romana pripovjedač nekoliko puta mijenja svoje moduse, odnosno diskurse iskazivanja, da u oba osim standardnog nalazimo i međimurski idiom, da se u oba likovi premještaju iz Zagreba u zavičaj/ Međimurje i obrnuto, da se u oba pojavljuje problem laži i paralelnih svjetova, nego se u oba na određenoj razini zapravo govori o osjećaju krivnje, ljubavnim i životnim blokadama te potrazi za sigurnim uporištem, smislom i cjelinom života.

No, Črna mati zemla je ipak kudikamo i kompozicijski i stilski, a pogotovo idejno-tematski, bogatiji i zreliji, odnosno cjelokupno gledano uspjeliji roman. Iako, ne znam radi li se o institutu naknadne pameti, no želio bih ipak istaknuti da je ipak već i prvi, u kritici potpuno zanemareni, Novakov roman ne samo zbog otvaranja pitanja spomenutih opreka, nego prije svega i zbog autentičnog i duhovitog prikazivanja svih nijansi studentskog života te izrazitog smisla za oblikovanje životnih dijaloga, predstavio perspektivnog i pogotovo autentičnog pripovjedača, što je drugi roman, sudeći po odjecima čitatelja i kritike, definitivno i potvrdio. Recepcija Črne mati zemle na svim je razinama, naime, bila izvanserijska. Nakon objavljivanja uslijedila su mnogobrojna predstavljanja te je roman pobudio značajnu medijsku pozornost. Prvo izdanje ubrzo je rasprodano, a odjek kritike bio je gotovo unisono pohvalan. Roman je 2014. dobio nagradu roman@tportal.hr za najbolji roman u 2013. te je uvrštavan na popise najboljih hrvatskih romana (čak i u posljednjih pola stoljeća). Uslijedili su prijevodi na mađarski i slovenski, ulomci su prevedeni na francuski i engleski, a u tijeku je prijevod na njemački (u međuvremenu možda i na još koji jezik). Objavljena je i zvučna knjiga te je autor prodao prava za kazališnu predstavu i film.

U svakom slučaju, pojava Črne mati zemle nije samo važan datum u Novakovoj književnoj biografiji koji ga je lansirao među najpoznatije i najznačajnije suvremene hrvatske prozaike nego je i važan datum suvremene hrvatske književnosti jer je riječ i o čitateljski i o kritički izazovnom romanu. Temeljna fabularna nit vrti se oko mladog uspješnog zagrebačkog pisca međimurskog podrijetla Matije Dolenčeca, čiji se donekle sređeni život počne raspadati u trenutku kada njegova djevojka Dina u do tada normalnom dečku počne otkrivati neke skrivene, neshvatljive, tamne slojeve, o kojima joj redovito laže. Njihova se idilična veza prekida i Dolenčec postaje svjestan da je jedini način da natrag zadobije Dinu taj da se suoči sa svojom prošlošću koju je duboko potisnuo u sjećanje i zbog koje je izgubio dio sebe. Najveći dio romana upravo i čini Dolenčecova ispovijed Dini o traumatičnom i morbidnom djetinjstvu u gornjem Međimurju, koja zapravo predstavlja suočavanje sa samim sobom i prihvaćanje pravoga samog sebe, na što likovi iz prethodnog Novakova romana nisu bili spremni. Agonija petogodišnjeg međimurskog »dičkera« započela je smrću oca, s kojom se nije želio pomiriti i za koju si, dakako neutemeljeno, pripisuje odgovornost, kao i za kasniju seriju samoubojstava koja se počinju događati u njegovu rodnom selu ranih devedesetih, koje su ionako bile tragične. Naišavši na nerazumijevanje višestruko dezorijentirane okoline, a isprva i slomljene majke i sestre, Dolenčec se zatvara u vlastiti svijet, u kojem postoje samo krivnja, strah i nekontrolirani bijes, a glavna objašnjenja daju mitološke predaje gornjeg Međimurja, što se uskoro materijaliziralo u osobne izmaštane demone Heštoa i Pujtoa, koji mu postaju glavno društvo. Seoska zajednica u kojoj je živio ne samo da mu – kao uplašenom, bespomoćnom i izgubljenom djetetu – nije pomogla, nego mu je svojim nerazumijevanjem, izrugivanjem i odbacivanjem uvelike odmagala, što je dosegnulo vrhunac kada mu je dio sela pripisao odgovornost za samoubojstva.

Osim ljubavne priče roman tako sadrži elemente trilera i horora, kroz što zapravo otkrivamo složen psihoportret kako glavnog junaka tako i ruralne (gotovo patološke) mikrozajednice i njezinih, gotovo odreda nerealiziranih ili poremećenih, pojedinaca (varalice, alkoholičari, kurviši, pedofili). Roman u tom smislu upozorava na naličje (ruralnih) mikrozajednica, odnosno propituje opreke između pojedinca i zajednice, ali i razuma i mitologije te stvarnosti i imaginacije (istine i laži), čemu bismo mogli pridružiti i opreku između ruralnog i urbanog, koja se ne očituje samo na prostornoj (odlazak iz sela u Zagreb znači i kraj Dolenčecove agonije), nego i na jezičnoj razini. Dio romana, naime, koji predstavlja Dolenčecovu ispovijed dobrano je zasićen međimurskom kajkavštinom, koja se pojavljuje u dijalozima autohtonih, sjajno portretiranih međimurskih likova. Tom uspjelom integracijom kajkavštine u moderan romaneskni diskurs Novak ju je zapravo na velika vrata vratio (gotovo bismo mogli reći uveo) u žarište suvremene hrvatske proze, jednako kao što je na kartu suvremene hrvatske književnosti vratio/uveo Međimurje. Gledano s pozicije nacionalne književnosti, Novakov roman zapravo je adekvatan i do kraja rezolutan odgovor na sve one tobožnje nepremostive kulturološke, jezične i ine razlike u hrvatskoj književnosti – Novak je u romanu uspio elegantno i umjetnički relevantno anulirati tobožnju nepremostivu polariziranost hrvatskoga društvenog bića između tobožnjih centara i periferija, metropola i provincija, gradova i sela, jezika i dijalekata, stvorivši svojevrstan model koji je u mogućnosti odgovoriti na sve izazove našeg naizgled »prekompliciranog« identiteta.

Zbog svega navedenog velika nestrpljivost hrvatske književne javnosti za novim Novakovim romanom posve je opravdana. Prve najave o njemu autor je davao još pri predstavljanju Črne mati zemle, u kojoj roman istog naslova čak i spominje kao jednu od nedovršenih priča glavnog lika. Riječ je o romanu naslova Ciganin, ali najljepši, u kojem će radnja ponovno biti povezana s Međimurjem, koje autoru očito predstavlja neiscrpivo duhovno i inspirativno ishodište, sa središnjim problemom odnosa lokalnog stanovništva prema Romima. Čini se da će ponovno biti riječi o kolektivnim predrasudama koje pojedincima ne dopuštaju da iskoče iz pretpostavljenih okvira, za što moraju biti sankcionirani, u konkretnom slučaju romsko-neromski ljubavni par. Poseban začin romanu ponovno će biti međimurska kajkavština, na koju su se temeljem prvih dvaju Novakovih romana vjerojatno navikli već i nekajkavci. Osim ponovne pripovjedačeve vivisekcije domaćih društvenih i osobnih zastranjivanja te dubinske kritike društvene i svake druge isključivosti, temeljem predstavljenog odlomka možemo razabrati kako će se u radnju uplesti i, vjerojatno recentnom stvarnošću isprovocirana, tema islamskih izbjeglica, koje će dodatno poremetiti ionako već različitostima dovoljno opterećenu mikrosredinu. Kakav će biti njezin odgovor na nova strana tijela teško je uopće i pretpostaviti. Pitanje je to kojeg su se spremni prihvatiti samo veliki pripovjedači. Da, čitat ćemo, čini se, ponovno sjajan roman.