Oton Kučera – predsjednik Matice hrvatske i prvi promicatelj radija u Hrvatskoj

Portret dr. Otona Kučere iz 1927. godine

 

 

Malo je poznato kako je dr. Oton Kučera^[1], svojedobno predsjednik Matice hrvatske, osim što je bio veliki promicatelj znanstvenih i tehničkih dostignuća i osnivač Zvjezdarnice u Zagrebu, predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva, bio i naš prvi promicatelj i popularizator radija u njegovim početcima u Hrvatskoj. Zbog toga je prije više od devet desetljeća izabran za prvog predsjednika Radiokluba »Zagreb«, osnovanog 29. ožujka 1924. U njemu su se okupili ljudi koji su tada nešto znali o radiju sa svrhom promicanja radija, onodobnog čuda tehnike, te kao prvom zadaćom pokretanje radiopostaje u Zagrebu, koja će pod nazivom Radio Zagreb početi radom 15. svibnja 1926. godine. Devedeseta obljetnica toga prigoda je da se dr. Kučere sjetimo kao prvog promicatelja radija u Hrvatskoj.

Dr. Oton Kučera (Petrinja, 1857 – Zagreb, 1931), bio je fizičar, te je radio kao gimnazijski profesor u Požegi i Zagrebu. Bio je veliki promicatelj prirodnih znanosti i onodobnih tehničkih izuma te plodan pisac znanstveno-popularnih napisa u novinama i časopisima te niza knjiga. Bio je osnivač Zvjezdarnice u Zagrebu, prvi promicatelj radija u nas te prvi predsjednik prvoga Radiokluba Zagreb, u kojem su se okupili tadašnji prijatelji radija, kako su sami sebe nazivali. Oton Kučera je bio predsjednik Matice hrvatske u razdoblju 1909–1916. godine.

Za razumijevanje Kučerina doprinosa valja se vratiti na same početke radija. Njemački fizičar Heinrich Hertz (1857–1894) je 1886–1888. pokusima dokazao postojanje elektromagnetskih valova, koje je u svojoj elektromagnetskoj teoriji još 1865. godine predvidio genijalni engleski fizičar James Clerk Maxwell (1831–1879). Takva elektromagnetska promjena koja se rasprostire u prostoru nastaje među drugim pojavama i pri preskakanju električnih iskri. Hertz je istraživao svojstva tih valova, ne nalazeći u njima neku praktičnu primjenu, u čemu ga je spriječila i prerana smrt. Francuski fizičar Edouard Branly (1840–1940) je 1890. konstruirao detektor za otkrivanje takvih valova, koji je nazvan kohererom (lat. cohaerere: prianjati). To je bila vrlo jednostavna naprava: staklena cjevčica s dvjema elektrodama, ispunjena željeznom piljevinom. Pri dolasku elektromagnetskih valova piljevina se usmjeravala prema elektrodama i bolje povezivala, što je povećavalo električnu vodljivost cijele naprave.

Početci radija

Na osnovi Hertzovih pokusa i u njima proizvođenih elektromagnetskih valova, tada nazivanim Hertzovim valovima, ponajprije su Nikola Tesla (1856–1943), Aleksandr Stepanovič Popov (1859–1906) i Guglielmo Marconi (1874–1937), ali ubrzo i mnogi drugi, postavili na samom kraju 19. stoljeća tehničku primjenu za prijenos signala, nazvanu prvotno bežičnom telegrafijom i bežičnom telefonijom, a potom radijem.

Nikola Tesla je u Americi od 1891. godine istraživao pojave uzrokovane visokofrekvencijskim strujama u električnoj rasvjeti, prijenosu električne energije i dr. Za »bežični prijenos« električne energije upotrebljavao je od 1893. godine »elektrode istaknute u okolni prostor«, tj. antene, te o tome održavao javna predavanja po SAD-u i Europi. Tesla je od 1896. godine prijavio nekoliko patenta s četiri načela »bežičnoga prijenosa« električne energije i signala: 1. primjena VF struja, 2. uporaba antene, 3. uporaba po dva titrajna kruga na odašiljačkoj i prijamnoj strani, te 4. primjena rezonancije svih krugova. U najvažnijem od tih patenata Tesla navodi: »Aparati koje sam pokazao imat će – bez ikakve sumnje – mnoge druge korisne primjene, kao npr., kada se želi prenijeti razumljive vijesti na veliku daljinu.«

 

 

 

Pribor za Hertzov oscilator s iskrištem (onodobni crtež)

 

 

Aleksandr Stepanovič Popov je u Rusiji izradio 1895. prijamnik elektromagnetskih valova koji nastaju pri električnom izbijanju u atmosferi, tzv. vjesnik oluje. Popov je 7. svibnja 1895. održao predavanje o elektromagnetskim valovima u Sankt Peterburgu, a na jednom takvom predavanju 24. ožujka 1896. prenio je prvi radiotelegram, s tekstom Heinrich Hertz. Njegovi su uređaji postavljani na brodove ruske ratne mornarice, s kojima je u ljeto 1897. održana prva veza između brodova na Baltiku, na udaljenosti od 5 km.

Guglielmo Marconi je obavljao pokuse s Hertzovim valovima, prvo u Italiji, a potom je prešao u Veliku Britaniju, nastojeći za takvu »bežičnu vezu« zainteresirati englesku poštu i mornaricu. U tu svrhu on je javno priređivao dojmljivo premošćivanje mora i oceana. Tako je 14. svibnja 1897. radiovezom premostio Bristolski kanal (na udaljenosti 14 km), a 27. ožujka 1899. je premostio Engleski kanal (187 km). U javnosti je osobito odjeknula vijest kako je Marconi 12. prosinca 1901. radiovezom premostio Atlantik (3400 km) na frekvenciji oko 800 kHz (valna duljina oko 375 m), ulaznom snagom odašiljača od 18 kW. Od cijeloga su radiotelegrama poslanoga iz Poldha u Cornwallu (Engleska) u St. John’su na Newfoundlandu (Kanada) razabrana između atmosferskih šumova samo tri kratka signala (•••), što je telegrafski Morseov znak slova S. Bez obzira na to je li taj prijenos uistinu bio ostvaren, ili su sudionici o tome imali samo dojam, taj se prijenos smatra početkom era radija.

 

 

 

Ruhmkorffov induktor te koherer i iskrište smješteni u paraboličnim zrcalima u Kabinetu za fiziku požeške gimnazije, za koje se vjeruje da je s njima radio dr. Oton Kučera, ili makar potaknuo njihovu izradbu (oko 1890 – 1892)

 

Danas neki nazivi iz početaka radija izazivaju zabunu, jer su nestali ili su poprimili druga značenja:

– bežičan (bežična telegrafija, bežična telefonija, bežično upravljanje itd.) – prvotni nazivi za neke od primjena radija,

– bežična telegrafija i bežična telefonija – nazivi koji su se rabili početkom 20. stoljeća; nakon 1. svjetskog rata prevladava naziv radio; u drugim jezicima nazivi su: engl. wireles, njem. dratlose, franc. sans fil, tal. senza fili, rus. беспроволочный, itd.

– wireles, suvremeni engleski naziv bežičnih računalnih veza i mreža,

– radio šport, u nas prvotni naziv za radioamaterizam,

– radio (franc. la radio, prema lat. radiare: zračiti), općenit naziv za komuniciranje pomoću umjetno proizvedenoga elektromagnetskoga zračenja u području od nekoliko stotina kiloherca do nekoliko gigaherca (tzv. Hertzovi valovi ili radiovalovi),

– radijski, suvremeniji pridjev (radijski prijamnik, radijski program itd.),

– radiokomunikacije, suvremeni stručni naziv za radio,

– radiodifuzija, primjena radiokomunikacija kao sredstva javnoga informiranja,

– radioamaterizam (engl. amateur-radio; njem. Amateurfunk, tal. radioamatoriale, rus. радиолюбительство), hobističko bavljenje radijem,

– njem. Rundfunk (~ kružna iskra), kraće Funk, prema prvotnom stvaranju radiovalova električnim iskrama, rabi se u nazivima Funkverkehr: radiokomunikacije, Rundfunkdienst ili Funkdienst: radijska služba i dr., potom u nazivima radiodifuzijskih postaja, programa i sl.

Kučera i Hertzovi pokusi

U razdoblju 1886–1892. Kučera je bio gimnazijski profesor fizike u Požegi. Prema predaji je 1890–1892. u požeškoj gimnaziji sagradio Hertzov oscilator s iskrištem i prijamnik s kohererom. Uređaji koji se pripisuju Kučeri sačuvani su u kabinetu za fiziku požeške gimnazije.

Od jeseni 1892. godine je Oton Kučera profesor na Realnoj gimnaziji u Zagrebu. Doktorirao je 1899. godine u Zagrebu te je postavljen za »učitelja matematike i fizike s mehanikom« na Šumarskoj akademiji Mudroslovnoga fakulteta u Zagrebu.

Prve primjene radija

Radio se na samim početcima počeo primjenjivati za radio­telegrafiju – prijenos telegrafskih signala, ponajprije Morseovim znakovima, potom slovno brojčanim znakovima. Slijedilo je daljinsko upravljanje (telekomanda) ‒ upravljanje mehanizmima pomoću radijskih signala.

U razdoblju 1909–1920. primjenjivao se u SAD-u za pokusne radioprijenose zvuka, ponajprije govora i glazbe, što je nazvano radiotelefonijom ili radiofonijom. Odašiljanje zvučnih obavijesti namijenjeno širokom krugu korisnika, bez povratne informacije, nazvano je u SAD-u (radio) broadcasting (engl. »širenje«), u drugim jezicima radiofonija, a potom se ustalio naziv radiodifuzija.

 

 

 

Koherer iz Kučerinih uređaja

 

 

Ubrzo je shvaćeno kako se u tome otvaraju mogućnosti novog oblika javnog priopćavanja te čak i gospodarske djelatnosti.

Prva licencirana radiodifuzijska postaja s pozivnom oznakom KDKA (Pittsburg, SAD), počela je radom 27. listopada 1920., prva radiodifuzijska postaja u Europi (Eiffelov toranj u Parizu), u veljači 1921., a u Londonu je 14. studenoga 1922. počeo odašiljati British Broadcasting Corporation (BBC).

Prva radiodifuzijska postaja na jugoistoku Europe bio je Radio Zagreb, koji je počeo odašiljati 15. svibnja 1926.

Prve primjene radija u Hrvatskoj

Na području Hrvatske prvo su bile postavljene radiotelegrafske postaje Austro-ugarske mornarice u Puli i Šibeniku (oko 1909), a od 1912. godine i na nekim ratnim brodovima.

U jesen 1918. godine skinuta je radiotelegrafska postaja s krstarice Novara i postavljena na Gornjem gradu u Zagrebu. U doba kratkotrajne Države SHS trebala je služiti za održavanje radiotelegrafskih veza između Zagreba i europskih gradova u kojima su održavane sjednice mirovne konferencije. Nazvana je Radio Grič. Velika žičana antena bila je desetljeće razapeta između Lotrščaka i zgrade Geofizičkoga zavoda, te je bila znak novovjeke tehnike!

Radioamateri

Nova tehnika komuniciranja radiovalovima izazvala je neobično veliko zanimanje, pa su, osim profesionalnoga rada, mnogi znatiželjnici počeli pokuse s radiovezama kao slobodnim bavljenjem. Nazvali su se radioamaterima. Radioamateri u SAD-u su se 1914. godine, prvi u svijetu, udružili radi promicanja radija i uspostave radio-mreža za prijenos obavijesti diljem SAD-a. Udruga je nazvana Američkom radio-relejnom udrugom (ARRL, prema engl. American Radio Relay League), kako se i danas naziva radioamaterska udruga u SAD-u. Radioamaterski se pokret neobično brzo širio svijetom.

 

 

 

Na naslovnicama prvoga godišta Radio športa je crtež dojmljive antene Radio Griča

 

U Hrvatskoj su prijatelji radija, kako su se u nas tada nazivali radioamateri, osnovali 29. ožujka 1924. u Zagrebu Radioklub Zagreb.

Bili su to redom uglednici iz javnoga života, visokoga školstva, gospodarstva: profesori, liječnici, bankari, odvjetnici, potom direktor i tehnički upravitelj Zagrebačkog zbora (prethodnika Zagrebačkog velesajma), predsjednik novinarskog udruženja i dr. Za predsjednika Radiokluba Zagreb izabran je dr. Oton Kučera.

Radioklub Zagreb je imao dva osnovna cilja: promicanje radija u javnosti i osnivanje radiofonijskih postaja u Hrvatskoj, ponajprije Radio Zagreba. Odmah je pokrenut časopis Radio šport, koji je izlazio 1924. i 1925. godine. Glavni je urednik bio dr. Svetozar Varićak, kemičar, sveučilišni profesor. Nakladnik je bio Radiokoncern Zagreb, osnovan da bi ustanovio Radiopostaju Zagreb.

Na II. glavnoj skupštini Radiokluba Zagreb, održanoj 25. travnja 1925., dr. Oton Kučera izabran je za prvoga počasnoga člana i počasnoga predsjednika: »Skupština je burnom aklamacijom prihvatila taj prijedlog«. Za novoga predsjednika Radiokluba Zagreb izabran je dotadašnji potpredsjednik ing. Velimir Stiasni, direktor Zagrebačkog zbora.

 

Radijski prijamnik iz početaka1920-ih godina, s elektronskim cijevima, pomičnim zavojnicama, uz prijam na slušalice

 

Dr. Oton Kučera je zbog svoga popularizatorskoga rada bio cijenjen u cijeloj zemlji. Tako je u Zagrebu 19. rujna 1925. održan Prvi kongres prijatelja telefonije bez žica iz cijele tadašnje države, na kojem je pri otvaranju održao govor »počasni predsjednik Radiokluba u Zagrebu, prof. dr. Oton Kučera«. Govor je objavljen u glasilu Telegraf i telefon iz 1925. godine.

Osnivanje Radio Zagreba

Dioničarsko društvo Radio-Zagreb je od 1924. obavilo sve pripreme za osnivanje Radio Zagreba. Osiguran je novac, unajmljena zgrada, uređen potreban prostor za studio i opremu. Odašiljač je nabavljen od njemačke tvrtke Telefunken, koji je već radio u Salzburgu, gdje je zamijenjen snažnijim. Studio, tehnička oprema i visoka štapna antena postavljeni su u dvorišnoj zgradi na uglu Markova trga i Ćirilometodske ulice. Nakon velikih poteškoća oko dopuštenja za osnivanje i rad Radio Zagreba koje je trebalo izdati tadašnje Ministarstvo pošta i telegrafa, što se oduljilo na više od godinu dana, početak odašiljanja je predviđen za prve dane svibnja, ali su zadnji čas nastale poteškoće s napajanjem električnom energijom.

Zagrebački Jutarnji list je 1. svibnja 1926. pod naslovom »Radio Zagreb – broadcasting na Griču« najavio: »Dan 15. maja znači za Zagreb jedan veliki događaj. Od toga će naime dana široki svijet znati da i na ovom kraju svijeta koji Zapad vrlo rado naziva Balkanom, živi narod koji znade kročiti uz bok ostalim zapadnim kulturnim narodima, kad se radi o jednoj ovakovoj kulturnoj ustanovi kao što je radio«.

 

 

 

Slušanje radija u doba početaka Radio Zagreba

 

 

Radio-Zagreb, prva hrvatska radiodifuzijska postaja, prva i na jugoistoku Europe, prvijenac današnjega Hrvatskoga radija, počeo je odašiljati »u živo« bez prethodnih pokusa, u subotu 15. svibnja 1926. godine u 20:30 sati, dakle upravo prije devet desetljeća. Odašiljanje je počelo Lijepom našom, koju je na početku i na kraju programa na glasoviru izveo skladatelj Krsto Odak, te najavom naše prve spikerice, književnice Božene Begović: »Halo, halo, ovdje Radio-Zagreb«. Odašiljao je na valnoj duljini od 350 m, snagom od 350 W. Prve su radioemisije bila velika senzacija, a primane su u krugu oko 300 kilometara oko Zagreba, sve do Beča. Bio je to tada velik uspjeh skupine prijatelja radija, s dr. Otonom Kučerom na čelu, koji su prije više od dvije godine počeli pripreme za osnivanje »radiofonijskih postaja u Hrvatskoj«.

Kučerino pisanje o radiju

Kučera je 1902. godine napisao u Matičinu Viencu prvi članak na hrvatskome jeziku Hertzovi električni valovi i Marconijev telegraf bez žica [5]. Taj je članak Kučera iste godine objavio kao knjižicu [6], a sljedeće godine ga je uklopio u svoju knjigu Valovi i zrake u izdanju Matice hrvatske [7].

Za povijesno su razmatranje zanimljivi početak i kraj toga Kučerina teksta. Na prvoj stranici Kučera navodi poticaj:

»Početkom godine 1902. pronio je telegraf po zemaljskoj kugli senzacionalnu vijest, da je mladi talijanski inžinir Marconi poslao iz Poldhua u Engleskoj preko atlanskog oceana u New Foundland telegram bez žica. ... Ta za Marconijev telegraf zemaljskih je daljina gotovo nestalo.«

Napis završava oduševljen Teslinim radom:

»... I tu upire ovaj čas čitav svijet oči svoje ... u sina hrvatske zemlje Nikolu Teslu, koji istražuje prirodu onkraj oceana. ... Što danas Evropa u tom smjeru upotrebljava i izvodi, to upravo iščezava spram rezultata Teslinih. Iskre što ih on umjetnim načinom dobiva, pravi su orijaši spram evropskih iskara.«

 

 

 

Početak Kučerina članka u Viencu iz 1902. godine.

 

Matica hrvatska je 1925. godine izdala Kučerinu knjigu Telegraf i telefon bez žica kao 5. knjigu Novovjekih izuma. To je prva knjiga na hrvatskom jeziku koja temeljito obrađuje radio. Na više od stotinu stranica, uz brojne ilustracije, sustavno se opisuje radio i radiotehnika. Knjiga je pisana nekoliko godina prije, pa je Kučera, na žalost, u naslovu zadržao tada već zastarjeli naziv radija Telegraf i telefon bez žica. Ta je Kučerina knjiga desetljećima bila početna literatura hrvatskim radiotehničarima, inženjerima, fizičarima i radioamaterima.

 

 

Naslovnica prve knjige o radiju na hrvatskome jeziku iz 1902. godine, koja je pretisak Kučerina članka iz Vienca

 

Posljednje poglavlje Kučerine knjige Valovi i zrake je članak iz Vienca

 

 

Zbog osobite važnosti za hrvatsku tehničku literaturu Matica hrvatska i Hrvatska zajednica tehničke kulture objavili su 1995. godine pretisak Telegrafa i telefona bez žica s kritičnim pogovorima u Dodatku pretiska.

Duboki razlozi Kučerina
promicateljskoga rada

Istraživanjem Kučerinih napisa postavlja se pitanje: zašto se Kučera toliko predano bavio promicanjem prirodnih znanosti i tehnike?

U predgovoru knjige Crte o magnetizmu i elektricitetu (Matica hrvatska, 1891) Kučera piše kako je:

»... pisac ove knjige kušao da hrvatsku inteligenciju povede k spoznaji danas jamačno najvažnijih i najzanimljivijih dviju prirodnih sila: magnetizma i elektriciteta ... pa će biti sretan, ako je išta tome doprinesao, da se ljubav k promatranju i izpitivanju prirodnih sila u hrvatskom narodu razširi.«

 

 

 

Ilustracija »bežičnoga telegrafiranja« iz Kučerina napisa

 

 

 

Naslovnica Kučerina djela Telegraf i telefon bez žica
objavljenog 1925. godine

 

 

Napis Hertzovi električni valovi i Marconijev telegraf bez žica (Vienac, Matica hrvatska, 1902) Kučera završava zazivom:

»Blago narodima, u kojima se dovoljan broj talentiranih sinova njihovih za vremena naoruža nužnim znanjem prirodne nauke, kako bi se s drugim narodima plemenito mogli natjecati za lovor! Njihova je budućnost, makar bili danas i maleni.«

Kučera je vizionarski vidio tehniku u »općoj naobrazbi hrvatske inteligencije«. U predgovoru knjige Valovi i zrake (Matica hrvatska, 1903) on piše:

»... da bi se mnogi pojavi u javnom i sukromnom životu hrvatskoga naroda posve drukčije razvijali, da su prirodne nauke sa svojim načinom mišljenja u većoj mjeri element općene obrazovanosti hrvatske inteligencije.«

Zaključak

Dr. Otona Kučeru valja promatrati ne samo kao zanesena promicatelja prirodoznanstvenih otkrića i tehničkih izuma nego i kao zauzeta promicatelja tehničke kulture u Hrvatskoj, kao temelja kulturnoga i gospodarskoga razvoja.

Kučerina nastojanja itekako vrijede i u naše vrijeme, a njegov promicateljski rad može biti primjerom širenja prirodoznanstvene misli i tehničkih znanja. Kučerin promicateljski rad nastavlja se i danas u okviru Matice hrvatske i naših udruga tehničke kulture. n

Literatura

1. Zvonimir Jakobović, Stoljeće radija. Hrvatska revija 2(2002) 3, str. 59–68.

2. Branko Kempf, Profesor Oton Kučera na radu u Požeškoj gimnaziji od 1886. do 1892.g. Almanah Gimnazije u Požegi 1970., str. 113–116.

3. Zvonimir Jakobović, Devedeseta godišnjica radioamaterizma u Hrvatskoj. Radio HRS, 1(154) 2014., str. 5–9.

4. Radio šport – Oficijelni organ Radiokluba Zagreb. 1924. i 1925.

5. Oton Kučera, Hertzovi električni valovi i Marconijev telegraf bez žica. Vienac. XXXIV(1902), str. 251–253, 266–269, 278–280, 294–296.

6. Oton Kučera, Hertzovi električni valovi i Marconijev telegraf bez žica. Dionička tiskara, Zagreb, 1902.

7. Oton Kučera, Valovi i zrake. Matica hrvatska, Zagreb, 1903.

8. Oton Kučera, Telegraf i telefon bez žica. Matica hrvatska, Zagreb, 1925., Pretisak: Matica hrvatska i Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, 1995.

9. Zvonimir Jakobović, Prirodoznanstvene i tehničke knjige Matice hrvatske. Dodatak pretisku knjige: Oton Kučera, Telegraf i telefon bez žica.

10. Zvonimir Jakobović, Oton Kučera – prvak radija u Hrvatskoj. Tehnika u Hrvatskoj – Zbornik radova stručnoga skupa. Matica hrvatska, Zagreb, 2004., str. 25–34.

11. Zvonimir Jakobović, Oton Kučera kao promicatelj onodobnih otkrića i izuma. Život i djelo Otona Kučere (1857. – 1931.). Zvjezdarnica Zagreb i Zagrebački astronomski savez, Zagreb, 2008., str. 97–102.

^[1]   Predavanje pod naslovom Oton Kučera – prvi promicatelj radija u Hrvatskoj održano je 15. svibnja 2014. u ogranku Matice hrvatske u Zadru.