Dubrovnik, preteča javnih zdravstvenih mjera u Europi

Druga pandemija kuge, koja je poslije nazvana crna smrt, oborila se na Europu 1347. godine i opustošila većinu mediteranskih luka.^[1] Kod nas su teško bili pogođeni Zadar, Šibenik i Split a u Dubrovniku je došlo do katastrofalnoga demografskoga gubitka od oko dvadeset pet posto stanovništva. Naleti kuge su slijedili putove pomorske i kopnene trgovine kao i prisilna kretanja mnoštva ljudi za vrijeme ratnih sukoba. Simptomi kuge su visoka temperatura, glavobolja te natečeni limfni čvorovi ispod pazuha i na preponama, gdje formiraju tzv. bubone tipične za bubonsku kugu. Pacijent umire u roku od tri do sedam dana. Pučki lijekovi za kugu bili su, među ostalim, crno vino, kiselo mlijeko i prepečeni kruh. Kužni liječnik (kirurg) puštao je krv bolesnicima, prorezivao zrele bubone i davao terijak, univerzalni lijek onog doba koji se sastojao od dvadeset do trideset sastojaka s dodatkom opijuma.^[2] Tek je u Hong Kongu 1894. Alexandre Yersin iz Pasteurova zavoda identificirao uzročnika kuge, bacil Yersinia pestis. Dakle, kuga je harala stotinama godina a da njezin uzročnik nije bio poznat. Danas se kuga uspješno liječi antibioticima.

O zarazi 1347. dubrovački kroničar Nikola Ragnina kaže: »Bilo je to jako zarazno. Nije bilo nikakvog lijeka i svi su poumirali. Kada su ljudi vidjeli da ih liječnici ne mogu obraniti, građani su odlučili napustiti grad i pročistiti zrak vatrom. Kada je glavna uzbuna prošla, nerado su se vraćali natrag.«^[3] Dakle, bijeg iz okuženoga grada bio je jedina obrana. Dubrovčani su primijetili da se elementi zaraze nedohvatni ljudskom oku kriju u žitu, vuni, pamuku, kožama i krznu pa im je bilo jasno da su u stalnoj opasnosti od kuge zbog žive međunarodne trgovine. Veza sa štakorima i buhama kao prijenosnicima zaraze uspostavljena je tek mnogo kasnije. U tim uvjetima obrana protiv kuge postala je bitka za opstanak Dubrovnika. Postavilo se pitanje kako se zaštititi od kužne zaraze i istodobno nastaviti trgovinom.

Crkva Gospe Nuncijate u Gružu (desno), zavjetna crkva protiv kuge sagrađena 1348. oporučnom donacijom Anđela de Leticia. Crkvicu na lijevoj strani dogradila je obitelj Sorkočević u 16. stoljeću. (foto Vesna Blažina)

Prva karantenska uredba na svijetu

Odgovor Dubrovačke Republike na to pitanje bilo je proglašenje prve karantenske uredbe na svijetu 27. srpnja 1377.^[4] Veliko vijeće izglasalo je uredbu koja stipulira da oni koji dolaze iz okuženih krajeva ne smiju ući u Dubrovnik ni na njegov teritorij, nego će biti poslani na otočić Mrkan ili u Cavtat na »čišćenje« (ad purgandum) na mjesec dana. Istodobno je Dubrovčanima zabranjeno posjećivanje onih koji su u karanteni bez dozvole vlasti. Za nepoštivanje te odredbe bila je predviđena novčana kazna od pedeset perpera i mjesec dana izolacije za prijestupnika. Dakle, karantena je počela kao trentina a poslije je produžena na četrdeset dana (prema riječi quaranta). Danas znamo da rok inkubacije kuge traje samo tri do sedam dana, ali kako se u ono doba o tome moglo samo nagađati, izolacija je trajala mnogo duže. Ta jedinstveno zamišljena uredba poslije je primjenjivana u Milanu, Veneciji, Marseilleu i drugim mediteranskim gradovima. Karantenska uredba velik je konceptualni skok u načinu razmišljanja jer predviđa odnos prema onima koji mogu biti zaraženi ali još ne pokazuju nikakve simptome bolesti. Za takve osobe osmišljena je izolacija koja će s vremenom pokazati tko je zaražen a tko nije. Mirko Dražen Grmek smatra da je karantenska uredba jedno od najvećih dostignuća srednjovjekovne medicine.^[5] Zanimljivo je da su karantensku uredbu osmislili državni službenici – patriciji koji su na temelju opažanja i iskustva došli do zaključka da je kuga zarazna. Dubrovnik je već vrlo rano zapošljavao liječnike koji su bili na raspolaganju svim građanima. Međutim, oni su bili stranci uposleni na određeni rok i kao takvi nisu sudjelovali u vlasti, iako su mogli savjetovati vijeća. Treba također naglasiti da su sveučilišno obrazovani liječnici bili opterećeni humoralno-mijazmatskom teorijom bolesti pa nisu smatrali da je kuga u njihovoj nadležnosti.^[6]

Utemeljenje stalne zdravstvene službe

U Dubrovačkom statutu iz 1272. spominje se uredba o gubavcima koji su morali stanovati odvojeno od drugih ljudi i nisu smjeli ulaziti u grad ili putovati glavnim putovima.^[7] Godine 1306. Dubrovnik je osnovao leprozorij. Dubrovčani su dakle već mnogo prije imali iskustva s izolacijom oboljelih od zaraznih bolesti.

Ubrzo nakon proglašenja karantenske uredbe pokazala se potreba za imenovanjem zdravstvenih službenika koji će ju primjenjivati. Polovicom 1390. vladala je velika zabrinutost u Dubrovniku jer se pročulo da u Rimu vlada kuga. Tako je 24. lipnja 1390. Malo vijeće imenovalo trojicu vlastele iz najuglednijih obitelji kao protukužne službenike i podijelilo im sve ovlasti koje su imali i njihovi prethodnici. Ta nas formulacija upozorava da su protukužni službenici birani već i prije 1390., možda odmah nakon donošenja karantenske uredbe, ali za to nemamo arhivskih dokaza pa zato 1390. smatramo godinom utemeljenja stalne zdravstvene službe.^[8] Službu su obavljali isključivo plemići iz pet do šest najuglednijih obitelji u dobi od oko četrdeset pet godina, kada su već imali dvadeset sedam godina administrativnog iskustva u Velikom vijeću. Zdravstvena je služba bila priprema za ulazak u najuži krug vlasti, a to su bili suci, senatori i knez. Za usporedbu, između 1455. i 1490. trebalo je trideset godina iskustva za senatora, trideset jednu za člana Malog vijeća i trideset tri za izbor kneza. Iako je zdravstvena služba bila opasna, zahtjevna i neugodna, jednom kada su izabrani, plemići ju nisu mogli odbiti bez kazne. Tu je igrao ulogu ponos plemićkog staleža, odanost Republici i spremnost na žrtvovanje za domovinu. Od 1397. protukužni službenici su birani u siječnju s ostalim službenicima Dubrovačke Republike, što je još jedan dokaz stalnosti njihove službe.^[9]

Talijanski gradovi koji se smatraju pretečom javnih zdravstvenih mjera u svijetu utemeljili su zdravstvenu službu mnogo kasnije: Milano 1448., Pavia 1485., Venecija 1486., a Firenca 1527.^[10]

Gospoda kacamorti

U 15. stoljeću zdravstveni se službenici nazivaju kacamorti prema riječi cazzamorti iz venecijanskog dijalekta koja označava one koji tjeraju mrtve. Kužne se zaraze ciklički ponavljaju svakih pet, deset ili petnaest godina a Dubrovčani prilikom svake pošasti donose nove zdravstvene uredbe kako bi se što bolje zaštitili protiv kuge. Uredba o izboru kacamorata iz 1426. stipulira da kacamorti moraju raditi besplatno (per angariam), s time da istodobno ne smiju biti članovi Malog vijeća ili građanskog suda. Ta je uredba bila u skladu s općom politikom Republike koja je budno pazila da ne dođe do koncentracije vlasti u rukama nekolicine. Osim toga, pazilo se da plemići istodobno ne obnašaju nekoliko dužnosti koje su vrlo zahtjevne.

Kacamorti su s vremenom dobili široku izvršnu i sudbenu vlast u svemu što se ticalo protukužnih mjera. Njihov je posao postao složeniji jer su nadzirali kužne liječnike, brijače-ranarnike, bilježnike, svećenike, čuvare, grobare i sve one koji su radili u karanteni. Istodobno su odlučivali tko će od pučana biti poslan u karantenu a o plemićima je odlučivao Senat kako bi se izbjeglo da eventualni politički suparnici kacamorata ne završe u karanteni. Kacamorti su također odlučivali o mjestu ukopa umrlih od kuge i morali su na brzinu organizirati nova mjesta za ukapanje ako su prijašnja bila popunjena. Međutim, njihova najomraženija dužnost bila je spaljivanje kuća njihovih sugrađana u kojima se pojavila kuga. Ako bi oklijevali, vlasti bi im naložile da u roku od jednog dana i uz prijetnju novčane globe od sto dukata sami to obave. U protivnom, vlasti će odrediti koji će od kacamorata morati provesti tu nemilu naredbu. S obzirom na složenost i zahtjevnost tih svih dužnosti, ne začuđuje što su vlasti 1457. odlučile kacamortima dati plaću. Oni se od tada spominju kao plaćeni službenici (salariati in civitate) ali ne znamo koliki je bio iznos te plaće. Međutim, poznavajući poslovičnu štedljivost Dubrovačke Republike, ona sigurno nije bila visoka ni dovoljna da privuče plemiće u tu službu.

Higijenske mjere u Dubrovniku

Kao što je poznato, Dubrovnik je bio bogat, napredan i dobro organiziran grad pa je ulagao u razvitak povoljnih uvjeta života za sve građane. Od 1280. zapošljavao je liječnike (physicus), kirurge (chirurgus) i apotekare (speciarius) koji su se trebali brinuti za sve građane. Zatim je 1317. u samostanu Male braće otvorena prva apoteka, 1347. utemeljena je prva bolnica Domus Christi, koja još uvijek djeluje kao dom za starije i nemoćne. Godine 1410. iskopano je u kamenu spremište za žitarice zvano Rupe, 1415. organiziran je odvoz smeća, 1420. izgrađen je vodovod iz Šumeta do grada i izgrađene su fontane u gradu. Godine 1432. utemeljeno je prvo sirotiše a 1436. izgrađena je kanalizacija. U isto su doba popločene sve ulice i drvene kuće zamijenjene kamenima. Sve su te mjere pridonosile visokom standardu života u gradu pa je Dubrovnik izazivao divljenje mnogih stranih posjetitelja. Jedan od njih bio je i Filip de Diversis, ravnatelj škole u Dubrovniku, rodom iz Lucce, koji je 1440. objavio knjigu Opis slavnog grada Dubrovnika, u kojoj prikazuje sva obilježja života u Republici.^[11]

Uredba o kopcima

Jedna od smrtonosnih epidemija kuge zadesila je Republiku 1482. Senat je odmah donio nekoliko opsežnih zdravstvenih zaštitnih uredaba. Kacamorti su trebali provesti istragu, čak i uz primjenu torture, jer se sumnjalo da je zaraza unesena s robom koja je s brodova iskrcana u gradskoj luci. Svi su izbjegavali boravak u gradu pa tako i kacamorti. Naređuje im se da sva trojica moraju stalno boraviti u gradu, pod prijetnjom globe od dvadeset pet perpera za svaki prekršaj. Štoviše, kacamorti su se morali sastati svako jutro i na temelju najnovijih podataka odlučiti o najboljoj obrani države od zaraze. Također su morali odrediti posebne čuvare koji će paziti da grobari (kopci) ne dođu u dodir sa zdravima i da ne izazovu požar. Tri mjeseca poslije izdane su dodatne uredbe opet o nadzoru kretanja kopaca i o brzoj dezinfekciji kuća. Država je izdvojila dodatna sredstva za tu akciju i uposlila posebnu radnu snagu za čišćenje zaraženih stvari, raskuživanje kuća te pranje odjeće i stvari.

Nepovjerenje prema ozdravljenicima – kopcima i kopicama

Uredba iz 1482. naređuje da se za pranje zaraženih stvari uposle žene koje su preboljele kugu, tzv. ozdravljenice ili resanatae jer su one mogle rukovati okuženom robom bez opasnosti od zaraze. Bio je to značajan korak naprijed u ograničavanju kuge. Potkraj godine donose se nove uredbe u vezi s kopcima. Brani im se dodir sa zdravima i bacanje okuženih stvari na putu s ukopa. Kazna predviđena za taj prijestup bila je smrt vješanjem. Kopci i kopice bili su ozdravljenici iz najnižih slojeva društva koji su obavljali vrlo važne poslove za zdravstvene službenike, ali je prema njima vladalo veliko nepovjerenje. Kada je nedostajalo radne snage, i žene su ukapale mrtve – zato su se zvale kopice. Inače su žene uglavnom raskuživale kuće i prale odjeću. S jedne strane država je trebala njihove usluge a s druge ih je stalno nadzirala i dugo nakon ozdravljenja držala u karanteni. Svi su slojevi društva zavidjeli ozdravljenicima jer se oni više nisu mogli zaraziti kugom ali nitko nije znao kako dugo traje taj imunitet, što je još pojačalo nepovjerenje i nadzor vlasti. Naime, iako se sami ozdravljenici više nisu mogli zaraziti kugom, mogli su je prenijeti zdravima kroz okužene stvari kojima su rukovali. Treba reći da su protukužne mjere bile nepopularne i često zastrašujuće za sve slojeve društva jer su zadirale u njihove staleške, obiteljske i imovinske interese. Provođene pod nepodnošljivim uvjetima masovnog umiranja, bile su teško prihvatljive a katkad i štetne. Međutim, ipak su uspjele ograničiti širenje zaraze u vrijeme kada je etiologija kuge bila potpuno nepoznata.

S druge strane, više je nego očigledno da se kopci, što iz neznanja a što iz vlastitih interesa, nisu pridržavali karantenskih propisa. Vrlo skupa odjeća i ostala pokretna imovina preminulih bogataša bile su prevelik mamac za one koji osim života nisu imali što izgubiti. Zbog toga je često dolazilo do skrivanja stvari i utajivanja poklona dok su kacamorti energično nastojali iskorijeniti tu pogibeljnu praksu.

U prosincu 1482. dva su kopca, Mihoč iz Rijeke dubrovačke i Živan Pupak uhvaćeni u krađi na Dančama i osuđeni na smrt vješanjem. Sudbina te dvojice nesretnih kopaca koji su osuđeni »da vise dok se duša ne odijeli od tijela« odlučena je u Senatu s prevagom od samo tri glasa. Dobiva se dojam da je ta kazna možda odraz frustracije kacamorata koji nisu mogli zaustaviti zarazu. Nije jasno jesu li kopci bili svjesni svog prijestupa, jesu li razumjeli način širenja zaraze i jesu li uopće znali za uredbu koja im je prijetila ili su smatrali da je to samo zla kob koja ih je snašla. Bila je to prva smrtna kazna izrečena u Dubrovniku zbog kršenja protukužnih mjera. Očigledno je da je u društvu s izrazito klasnim predrasudama takva presuda bila rezervirana za one iz najnižih slojeva društva koje nije štitio ni društveni stalež ni neka druga ustanova kao npr. bratovština. Smrtna osuda znatna je eskalacija represivnih mjera države. Nama se iz današnje perspektive čini vrlo okrutna ali takav je kazneni sustav bio uobičajen i u drugim gradovima Europe. Zbog vjerovanja da kugu uzrokuje nešto što zagađuje okoliš ili predmete u njemu, kacamorti su uporno istraživali put svakog okuženog predmeta kako bi zaustavili zarazu.^[12]

Knjiga zdravstvenih službenika,
1500–1530.

Prikaz utemeljenja, razvoja i djelovanja zdravstvene službe tvori okosnicu ovog istraživanja a temelji se na arhivskim dokumentima koji nikada prije nisu obrađivani. Zlata Blažina Tomić obradila je rukopis Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas 55, sv. 1 (236 listova), za razdoblje 1500–1530., koje pokriva i pogubnu kužnu zarazu u Dubrovniku 1526–1527., kada je stradalo više od dvadeset pet posto stanovništva. Riječ je o jedinoj knjizi zdravstvenih službenika sačuvanoj u cijelosti u Državnom arhivu u Dubrovniku. Pisana je teško čitljivom humanističkom kurzivom na srednjovjekovnom latinskom. Transkribirao ju je Zdravko Šundrica, vrsni arhivist Dubrovačkog arhiva. Sastoji se od tzv. »prednje« knjige – Libro a recto, koja je služila za kontrolu ulazaka putnika i roba u grad te tzv. »stražnje« knjige – Libro a tergo, u kojoj prevladavaju sudski procesi protiv prekršitelja protukužnih mjera nakon epidemije kuge 1526–1527. Zdravstveni službenici tada postaju kazneni suci u istraživanju izvora zaraze koju ne uspijevaju iskorijeniti. Knjiga je od jedinstvene važnosti jer se u njoj pojavljuju ljudi iz svih slojeva društva – vlastela, kirurzi, brijači, kapetani brodova, trgovci, svećenici, redovnice – a posebno oni iz najnižih, što je rijetkost u arhivskim izvorima.^[13]

Pogubna epidemija kuge 1527.

Uza sav postroženi nadzor nad prometom putnika i roba, 6. prosinca 1526. Dubrovnik je zahvatila jedna od najpogubnijih epidemija kuge. Zarazu je navodno unio u grad krojač Andrija Gunđević iz Ancone, koji je ušao u grad neprijavljen. Stradalo je više od dvadeset pet tisuća stanovnika a Republika se nikada nije oporavila od toga demografskog pada. Prema izračunima Nenada Vekarića, Republika je 1498. imala oko devedeset tisuća a 1536. samo šezdeset pet tisuća stanovnika.^[14] Prema dubrovačkim kroničarima, nije to bio samo pomor nego i srdžba Božja – Non fu mortalità, ma ira di Dio.

Kugu je prvi dijagnosticirao liječnik Donato Muzi, rodom iz Venecije, koji je ostao u Dubrovniku deset godina, od 1526. do 1536. Prilikom pregleda jedne mlade vlastelinke Muzi je primijetio da se na njezinu tijelu upravo javljaju tipične otekline – buboni, uz visoku temperaturu. Brzo je pobjegao, uvjeren da bolesnici nema spasa. Po profesionalnoj dužnosti obavijestio je vlasti da je riječ o kugi. Pri pregledu pacijentice se i sam zarazio. Ubrzo je osjetio vrućicu, počela ga je mučiti glavobolja i opazio je otekline na desnom bedru i pod pazuhom. Kao terapiju htio si je iz vene na desnoj ruci pustiti krv, ali mu se nitko od stručnjaka nije usudio približiti i dodati instrumente. Konačno mu je netko ipak dodao skalpel i on je sam sebi lijevom rukom pustio oko šest decilitara krvi. Muzi vjeruje da mu je upravo taj zahvat pomogao da preboli kugu, dok je njegova pacijentica preminula sljedeći dan.^[15]

Libro deli Signori Chazamorbi, Sanitas 55, sv. 1. Libro a tergo, f.1.

Nakom Muzijeve dijagnoze grad koji je inače vrvio od prometa roba s gripa i brigantina, nava i karavela, istovara karavana te buke nosača i trgovaca, najednom je utihnuo. Zavladao je silan strah a vlasti su odmah stavile u funkciju protukužne mjere iz prošlosti i dodale nove. Zdravstveni službenici dobili su široke izvršne i sudbene ovlasti. Određeno je tko mora ostati u gradu zbog kontinuiteta vlasti, organizirana je opskrba kruhom i hranom, a država je davala pomoć najsiromašnijima. Organizirana je obrana Republike kako neprijatelji ne bi iskoristili epidemiju da zauzmu Republiku. Zatim su svi oni koji su to mogli napustili okuženi grad.

Ivan Mednić, kužni liječnik u Dubrovniku

Zadnjeg dana u godini 1526. Ivan Mednić, kirurg iz Kotora, predao je Senatu molbu za primanje u gradsku službu kao kužni liječnik. Mednić je naveo da mu je otac rodom iz Dubrovnika i da mu je velika želja da se i on tamo preseli sa svojom obitelji. Obećao je da će se s mnogo ljubavi i pažnje brinuti o okuženima. U tako presudnom trenutku njegova je molba prihvaćena isti dan sa svim lukrativnim zahtjevima koje je Mednić postavio. Naime, uz uobičajene stavke, tražio je tri dukata mjesečno za svojih pet sinova ako on ne preživi. To je jedini dubrovački ugovor u kojem se spominju djeca, a Senat je pritisnut prilikama – prihvatio. Mednić je preživio tu godinu u karanteni i godinu dana poslije potpisao novi ugovor s dubrovačkim Senatom, ali ovaj put kao kirurg i za dvostruko manju svotu novca.

Crkva Navještenja Marijina među vratima od Ploča u Dubrovniku, zavjetna crkva protiv kuge, podignuta 1534. Prema predaji crkva je podignuta na mjestu gdje je stajala kuća prve žrtve kuge 1526–1527. (foto Vesna Blažina)

Anđeo na pročelju crkve Navještenja Marijina na Pločama, klesar Petar Andrijić, 1534.

Dana 7. veljače 1527. Senat je donio posebne odredbe o čuvanju grada, ako se vijeća budu prisiljena privremeno povući iz grada. Uvodni stavak prikazuje vijećnike kao ljude visokih moralnih načela koji su zadržali prisutnost duha i zdravog rasuđivanja unatoč dugotrajnoj smrtnoj opasnosti. Tekst odiše brigom i ljubavlju prema najbližima i domovini pa ga ovdje citiramo u hrvatskom prijevodu:

»Neka bude objavljeno da u ovom životu slobodnu i prosvijećenu čovjeku ne smije ništa biti draže i slađe od vlastite domovine, za čije se očuvanje svaki dobar čovjek mora dragovoljno izložiti svakoj očiglednoj opasnosti, pa bilo i opasnosti za vlastiti život. S obzirom da, čuvajući domovinu, čuvamo i vlastitu djecu, očeve i žene, Božje hramove i svete moći, kuće i posjede i sva druga naša javna i privatna dobra, providnici grada smatraju da, u ovoj krajnjoj opasnosti, u kojoj se Božjom voljom našao naš grad, svaki dobar plemić i građanin mora biti spreman da mu pomogne. I u slučaju da vlada bude prisiljena zbog ove pošasti kuge napustiti grad, što Bog u svojoj samilosti i milosrđu neka ne dopusti, moraju se u ime Božje, poduzeti niže zapisane mjere za zaštitu grada i naše domovine.«^[16]

Istog dana liječnik Bartholomeus Barisonus i kirurg Hieronymus Pavanellus tražili su neplaćeni dopust jer se »zbog kuge ne mogu niti ne usude baviti medicinom«. Vlada je bila sretna da u doba krize smanji troškove i dopustila im je da napuste grad.

Vijeća napuštaju okuženi grad i sele se u Gruž

Budući da je kuga harala nesmanjenom žestinom, vijeća su se doista 12. ožujka 1527. preselila u Gruž nakon što su smanjila kvorum u svim vijećima. Za potrebe vlade deset tisuća dukata preneseno je iz državne riznice u dominikanski samostan sv. Križa u Gružu. Za upravljanje gradom imenovan je knez Nikola Franov Tudišić i sedam vlastelina. Kada se vlada, na dan Sv. Trojstva, 16. lipnja 1527., vratila u grad vrata im je otvorio jedini preživjeli plemić od onih osam – Nikola Franov Tudišić. Služene su svete mise u čast Duha Svetoga i sv. Vlaha.

Već sljedeći dan, 17. lipnja, zdravstveni su službenici u dijelu rukopisa Libro a recto nakon duge stanke od pet mjeseci nastavili popisivati putnike koji su dolazili u Dubrovnik i to na istom listu gdje su prestali 28. siječnja. Dakle, nema nikakve sumnje da nije riječ o nestanku zapisnika, nego o nedostatku ljudi koji su za vrijeme krize mogli obavljati taj posao. U dijelu rukopisa Libro a tergo stanka je nešto kraća, samo četiri mjeseca.

Za vrijeme kužne zaraze 1526–1527. kopci i kopice obavljali su vrlo važne poslove, ali su, imuni na kugu, bez straha počeli iz kuća umrlih krasti vrijedne predmete, kojima su katkad i trgovali. Na taj su način došli u sukob sa zdravstvenim službenicima koji su smatrali da se okuženim predmetima zaraza dalje širi pa su kopce i kopice vrlo oštro kažnjavali. Sudski procesi kopcima i kopicama punili su stranice dijela rukopisa A tergo. Tako se dogodilo da su 1528. obješena još četiri čuvara okužene robe jer su njom trgovali usprkos svim upozorenjima zdravstvenih službenika. Takvi procesi bili su uobičajeni i u drugim europskim gradovima, npr. u Ženevi.

Na kraju treba napomenuti da u Dubrovniku nakon 1533. nije više bilo kužnih zaraza, dok su Italiju zahvatila još dva vala kuge 1575. i 1630. a drugdje u Europi kuga je harala i u devetnaestom stoljeću.

Crkva sv. Roka, ulica Za Rokom, Dubrovnik, nakon 1540. Sveti Rok bio je glavni svetac zaštitnik protiv kuge. (foto Vesna Blažina)

Zašto je Dubrovnik tako rano poduzimao zdravstvene mjere protiv kuge?

Postavlja se pitanje zašto je Dubrovnik tako rano provodio javne zdravstvene mjere protiv kuge? Prvenstveni je razlog republikansko državno uređenje. Dubrovački identitet temeljio se na političkim idealima slobode, prosperiteta, stabilnosti, dugog života i društvene snošljivosti. Ti ideali, kao i dubrovački kršćanski ideali, te odanost Dubrovčana Katoličkoj crkvi, podrazumijevali su i brigu države o zdravlju. Patriciji su vrlo rano počeli ulagati u sve postojeće higijenske mjere na dobrobit cijelog stanovništva. Nije slučajno da su s obje strane Jadrana samo gradovi-države provodili javne zdravstvene mjere. Drugo, Dubrovnik se nalazio vrlo blizu ili na granici teritorija pod kontrolom Osmanskog Carstva, koje nije poduzimalo protukužne mjere. Činjenica da se nalaze na razmeđu raznih kultura, vjera i civilizacija, dodatno je motivirala Dubrovčane da ulože u zdravstvenu zaštitu. Treće, Dubrovčani su morali zaštititi svoj gospodarski prosperitet. Nisu mogli zatvoriti grad i prestati trgovati jer bi ih to financijski uništilo. Suočeno s takvim kontradiktornim zahtjevima, društvo koje se temeljilo na konzervatizmu i pragmatizmu prihvatilo je pragmatično rješenje. Izglasalo je protukužne mjere koje su im omogućile da nastave trgovati, iako katkada u manjem opsegu.

Šesto godina poslije moramo odati počast zdravstvenim službenicima koji su samo na temelju iskustva i uvjerenosti u zaraznost kuge, a bez znanstvene podloge, organizirali obranu Dubrovačke Republike od kuge. Zdravstvena je služba nadživjela Republiku i još uvijek postoji pod imenom Sanitat. Spašavajući sebe i svoju domovinu na sasvim inovativan način za ono vrijeme, Dubrovčani su pomogli sebi i mnogim drugima u bližem i daljem susjedstvu. Tako je Dubrovačka Republika postala pretečom i uzorom javnih zdravstvenih mjera u Europi.^[17]

^[1]   Prva pandemija, tzv. Justinijanova kuga, izbila je 541. u Carigradu i proširila se iz Etiopije i Egipta na Bliski istok i Mediteran a došla je iz Kine. Kuga se ciklički ponavljala kroz stoljeća i pokosila je milijune života. Treća pandemija kuge pojavila se u Kini potkraj 19. stoljeća i proširila se u Hong Kong, Bombay, Sydney, Honolulu i San Francisco.

^[2]   Kužni liječnik je po obrazovanju bio kirurg. Za razliku od liječnika (physicusa) koji su studirali medicinu na sveučilištima, kirurzi su uglavnom dobili samo praktično obrazovanje kod nekoga iskusnoga kirurga koje je trajalo nekoliko godina.

^[3]   Prema Nikoli Ragnini, u toj je pošasti stradalo 273 patricija i 10,300 pučana. Annales Ragusini Anonymi item Nicolai de Ragnina, Zagreb, JAZU, 1883: 227–228.

^[4]   Državni Arhiv u Dubrovniku (DAD), Liber viridis, c. 49.

^[5]   Grmek, Mirko Dražen. »Le concept d’infection dans l’Antiquité et au Moyen-Age, les anciennes mesures sociales contre les maladies contagieuses et la fondation de la première quarantaine à Dubrovnik (1377).« Rad JAZU 384 (1980): 9–54.

^[6]   Humoralna teorija bolesti razvila se u antičko doba. Prema njoj, bolest nastaje kada je poljuljana ravnoteža između četiri osnovne tjelesne tekućine – krvi, limfe, crne žuči i žute žuči. Prema mijazmatskoj teoriji bolest nastaje zbog zagađenja zraka, obično truljenjem tvari. Obje su se teorije zadržale sve do 19. stoljeća, kada je konačno prihvaćeno da svaka bolest ima svog uzročnika.

^[7]   Statut grada Dubrovnika sastavljen 1272. Urednici Ante Šoljić, Zdravko Šundrica i Ivo Veselić. Dubrovnik: Državni arhiv u Dubrovniku, 2002: VI, 56: 361; Jeremić, Risto i Jorjo Tadić. Prilozi za istoriju zdravstvene kulture, 1938(1): 116–119.

^[8]   Blažina Tomić, Zlata. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007: 85–111.

^[9]   U 14. stoljeću prevladavao je termin protukužni službenici, u 15. su se zvali kacamorti a od 16. stoljeća nadalje zdravstveni službenici. Iako je riječ o različitim nazivima, uvijek je riječ o istoj službi.

^[10]  Carmichael, Ann G. Plague and the Poor in Renaissance Florence. Cambridge, New York: Cambridge University Press, 1986: 122.

^[11]  Diversis, Filip de. Opis slavnog grada Dubrovnika. Predgovor, transkripcija i prijevod s latinskoga Zdenka Janeković-Römer. Zagreb: Dom i svijet, 2004.

^[12]  Blažina Tomić, Zlata i Vesna Blažina. Expelling the Plague: The Health Office and the Implementation of Quarantine in Dubrovnik, 1377–1533. Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2015: 129–132.

^[13]  Blažina Tomić, Zlata. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 2007:118–145, 163–201; Blažina Tomić, Zlata i Vesna Blažina. Expelling the Plague: The Health Office and the Implementation of Quarantine in Dubrovnik, 1377–1533. Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2015: 57–60, 138–161, 183–228.

^[14]  Vekarić, Nenad. »Broj stanovnika Dubrovačke Republike u 15., 16. i 17. stoljeću«. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku 29 (1991): 7–22.

^[15]  Grmek, Mirko Dražen. »Renesansni učenjak Donato Muzi i njegov rad u Dubrovniku«. Anali Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU u Dubrovniku 17 (1979): 49–72.

^[16]  DAD, Acta Consilii Rogatorum, sv. 38, f. 212 v.; Blažina Tomić, Zlata. Kacamorti i kuga: utemeljenje i razvoj zdravstvene službe u Dubrovniku. Zagreb, Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU, 2007: 156.

^[17]  Blažina Tomić, Zlata i Vesna Blažina. Expelling the Plague: The Health Office and the Implementation of Quarantine in Dubrovnik, 1377–1533. Montreal: McGill-Queen’s University Press, 2015: 229–238.