Virtuoz baroknoga kiparstva

Foto: Srećko Budek, Mario Krištofić, Ante Vranković, Zagrebačka nadbiskupija

Nakon velikoga uspjeha u zagrebačkom Muzeju za umjetnost (MUO), u kojem smo je mogli vidjeti tijekom ožujka i travnja, izložba Figura i ornament: Johannes Komersteiner i njegov krug nastavila je svoj put gostovanjem u najznačajnijem izložbenom prostoru u Sloveniji, Narodnoj galeriji u Ljubljani, u kojoj će ju, u neznatno reduciranu obliku, slovenska likovna publika moći razgledati punih 100 dana(!). Komersteiner u Ljubljani nije ostavio dubljega traga, ali je činjenica da je živio u tom gradu od 1673. do 1687. bila dovoljna da Slovenija iskaže velik interes za toga kipara. Trajnost izložbe i zanimanje za nju nepobitno potvrđuju ne samo njezinu kvalitetu nego i važnost kipara Johannesa Komersteinera za srednjoeuropski kulturni krug, kojemu je Hrvatska cijelo tisućljeće pripadala.

Sveti Alojzije Gonzaga, s oltara sv. Franje Borgije, crkva sv. Katarine, Zagreb, oko 1680.

U zagrebačkom MUO-u posjetitelji su imali jedinstvenu priliku na jednome mjestu vidjeti čak devedesetak djela tog iznimnoga kipara koji je barokni likovni izraz donio na tlo sjeverne Hrvatske. Bila je to prva monografska izložba posvećena jednomu baroknome kiparu ikada priređena u Hrvatskoj, i taj je pionirski pothvat od autorice Nele Tarbuk i Muzeja za umjetnost i obrt zahtijevao golem napor, s obzirom na to da je trebalo skupiti djela razasuta po nizu župa i muzeja, od kojih neka donedavno nisu bila u stanju koje bi na izložbi u pravoj mjeri odražavalo sve majstorstvo i genijalnost njihova autora.

Budući da je taj zahtjevni pothvat na kraju ipak uspješno okončan i okrunjen izložbom koja je pružila bitne nove uvide u djelo jednog od naših najznačajnijih baroknih umjetnika te reprezentativnom pratećom monografijom (u tisku) koja je sažela dosadašnje i donijela nove spoznaje o Komersteinerovu životu i stvaralaštvu, doista ne čudi zamolba Slovenaca za gostovanjem izložbe u Ljubljani, s obzirom na to da je Komersteiner u tom gradu proboravio petnaestak godina i postao ljubljanski zet, prije nego što će se u zadnjem, najplodnijem desetljeću svojega života trajno preseliti u Zagreb.

Trbuhom za kruhom

Prema istraživanjima dr. Nele Tarbuk, Johannes tj. Ivan Komersteiner rodio se oko 1630. u Kitzbühelu (sjeverni Tirol), gdje je vjerojatno primio i prve zanatske poduke, o čemu međutim ne znamo ništa pouzdano.

Zahvaljujući arhivskom dokumentu koji je nedavno sretno »isplivao«, znamo da se 1654. oženio stolarovom kćeri u Birlingenu u Švapskoj (Baden-Württemberg), kamo ga je put, trbuhom za kruhom, kao i mnoge druge Tirolce onoga vremena doveo. Valja pretpostaviti da je tu formirao svoj zreli kiparski izraz, no za sada ni o tome ne možemo reći ništa konkretnije.

Komersteiner vjerojatno iz Švapske dolazi u Ljubljanu i 1673. se ženi Suzannom Praittenlackner, kćeri poznatoga lokalnoga gradskog slikara, te tu zasniva svoju novu obitelj. I taj period njegova života ostaje nam obavijen velom nejasnoća, jer na cijelom ljubljanskom području nema ni jednog umjetničkog djela koje bi mu se sa sigurnošću moglo pripisati te da nije arhivskih dokumenata iz 1675–1676. koji dokazuju njegov rad na popravku kamenih fontana Neptuna i Herkula iz 16. stoljeća, i taj bi nam dio majstorova života, poput onog u Tirolu i Švapskoj, ostao posve nepoznat.

Prvi Komersteinerov kontakt sa Zagrebom osvjedočuje dokument iz 1676., ugovor za kameni kip svetoga Franje Ksaverskog koji su naručili zagrebački isusovci, vjerojatno za novu crkvu koju su u to vrijeme gradili na svojem posjedu (Ksaver), tada daleko izvan gradskog područja. Kip nažalost nije sačuvan, ali nam navedeni ugovor svjedoči o nedvojbenom ugledu koji je Komersteiner u tom času uživao, s obzirom na to da mu je bila povjerena prilično skupa i vrlo zahtjevna umjetnička narudžba.

Oko 1680. Komersteiner ponovo radi za isusovce, ovoga puta za njihovu crkvu sv. Katarine na zagrebačkom Gornjem Gradu, koji su više puta opustošili požari. U crkvi se i danas, u prvoj kapeli desno od svetišta, nalazi Komersteinerov oltar sv. Franje Borgije, koji rese skladne figure sv. Alojzija Gonzage i sv. Stanislava Kostke (nakon MUO-a oba su kipa otputovala i na izložbu u Ljubljani, u kojoj su vjerojatno i izrađeni te potom kopnenim i riječnim putovima dopremljeni u Zagreb). Taj je oltar iznimno značajan jer je jedini poznati nam Komersteinerov oltar koji se i danas nalazi na mjestu za koje je izvorno bio načinjen. Borgijin oltar unosi u našu sredinu dvije važne, tipično barokne novine. Prva su slikoviti i dinamični, spiralno uvijeni (tordirani) stupovi, a druga je virtuozno oblikovan, bujni akant, koji često obavija te stupove i javlja se u nas kao svojevrsni Komersteinerov likovni potpis, koji će poslije u nešto manje vještoj inačici preuzeti i njegovi sljedbenici.

Da bismo shvatili značaj navedenih Komersteinerovih inovacija, koje su A. Schneidera još 1938. opravdano potaknule da Komersteinera nazove »genijalnim drvorezbarom«, trebamo načas koraknuti izvan crkve sv. Katarine te pročitati natpis koji stoji na njezinu pročelju i glasi: »Domus Dei et Porta Coeli« tj. »Dom Božji i vrata Nebeska« (Post. 28, 17). Taj nas natpis podsjeća na činjenicu koju povjesničari umjetnosti u pravilu zaboravljaju: da je svaka crkva i kapela zapravo svojevrsno veleposlanstvo Neba, te time dio Neba na Zemlji, i da je svaka crkva u toj svojoj funkciji, osobito nekoć kada se vjera mnogo šire i dublje doživljavala i proživljavala, bila svjesno oblikovana.

Virtuozno izrezbarena oltarna dekoracija s motivom akanta, s oltara iz zagrebačke katedrale, 1686–1690., MUO

Stoga je posao oblikovanja i ukrašavanja sakralnog prostora nužno bio zahtjevan, jer je umjetnik kojem je posao povjeren morao svojoj okolici prispodobiti ono »što oko nije vidjelo i uho nije čulo i u srce čovječje nije ušlo« (1. Kor 2, 9), tj. ono što on ni sam zapravo ne zna, služeći se u tom prispodobljavanju samo nejasnim, općenitim predodžbama da je Nebo »grad« (Nebeski Jeruzalem) i »vrt« (Rajski) u isti čas.

Obje Komersteinerove invencije na oltaru u Sv. Katarini, koje će provoditi i u mnogim svojim kasnijim djelima, odnose se upravo na te prispodobe: slikoviti, posve iracionalni tordirani stupovi trebali bi po načelu pars pro toto (stup=zgrada) asocirati na ljudskom oku neviđena, začudna zdanja Neba, a akant koji ih obavija bio bi znak onostranog zelenila, čija pozlata na oltarima nam govori da se ono nalazi u nama »nedokučivome svjetlu« (1. Tim 6, 16) i da je ono posve različito od zelenila koje se nalazi u svijetu koji nas okružuje. Takvom su dojmu dodatni naglasak davali povremeni prikazi bogatih voćnih aranžmana kao i glavice kerubina te poprsja i cijele figure anđela što tu i tamo nenadano proviruju iz bogate vegetabilne dekoracije Komersteinerove oltarne arhitekture.

Uz te, u onom času na tlu sjeverne Hrvatske posve nove likovne elemente, Komersteiner je u svoj likovni govor unio i niz drugih novina, koje se u prvom redu odnose na vrlo dojmljiv, izrazit realizam, osobito naglašen u raznolikoj tipologiji likova, kao i u prikazima anatomije i draperije, kojim je svoje »kipce«, u duhu tadašnjih posttridentskih napora Katoličke crkve, nastojao čim više približiti vjernicima. U tome je, sudeći po brojnim narudžbama za svoje oltare, nedvojbeno i uspio, stvorivši pritom virtuozna, nadahnuta i skladna likovna djela kojima se iskreno možemo diviti čak i onda kada se pred nama nalaze samo »ostatci njihovih ostataka«, kao što to kod mnogih Komersteinerovih davno rasformiranih i s njihovih izvornih mjesta premještenih oltara nažalost uglavnom jest.

Godine 1686. od stolara Mathiasa Erlmana naručen je za zagrebačku katedralu veličanstveni Oltar Blažene Djevice Marije, a za kiparske radove na oltaru bio je isplaćen majstor Johannes Komersteiner, kipar, kako se na ugovoru sam potpisao.

S obzirom na to da je Erlman uskoro umro, već 1688. izravno je od majstora Komersteinera naručen i drugi, jednako veličanstven oltar sv. Ladislava, koncipiran kao pandan prvom, onom Blažene Djevice Marije: oba ta oltara sezala su sve do lukova dvanaestak metara visokih bočnih apsida zagrebačke stolnice, slijedeći svojom koncepcijom i dimenzijama njezin veličanstven i nadaleko poznat krilni glavni oltar iz 1632., kako je to izrijekom bilo određeno ugovorima.

Majstorov dolazak u Zagreb

Te velike narudžbe, kojima su se uskoro pridružile i brojne druge, bile su izgleda povodom da Komersteiner trajno napusti Ljubljanu i preseli se u Zagreb, za čiju su stolnicu on i njegova radionica u sljedećih petnaestak godina izradili cijeli niz oltara, ne računajući pritom one za druge zagrebačke crkve, kao i crkve u zagrebačkoj okolici.

Najznačajniji među njima bili su i ostali oltari Blažene Djevice Marije i sv. Ladislava kralja, koji su zajedno s većinom ostalih izbačeni iz Katedrale u sklopu Bolléove nesretne, i od mnogih Zagrepčana onoga vremena nikad prežaljene, »regotizacije« nakon 1882., tijekom koje se »toliko vanredno vrijednih i valjanih umjetnina uništilo, a toliko posve bezvrijednih stvari učinilo«, kako je to jezgrovito i točno zapazio tadašnji ravnatelj Muzeja za umjetnost i obrt, Gjuro Szabo.

Dijelovi oltara sv. Marije (kip Marije) i sv. Ladislava (kipovi sv. Ladislava i sv. Emerika), 1686–1690., MUO

Oltari Bl. Dj. Marije i sv. Ladislava, zajedno s njima pripadajućim bogato oslikanim krilima, bili su tada raspiljeni i poslani u siromašne župe u dijecezi (Lonja, Kraljev Vrh), odakle ih je, malo prije nego što su ondje postali drvo za ogrjev, spasio Gjuro Szabo, pa njihovi kipovi i reljefi i danas rese stalni postav tog muzeja, čineći ujedno i okosnicu ove izložbe. Najuspjelije skulpture tih oltara: likovi Bl. Dj. Marije, sv. Ladislava kralja i sv. Emerika kneza te sve do ove izložbe slabije poznat, no vrlo nadahnuto oblikovan i polikromiran kip tjeskobnog sv. Josipa, koji izgubljeno gleda preda se, kao i lik sv. Jurja s oltara sv. Emerika, danas u Vurotu, posve opravdavaju renome vrsnosti, koji zahvaljujući visokom stupnju majstorove invencije, originalnosti i realizma Komersteinerovo djelo prati već devedesetak godina, i koji ga je očito pratio i tijekom života, ostavljajući nakon majstorove smrti 1694. ili 1695. prostora djelovanju nekolicine pomoćnika i suradnika koji su Komersteinerov stil i način njegovali još barem desetljeće i pol nakon njegove smrti.

Komersteinerovi nasljednici

Među njima se osobito istaknuo tzv. »Majstor širokih usta«, kojeg možda treba poistovjetiti s Komersteinerovim sinom iz prvoga braka u Švapskoj, Mihaelom.

»Majstoru širokih usta« dr. Nela Tarbuk pripisuje glavni i bočni oltar u crkvi sv. Barbare u Vrapču, kojima nipošto ne nedostaje originalnosti i iskrenog umjetničkog nadahnuća, i koji tek malo zaostaju za Komersteinerovim vrsnim likovnim izričajem, kao i oltar u kapeli u Buševcu, vrlo zanimljive ostatke oltara sv. Kvirina iz Siska, te još neke ostatke oltara koji se danas nalaze u Jezeru Klanječkom, Starom Farkašiću i Kučama, a svi se mogu datirati između 1694. i 1702. godine. U tom slijedu nalaze se i pomalo groteskni, monumentalni kipovi sv. Ladislava i sv. Stjepana kralja u Vrtlinskoj, za koje bi, s obzirom na njihove goleme dimenzije, bilo vrijedno otkriti kojoj su crkvi izvorno pripadali.

Izgleda da su Komersteinerovi sinovi Mihael i Ivan Krstitelj očevu radionicu koja se nalazila »na Potoku« (današnja Tkalčićeva) premjestili na Gornji Grad (današnja Opatička 21), te da je uz njih u njoj radilo nekoliko drugih manje vještih pomoćnika, koji su još samo izdaleka pokušavali oponašati majstorov virtuozni likovni kod, a čije dvije različite ruke autorica ove izložbe prepoznaje u glavnom oltaru franjevačke crkve u Kloštar Ivaniću, oltaru 14 svetih pomoćnika u Vrapču iz 1703., te možda u oltarima u Sveticama.

Sveti Juraj, 1688–1690., s negdašnjeg oltara sv. Emerika iz zagrebačke katedrale, kapela sv. Fabijana i Sebastijana, Vurot

Komersteinerovo nepoznato remek-djelo: tjeskobni, »izgubljeni« lik svetoga Josipa, s oltara sv. Ladislava iz zagrebačke katedrale, 1688–1690., MUO

Anonimni suradnik: sv. Marija Magdalena, Samoborski muzej

»Majstor širokih usta«: sveta Katarina s oltara Bezgrješnog začeća Bl. Dj. Marije, 1702., Gornje Vrapče

Genijalni barokni kipar ponovo spojio Zagreb i Ljubljanu

Nakon što je u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt izložba Komersteinerovih djela iznova postavila nekoliko važnih povijesnih i umjetničkih pitanja, kao što je primjerice pitanje njegovih neobičnih »trojednih kruna«, te pitanje njegova doprinosa ikonografiji oslobođenja hrvatskih zemalja od Turaka u Velikome ratu (1683–99), možemo se nadati da će i izložba u Ljubljani otvoriti neka sasvim nova, druga i drugačija pitanja. Time će ova izložba i u slovenskoj metropoli zacijelo postati onim što je u Zagrebu već postala – velik kulturni događaj.