Pjesme

VJEČNOST

Htio bi mi nešto reći, očima me krstiš!

Daj, ušuti, manirizmu skloni: priđi sad!

Ne razumiješ izgleda, obuzima me glad.

Kad bih smjela šapnut’: usreći, pustim da brstiš...

 

A on opet k’o iz knjiga predani učenik.

Nižost zaslužiti moram višim šarmom valjda...?

Kazivanjem silnim tek uskraćuje mi radost,

nikako da oslobodi se briga, mučenik.

 

Neka vrijeme stane moje, čekajući tebe!

Da mi golim tijelom odagnaš bol najveću...

Slutim... da plačem ću olakšanja odati sebe.

 

Kad bi samo znao da godine mi tvoje

otvaraju tek! Zrelo, vrelo ti ja volim...

Predaj se, nemoj da vičući masno molim!

ZIMSKI SAN

U hladnom snu vidjeh, bio si na misi.

Mirno primao hostiju franjevaca.

Zalud se tješim, ti zaleđen da nisi,

Da kremen će užgat’ oči sanjalica!

 

Ovjenčano jutro navijesti prošlu noć –

prekrilo sve je paperje meko, krhko.

Vjerom se pokrivaš, to je tvoja moć.

Bijelo me odvlači, tijelo je moje prhko.

 

Ne žalim, dubina nije depresija...

Ne mijenjam je lakim, budnim odlukama!

Bio si mi samo trenut opsesija!

 

Na javi, zapade sjeverni dubok snijeg.

Zaledit ću prste tvojim porukama.

Odustajem, puštam te u bijeg.

DO POSLJEDNJEG DAHA

Zašto nas dvoje baš uporno laštimo màče,

jedan na jednoga, vršcima diramo žilu?

Bockam te, ne stajem, krvcu ti ispit ću milu,

ako mi ne priznaš ljubavna bol da te tače!

 

Okrutni čovječe, govoriš umilno načas...

Mogla bih pokleknut’, obmanom dirnuta žena,

ne vidjet’ oružje – riječima takla me mrena.

Pobjednik postat ćeš himbenim činima zà čas.

 

Briga me, probodi, možeš si uzeti maha!

Briga me, tijelo mi nemoćno beživotno pada.

Briga me, samo da jednom postoji nada!

Neka mi! Ti i ja – borba do posljednjeg daha.

 

Samo mi šapni tad, hoćeš li udahom svojim

spojit se poljupcem posljednjim izdahom mojim.

LAŽEŠ IZ DALJINE

Kažeš mi, nikad ti nije bilo bolje!

Zvučiš mi lažljivo, tako dobre volje.

Kažeš mi, ogradi živoj točiš vodu.

Zvučiš mi nepravo, hropci tvoji bodu!

 

Kažem ti, postajem more slano noću!

Zvučim ti nestvarno, primam tvoju boću.

Kažem ti, spremna sam, bučim tragom bure:

zvučim ti opasno, sva sam poput Vrȕje!

 

Uzimam ponizno ono što mi daješ.

Nejasno ostaje tko se ovdje boji!?

Mili moj, iz daljine meni lažeš!

 

Poslušaj, potegni, strgni punu smokvu,

poslušaj, pritegni, zemlju zalij moju!

Poslušaj, zategni! Čvrstu zvizni brokvu!

RUIK JEDNOROGU

Uzdah...uzde mu miluj, ne zateži,

spiralnu usmjeri meko pùtanju!

Vjerom doskoči grotesknom lutanju –

čvorove neizgledne tad odveži.

 

Ti mu od krasnoga roga jednoga,

vrtnjama plahim orukavlje primi.

Obrlin bjeloruki sad odmjeri!

U njemu vidi prostranstvo vrijednoga.

 

Sa zidova dama gleda površje:

u šumama osrednjim plošno skače.

Čemu da nožnice medne otvara,

koje će mu trsje biti obršje?

 

Ruikom, makni to virtualno pero!

Iz sladora ne možeš citirati pravo vrelo.

ŽENA SA ZLATNIM IGLAMA

Pitanju tvome, potiho, smijem se slatko.

Začudo, skaske dolaze do tebe glatko.

Voljeni dragi, zašto bih liječila boli?

Zacijelo, duhom najljepše je kad se voli.

 

O meni pišu stoljetne nestvarne laži,

nikada pisari nisu postajali blaži.

Okrutna zloća izbija iz takva ploda:

povijesni prikaz uvijek je muškoga roda.

 

Krotka da danas postanem napokon, moliš?!

Ropkinja nisam. Zato me, luđače, voliš!

Zašto te mučim, pitaš se, ako sam dobra?

Dirni me jednom, vidjet ćeš kakva sam kobra!

 

Misliš li da bih ikada ubila tebe?

Iglama zlatnim, probadam jedino sebe...

MELANKOLIJA
(Sunce na Zrinjevcu)

Lipanjskoga toga vrućeg dana, mjesto pozdrava smjerna,

blago polegla je na moju kosu ruku bijelu straga.

Okrenuo se nisam, ne željeh prizivati svog vraga.

»Platonskoj svojoj ljubavi«, reče, bit će uvijek vjerna.

 

Dosjetljiva biše, prizivasmo bića humoru skloni...

Jezik mota njezin – Breton, Kafka, Beckett i Wittgenstein!

Opasni stvore tamni, za rečeno ne traži oproštaj!

Pametno zborit’ nemoj! Ženo, risus purus mi otkloni!

 

Iz očiju joj sine, ono što izreći mogla nije.

Prizva sunce usnu na Zrinjevcu: »Što će biti s nama?«

Ljubovca duhovna ostani mi, prava vjekovna dama...

Lako je sad reći, misliti trebalo je puno prije.

 

Kose obasjane, tekućine su crne bile joj u glavi.

      Baudelairea –

 

Melankoliju prostirala je u svoj njezinoj slavi!

 

 

NADIRE BOL

Prelama se, navješćuje skorašnji ti odlazak –

dok strah nadzora osjeta svih samo što ne lipti!

Kako da ranjena ptica dočekam dolazak,

kako da sačuvam prijatelja s krvlju što kipti?

 

Znam da dugi su dani, mjeseci sada nada mnom –

znam da zimske magle putima nikad ne pomažu.

Znam da neizdržive radosti tu su preda mnom –

znam da ljetne vreline ponovno tebe odlažu.

 

Spasi činima punoga mjeseca uskraćen san –

spasi me, transilvanijski nemire, da dočekam dan!

Borim se, zar ne može na tren nestati tvoja slika?

Borim se, znam da dubina boli nikada neće biti plića...

 

Ništa ne boli kao spoznaja zrcalnog lika.

Ponor – ništa ne stoji između prepoznatih bića.

 

 

MURA

U šaci me imaš poput božice kipić.

Od zemlje sam ti cijela, obline mi vire.

Najljepši ste meni moji tužni zvuci gline!

Ukopavam se u postelju svu pješčanu,

      moje rođene Mure.

 

Sigurna..., kopačima nisam svijetli grumen.

Splahnut će me bez reda neumitne bure!

I tako glatka – sam oblutak što čuva

timbar poljupca vruća spomen.

Davnim dobom prepuštena žicama slutnje...

Naćemo se tvojim utocima, more mi i ja,

grubim udarom rijeka smirena bez ljutnje.

 

Murskom snagom nanesena, polegnuta osika,

tvoje zlato sprano, pronađeno što ti zasja,

bit ću tada – kad otkrije me oseka.

 

RAZDRTŠA

Idem prema cilju. Kročim brzo, smjelo.

Misliš da ti bježim? Točno! Nisam tvoja.

Strah me pušta brzo. Točno: nisam svoja!

Pitaš tko sam sada? Ja sam mora djelo.

 

Brigu čitam na tvom čelu. Što se sprema?

Sve si upro da me vratiš prije mraka.

Ona ide, zalud zovem, nemam zraka.

Vjeruj, stranče, znaku!

Nitko nikog nema!

 

Kročim prema cilju, vjetar briše miris.

Baš je briga, glavu gubi! Što je tebi?

Carstvu čula puštam, nek’ me razum snubi.

Terin pirka, noć je tamna, gubim obris.

 

Tu sam krijesta mora, tu je moja srodna duša.

Tu se vraćam ná se. Sad sam divlja Razdrtȕša.

 

PIJAVICA NA LOVRIJENCU

Počela je kao obična jesenja kiša.

Nisam znala da će na me pasti sila viša.

Slutila nisam da opasna je ova ruta...

Zamukli su oštri psi čuvari strmog puta.

 

Sumorne kiše, vjetri, gode samoći Grada.

Privlače me k sebi njedra gdje tišina vlada.

Strusila se, bacila me u naručaj kule –

pomogla mi sagledati prostor drevne nule.

 

Lažeš, priznaj! Na što si, ludo se odvažila?

Da me morska sol osame čuva stranputica!?

Maštu da nadjača bol? Što si tamo tražila?

 

Što sam tamo tražila? Ljubavi nestale plamen?...

Da usnem, da me odnese morska pijavica.

Da pritisne mene smrtno, hladni, bijeli kamen.

TVOJE SVETO TIJELO

Divim se, bez daha, mjeri od četiri puna palca –

od pogleda moga raste ponos ti bosanskih pređa.

Mirisno moje, osjećam te, premda spuštenih vjeđa.

Ljubavi pravoj ja težim, odgađam kraljevskog malca.

 

Ljepotu pokrit’ ne mogu nijednim dugim mi dlanom,

ustrajno ljubim tjelesne točke od glave do devet.

Dražim te strujnim usnama, erotski tvoj skelet.

Moru si ukrao plavet, rijeku mi držiš branom.

 

Vraćam se kući, tebi dragi, bezbrojem stopa –

nitko me putem do kogula silom zaustaviti neće.

Bol nemjerljiva, samo trenut je povijesne sreće.

Tragove moje vjerno će skrit’ drevna kamena stȕpa.

 

      Ti – miruj!

Šiljak prolazi kao cedar mirisni spojem krivine.

      Ne boj se!

Tvoje sveto tijelo primit’ će napete strune daljine...

 

POKORA

U ta sebstva vremèna,

bacaš s leđa bremèna.

Hvale vrijedna odluka!

Nije bitna poruka.

 

Nije ni semiotična.

Reći ću: »Kaotična!«

Režeš teške strukture.

To su muške frakture!

 

Nisi rijetka pojava!

One pate dovijeka.

Jezik im je objava.

 

Nemam riječi prijekora.

Odričeš se čovjeka!

To je tvoja pokora!?

 

ZLOSTAVLJANI

Najbolje primjerke ta svoje žrtvuješ!

Zloslutna prirodo, kako se ponašaš?

Bogove neće za nagradu, shvati već jednom!

Vulkanima gasiti vatru, činiš se bijednom?!

Ljutiš se, skrivaš: gle čuda, ne govore!?

Pusti, ne diraj, u zvuku se zatvore...

Bubanj je ishodište sunca na obzorju teatra.

Kad nikoga nema, duše im čiste promatra.

 

I misliš da je gotovo jer u bijelo ih zamataš?!

Nezaboravljeni drže se eonima, čuješ!

Tako je uvijek zastvarno bilo...

Ništa se njima baš nije skrilo.

 

Glasa su prepune kamene im odaje...

Da, tako tiho, jednostavno... bez predaje.

 

Obiđu u hipu svijet, u sfere se prebace,

svi sanjaju istoku pokrenute leptire.

Oči u oči u fresci se prepoznaju:

tama puca i ruke svi pružaju beskraju...

 

Bića se skupe spremna pogledom zjenice –

Krik se ljudski bubnju javlja naizmjence.

 

 

DOPETNAEST BROJI

I nakon sušnih godina pogreške nje ukloni,

da neće se navući na jahače u oluji –

I gušterima bez veznika zarobit će boju.

 

Divljenja puna oštrih vjeđa nikad nesmotrena.

Usnama proljetnica okružit će to sjeme,

močvarnim padinama neće ustavljati vrijeme.

 

Strmim će grumenima iskušati gorko breme!

Gurnuti pelina srebrna slad naprijed u riječi...

Tek duše su sretnika drhtave ljubavi željne.

 

Upornim stopama kapljicu slavujeve krvi –

u neskladu pronaći rime umijeće je tvoje.

Patnje se, vjeruj, umore od vječne brojalice...

 

Mimoilaziti njihove topote odluka je.

Zadržati okus sreće, zelèno obljubljene,

jer bol je njina i stvarnost zrelija od snova te

 

žène.

Nećeš je prekinuti.

Govori glatko, kratko, i...

                   Neprekidno

šuti.

IMPALA

U crno ljubičastilo utkana

u pustinji zauvijek zaštićena,

a na kremenu obasjana.

Lanenim vrpcama oponašana.

 

I pala si!

 

Pala si im mûkom polegnuta –

kod izvora jedinih žrtvovana.

Borovnicama zelo umrljana,

poništenih rednica obeznađena...

 

Skorupom ratova kažnjena.

 

Ana bez privida spojena –

čudo ženskih življenja!

Ljepoto, muških stremljenja!

Crnih haljina u smrtnom dodiru

 

oslobođena...

 

Mladost si ratu polegnuta.

Obezglašena zarobljenice,

neprolaznih afoničnih snova.

 

 

 

LJUBIMICE, ŠUTNJO!

Ti, ljubavnice!

U bijegu naravnih jagoda,

divljih listića nazubljenih izlaza –

mekih plodova neiživljenih mirisa.

 

Ušesa preplašenih konja!

Roso, snježnoga nagovještaja!

Grivama ćeš zagrnuti bijesne hropce

vremena.

 

Ne čuješ ritam ustrajnog prolaska

                               u

mjesto hipokampusova spleta.

 

Dignut ćeš prednjicu neznalaca –

Acintu ukrasti bijele svjetove.

Tisuću dolazaka vratom dignutim

upozoriti da brdo jest.

 

U njemu usisana, vratiti vremenu

stjecište razumnoga prilaza.

Ti, Bogova,

                   Znalaca,

 

Ljubimice!

DAJ POTRČI!

Korake nje izbroji,

u pjesmi se zatvori...!

Ija je progonjena!

Njivama opkoljena.

U sedmom nebu snena.

Ljubavi pridodana

Žena!

 

Žalcem drskoga nosca

pribodena!

 

Ne prijeti joj pečatom

toga znamena broja!

Kosom će odsječenom,

vezati ornoga osca.

Bena!

 

Ne diraj zvuka pjesmu,

ako od boli nisi

Krava mitskoga bijega!

Ljepota je izlika,

površnima preslika.

 

I ja kadšto od jamba

budem trohejska Ija.

TIHO, NOĆ JE PRI KRAJU!

Obrisi zore

uratke slave.

Brojkama diše more!

Ima povratke,

valova bodre.

 

Sloboda stoji glave!

 

Rad –

iznjedri kadšto bolje.

 

Školjke slikara,

misli su volje.

To galije španjolske,

Il’ barkarole,

Italu uzmu.

 

Ne pripisuj im bore!

      Čuj!

Višak obriši,

tako je dobro!

Pogodak je stavljen na

i.

LJETA SU

Za tebe ljeta nisu jahte otkritih vjetrova,

za tebe ljeta nisu slušanje

pod morskih titraja bezobraznika.

Za tebe ljeta nisu naćuljen zov ćuka,

za tebe vrelina može i bez popaca,

      izmaštanih cedrova...

 

Amfibrahom ćeš rado prekinuti

dvojno zrcalno ozračje črčojaka...

 

Za tebe su ljeta moga vrela

ambivalentna, i stoga cijela.

Znaš da bogatstva su tvoja,

skrivena brodica moja.

 

Odnos profete i mučitelja –

svih splivova do mora svijeta.

I inih sudbina vodom obgrljena.

Znaš da ljeta su...

Tratina riječna i lažine stelja.

SUBJEKTIVNA PRIRODA

Sretna si akoprem naga nisi bila

nagnuta kroz prozore izgubljene.

Zajedničko ti nije

što očima djeteta bahato uđe u zjene.

 

Određuju te komadićima stakla,

odbačenim s mijenama vrpce svilene,

premda grubu surku predano nosiš ispod kože.

 

Možeš biti ponosan na misli svoje –

ne dodirnuti pritom prsne odbojke zdvojne.

Tajne ne predaje tako olako...

Jedvice, koscima opasnim

                   umakla.

Ne priznaje im mogućnosti tvoje bujne.

Ta za vrijesove misliš da su prosti,

pak njenim lahorima prolaze kroz kosti.

 

Mjesecu samo izložena, u tami smirena,

svojim naumima pokorno opuštena.

Raznovrsnim kamenjem suhozidima povezana.

 

Ni pjesma ju umilna obrisat neće!

Zaštićena je vrsta prirode endemica.

      Vjeruj!

 

Viru uprte naviru razlike.

BESKRAJNI LAHORI

Tebi srednjega vijeka, zatočenice,

uzama prepuštena, zaprtih sjena...

Nagosti izložena, šibama izbočena,

stihove ostare molitvama pripisujem.

 

Sve su se susrele negdje u snovima –

svaka u srazu stoljeća obnovljena.

One zapliću jezik spretno, poluglasno,

legato prebiru zvukove punomazno.

 

Pustim im treptajima tijela preplašene:

umjesto mučenja žudnje su uslišene.

Stvarnost je njima ljepša od povijesnih mora,

al’ nije dovoljna za dubine ponora.

 

Slivena bića prepoznaju žića stoljeća...

Tek kaplje ispranih siga mute nam poglede,

skupljene u nožu pustih staklenih zorova.

 

Života prepunjene, izvorne družbenice!

Lahko im lahori beru umivenu kožu.

Beskrajem posvećene, premda i oduzete.

KAZNA
(Níki)

Koliki može biti zločin

za priziv tamo daleko,

za vremenski procijep

majstorske violine

tvojega ispraćaja?

 

Koliki može biti zločin

usamljenika odrezanih čula –

tamo daleko, preko mora, preko brda?

Koliki može biti zločin

sapete ljubavi,

neživotnih žudnja,

ovratnica golih?

 

Koliki može biti zločin

zarobljenih fluida strujnih udara?

Koliki može biti zločin

zaslijepljen bljeskom

Božićnoga nagovještaja,

neudahnutoga

smrtnoga hropca?

 

Koliki može biti zločin

nemjerljive okrutnosti kazne?!