O podzemnom svijetu ličkoga krša

Malo ima krajeva u Lici, koji bi bili tako zanimljivi,

kao što je okolica perušićka, bilo s povijesne,

bilo s prirodopisne ili zemljopisne strane.

Dragutin Hirc, Lika i Plitvička jezera, 1900.

Samo 2,5 km od središta Perušića u Lici nalazi se niz špilja i jama koje tvore jedinstveni park u Hrvatskoj ali i jedini pećinski park u Europi – Pećinski park Grabovača. Na relativnoj maloj površini (1,5 km²) nailazimo na 8 špilja i jednu jamu, što predstavlja sklop raznovrsnih i po bogatstvu kalcitnih tvorevina vrijednih speleoloških pojava te ¼ od ukupnog broja zaštićenih speleoloških objekata u Hrvatskoj – 3 špilje su zaštićene u kategoriji geomorfološkog spomenika prirode, a špilja Samograd najpoznatiji je speleološki objekt pećinskog parka.

Ponovno otkrivanje bogatstva
krškog podzemlja

Kao rezultat geološke građe na prostranom području Like nalazimo klasično razvijen krški reljef sa svim njegovim površinskim i podzemnim pojavama. Podzemne krške pojave – špilje, jame, ponori i ledenice javljaju se na čitavom području perušićkoga kraja u zaista velikom broju.

Podzemni svijet špilja i jama oduvijek je privlačio čovjeka. Voda obogaćena otopljenim ugljičnim dioksidom svojom mehaničkom i kemijskom snagom razarala je i otapala karbonatne stijene na površini reljefa i u dubinama podzemlja Perušića. Tako su na površini nastale bezbrojne škrape, kamenice, ponikve, a u podzemlju mnoge jame i špilje. U podzemlju Perušića nalaze se brojne istražene i neistražene špilje i jame. Zasad je poznato više od 40 špilja i jama na području Pećinskog parka Grabovača te šire okolice a brojni ulazi u mračno podzemlje još uvijek »leže« neotkriveni.

Pregled speleoloških istraživanja

Svojim reljefnim značajkama i posebnostima Lika i perušićki kraj relativno su rano počeli privlačiti pozornost istraživača i putopisaca. Najveća je pozornost posvećena špilji Samograd. Među prvima, prvi put o špiljama s područja Perušića – špilji Samograd i Budinoj ledenici (selo Studenci) – špilji s vječnim snijegom i ledom, piše poznati putopisac Franjo Julije Fras 1835. godine u knjizi Cjelovita topografija karlovačke vojne krajine. Poznati hrvatski prirodoslovac, geograf, planinar i putopisac Dragutin Hirc u svojoj knjizi Lika i Plitvička jezera (1900) bilježi putne uspomene s proputovanja »junačkom Likom«. Osim prilično detaljnog uvoda koji nam govori o povijesti samog mjesta Perušić, Hirc pozornost posvećuje i »pećinama okolice perušićke«. Na prvom mjestu opisuje špilju Samograd: »Kad sam bio u Samogradu, pričinilo mi se je, da sam u tvornici kipara koji umjetnine zgotavlja, krasi, usavršuje i tvori. Pak i jest u tom podzemnom svietu divan umjetnik, koji dvorane već vjekove ukrasuje tvornom snagom svojom, a taj je umjetnik – voda«. Osim špilje Samograd Hirc opisuje još nekoliko zanimljivih špilja – Orlovčića pećinu u Kvartama kraj Perušića: »Ova je pećina zanimiva svojim položajem, jer joj vrata nisu u kotlini, dolcu ili ponikvi, već se otvoriše u osovnoj litici 9 metara visoko od tla«; Budinu ledenicu (selo Studenci): »Posjetio sam mnogo pećina u domovini, bio u Postojni i drugim nekim pećinama, ali me ni jedna, na malom prostoru, nije tako zadivila kao ova...«; Sitvukovu (zaselak Sitvuci nedaleko od Perušića) i Medinu pećinu te Kozaricu (Pećinski park Grabovača). Svakako su nezaobilazne i geografske monografije koje su nosile isti naziv, Prirodni zemljopis Hrvatske, Vjekoslava Klaića (1878) i Dragutina Hirca (1905). U objema monografijama autori pišu opširno o špiljama i to posebno špilji Samograd – danas zaštitnom znaku Perušića. Hirc je svoj prvi opis špilje Samograda objavio već 1875. godine prvo u časopisu Napredak – »Krasota Samograda duboko mi se u pamet uvriežila, te je neizbrisiva«, a zatim i u Viencu. Osim u stručnoj literaturi i knjigama Hirc je promovirao posebnosti i ljepotu špilje Samograd u raznim časopisima i novinama, a uz jedan takav popularni članak objavljena je i fotografija ulaza, što je najstarija fotografija ulaza u neku špilju u Hrvatskoj. Godine 1868. osnovan je Odbor za uređenje špilje Samograd, ali o njegovu djelovanju postoji jako malo podataka. U časopisu Hrvatski planinar Zvonimir Rosandić daje opise nekoliko perušićkih špilja. Osim špilje Samograd, piše i o špilji Zbjeg (selo Fadljevići, nedaleko od Perušića) – »Zaista je ova pećina najljepši ostatak ove vrste iz onog vremena teškog i herojskog rvanja naših djedova za svoj opstanak u borbi s Turcima, ona je značajan historijski spomen iz onih dana kad čovjek večerom, nije mogao znati što mu jutro donosi...« te Amidžinoj špilji (Pećinski park Grabovača) – »Kolonade gusto formiranih sigastih stupova, brojni stalagmiti i stalaktiti, male draperije, kristalizirani prozirni kalciti ... a osobito zadivljuje snježna bjelina sigastih oblika...« (1941).

Nakon 1945. godine istraživanja ponovno predvode speleolozi. U njima je velik doprinos dao geolog i speleolog Srećko Božičević, koji piše o speleološkim objektima okolice Studenaca (Božičević 1954., 1965., 1969). Potkraj 1950-ih i početkom 1960-ih godina u okviru regionalnih speleoloških istraživanja Like u organizaciji Speleološkog društva Hrvatske istraživanja su obavljana i na ovom području. Mirko Malez (1955) se s rezultatima istraživanja s ovog područja prvi put javlja radom o Lednici kod Studenaca tumačeći geološke odnose, speleogenezu i mikroklimatske uvjete koji omogućuju sezonsko zadržavanje leda. Godine 1957. V. Redenšek je počeo objavljivati popis poznatih speleoloških objekata Hrvatske te je u prvom radu objavio fotografiju Budine ledenice (Redenšek 1957a, 1957b). Mirko Malez 1967. objavljuje najopsežniju speleološku studiju Like. Nakon regionalnih speleoloških istraživanja 1964. je objavio i poseban opsežan rad u kojem je opisao i analizirao geološke, geomorfološke, hidrološke i mikroklimatske značajke Samograda.

Dane Pejnović i Vjekoslav Malekin u članku »Turistička valorizacija Samogradske pećine kod Perušića u Lici« iz 1984. godine govore o Lici kao nedovoljno razvijenom kraju koji ima bitan križišni geoprometni položaj u sklopu Republike Hrvatske. U članku se bave turističkom valorizacijom Srednje Like, a posebno perušićkoga kraja, koja bi bitno pridonijela društveno-gospodarskom razvoju ovoga kraja.

Prva fotografija ulaza u špilju u Hrvatskoj, špilja Samograd 1897.

Tijekom nekoliko desetljeća na području Perušića povremeno su istraživanja obavljali speleolozi iz raznih hrvatskih speleoloških udruga (npr. Speleološki odsjek HPD »Željezničar« – Zagreb, Speleološki odsjek PDS »Velebit« – Zagreb, HBSD i dr.), a podatci se čuvaju u njihovim arhivama. U novije vrijeme (od 2011) istraživanja na području Perušića vode speleolozi Speleološkoga kluba »Samobor« u suradnji s članovima Speleološkog društva »Karlovac«. Svakako je potrebno istaknuti doprinos istraživanjima speleologa i geografa Nenada Buzjaka, koji veliku pozornost posvećuje špiljama perušićkoga kraja. Napredak tehnike speleoloških istraživanja i izrade speleoloških nacrta omogućio je da dosadašnja znanja o značajkama i dimenzijama špilja i jama, skupljena vrijednim radom prethodnih generacija istraživača, budu nadopunjena.

Jedini pećinski park u Europi

Tek je osnivanjem Javne ustanove »Pećinski park Grabovača« posljednjih nekoliko godina ponovno pokrenuta priča o speleoturizmu, priča koja progovara o prirodnoj i kulturno-povijesnoj baštini male Općine Perušić, ali i regije u kojoj je smještena – o velebnoj Lici.
                                                                                     K.Milković, ravnateljica

U svrhu zaštite, održavanja, korištenja i promicanja geomorfoloških spomenika prirode, 2006. godine osnovana je Javna ustanova za upravljanje geomorfološkim spomenicima prirode »Pećinski park Grabovača«. Pećinski park Grabovača je jedini takav tip parka u Europi koji pruža priliku posjetiteljima da se vrate u prošlost, tisućama godina unatrag. Područje Grabovače i okolice odlikuje velika raznolikost ekoloških sustava i staništa te velik broj speleoloških objekata – dosad je locirano 29 špilja i jama (5 špilja – Samograd, Medina, Amidžina, Budina ledenica i Petrićeva špilja prepoznate su zbog svoje iznimne važnosti te su zaštićene kao geomorfološki spomenici prirode od 1964. godine). Rubnim dijelovima parka protječe i krška rijeka Lika, najveća hrvatska ponornica, s dužinom od 78 km, što je svrstava po duljini toka u drugu po veličini europsku ponornicu. S približnom površinom od 1570 km² izvire u podnožju Velebita u južnom dijelu Ličkog polja na nadmorskoj visini od oko 600 m.

Hodajući po parku otkrivamo gotovo na svakom koraku pokoji veći ili manji zapis iz prošlosti Like. Ovo područje je kroz povijest bilo poprište intenzivnog i kontinuiranoga čovjekova života od pretpovijesti do danas. Prirodne pogodnosti ovoga kraja – pitka voda, vegetacijski pokrov, klimatološke i geomorfološke karakteristike, brojne špilje, bogati i raznovrsni pašnjaci i šume – omogućile su da je čovjek nastanjivao ovaj kraj od najstarijih vremena, a svemu tome svjedoče i brojni pronađeni ostatci (građevine, posuđe...). Stari grad Perušić se pod nazivom Vrhovina u Buškoj župi spominje davne 1071. godine. U gradu Vrhovina svoju utvrdu izgradili su Frankopani, a 1487. godine Anž Frankopan poklonio je utvrdu braći Perušić po kojima je Vrhovina dobila novo ime, koje se održalo da danas. Samo 50-ak m sjeverozapadno od Staroga grada nalazi se i srednjovjekovna gotička crkva Uzvišenja Sv. Križa.

Unutrašnjost špilje Samograd (sigasti most). Foto Arhiva JU

Prvi nacrt turistički uređene špilje u Hrvatskoj iz 1911. – špilje Samograd

Od svih špilja na području Perušića i Pećinskog parka svakako je najpoznatija, najveća, najprivlačnija i već stoljećima poznata špilja Samograd. Nalazi se na istočnim padinama brda Grabovača (kota 770). Ulaz se nalazi na 675 m n. v. na istočnoj padini brda Grabovača, u dnu 17 m duboke urušne ponikve nastale urušavanjem stropa špiljskoga kanala. Cijela špilja je nastala u gornjokrednim vapnencima duž glavne pukotine pravca S–J. Glavnu pukotinu sijeku manje pukotine različitih pružanja te su se u zonama njihova križanja razvila proširenja u obliku dvorana. Veći dio površine špilje prekriva debela sigasta kora ponegdje prekrivena nanosom kršja i ilovače. U špilji se nalaze 2 sigasta mosta, sigasti saljevi, kupasti stalagmiti i stalaktiti. Duljina špilje Samograd je 345,8 m. Prvi nacrt špilje Samograd (ujedno jedan od prvih nacrta hrvatskih špilja) izradio je kotarski inženjer (geodet) Artur Špiller iz Gospića 3. listopada 1911. g. Nacrt je objavljen u »Vijestima geološkog povjerenstva za kraljevinu Hrvatsku-Slavonsku« u »Izvještaju Speleološkog odbora za godinu 1911.« (Zagreb, 1912., str. 51). Nakon njega nacrt špilje izradio je i Mirko Malez, na kojem je zapisana duljina od 240 m. Dana 5. kolovoza 1889. špilja je prvi put osvijetljena. Odbor za uređenje špilje je na svečan način otvorio Samograd za posjetitelje i o tom događaju pisao je list Obzor – »Jučer je bilo otvorenje i rasvjeta špilje Samograd u Perušiću. Odbor je uz pripomoć vlade i rodoljuba uredio ulaz u špilju, pa se je nadati da će ista češće biti posjećena, nego je to do sada bio slučaj.«

Crtež špilje Samograd (gvaš 934 x 600 mm)  iz 1807., koji svjedoči o postojanju uređenih prolaza unutar špilje. Autor je austrijski slikar Franz Jaschke, koji te godine prati nadvojvodu Ludwiga na putovanju duž nekadašnje osmanske  granice

To je ujedno i prva novinska vijest u Hrvatskoj o otvorenju neke špilje za posjetitelje. Putevi i stube kroz Samograd spominju se još 1889. g., a temeljito su uređeni 1903. g., kada je, prema zapisanim povijesnim podatcima, u Liku trebao doći ban Khuen-Héderváry. Najnoviji podatci govore o postojanju stepenica kroz špilju i davno prije a slike iz 1807. godine to i potvrđuju. Stepenice su izgrađene tako dobro da još i danas služe svojoj svrsi, jer su većinom uklesane u stijenu i sigovinu a samo su djelomično izgrađene od kamena. Špilja Samograd posjećivana je od najranijih dana. Špilju su u vrijeme Vojne krajine čuvali vojnici radi opskrbljivanja pitkom vodom. Na najnižem dijelu špilje, pedesetak metara ispod razine ulaza, nalazi se nekoliko velikih kupastih stalagmita. Na jednom od njih moguće je pročitati olovkom ispisana imena: Cadolino, Skarich, Belsich, Frisigni, Wariurak i Komoranich te godina 1835. Najvjerojatnije su to imena časnika koji su bili zaduženi za čuvanje špilje.

Unutrašnjost Medine špilje (foto Ksenija Priselac)

Unutrašnjost Amidžine špilje (foto Ksenija Priselac)

Unutrašnjost Amidžine špilje (foto Ksenija Priselac)

Obližnja Medina špilja odlikuje se ekscentričnim oblicima nastalim taloženjem ili kristalizacijom kalcita u paleoklimatskim uvjetima kakvih danas više nema. Špilja je duga 528,1 m. U kategoriji geomorfološkog spomenika prirode Medina špilja je zaštićena davne 1964. godine.

Osobitost Amidžine špilje duge 128,1 m jesu bijele kalcitne tvorevine, koje su prava rijetkost našega krša, a bojom i oblicima je najljepša špilja na Grabovači. Zbog teškog ulaza u drugu dvoranu špilja je ostala očuvana i gotovo netaknuta. Prvi pokušaji uređenja Amidžine špilje za turističko posjećivanje učinjeni su oko 1920. godine. U kategoriji geomorfološkog spomenika prirode špilja je zaštićena 1964. godine.

Narodna predaja vezana
uz podzemni svijet

Narodna predaja puna je priča o čudesnim bićima prirode. Nekad davno ljudi su vjerovali da špilje nisu prazne, nego da u njima prebivaju raznolika bića. Tako su neki pripovijedali da se kroz špilje ulazi u »podzemni, crni svijet« gdje ima palčića i drugih malenih stvorova. Drugi izvori navode da u špiljama borave razni divovi, gorostasi, nemani i zmajevi. U davnim vremenima o špiljama su nastajale brojne legende te su većinom karakterizirane kao strašna mjesta kojih se čovjek plašio, pa ni danas nije posve nestao instinktivni strah i zaziranje većeg broja ljudi pred mračnim ulazima u špilje i duboke jame, u koje, kad se ubaci kamen, ne čuje se kada padne na dno! Predodžbe o strahotama i opasnostima ulaska u podzemni svijet nisu samo plod mašte čovjeka kojem je urođen strah od elementarnih sila prirode nego su tu i rudimenti, realni i opravdani razlozi i tradicije iz čovjekove prošlosti, kad su ulaženja u špilje ugrožavale opasne zvijeri (špiljski medvjed, lav i dr.), nagli nadolasci vode, zarušavanja ulaznih dijelova i sl. Iako su naši davni predci u špiljama imali svoja utočišta, do današnjih dana špiljama ljudi pridaju misteriozno i mitsko značenje, a ponajmanje ih shvaćaju kao riznice beskonačnog blaga o saznanjima i odgovorima na zbivanja što su se događala u našoj dalekoj geološkoj i civilizacijskoj prošlosti.

Stalagmit u špilji Samograd koji izgledom podsjeća
na divovsku lubanju (foto Arhiva JU)

Pa tako prema predaji u Medinoj pećini živi patuljak. Prije dvadesetak godina mještanin je odlučio istražiti unutrašnjost Medine špilje. Provlačeći se kroz labirint hodnika, izgubio se i nije mogao pronaći izlaz van. Sjeo je u jednu prekrasnu kristalno bijelu dvoranu i od umora zaspao. U san mu je došao špiljski patuljak i pokazao izlaz. Kada se mještanin probudio nije bio siguran je li patuljka sanjao jer je bio stvaran, ali je poslušao njegov savjet i provukao se kroz hodnik koji mu je patuljak pokazao. I dandanas, kada mještanin ulazi u Medinu špilju, u znak zahvalnosti za spašeni život patuljku ostavlja čokoladu. Pričanja o zakopanom blagu u špiljama neobično su bogata, zanimljiva i raznolika. U Orlovčića pećini (selo Kvarte, nedaleko od Perušića) narod priča da je zakopano grčko blago. U Katalinskoj pećini (Gornji Kosinj, Općina Perušić) nalazi se puna bačva blaga koju čuva vrag koji se pretvara u zmiju. Zmija kao čuvarica blaga čest je motiv narodnih predaja diljem Hrvatske. Za Sitvukovu pećinu se priča da se u njoj, bježeći pred Mongolima, skrivao kralj Bela IV., onaj isti vladar koji je Zagrebu dao Zlatnu bulu kao zahvalu što su mu i ondje pružili sigurno utočište. Radina pećina (selo Fadljevići, nedaleko od Perušića) poznata je po hajduku Radi, koji je noću lokalnom stanovništvu krao blago a danju se sakrivao u špilji. Nekoliko stotina metara dalje, u Turskom zatvoru (Zbjeg-selo Fadljevići, nedaleko od Perušića) još i dandanas se vide ostatci kamenog zida, a priča kaže da je nekad davno ta špilja služila kao zatvor u koji su Turci zatvarali lokalno stanovništvo te ih gušili dimom.

Zaključak

Po broju špilja i podzemnih prolaza Hrvatska je u Europi na vodećem mjestu, a perušićki kraj je zahvaljujući svom skrivenom podzemnom bogatstvu jedan od njezinih najjačih aduta u tom pogledu. Međutim, Pećinski park Grabovača, premda jedinstven u europskim okvirima, od početka XX. stoljeća je zaboravljen i u samoj Hrvatskoj još uvijek relativno nepoznat. Pet tamošnjih speleoloških objekata već je uvršteno u geomorfološke spomenike prirode. To su špilja Samograd, Medina i Amidžina špilja (Pećinski park Grabovača) te Petrićeva špilja i Budina ledenica (selo Studenci, nedaleko od Perušića). S obzirom na to da je dosad istraživanjima obuhvaćen samo manji dio teritorija Općine Perušić, moguća su daljnja značajna otkrića koja će povećati spoznaje kako o georaznolikosti tako i o bioraznolikosti tog područja, izvanredna spoja prirodnih bogatstava i ljudske povijesti koji kao cjelina zaslužuju znatno veću pozornost te posebnu skrb i zaštitu. n

Literatura

Buzjak, N., Bočić, N., Pahernik, M., Geomorfološke i speleološke značajke Pećinskog parka Grabovača i okolnog prostora, Hrvatsko geomorfološko društvo, SK Samobor, SD Karlovac; Zagreb: 2013.

Hirc, D., Špilja Samograda kod Perušića, Napredak: 1875., 275–280.

Hirc, D., Lika i Plitvička jezera, Lav. Hartmana: 1900.

Starčević, I., Geomorfološke značajke Pećinskog parka Grabovača, Zagreb: 2009.

Pejnović, D i Malekin, V., Turistička valorizacija Samogradske pećine kod Perušića u Lici, Deveti jugoslavenski speleološki kongres: 1984., 849–854.

Rosandić. Z., »Iz podzemne Like«, Hrvatski planinar, broj 5–6, 1941., 115–121.