Kanon hrvatskoga pjesništva na engleskome jeziku

Antologijski izbor hrvatskoga pjesništva koji je nedavno objavila američko-velška izdavačka kuća The Edwin Mellen Press važan je doprinos recepciji hrvatske književnosti na engleskome govornom području, kao i u široj svjetskoj književnoj kulturi. Prijevodi na svjetske jezike, a napose na engleski jezik, koji je danas postao vodećim medijem međunarodne (književne) komunikacije, ključni su u nastojanjima da se afirmira hrvatska književna kultura u svjetskome kontekstu te oslobodi od uvriježene kolektivne odrednice »jugoslavenskih« ili južnoslavenskih književnosti. Knjiga The Canon of Croatian Poetry 1450–2000 (Kanon hrvatskoga pjesništva 1450–2000) u tom smislu prikladno nadopunjuje i recentniju Antologiju hrvatske književnosti (An Anthology of Croatian Literature) uglednoga angloameričkog slavista Henryja R. Coopera (2011), pri čemu nudi prvi sustavan i sveobuhvatan pregled hrvatskoga pjesništva od renesanse do postmodernizma, koji opsegom i kvalitetom prijevoda nadmašuje i jedinu raniju antologiju istoga tipa Antuna Bonifačića (The Anthology of Croat Verse 1450–1950, 1981).

Priređivači i prevoditelji Ivo i Vinka Šoljan ugledni su hrvatski intelektualci u višegodišnjem iseljeništvu u Sjedinjenim Američkim Državama i ujedno profesori engleskoga jezika i književnosti (Ivo Šoljan i na sveučilišnoj razini [Grand Valley State University]), te stoga i ponajbolje kvalificirani za takav izniman prevoditeljski pothvat. Hrvatsko pjesništvo oni anglofonim čitateljima žele prije svega predstaviti kao sastavni dio hrvatskoga kulturnog identiteta i kao izraz hrvatskoga nacionalnog duha, što naznačuju i na naslovnici antologije, reprodukcijom znamenite slike Vlahe Bukovca Hrvatski preporod, kao simboličnoga prikaza hrvatskoga nacionalnog zajedništva. Sukladno tomu, u uvodu nude i kraći pregled hrvatske povijesti i zemljopisa, ne zanemarujući istodobno ni unutarknjiževne kriterije izbora i opisa, koje slijede i u samome ustroju antologije.

Kanon hrvatskoga pjesništva podijeljen je na sedam književnopovijesnih razdoblja, također s kratkim uvodnim opisima, od kojih je samo jedno definirano s izvanknjiževnoga gledišta: renesansa, barok, klasicizam, romantizam, modernizam, odjeci dvaju svjetskih ratova i postmoderno-suvremeno doba. Priređivači se ovdje uvelike oslanjaju i na jedan od svojih temeljnih izvora, Antologiju hrvatskoga pjesništva Ante Stamaća (2007), ali mjestimice uvode i vlastita terminološka rješenja ili prilagodbe, poglavito u književnosti XX. stoljeća. »Modernizam« (modernism), primjerice, rabe kao inačicu hrvatskoga naziva moderna (1895–1914), a ne u širem i uobičajenijem značenju epohe koja obuhvaća veći dio XX. stoljeća, dok je iduće poglavlje (Echoes of the two Word Wars) ekvivalentno Stamaćevu »Sumraku čovječanstva« (1915–1950), odnosno razdoblju avangarde. U posljednjem poglavlju (The Postmodern–Contemporary Period) obuhvaćaju cjelokupnu pjesničku produkciju druge polovice XX. stoljeća, odustajući od preciznijih klasifikacija zbog njezine iznimne raznolikosti i nedovoljna vremenskog odmaka, iako njezina prva dva desetljeća hrvatska književna historiografija uglavnom određuje kao razdoblje tzv. druge moderne ili kasnoga modernizma, a početak postmodernizma vezuje uz konac 1960-ih i početak 1970-ih. U ranijim je razdobljima, pak, zamjetljivo i da rabe naziv klasicizam, koji još uvijek nije u potpunosti prihvaćen u povijesti hrvatske književnosti, premda omogućuje da se obuhvaćeni vremenski odsječak – XVIII. stoljeće – jasnije poveže i s europskim okvirima, s tim da bi mu, u skladu i s polazišnim Stamaćevim modelom, u naslovu i uvodnome opisu vrijedilo pridodati pojam predromantizma.

Razdoblja su predstavljena različitim brojem autora (isključeni su anonimni tekstovi, te stoga i srednjovjekovna i usmena književnost), po kojem jasno prednjači postmoderno-suvremeno doba, s čak 61 od ukupno 120 pjesnika. Slijedi pjesništvo renesanse (15), a potom razdoblje omeđeno svjetskim ratovima (13), romantizam (12), modernizam (7) te barok i klasicizam (po 6 autora). Većina je pjesnika zastupljena jednim do trima tekstovima, ali i uz iznimku nekoliko autora koji u tom smislu zauzimaju vodeće mjesto u antologiji: D. Cesarić (10), S. S. Kranjčević (9), M. Krleža, A. B. Šimić (8), D. Tadijanović, T. Ujević (7), V. Nazor, D. Štambuk (6), A. G. Matoš (5) te M. Marulić i I. Bunić Vučić (4). Broj tekstova nije ipak i ključno mjerilo vrijednosti i/ili reprezentativnosti autorâ i razdobljâ, s obzirom na to da su priređivači, prema vlastitu objašnjenju, ponajprije težili prikazati tipične, ali i raznovrsne tematske i stilske preokupacije hrvatskoga pjesništva kroz stoljeća. Sukladno tomu, u izbor su, osim prevladavajućih lirskih primjera, uključili i dva ulomka iz dramskoga pjesništva (Držićeve Tirene i Gundulićeve Dubravke) i deset iz epskoga (od Marulićeve Judite i Hektorovićeva Ribanja i ribarskog prigovaranja do Botićevih spjevova Bijedna Mara i Petar Bačić te Šenoinih povjestica Postolar i vrag [u cijelosti] i Propast Venecije), kojima se mogu pridružiti i primjeri poeme kao mješovite vrste, poput Gundulićevih Suza sina razmetnoga, Kovačićeve Jame i Kaštelanovih Tifusara. Antologija je i tematski raznolika, tako da obuhvaća tekstove ljubavne, misaone, društvene, poučne, metapoetske, humoristične i satirične tematike, ali i s posebnim naglaskom na dvjema tematskim sastavnicama koje, prema priređivačima, ponajbolje utjelovljuju polazišnu ideju hrvatskoga nacionalnog duha i (kulturnog) identiteta – domoljubnoj i religioznoj/kršćanskoj. Bilo da su samostalne ili prepletene, one su zastupljene u znatnome broju tekstova, počevši od prvih primjera – ulomaka iz Marulićeve Judite i Molitve suprotiva Turkom te pjesme Svit je tašćina, pa do niza tekstova iz 1990-ih godina s tematikom Domovinskoga rata (M. Sušac, T. Bilopavlović, G. Sušac, L. Paljetak, Ž. Knežević, K. Šego, Ž. Ivanković). Među znamenitim primjerima domoljubne tematike nalaze se i tekstovi poput Frankopanova Pozvanja na vojsku, Štoosova Kipa domovine vu početku leta 1831., Mihanovićeve Hrvatske domovine, Demetrove Pjesme Hrvata, Preradovićeve pjesme Rodu o jeziku, Kranjčevićevih pjesama Moj dom i Pred knjigom povijesti roda moga, Matoševe 1909., Nazorove Zvonimirove lađe i Hrvatskoga jezika i Mihalićeve pjesme Lisinski u Pragu.

U rasponu od Marka Marulića kao prvoga do Miljenka Jergovića kao posljednjega autora, Ivo i Vinka Šoljan oblikuju i svoju predodžbu kanona hrvatskoga pjesništva, koji ponajprije temelje na prepoznatljivim klasicima iz ranijih razdoblja, uključujući, osim već spomenutih, i autore poput Š. Menčetića, Dž. Držića, M. Vetranovića, N. Nalješkovića, P. Zoranića, D. Ranjine, I. Đurđevića, A. Kačića Miošića, M. P. Katančića, S. Vraza, I. Mažuranića, I. Vojnovića, V. Vidrića, D. Domjanića ili J. Polića Kamova. Ostavljaju ipak prostora i za reprezentativne tekstove manje istaknutih i/li manje poznatih autora poput M. Kaboge, A. Sasina, K. Zrinske, M. Bruerevića, P. Štoosa, M. Bogovića, Đ. Arnolda, Lj. Wiesnera, F. Alfirevića i dr. Istodobno, značajan udio u njihovu kanonu zauzima i novija, odnosno pjesnička produkcija druge polovice XX. stoljeća, u okviru koje također predstavljaju niz afirmiranih pjesnika (uz navedene, još i brojne autore u rasponu od N. Šopa [uvedenoga već u prethodnome razdoblju], M. Dizdara i V. Parun, do B. Čegeca, D. Rešickoga i K. Bagića), uzimajući u obzir i pjesnike u iseljeništvu (V. Grubišić, B. Maruna) te u Bosni i Hercegovini (od I. Ladina i I. Kordića do K. Šege i dijelom samoga M. Jergovića). Svaki antologijski izbor ograničen je, dakako, prostorom i okvirnom koncepcijom, kao i individualnim ukusima priređivača, tako da bi se i Kanon hrvatskoga pjesništva 1450–2000. mogao nadopuniti tekstovima pojedinih izostavljenih autora (primjerice, B. Karnarutića, A. Kanižlića, A. Harambašića, M. Begovića, V. Vide, R. Ivšića, D. Dragojevića, A. Stamaća ili B. Maleša) i/ili u tematskim segmentima određenih razdoblja (poput ljubavne poezije u baroku i romantizmu).

Ivo i Vinka Šoljan dosljedno su, međutim, proveli svoju okvirnu koncepciju, pri čemu su osobitu pozornost posvetili i formalnim obilježjima odabranih tekstova, poglavito stihu, strofi i rimi. Budući da ih drže neizostavnim dijelom svakoga pjesničkog teksta, u dopuštenim su ih okvirima nastojali prenijeti u prijevodu, odustajući od jednostavnijih rješenja poput prevođenja slobodnim stihom, odnosno grafički razlomljenom prozom, ili uporabe analognih engleskih oblika. S obzirom na razlike između hrvatskoga i engleskoga jezika, kao i na potrebu za očuvanjem izvornoga sadržaja, pritom su ponajviše uspjeli zadržati izvorne strofe i rimu (u dvostruko rimovanome dvanaestercu samo na krajevima redaka), te (okvirno) broj slogova u silabičkim i akcenatsko-silabičkim oblicima (za razliku od cezure i/ili izvorne intonacije). Prijenos rime podrazumijevao je, doduše, i mjestimične sadržajne amplifikacije ili izmjene uobičajene engleske sintakse, no prevoditelji su u tome aspektu pokazali i zavidnu leksičku vještinu, pa se u njihovoj antologiji mogu pronaći uspjele engleske inačice i u tom smislu zahtjevnih tekstova poput Lucićeve pjesme Jur ni jedna na svit vila, Zoranićeve monorimne parafraze Petrarcina soneta Pace non trovo... (Mira ne nahodim...) ili Slamnigove Barbare. Pohvalna je i činjenica da su uza sve prijevode otisnuti izvorni tekstovi, tako da se mogu i međusobno usporediti.

Po svim istaknutim aspektima, Kanon hrvatskoga pjesništva Ive i Vinke Šoljan vrijedan je prilog postojećim prijevodima hrvatske književnosti na engleski jezik, koji sadržava čak 234 pjesnička teksta, mnogi od kojih su ovom prigodom i prvi put prevedeni. Ova bi antologija hrvatsku književnost mogla učiniti vidljivijom u suvremenome svjetskom književnom prostoru, prije svega kao važan izvor u nastavi i istraživanjima hrvatske književnosti na anglofonim sveučilištima i studijima, ali i kao štivo za zainteresirane šire čitateljske krugove, kojima prevoditelji nude pristupačan i čitljiv jezični izraz, čak i u starijim tekstovima, gdje odustaju od postupaka arhaizacije. Knjiga je opremljena i korisnim paratekstualnim dodatcima, koji, osim spomenutih (književno)povijesnih pregleda, uključuju i popis autora, naslova na hrvatskome i engleskome jeziku te bibliografiju najvažnijih hrvatskih i posebice engleskih izvora (znanstvenih radova, izvornih i prijevodnih antologija te prijevoda duljih pjesničkih tekstova). Pojava ove antologije značajan je događaj i u samoj hrvatskoj književnoj kulturi te ju vrijedi zabilježiti kao još jedan bitan korak u njezinoj inozemnoj recepciji, koji može poslužiti i kao izvor i poticaj za njezina daljnja komparatistička istraživanja.