Gusle u Žuljāni na poluotoku Pelješcu

 

 

 

 

 

Baveći^[1]se istraživanjem povijesti poluotoka Pelješca i njegove tradicijske baštine, rijetko sam nailazio na spomen gusala i guslarske tradicije. Gusle su tradicijsko glazbalo koje se najviše sviralo u dinarskim krajevima Hrvatske ali se postupno raširilo, pogotovo migracijama stanovništva iz zaleđa, u primorske krajeve, pa i na otoke. Gusle se koriste kao pratnja pjevanom pripovijedanju, najčešće junačkih epova. Poznata su središta guslarstva bila otoci Brač, Hvar i Korčula (po istraživanju slovenskog etnologa Matije Murka, 1931–1932), a, kako ću predstaviti u ovome radu, guslarska tradicija bila je nekoć živa i na Pelješcu. Prije iznošenja spoznaja o guslama i guslarima u Žuljani na poluotoku Pelješcu, napisat ću nekoliko riječi o guslama općenito. Gusle su jednostruno ili katkad dvostruno (gege – u područjima Vojne krajine) glazbalo izrađeno od, uglavnom, jednoga komada drva (najbolje javora, a zatim murve /duda/, oraha ili sl.) koje se dubi (kopa) za izradu zvučnog tijela (korita, varjače). Posebna je pozornost posvećena ukrašavanju gusala duborezom. Najčešće je glava (vrat) u starijih primjeraka izrađena u obliku konja, divojarca, orla ili sokola. Preko korita napeta je opna od životinjske kože (janjeće, jareće, zečje ili vrlo rijetko kože psa ili morskoga psa) koju napetom drže drveni klinovi (klinčići) umetnuti u korito. Na koži su izbušene rupice (glasnice, glasice) za bolju rezonanciju zvuka, često u obliku križa. Struna (str``unja) je zakvačena s donje strane varjače za nos ili rep (drveni istak za kvačenje strune na dnu korita), nakon toga prelazi preko jednostavne drvene kobilice (konja, kenjca) da bi na kraju bila namotana na ključ (žvorac, zatezač, kuviju ili čiviju) čijim se zatezanjem ili opuštanjem mijenja visina osnovnog tona gusala. Na leđima korita su rupice, također često u obliku križa. Instrument se najčešće svira tako da ga guslar drži na krilu ili zaglavljen između nogu. Gudalo (lučac) je kod starih tipova od prikladne grane drveta na koji je napeto 40–60 konjskih dlaka iz repa konja i vjeruje se da zmijoliki oblik gudala predstavlja ljutinu gorštaka. Struna gusala je također od konjskih dlaka (danas strunu često zamjenjuju najlonske niti). Struna se pritišće prstima postrance ne dotičući pritom vrat gusala (za razliku od klasičnih gudačkih glazbala). Skraćivanjem strune prstom dobivaju se tonovi različite visine. Uglavnom se koristi 5 osnovnih tonova uključujući i praznu strunu. Gusle se ugađaju na visinu koja odgovara guslarovim glasovnim sposobnostima. Pjeva se uglavnom unisono s melodijskom linijom. Pjevanje je deklamatorno, dramatično i recitativno, a cilj je što bolje prenijeti događaj o kojem se gusla. Sam način pjevanja i glazbeni ukrasi (trileri) ovise o stilu pojedinoga guslara. Nerijetko guslari koriste i instrumentalne dijelove, kao svojevrsnu najavu na početku, da bi istaknuli neki dio unutar pjesme ili da bi se odmorili od pjevanja. O guslama je u Hrvatskoj prvi opsežno pisao Franjo Ksaverski Kuhač u svojem radu »Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske iz« 1877., gdje potanko opisuje fenomen gusala kao prastaroga kordofonoga tradicijskoga glazbala. Gusle, po njegovoj teoriji, potječu od Slavena i oni su ih donijeli prilikom naseljavanja nove domovine, premda je lako moguće da su ih Slaveni preuzeli od zatečenih naroda – slična jednostruna glazbala postoje i u drugim narodima. U svojem radu Kuhač ističe veliku ljubav našega naroda prema tom glazbalu: »Po Srbiji, Sriemu, Bosni i Hercegovini nalaziš gusle malne u svakoj kući; mlado i staro, mužko i žensko, dapače i djeca guslaju: Narod toli predmnieva umienje guslanja, da pruža gostu (bio on i tudjin) odmah, čim se je snjim nešto porazgovorio i dao mu okrepe, gusle u ruke, veleći mu, neka zapjeva uz nje. Gusle su vjerna uzdanica, kojoj se najprije kazuje svaka radost i svaka tuga. Bez njezinih zvukova ne može biti niti jedne svečane zgode, nijedne zabave; bez te tješiteljice lje ne podnie narod slovjenski svojih jada, ne sačuva svoje narodnosti, ne uzdrža u pameti svoje pojezije ni svoje poviesti. Liepo veli Preradović: ’sva je naša povjestnica velik samo zbor pjesama’. Dubrovački pjesnik Andrija Paulić (1743) u svojoj pjesmi ’Hvalospjev za muziku’ zapoja dapače: ’kako bi se ovi naši miri od grada sačuvali, da soldati svi na straži niesu guslim popievali’. Jednom riečju: gusle prate Slovjenina od kolievke do groba«. O zvuku gusala Kuhač piše: »Zvuk je gusalski mekan i elegičan, nalik na zvuk viole, ali nije toliko jak, koliko ovaj. Guslami se i gegom prate junačke i prosjačke popjevke, u obće takove, koje su recitativne ili koralne; kod veselih pjesama ne biva to nikada ili bar vrlo riedko. Kadkada fantazuje guslar na svojem glasbalu i bez pjevanja«. Bez obzira na ograničen raspon tonova glazbala (oko oktave) guslanje je, iz osobnog iskustva, iznimno složeno upravo zbog zahtjevnog načina postizanja jasnog tona i pritiskanja strune postrance za razliku od klasičnih gudačkih glazbala. Ako se tomu pridoda i što dramatičnije pjevanje (pripovijedanje), dobri guslari su iznimno talentirani pojedinci. Guslama su kršćani iskazivali otpor prema nametanoj drugoj vjeri, ali i prenosili važne informacije i moralne poruke, pa su gusle imale i odgojno-informativnu ulogu. Stoga je guslarska tradicija posebno živa u onim krajevima u kojima je opasnost od upada Turaka bila izraženija ili pak onih koje su Turci zaposjeli. Tako su na našem krajnjem jugu gusle najzastupljenije u unutrašnjosti Dalmacije s Hercegovinom (nekadašnjim Zahumljem). Izbjeglice iz poturčenih krajeva koje su utočište pronalazile na obali i otocima zasigurno su donijele sa sobom običaj pripovijedanja uz pratnju gusala, premda valja napomenuti da su gusle vjerojatno bile zastupljene u puno širem području i nevezano uz migracije. Jedan od takvih logičnih pravaca naseljavanja stanovništva iz zaleđa bila je i Dubrovačka Republika. Dubrovčani su ljeti 1326. zauzeli Pelješac, a 1333. postali i formalnim vlasnicima (tako će ostati do pada Dubrovačke Republike 1808). S obzirom na slabu naseljenost Pelješca, epidemije bolesti koje su desetkovale stanovništvo, učestale upade Turaka u Hercegovinu (pogotovo oko 1466. nakon pada Popova) i stalnu potrebu dubrovačke vlastele za radnom snagom na novostečenom teritoriju, mudri Dubrovčani odlučili su pružati azil izbjeglicama iz krajeva pogođenih turskim napadima. Oni su nerijetko postajali njihovi doživotni kmetovi sklapajući ugovore, kojima arhivski spisi onoga vremena obiluju. Već je otprije tradicionalno stočarsko stanovništvo Hercegovine i neretvanskoga kraja uzgajalo i prodavalo stoku za dubrovačko tržište. Isto tako znali su provoditi jesen na B``ıstrini i obližnjem Pelješcu u sklopu svojih sezonskih migracija. Tijekom godina razvile su se mnoge rodbinske veze između stanovnika doline Neretve i Hercegovine s Pelješčanima. Velik je broj rodova zasigurno naseljavao Pelješac upravo iz zaleđa (npr. Lopini – po predaji iz Dûži kraj Neuma, u Žuljani barem od 1664. i Mátići – u 20. stoljeću Gŕgo Mátić /r. 1897/ iz Gradca doselio se u Žuljanu). Jedno od mjesta sa stalnim priljevom stanovništva iz unutrašnjosti je, vidljivo iz gornjih primjera, i Žuljana.

Povijesni okvir i zemljopisni smještaj

Riječ je o starom naselju čije se ime povezuje s nekadašnjom rimskom župom sv. Julijana^[2] i uz Ston jedno je od rijetkih mjesta na poluotoku čije je ime romanskog podrijetla. Žuljana se u povijesnim izvorima prvi put spominje u ispravi humskoga kneza Miroslava s kraja 12. stoljeća u kojem on daruje neku zemlju kod Žuljane (Želijane) manastiru sv. Petra na rijeci Limu. Poslije 1222./28. u darovnici raškoga kralja Stefana I. Prvokrunjenog on daruje posjede na Pelješcu benediktincima iz samostana sv. Marije na Mljetu. U zemljišniku Pelješca (Stonskoga rata) iz 1396. spominju se ruševine stare župe sv. Julijana, što govori o puno ranijem sakralnom objektu koji bi tek trebalo istražiti. Žuljana je geografski idealno položena uvala na središnjem jugoistočnom dijelu Pelješca i bila je pogodan zaklon i poznato sidrište u svim povijesnim razdobljima. Smještena u plodnom duboko utisnutome polju s mnogim izvorima pitke vode, Žuljana je oduvijek bila privlačna za naseljavanje. Na jugu se uzdiže najviši vrh Sutìvan (469 m) i kraj njega niži Čèrjan (310 m). Na južnom kraju uvale nalazi se otočić Lȋrica (nekoć Alessandrina ili Lissandra) sa svjetionikom na ulazu u Mljetski kanal. Na sjeverozapadnom kraju uvale nalazi se mjesto Trstènīk podno brda Ćućȋn (616 m). Na sjeveru u dubini polja je Gruhavica (352 m), na sjeveroistoku Petrȍ (211 m) i Uljenje (418 m), a na sjeverozapadu Kunjavica (303 m). Uvala je otvorena prema zapadu s pogledom na Korčulu, Lastovo i Mljet. S obzirom na nekoliko opasnih plićina i isturenih rtova uvala je bila i mjesto mnogih antičkih i srednjovjekovnih brodoloma. Žuljana je iznimno bogata sakralnom baštinom (četiri sačuvane crkve – Sv. Roko/nekoć Julijan, Sv.Martin, Sv.Nikola i zavjetna crkva Gospe od sedam žalòsti)^[3]. Kako je to bio slučaj i u drugim mjestima uz more, sve do sredine 20. stoljeća žuljanske (kako bi stanovnici rekli žujanske) obitelji živjele su u zaseocima u unutrašnjosti. Na obali (Kràju) imali su tek magazine (spremišta ribarske opreme i alata). Običaj naseljavanja unutrašnjosti ostao je od davnih vremena zbog opasnosti od napada gusara, hajduka, uskoka i različitih vojski. Žuljana se osim već spomenutoga nenaseljenoga Kraja sastojala od šest malih zaselaka: Ráčići, Pí(v)čići (ili Dalmatini), Kùrtele (ili Stanušići, Đuričići), Jéići, Kórta, Pòzirine (ili Lopini). Nekad su bili naseljeni i Vòlotići (sjeverno od Pi/v/čića, između Korte i Jeića), Vrsi (sjeveroistočno od Žuljane) i navodno Pèrīnkuće (koje dosad ni jedan kroničar nije spomenuo).^{[4], [5]}

Stanovništvo i narodni običaji

Žuljanske rodove je u knjizi Pelješki rodovi I i II obradio akademik Nenad Vekarić. Nikola Zvonimir Bjelovučić iz Janjine, poznati pelješki kroničar i autor djela Povijest poluotoka Rata (Pelješca), navodi da obiteljska tradicija mnogih peljeških rodova govori o doseljavanju na Pelješac iz Bosne (vjerojatno misleći i na današnju Hercegovinu). Isti autor u neobjavljenom strojopisu iz 1910. opisuje i kronologiju razvoja tradicijskih glazbala na poluotoku: »Melodija za svatovske, dodolske pjesme, skroz je primitivna, puna je poluglasova. Taj natpjev je ujedno motiv u dipala i mješnica. Melodija narodnih junačkih i ženskih pjesama uglagjenija je sa našeg stanovišta. Glazbalo joj je: gusle javorove. Ova je po sadržaju, a i po natpjevu, bliža nam od prve, bliža sadašnjosti. Dakle mlagja od prve vrsti. Po tom se može zaključiti, da su gusle mlagje glazbalo od dipala i miješnica«. Isto tako piše: »Svatovske, božićne, koledske pjesme na polu­otoku Ratu starije su od narodnih junačkih pjesama. Junačke pjesme o Senjaninu Ivu ili drugim junacima, na moru, o Uskocima, koje se kod nas Hrvata pjevaju, imaju svoj stalni datum, dok ove nemaju. One potječu od dolaska Hrvata u Hrvatsku, a možda su donesene iz izakarpatske pradomovine«. U kasnijem djelu Povijest poluotoka Rata piše kratko: »Narodna pjesma uz gusle, míšnice i lȋricu odlijegala je diljem poluotoka, osobito uz kolo. Narodno kolo je bilo po svemu poluotoku. ’Kolo se izvađa’ još u Ponikvama živo i zanosno, gdje još nose narodnu nošnju, koja je nazad 100 godina bila po svemu poluotoku. Muški nose fes ^[6], crvenu jàčērmu^[7], i široke modre gȁče ^[8]; najbolji znak, da su ovu nošnju donijeli iz Hercegovine, kad su se naseljavali iza provale Turaka u Hercegovinu. Nošnja je ’ala turka’. Pa kako bi ova nošnja bila na poluotoku, gdje nije bilo n``ıgda turske vlasti, da je nijesu donijeli došljaci, novi naselitelji na poluotoku iz ondašnje turske, iz Hercegovine«. U ranijem radu iz 1907. Bjelovučić piše o pònikōvskoj nošnji: »Ponikovci nose još narodnu nošnju: Crven kapu (kao fes) sa modrom velikom k``ıtōm, crvenu jačermu, bijelu izvezenu košulju, modre gaće dokoljenice, te bijele bječve i crvene papuče«. Slično piše i obiteljski kroničar Branko Cvjetanović (r. 1918)^[9] iz Pijavičinog u neobjavljenom radu iz 1968: »Bježeći iz malog hercegovačkog sela Cvitani došla je jedna obitelj Cvitan na Pelješac. Jedna grana obitelji je u Ponikvama, a druga je pošla u Pijavičino. Ja sam 1940. sreo starog Vlaha Cvitanovića u Ponikvama, on se još sjećao stare rodbinske veze. U jednoj od naših starih škrinja čuvalo se odijelo od čohe; fes, crveni zlatom izvezeni prsluk (ječerma) i plave široke hlače ’a la turca’ s vrećastim turom – tipična hercegovačka nošnja – ostatak stare veze s Hercegovinom i Bosnom«. Moram napomenuti da ne mogu sa sigurnošću potvrditi koje je boje bio pojas u muškoj nošnji. Zasigurno je on u Stonskom primorju (do Zabrđa) bio žut kao i u Dubrovačkom primorju ali dublje na poluotoku vjerojatno je bio crven ili ga uopće nije bilo (kao na slici poznatog slikara Filippa Naldija iz 18. st. Rođenje i smrt i sedam sv. Sakramenata u župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Tomislavovcu). Na poluotoku su osim spomenutog načina odijevanja bili zastupljeni mnogi pretkršćanski običaji i vjerovanja: krsno ime (slava), unošenje i ukrašavanje badnjaka (cjepanice od badema, bora ili česvine koju su nazivali Starac), penganje jaja za Uskrs, paljenje krijesa (kralja) za Ivandan i druge svece, nošenje škrinje s dȍtōm (sprȁvōm, mirazom, prćijom) i mnoga vjerovanja u natprirodne sile i bića (vile, vještice, tintilíni, bȁūci, orci, vukòdlaci, tènci, mȍre, podne rogato, blj``uzi, nèmāštine itd.).

 

 

 

 

 

 

 

Pelješka narodna nošnja na slici Filippa Naldija Krštenje, sredina 18. st.

 

 

 

Na kraju o pelješkim guslarima Bjelovučić dodaje: »Po selima imade još gusala, uz koje pjevaju, starodrevne kosovske pjesme«. U vezi s pelješkim guslarima osvrnuo bih se ponovno i na Cvjetanovićevu kroniku, u kojoj piše: »Feste i slične prilike omogućavali su održavanje rodbinskih veza. Rodbinske veze su se tada obnavljale i pričalo se o starim vremenima i pokoljenjima. Tada su još išli po dernecima i festama pelješki starci guslari koji su uz gusle i pjevali herojske zgode Kraljevića Marka, ali i kazivali događaje iz dnevnog života Pelješca i peljeških obitelji, kao i lirske opise ljubavi. Osim gusala čula se i lira, tj. mali instrument ’ljerica’ koju su svirali u Crnoj Gori pelješkoj. U našu su kuću dolazili Crnogorci (Pelješčani) i plesali starinske tance u svojim hlačama ’a la turca’ i u crvenim prslucima i fesovima«. Razlog prestanka guslanja junačkih epova Bjelovučić pretpostavlja u spomenutom strojopisu iz 1910: »Danas su prestala hajdukovanja i ratovi, pa manjka i materijala za ove pjesme«. Nažalost uslijedila su još tri rata (u kojima se često manipuliralo guslama u propagandne svrhe) ali guslanje je polako ali sigurno izumiralo. Za žuljansku srednjovjekovnu povijest i proučavanje rodoslovlja važan je dokument Matrikula bratovštine Sv. Julijana i Sv. Martina iz 1556. godine, koja je srećom ostala sačuvana, i u kojoj se prvi put spominju formirana prezimena najstarijih rodova. Moguću rodoslovnu povezanost ranih doseljeničkih obitelji s prazavičajem nemoguće je sa sigurnošću potvrditi zbog povijesnog diskontinuiteta vođenja matičnih knjiga na području pod turskom okupacijom i uništavanja najstarijih peljeških matica zbog straha od kuge. Zbog svoje blizine i boljih uvjeta života na poluotoku upravo je stalni priljev doseljenika osvježavao »krv« starosjedilaca; došljaci su se uspješno prilagođavali životu u uređenijoj i perspektivnijoj Dubrovačkoj Republici, a pritom čuvali posjede dubrovačke i pelješke vlastele. S obzirom na to da su sa sobom iz zavičaja donosili narodne običaje, vjerojatno su donosili i običaj guslanja. Žuljanska je vala zbog svojih prirodnih ljepota već zarana prepoznata kao omiljena turistička destinacija. S obzirom na nagli razvoj turizma i povezanost s otvorenim morem, Žuljana je relativno brzo mnoge svoje stare narodne običaje zaboravila i ustupila mjesto urbanom načinu života, što se najviše očituje pri odijevanju. Naime, na najranijim fotografijama stanovnika Žuljane s početka 19. stoljeća već su se nosila odijela s džepnim satovima, košulje i gradske haljine. Ta je pojava malo kasnije pogodila unutrašnjost Pelješca (npr. pelješku Crnu Goru – po Bjelovučiću zvala se i Ivan Gora – područje od Zabrđa do Žuljane).

Guslari, repertoar i pojedina glazbala

Tradicijska glazbala potisnula je hàrmonika početkom 20. stoljeća, a zatim elektrifikacijom (1962) gramofonske ploče i standardni plesovi. Upravo me iz tog razloga iznenadilo što sam na šùfitu (potkrovlju, pòd kupama) majčine obiteljske kuće (obitelji K``uculo R``ıbić)^{[10], [11]} pronašao staro glazbalo koje sam već davno vidio ali nisam na njega obratio pozornost. S obzirom na to da je imalo tri čivije (kuvije) mislio sam da je riječ o nekoj neobičnoj lijerici (tradicijskom glazbalu s tri žice koje je u 19. st. proslavio župski lijeričar Nikola Lala Linđo). Ipak, pomnijim izučavanjem različitih izvora i konzultacijom s graditeljima i sviračima tradicijskih glazbala Stjepanom Večkovićem i Zlatkom Glavinićem te razgovorom s etnomuzikologom Joškom Ćaletom zaključio sam da je riječ o guslama koje su nekad prerađene u lijericu. Tri su čivije bile naknadno dodane bušenjem triju rupa, postrance, kroz glavu gusala, a na mjesto rupe za izvorni ključ ugrađen je konjić s tri utora za žice (lijerica koristi žice, u početku od ovčjih crijeva, zatim žice, a danas najčešće od najlona). Glazbalo je bilo u dosta lošem stanju, načeto crvotočinom. Propao je dio za vezanje strune (rep ili nos) na dnu korita. Kožna opna od izrazito grube janjeće ili jareće kože s deset rupica (glasica, glasnica) za rezonanciju, popucala je po rubovima i izgubila napetost. Nedostajali su klinčići koji napinju kožu, struna, konj (kenjac) i kompletno gudalo. Gusle su potpuno pocrnjele od dima (vjerojatno) iz komina, u kojem je bio običaj objesiti gusle na zid na počasno mjesto, što potvrđuje da su se koristile ili da su bile spremne za korištenje. Unatoč nedostatcima, konstrukcijski, glazbalo je bilo dovoljno stabilno za restauraciju. Vjerojatno su suhoća zraka i visoke temperature potkrovlja pomogle da se propadanje uspori. Gusle su lijepo umjetnički obrađene drvorezom s glavom oblika konja (ili kombinacije konja i divojarca) i jednostavnom geometrijskom ornamentikom. Dugačke sedamdeset i jedan centimetar, široke dvadeset i dva i pol i duboke oko sedam centimetara, kruškolika su oblika. Na leđima korita izbušene su rupice u obliku šesterokrake zvijezde. Nitko u mojoj obitelji nije znao za podrijetlo gusala niti kako su završile u kući obitelji Kuculo Ribić. Majka se samo sjećala da ju je njezin djed Pavo Kuculo Ribić (Vickov)^[12] želio naučiti plesati (bàlati) linđo. Ipak, gusle osim činjenice da su kao i lijerica gudačko glazbalo nisu s njome izravno povezane jer pripadaju dinarskom nasljeđu za razliku od lijerice, koju je Milovan Gavazzi 1930. opisao kao istočno-sredozemno glazbalo koje se kod nas ustalilo poslije (navodno tek pred kraj Dubrovačke Republike). O tome govori i Antun Líse iz Brašine u Župi dubrovačkoj (kada ga je 1962. o tome upitao već spomenuti Ivančan): »Gusle mora bit da su svakako starije, jer kad su konji, jer od konja su strune na njima. Ono je nešto prirodnije nego u lijerice, jer je strunja bila prije nego žica«. Prerađivanje konkretnog primjerka gusala u lijericu to potvrđuje. Ako je takvo prerađeno hibridno glazbalo ikada sviralo, nemoguće bi ju bilo točno ugoditi u potrebnu kvartu i kvintu s obzirom na to da bi konjić upirao u elastičnu kožu, a ne u glasnjaču od drva kao kod lijerice. Upravo me nedostatak informacija potaknuo na istraži­vanje podrijetla gusala u ovom, za njih ne toliko uobi­čajenom kraju. Da pronalazak zapuštenih gusala i nije jedinstven slučaj u ovim južnim krajevima saznao sam iz istraživanja Stjepana Stepanova iz 1966. po Konavlima, koji piše: »Uz gusle su u Konavlima pjevali uvijek samo muškarci i ja nisam doznao ni za jedan slučaj u prošlosti da bi i žene pjevale uz gusle. Guslari nekoć nisu bili rijetka pojava u Konavlima, bilo ih je skoro u svakom selu, a i danas se susreću gusle u mnogim kućama, ali guslara nema, pa one sada služe većinom samo kao za ukras doma, a ponegdje se nažalost nađu i u zapuštenom stanju negdje u konobi ili potkrovlju, jer su guslari postali prava rijetkost. Ove gusle po Konavlima mahom su podrijetlom iz Hercegovine ili Crne Gore.

 

 

 

Obnovljene gusle iz kuće Kuculo Ribić

 

 

 

Ove posljednje većinom su bogato izrezbarene i iskićene likovima, grbovima, raznom ornamentikom, a na njima su imena i zapisi. Hercegovačke gusle primitivnije su izradbe, ali baš zato plemenitije u svojoj nenametljivoj jednostavnosti, te osim obligatne magijske životinjske glave na vrhu, nemaju drugih ukrasa ili imaju te nešto malo ornamentiran porub na poleđini korpusa. Uz gusle bi nekoć zapjevao mnogi domaćin za dugih zimskih večeri, ali i mnogi putnik – namjernik, pa su gusle zato i visile o zidu na počasnu mjestu, da bi ih uzeo u ruke svatko kome se ’gúndilo’«. O tipovima gusala pisao je ponešto i Cvjetko Rihtman u svojem istraživanju glazbene tradicije Neuma i okolnih područja (uključujući Pelješac do Jânjine) iz 1959. godine: »Gusle zatečene na području Neuma uglavnom su hercegovačkog tipa (kruškolike s plitkim dnom) ali se pored njih nailazi i na bosanski ovalni tip. Za jedne kruškolikog tipa (u krčmi Nike Kristića u Neumu) znamo da su izrađene u Udrežnju kod Nevesinja, i da ih je napravio poznati majstor Janko Vujadinović. Za ostale nismo uspjeli da saznamo ko ih je napravio, odakle su, niti da li su se ranije izrađivale u Neumu«. Imao sam sreću da sam u radu Branimira Gušića »Gusle i lijerica na Mljetu« iz 1932. naišao na fotografiju primjerka gusala koji je gotovo identičan pronađenim žuljanskim guslama, kod svirača Ivana Hajdića Luja iz Goveđara na Mljetu. Zahvalan sam i što je Gušić objavio crtež navedenih gusala zajedno s gudalom (crtež je izradila Zdenka Sertić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu). Crtež objavljujem zajedno s nazivljem za dijelove koje sam dodao. Nažalost u Etnografskom muzeju u Zagrebu postoji samo lijerica (svirača Pavla Stražičića) koju je Gušić donio s Mljeta; pretpostavljam da do opisanih gusala nije uspio doći. Gušić u svojem radu nadalje piše: »Kad sam jednom u sjevernom dijelu Mljeta, u Solinama, mladom naselju od jedva stotinu godina, ušao u komin staroga Sršena-Crljenka, ugledao sam tamo prekrasan primjerak gusala. Ove su gusle, ili kako Mljećani kažu gusli, vrlo lijepe, pomno izrađene, skladnih vitkih razmjera. Osobito je ukusno izrađen vrat, a i glava, motiv divojarca, odaje otmjen ukus i vještu ruku izrađivača. Posve su pocrnjele od dima u kominu. Po svom karakteru i načinu ornamentiranja, kao i izradbi same glave, apsolutno odgovaraju dinarskim guslama, i to onim starijim primjercima, rađenim bez zanatlijske šablone, kakove sam često nalazio za mojih putovanja dinarskim planinama, osobito u staroj Hercegovini. Stari mi je Sršen rekao, da su i ovo hercegovačke gusle, i da su već mnogo godina u njegovoj porodici, jer mu je još pokojni djed kao malenu dječaku kazivao (Sršen ima sada oko 80 godina) da ih čuva kao uspomenu iz staroga kraja. Osim staroga Sršena ne zna više nitko u čitavoj porodici pjevati uz gusle. Mladi ljudi prezirno govore o guslama, kao o strasti podjetinjelih staraca.

 

 

 

Ivan Cetinić Pensa s obitelji u žuljanskom zaseoku Jeići oko 1929.

 

 

 

 

 

 

 

Uistinu na otoku umiju pjevati uz gusle samo još najstariji ljudi. Kasnije sam i u selu Goveđarima, također u sjevernom dijelu Mljeta, naišao na starca od preko 70 godina, Lúja Hâjdića, koji još ljubomorno čuva gusle, posve nalik guslama u Solinama, i koji je usprkos gluhoće još znao da uz njih pjeva. Oba su ova pjevača pjevala samo starinske pjesme, ponajviše iz ciklusa Kraljevića Marka, i nisu poznavali novijih pjesama, što se danas najviše čuju u planinskim oblastima. Pjev i recitacija jednaki su kao u hercegovačkih pjevača, tek je način pjevanja u ovih staraca sasvim slab. Pjesme što ih oni pamte, krnje su, to su uglavnom ulomci, uobičajeni uvodi, loci communes pjevani bez vještine, naprezanjem staračkog pamćenja. Vidi se, da starci nisu imali kome da pjesme pjevaju, da ih nijesu nikome predavali i da su tako pozaboravljali svoje staro umještvo«. U radu se napominje da Hajdići i Sršeni pripadaju u starosjedioce na Mljetu, o kojima povijesni spisi pišu već u 15. i 16. stoljeću. Prema tome može se zaključiti da je guslarska tradicija na Mljetu (a tako i na susjednom Pelješcu) vrlo stara.

 

 

------------------------------------

 

ŽUJANSKA VALA

U naručju Jadranskoga mora,

Podno starog Sutìvana vrha,

Smjestila se naša mala vala,

U stoljetnom hladu od borova.

Ovdje je od pradavnih vremena,

Dobra luka starijeh Rimljana,

Žujana joj nadjenuli ime,

Po crkvici Svetog Julijana.

U dubini njenog rodnog polja,

Niklo više malih zaselaka,

Od početka svijeta i vremena,

Tu je bilo maslina i grožđa.

Vòlotići i Pèrīnkovići,

Odavno su napuštena sela,

Stari Vrsi kraj Sutnikolice,

Po legendi Trbjan nà Barama,

Ráčići, Píčići i Kórta,

I iz gore iznikle Kùrtele,

Dalje putem sve do Pòzirina,

I komina od Jéića sela.

A u vali staroj Kùpjenovoj,

Nà moru su vile robu prale,

Iz Vilènjskē spilje tajnovite,

Prija zore tiho se kalale.

Tu je čejad vazda vrijedna bila,

Mučala u baštinu hodila,

Za gospara gordog dubrovačkog

Davala je ljetinu u znoju.

Od rođenja vezani uz mȍre,

I njegove u potaji poste,

Što gojiše mnoga gladna usta,

Ribara i žujanskih težaka.

Nerijetko su navraćale kuge,

Gusar ljuti, palio i pljačk’o.

Ali déspet staroga Žujanca,

Iznova ga sálvao od jȃda.

Zazvala je sa Melice vila,

žujanskoga u tuđini sina,

Da se vrati i okrijepi dušu,

Uz guslara i uz žmùo vina.

A kad kome dođe smrtna ura,

I zakuca Svetog Roka zvono,

Vječni sanak snivat će pòd pločōm,

Ispred crkve Svetoga Mràtina.^[13]

U desetercima spjevao Jadran Jeić,
Žuljana, 5. 8. 2016.

 

 

--------------------------------------

 

 

 

 

Pretragom matičnih knjiga i razgovorom s rodbinom rekonstruirao sam da je riječ o Ivanu Hajdiću zvanom Lujo (rođenom u Goveđarima 15. 6. 1843) koji je bio pomorac. Nažalost gusle u Goveđarima i Solinama nisu ostale sačuvane, što sam utvrdio nakon odlaska na Mljet i razgovora s obiteljima starih guslara (nije potpuno isključeno da su Hajdićeve gusle nekako došle do Žuljane, ali nemoguće je to potvrditi). No, vratimo se na priču o žuljanskim guslama. Dinka Pȁdovān rođena Jeić (r. 1938), koja je živjela u Jeićima do doseljavanja nà Krāj, govori da je uz oganj u kominu guslao i pjevao (»gudio ù gùsle« kako se kaže u Žuljani) Ivan (Ivo) Cetinić Pensa, a njegovi sinovi Vinko i Anto su znali pjevati. Ivo Cetinić je došao u Žuljanu oko 1920. u kuću Nikole Períća. Rođen je 12. 9. 1897. u Blatu (od majke Frane Andrijić i oca Ivana Cetinića Pense), a umro je u Žuljani 30. 12. 1966. Zapamćen je kod svih kazivača kao jedan od najboljih žuljanskih pjevača.U njegove je gusle znao guditi i Dragutin (Drago) Lopin zvan Č``ıka kad bi došao u Jeiće (vjerojatno prije negoli je izradio svoje gusle). Isto tako, mladi Anto i Bepo Kúšić su pjevali jer su Kušići^[14] živjeli u Jeićima od kraja 18. stoljeća. Dinka Padovan napominje i da je njezin otac Ivo Jeić zvan Jej svirao lijericu, ali i da se običavalo (užàlo) svirati u Pí(v)čićima i Pòzirinama (kod sestara Jurìnica – od pokojnog Ivana Lopina zvanog Jure). Lijerica se svirala kao pratnja plesu poglavito na pokladni utorak do ponoći, a kod gusala radilo se o cjelovečernjim sijelima. Običaj sijela spominje Franjo Kuhač u radu iz 1877: »Običaj je u našega naroda da u neke zgode priredjivati večernje zabave, koje bi se mogle zvati i glasbenimi produkcijami, budući da se tu ponajviše glasbuje i pjeva. Takva se zabava zove sielo ili posielo, a najobičnije je u onih krajevah, gdje ima mnogo gusala«. Slična su sijela održavana i u Žuljani. Po riječima kazivača Anta Kušića (r. 1931) u zaseoku Jeićima znao je svirati prije spomenuti Ivo Cetinić. Donio bi s Kraja demižanu vina, sjeo na banak i gudio u gusle i pjevao. Svi bi se okupili oko ognjišta (pópreta) i pozorno slušali junačke epove iz »Kačića«, dok je njegova kći Míre, udana Vukášin (r. 1930) listala stranice. Guslar je morao imati potpunu pozornost slušatelja tako da su nerijetko mladi dobivali gudalom po glavi ako bi međusobno glasnije pripovijedali. Po riječima Cetinićeve kćeri njezin je otac gusle donio vjerojatno iz Blata. Sjeća se da su gusle bile jednostavno izrađene, dosta velika korpusa (puno većeg od onih Kuculo Ribića) i što je interesantno s tri strune, koje je Cetinić sam znao izmijeniti jer su u Jeićima imali konja iz čijeg su repa radili strune. Kako je svirao, s obzirom na to da su trostrune gusle rijetkost (te kako ih je ugađao), nije mi poznato. Nažalost glazbalo nije sačuvano jer je jednom prigodom palo i razbilo se. Kako bilo, običaj guslanja u Žuljani polako je nestajao nakon 2. svjetskog rata, da bi danas u potpunosti iščeznuo.

 

 

 

 

Dragutin Lopin Čika 1970.

 

 

 

Gusle Dragutina Lopina Čike

 

U svojem daljnjem istraživanju guslanja u Žuljani saznao sam od Vjéka Lopina zvanog P``era (r. 1930) da je njegov otac, već spomenuti Drago Lopin Čika znao svirati gusle i da je znao puno starinskih lijepih pjesama. Kaže da je volio svirati za sebe i za druge i to najčešće ljeti ispred kuće na Kraju. Tada bi se u krug okupili Žuljanci ali i turisti i pozorno ga slušali. Uz gusle svirao je i miješnice (mijeh), koje je isto imao u kući ali nisu sačuvane. Svi kazivači su mi recitirali šaljive stihove: »Gusle moje na vama je buža, jao ženi koja nema muža«. Pretražujući moguće izvore o guslama na Pelješcu, u knjizi Ivana Ivančana Narodni plesovi Dalmacije naišao sam na podatak o terenskom etnomuzikološkom istraživanju Josipa Miličevića provedenom 1964. Izvještaj s terena uspio sam pronaći u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu i ugodno me iznenadilo da je Miličević (za razliku od drugih poznatih istraživača narodnih običaja Pelješca – Delorko, Stepanov, Bošković-Stulli, Rihtman) posjetio Žuljanu na svojem putovanju po Pelješcu. Imao je sreću naići na kazivača, već spomenutog Draga Lopina (od majke Marije Kuculo i oca Ivana Lopina Karla), koji mu je uz Anta Vukàšina (r. 1920) kazivao o tradicijskim glazbalima i običajima u Žuljani. Drago Lopin rođen je 14. 10. 1899. u Žuljani, gdje je 15. 3. 1986. i umro. U izvještaju s istraživanja Miličević piše: »Nekada su se ovdje svirale mišnjice^[15] i lijerica. Najpoznatiji svirač bio je Ivan – Karlo Lopin^[16] koji je išao svirati na svadbe u Trstenik i Janjinu. Dobivao je dnevno i 1 fiorin^[17] za sviranje. Svirao samo lijericu. Nije svirao linđo^[18]već samo polke, mazurke i malferinu.^[19] Lijericu je radio Lopin od mûrve a gudalo od bilo kojeg drveta. Dijelovi su bili: kavija, žice i duša. Gudalo se mazalo borovom smolom ali prerađenom, kupovnom, a ako nema onda običnom. To bi se nalijepilo òzāda na lijericu. Gusle su bile samo jedne a više guslara. Drago Lopin, r. 1899. slušao je starije pjevače i od njih učio, te je sam načinio gusle i sada zna pjesama za 6 sati pjevanja. Najviše zna pjesme o Kraljeviću Marku«. Epska pjesma koju je Lopin 1964. kazivao Miličeviću poznata je pjesma iz staroga guslarskog repertoara »Dioba Jakšića« (iz vremena nakon Kosovske bitke 1389) o dva zavađena brata, Bogdanu i Dmitru (Mitru). Tako sam potvrdio da je Drago Lopin uistinu bio guslar ali i da je znao izrađivati tradicijska glazbala. Uistinu, gusle koje je izradio se još uvijek čuvaju u obitelji, premda ih godinama nitko ne svira. Izrađene su puno jednostavnije od Kuculovih gusala, i to od murve (dud – Morus alba, Morus rubra i Morus nigra). Dugačke su 65 centimetara, široke 18 i duboke oko 8 cm. Danas na njima nedostaju koža, konj i gudalo, ali se čuvaju kao obiteljska uspomena. Unatoč kazivanju Draga Lopina o postojanju samo jednih gusala, na osnovi kazivanja pouzdano znam da su gusle imali i Ivo Cetinić i Drago Lopin, a očito i obitelj Kuculo Ribić. U slučaju obiteljskih gusala iz kuće Kuculo Ribić riječ je o radu vrsnog majstora sudeći po složenoj ornamentici, možda onog istog koji je izrađivao gusle staroga Luja Hajdića iz Goveđara na Mljetu. Isto tako, vidljivo je podudaranje s Gušićevim istraživanjem na Mljetu, u pogledu guslarskoga repertoara, koji se u oba slučaja svodi na stare epove o Kraljeviću Marku i drugim davno opjevanim junacima i junakinjama. U istraživanju peljeških narodnih običaja Joze Miličevića, jedini snimljeni guslar kazivač na Pelješcu (Mato Pèškura iz Ponikava, rođen 1910) uz gusle otpjevao je stari junački deseterački spjev »Ženidba junaka Komin Barjaktara iz Ravnih Kotara«. Pjevanje je potpuno drukčije nego ono kod crnogorskih ili srpskih guslara. Riječ je o dosta jednostavnom, mantričnom načinu pripovijedanja uz gusle bez prevelikih razlika u dinamici i gotovo u potpunosti bez dugih instrumentalnih dijelova (razguslavanja) između stihova. Nažalost nisam našao zvučnih snimaka koje bi pokazale način pjevanja i sviranja u samoj Žuljani, ali vjerojatno je bilo slično s obzirom na blizinu ta dva naselja. Kako bilo, gusle sam odlučio odnijeti poznatom umjetniku i glazbeniku, voditelju KUD-a Linđo iz Neuma, Zlatku Glaviniću iz Babinog Dola (neumsko zaleđe). Potvrdio mi je da u svojoj praksi građenja i popravljanja tradicijskih glazbala još nije imao pelješke gusle i prihvatio ih je obnoviti po fotografiji Branimira Gušića i nacrtu Zdenke Sertić iz 1932. Ono što ga je iznenadilo je vrsta drveta od kojega su gusle izrađene. Naime uobičajeno je da se gusle, kako je već spomenuto, rade od tvrdoga rezonantnog drveta kojega ima u blizini (najbolje javora, oraha, murve i tek katkad od ostalih vrsta, poput hrasta ili jasena). Neobično je da su pelješke gusle izrađene od bukve. To dodatno potvrđuje činjenicu da vjerojatno nisu izrađene na Pelješcu jer na poluotoku ni okolnim krajevima ne raste bukva (Fagus sylvatica), pa su gusle morale doći iz dublje unutrašnjosti (moguće unutrašnjosti Hercegovine, Bosne ili Crne Gore). U svakom slučaju Zlatko Glavinić je odradio izvrstan posao vjerne rekonstrukcije gusala i one su danas potpuno spremne za sviranje. Kako sam amaterski sviram nekoliko tradicijskih glazbala i pjevam u dalmatinskoj klapi, odlučio sam se prihvatiti učenja guslanja. Nažalost, podrijetlo i starost gusala ostat će skriveni, što i nije neobično kad je riječ o tradicijskim glazbalima, u kojima najčešće ne postoji zapis o graditelju. Sigurno je da su te žuljanske bukove gusle nadživjele nekoliko generacija i da su zaslužile da ih se dovede u ispravno stanje i time sačuva obiteljsko nasljeđe. Na kraju završio bih prekrasnim citatom etnomuzikologa Ljudevita Kube iz 1899: »Težište guslarskoga umijeća nije na ime ni guđenje, ni pjevanje, nego misao, prostonarodna pjesnička tkanina, koju guslar kao zlatnu nit s vretena opsežne svoje pameti pred gladnim narodom odmata i raspreda. Nit zasjaji, bliješti pjesničkim svojim sjajem, dostojanstveno zazvuči dubokom rijekom prirođene mudrosti, – a gusle su ovdje upravo onaj čarobni kolovrat, koji neprestance od davnih vijekova gudi svoju, kao ura, koja se ne umara i drugima se umoriti ne da, i od kojega zavisi sve: guslar, pjesma i narod. Gdje su gusle umukle, umuklo je sve, i pjesma i stari zvuci«. Evo popisa svirača gusala i miješnica u Žuljani kojih su se kazivači uspjeli sjetiti. Miješnice je svirao: Drago Lopin Čika (r. 1899). Danas sviraju Kristijan Hasan Kiko (r. 1991) i njegov brat Robert Hasan (r. 1989) u KUD-u Putniković – od pokojnog Neda Hasana Grinte. Gusle su svirali: Drago Lopin Čika (r. 1899) i Ivo Cetinić Pensa (r. 1897). Danas svira autor teksta Jadran Jeić (r. 1981), podrijetlom iz Žuljane.

Literatura i izvori

Bjelovučić, Nikola Zvonimir. 1907. Poluotok Rat ili Pelješac. Zagreb: Tisak braće Kralj u Zagrebu

Bjelovučić, Zvonimir. 1910. Narodni život i običaji na poluotoku ratu Pelješcu (sign. SZ 242, str. 10, 44, 112–114). Rukopis u arhivu Odsjeka za etnologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zagreb

Bjelovučić, Nikola Zvonimir. 1921. Povijest poluotoka Rata (Pelješca). Split: Leonova tiskara

Cvjetanović, Boris. 2007. Fotografije iz škafetina: izbor iz obiteljskih albuma stanovnika Žuljane na Pelješcu. Zagreb: Petikat

Cvjetanović, Branko. 1968. Obiteljska kronika (zapisana 1968)

Čaveliš, Martin. 2009. Žujanski rječnik. Zagreb: vlastita naklada

Ćaleta, Joško. 2004. »Kontinuitet i razvoj tradicijskog glazbovanja na primjeru glazbala dalmatinskog zaleđa«. Zaštita tradicijskog glazbovanja / Safeguarding Traditional Music-Making: Istarski etnomuzikološki susreti / Istarska etnomuzikološka srećanja / Incontri etnomusicologici istriani 2003. Roč: KUD »Istarski željezničar«, pp. 143–159

Delorko, Olinko. 1964. Narodne pjesme iz okolice Metkovića i s poluotoka Pelješca. Terenski zapisi iz 1964. Dokumentacija Instituta za etnologiju i folkloristiku, IEF rkp 434

Džaja, Miroslav. 1995. Pougarje i njegova okolica. Bila-Livno: Župni ured Dobretići

Gavazzi, Milovan. 1930. »Jadranska ’lira’ – ’lirica’«. Narodna starina. IX/22: 103–112

Glavina, Frano. 2010. Dubrovački gospari i pelješki kmetovi. Dubrovnik: Državni arhiv u Dubrovniku

Golušić, Antun. 1991. Rodovi Slanskog primorja. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Gušić, Branimir. 1932. »Gusle i lijerica na Mljetu«. Narodna starina. XI/27: 67–69

Ilišković, Rajko. 2004. Neustrašivi borac protiv turske tiranije: Risto Jejić, ličnost, delo, sudbina. Beograd: Štit

Ivančan, Ivan. 1973. Narodni plesovi Dalmacije. I dio. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost.

Kuba, Ljudevit. 1899. »Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji«. Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena. Svezak IV: 1–33, 161–183

Kuhač, Š. Franjo. 1877. »Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske«. RAD JAZU. knj. XXXVIII: 1–78

Lucić, Josip. 1980. »Pelješac od dolaska Slavena do potpadanja pod vlast Dubrovačke republike«. Pelješki zbornik. II: 5–72

Lupis B., Vinicije. 2000. Sakralna baština Stona i okolice. Ston: Matica hrvatska

Lupis B., Vinicije. 2007. Sakralna baština Žuljane. Ston: Matica hrvatska Ogranak Ston

Mandić, Dominik. 1962. Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768 exaratis. Chicago-Roma: Hrvatski povijesni institut

Marić, Marinko. 2011. »Katoličko stanovništvo i rodovi Orahova dola i Zavale. Rod Ruđera Josipa Boškovića«. Od dubrave do Dubrovnika. Humski zbornik. XIII: 111–168

Marić, Marinko. 2015. Stanovništvo Popova u Hercegovini: Ravno. Zagreb-Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Miličević, Josip. 1964. Etnološka i folklorna građa poluotoka Pelješca; Terenski zapisi iz 1964. Dokumentacija Instituta za etnologiju i folkloristiku, IEF rkp 769

Murko, Matija. 1951 (1952). Tragom srpsko-hrvatske narodne epike / Putovanja u godinama 1931–1932. Zagreb

Naldi, Filippo, sredina 18. st. Rođenje i smrt i sedam sv. Sakramenata (Krštenje), ulje na drvu, Putnikovići, Crkva Gospe od Ružarija u Tomislavovcu, ograda na pjevalištu

Pederin, Ivan. 1970. »Pelješka pjesnička škola«. Spomenica Gospe od Anđela 1470.-1970. Omiš. 360-365

Pederin, Marko. 1976. »Stara virovanja na zapadnom Pelješcu«. Pelješki zbornik. I: 271–294

Peričić, Šime. 2001. »Prinos poznavanju hercegovačke trgovine u XIX. stoljeću«. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. 43: 341–354

Rihtman, Cvjetko. 1959. »Muzička tradicija«. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Etnologija. XIV.

Sivrić, Marijan. 2003. Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje od potresa 1667. do pada republike 1808. godine. Dubrovnik-Mostar: Biskupski ordinarijat Mostar, Državni arhiv u Dubrovniku

Stepanov, Stjepan. 1966. »Muzički folklor Konavala«. Anali Historijskog instituta u Dubrovniku. X–XI: 461–549

Tomić, Radoslav. 2006. »Slikar Filippo Naldi«. Radovi Instituta za povijest umjetnosti. XXX/163–183

Vekarić, Nenad. 1989. Pelješka naselja u 14. stoljeću. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti JAZU u Dubrovniku

Vekarić, Nenad. 1993. Stanovništvo poluotoka Pelješca, svezak I. i II. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Vekarić, Nenad. 1995. Pelješki rodovi, svezak 1. i 2. Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku

Vidović, Domagoj. 2014. Zažapska onomastika. Zagreb: Institut za jezik i jezikoslovlje

^[1]   Baguzej je obiteljski nadimak ogranka obitelji Jeić (obitelj Boža Jeića, r. 25. 12. 1876. u Žuljani). U Žuljani je to bio naziv za čovjeka niska rasta (baguzav – adj. zakržljao; sitan,mali /za stoku/, vidi Etimološki rečnik srpskog jezika, sv. 2, Beograd: SANU. 2006. Jeići su vrlo stara i i danas živuća obitelj u Žuljani koja se s formiranim prezimenom javlja već 1576)

 

^[2]   Zanimljivo je da u pismu Dum Mata Ivanovića svome kolegi Dum Niku Gjivanoviću iz 1923. piše da se dan Sv. Julijana slavi 7. siječnja, što je običaj od davnina, a napominje da je Sv. Julijan (Žuljan) bilo krsno ime u Račićima. Obilježavanja se sjeća još samo najstarija Žuljanka, Veronika Hasan (r. 1920). Napominje da se služila misa 7. siječnja u čast sv. Julijana i sv. Roka, a dan kasnije se obilježavala sv. Urozija (Eurozija) – zaštitnica protiv grada i oluje (štitila je vinorodne krajeve, pogotovo one s bijelim sortama grožđa). Na oltarnoj slici nalaze se i danas Gospa s Kristom, sv. Roko, sv. Julijan, sv. Julijana i sv. Eurozija. U svojem radu o sakralnoj baštini Žuljane, Vinicije B. Lupis smatra da je Žuljana dobila ime po sv. Julijanu (zaštitniku hodočasnika, putnika i udomitelja) upravo zbog toga što je bila na poznatom hodočasničkom putu prema poznatom srednjovjekovnom benediktinskom svetištu na Mljetu. Svejedno, ostaje nejasno zašto se Sv. Julijan slavio 7. siječnja, a potom je prebačen na 9. siječnja.

 

^[3]   Osim navedenih postoje tragovi crkve sv. Nikole na Vrsima i sv. Ivana na Sutivanu.

 

^[4]   Perinkuće su selo dublje u unutrašnjosti od Jeića ali puno prije Vukotića. I danas postoje ruševine kuća. Po usmenoj predaji u njemu su živjeli neki uglednici Perinkovići. Njihov je značaj bio tolik da sveta misa nije mogla započeti prije nego su na konjima došli iz svoga sela. Po legendi cijela obitelj se otrovala na jedan Badnjak jer su im zmija ili macaklin upali u lonac (vjerojatno je riječ o legendi jer je zmijski otrov uglavnom termolabilan, a kućni macaklin nije otrovan). Budući da ih nije spomenuo ni jedan pelješki kroničar, vjerojatno su izumrli davno.

 

^[5]   Postoji, dosad neobjavljena, narodna legenda o u zemlju potonulome selu Trbjanu (vjerojatno od sorte bijeloga vina Trebiana (Kuća) koje se spominje i u Matrikuli bratovštine Sv. Julijana i Sv.Martina). Selo se navodno nalazilo na današnjim Barama.

 

^[6]   Fes (po gradu Fèsu u Maroku), crvena vunena kapa u obliku krnjega stošca s plavom, crnom ili zlatnom kićankom. Prije široko raširen na Orijentu i Balkanu. U Osmanskom Carstvu početkom XIX. st. uveden kao službena kapa vojske i činovnika umjesto prijašnjeg turbana te nošen do 1926; u Egiptu u uporabi do 1953. Danas se pojavljuje sporadično, kao dio folklorne odjeće na Balkanu.

 

^[7]   Ječerma (jačerma) (tur. geçürme), dio hrvatskih ženskih i muških narodnih nošnji u dalmatinskom zaleđu i južnome Primorju. Prsluk, različite duljine, od sukna, skrleta, baršuna ili pamuka, često urešen svilenim gajtanima ili srebrnom žicom. Muška ječerma, opremljena na prsima srebrnim ili pozlaćenim nizovima polukugli, pločica ili karika te metalnim pucetima (tokama), najskupocjeniji je dio te nošnje.

 

^[8]   Hlače

 

^[9]   Po obiteljskoj predaji Cvjetanovići (od nekog Cvitana) dolaze tijekom 15. stoljeća iz Hercegovine na Pelješac (u Ponikve i Pijavičino). U dubrovačkim spisima se prezimenom spominju već 1548.

 

^[10]  Ovom prilikom ispravio bih nekoliko puta u knjigama ponovljenu pogrešku o postojanju žuljanskoga kneza Marina Kucula 1302. godine. Naime u izvornom arhivskom spisu piše »comes Jubane Marinus Gozzulo«, a ne »comes Juliane«. Radilo se o šipanskom (Jupane, pisar je pogrešno napisao Jubane) odnosno knezu Elafita, a zasigurno ne knezu Žuljane (koja nije ni mogla imati kneza po ustroju Dubrovačke Republike). Zahvaljujem gospodinu Vekariću i gospođi Lonza na pomoći pri odgonetanju tog zapisa.

 

^[11]  Obitelj Kuculo formiranim prezimenom se u Žuljani prvi put bilježi 1701., ali vjerojatno je ondje prije; po istraživanju Nenada Vekarića barem od 17. stoljeća. Ribići su vjerojatno najstariji žuljanski rod jer se spominju prezimenom već 1548. i 1549; poslije 1578. Krile Ribić (Chrile Ribit) spomenut je u Matrikuli bratovštine Sv. Julijana i Sv.Martina. Po obiteljskoj predaji, koju je zapisao Bjelovučić, Ribići su iz davno napuštenog zaseoka Vrsi ali poslije su se zasigurno spustili u Kurtele. Rod je izumro i njihovo prezime preuzeo je, potkraj 18. st., Ivan Pavlov Kuculo (1783–1843) prelaskom za domazeta iz Račića u Kurtele.

 

^[12]  Pavo Kuculo-Ribić zvan Čmar (r. 10. 9. 1881) rođen je u Trsteniku, ali je poslije živio i umro u Žuljani.

 

^[13]  kalale – spustile, če(l)jad – ljudi, mučala – šutjela, baština – obradiva površina, hodila – išla, despet – inat, prkos, salvao –spasio, Melica – toponim između vrha Čerjana i Sutivana po zemljišniku iz 1396., danas je ostao samo predio Podmelica (dolina iznad uvale Pernata), žmuo – čaša, zakuca – zazvoni kad netko umre, zabreca

 

^[14]  Kušići su stara pelješka obitelj iz Dančanja i Zaradeža u pelješkoj Crnoj Gori. Prezimenom se navode već 1549. u Zaradežu. U Žuljanu je kao domazet kuće Jeić, oko 1770., došao Nikola (Ivanov) Kušić iz Zaradeža, pa se jedno vrijeme njegov ogranak roda nazivao Kušić-Jeić. Na prijelazu iz 19. u 20. st. rod su preuzeli Jeići, a Kušići žive odvojeno.

 

^[15]  Pelješki mijeh (mih, miješnice) – tradicijsko glazbalo, prijelazni oblik s prastaroga hercegovačkog miha na noviji srednjodalmatinski mih.

 

^[16]  Ivan Lopin zvan Karlo rođen je 23. 5. 1853. u obitelji Petra Lopina i Jelene Hasan. Umro je 15. 12. 1919.

 

^[17]  Fiorin je ondašnja valuta. 1857. cijena vreće kukuruza iz Hercegovine bila je 3 fiorina, a 1858. baril (61.5 litara) dalmatinskoga vina u susjednoj Bosni postizao je cijenu od 7 fiorina.

 

^[18]  Ples poskočica je dobio ime linđo po već spomenutom lijeričaru Nikolu Lali Linđu (Petrača, 4. X. 1843. – Dubrovnik, Danče, 16. II. 1907.).

 

^[19]  Polka, mazurka, malferina (monfrina) su plesovi koji su uvezeni iz stranih zemalja.