Skica za portret djevojke pred Arheološkim muzejom

Nakon što je svoj umjetnički put započela pjesničkim formama Irena Vrkljan svoj književni opus gradila je u proznome izričaju, danas prepoznatljivom pismu koje je obilježeno njezinim nagrađivanim prozama iz 80-ih godina 20. stoljeća, ponajprije romanima Svila, škare (1984) i Marina ili O biografiji (1986). Nakon šest pjesničkih zbirki, koje kritičari situiraju u krugovaško okružje te bilježe natruhe nadrealizma, zaokret od proznih oblika u ponovni poetski svijet uslijedio je u njezinim posljednjim knjigama. Posebice se to odnosi na Kiklopom nagrađenu knjigu Koračam kroz sobu (2014), ali i posljednji prozni uradak Protokol jednog rastanka (2015), koji završava stihovima. U zbirci Koračam kroz sobu autoričine se pjesme sljubljuju s fotografskim zapisima, zbirka ne samo da je zamišljena kao susretište pjesme i fotografije nego je i spoj Ireninih novih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus (Helena Sablić Tomić, Julijana Matanović, Andrea Zlatar, Dubravka Oraić Tolić i dr.).

U novim, neobjavljenim pjesmama Irenino pismo nastavlja poetičko-tematske preokupacije i značajke koje detektiramo već u zbirci Koračam kroz sobu, a koje se u prozni tekst transformiraju u Rastanku i potonuću (2012) te posebice u Protokolu jednog rastanka. Provodni, i sada već prepoznatljivi, stalni motivi rastanka, odlaska, smrti, starosti, odsutnosti i besmislenosti prate vrlo intenzivne emocije i slike rastrganosti identiteta u kaotičnom svijetu, izgubljenosti u ubrzanom vremenu koje ne samo što izmiče nego je i trajno izmaknulo. Pjesničko tkanje u Ireninim novim pjesmama predstavlja rastrganost između teksta i života, a ono je razvidno već i u naslovljavanju pjesničkoga ciklusa Pjesme, nepjesme. Taj će naslov neodoljivo podsjetiti na mjesto ljubavi u Ireninu opusu koje Andrea Zlatar objašnjava upravo kontradiktornostima ljubav – ne-ljubav u predgovoru Naše ljubavi, naše bolesti (2004). Na tom mjestu Zlatar naglašava da kod Irene »nema stanja kad nema ljubavi – naime, kad ljubavi nema, onda je osjećamo u obliku gubitka ili nedostatka«. Slična analogija može se povući i s tumačenjima Julijane Matanović o parovima u Ireninoj prozi, osobito u spomenutoj esejističkoj prozi, a na što se svodi, konačno, i dobar dio autoričina književnoga pisma. Riječ je o odrazima u drugom/Drugom, o supostojanju u njemu i s njim – o paru koji je mišljen kao jedno, a na kraju postaje opet samo pola. Drugi će u Irene vrlo često biti Benno, no ne samo on, tu će biti i mnogi Irenini literarni suputnici i prijatelji, bliski poznanici i uža obitelj. Množina postaje u pjesmama jednina, a par – nepar tako postaje još jedna od okosnica oko koje se pletu tkanice života, sjećanja i literature.

Irenine nove pjesme duboko su obilježene upravo tom odsutnošću, na što asocira i negacijska označnica književnog oblika koji autorica odabire, a na to će nas uputiti i mnoge egzistencijalno teške i tmurne atmosfere pjesama u kojima subjekt pisanju prilazi kao terapeutskom procesu, kao procesu ponovnog traženja i samoodređenja nakon što (p)ostaje jednina iz množine, kao procesu kojim bježi od zaborava, ali i od bolnih uspomena. Pa iako subjekt odustaje od poezije i njezina izričaja koji postaje nedovoljan izraziti nedostatke svijeta s kojima subjekt živi te nedovoljno snažan melem za vidanje rana koje je život donio (»ne / za nas nisu više riječi / koje su nekad vrištale; Znam da to više nije poezija / to više nisu metafore«), on se okreće pisanju kao jedinom izlazu, osviješteno nedostatnom, ali jedinom u kojem zna opstati. Pisanju kao procesu između pamćenja i zaborava Irena se vraća i u Protokolu jednog rastanka. U tim će autobiografičnim zapisima ponovno pokušati pronaći svoju polovicu reispisujući i svoj i Bennov tekst, čineći svoj životni palimpsest još jednom obilježen pečatom opusa – »životnom citatnošću« (Dubravka Oraić Tolić). Sličan postupak vidimo i u poeziji kada subjekt pokušava pobjeći od svojih uspomena, a zapravo ih tako oživljava i reinterpretira (»činim to svakog dana / a kad su suhe / lomne i bezbojne / slažem ih pažljivo / kao već odavno / izblijedjele fotografije / u herbarij zaborava.«). U pjesmama će proživljena prošlost, sjećanja i uspomene ponovno biti predstavljeni kao »sudbinski prtljag, kao ono čega se ne može riješiti« (Zdravko Zima), a čemu ipak teži subjekt.

Sjećanja koja se u herbarij skupljaju statična su i ekonomična, stoga će statična biti i Irenina poezija, okrenuta nerijetko narativnom, koherentnom nizu, ekonomična u svom izrazu kraće forme. Ona će biti obilježena ispovjednim iskazima i tonovima, što također možemo povezati s potrebom terapeutskoga pripovijedanja i iznošenja misli, s tjeskobnim i pesimističnim atmosferama koje pjesme projiciraju, a potom ih arhiviraju pismom. Spremanjem ispovjednih i intimnih misli i osjećaja subjekt otpušta tjeskobne emocije, miri se sa svijetom, smrću, gubitkom, suočava se s krajnjim egzistencijalnim i tjelesnim odsućem, a to vidimo iz strategijske uporabe interpunkcije na samome kraju svake pjesme, koja inače izostaje u novijim pjesmama. Toj će strategiji bilježenja točke u posljednjemu stihu pribjeći već u zbirci Koračam kroz sobu, a radikalizirat će ju upravo u neobjavljenoj, novoj poeziji. Dakako, ta će točka i hiperbolično označavati kraj/krajeve u svojoj interpunkcijskoj izostavljenosti u ostalim stihovima.

Irena Vrkljan
(foto Ivan Posavec)

Motivske jedinice okupljene oko starosti i smrti u pjesmama se nagovještaju i predočuju slikama i usporedbama raspadnutog tijela i uvenule, osušene prirode (Depresija, Starost), a dehumanizacijska crta surovosti iz koje subjekt piše živo je prezentirana stihovima o plastičnoj stvarnosti kroz sumiranu sliku plastične vrećice trgovačkog lanca Konzum (Pjesma). Statičnost Irenine poezije govori u prilog plastičnosti, površnosti izvanjezičnoga svijeta koji subjekt pokušava dočarati kao grub, rezigniran, apatičan i koji se sukobljava sa slikom one mlade, duhom razigrane i naivne djevojke koja je stajala pred Arheološkim muzejom, slikom koja nestaje i koja se gubi, a koja je bila prikaz pripovjedačice i subjektice »u odrazu / zrcala mladosti«.