Maniristički ljubavni dijalog

Ciklus pjesama Gordane Varošanec počinje svojevrsnim ljubavnim dijalogom, povremeno čak i disputom, u kojem se ispisuje sonetni dnevnik plima i oseka jedne romanse. Tu su gotovi svi elementi ljubavne dinamike – zaljubljenost, strast, erotika, primicanje i odmicanje, predbacivanje, rječkanje, privlačnost i nasuprotnost žene i muškarca, hladna osamljenost, ljubavna bol. Riječ je, konkretno, o ljubavno-erotskoj vezi u kojoj muškarac nije posve slobodan od nekih drugih, ne posve eksplicitno izrečenih, emotivno-društvenih obveza pa se, za razliku od žene, ne želi ili ne može u potpunosti prepustiti novoj ljubavi. U toj ljubavnoj dinamici presudan je odnos lirskog subjekta i objekta, iskaznog »ja« i »ti«. U pjesmama su, naime, snažno naglašene afektivna i apelativna funkcija, što upućuje na izrazito dijalogičnu strukturu teksta. Taj ipak implicitni dijalog ne poprima dramske razmjere u kojima bi prevladavao stvarni razgovor i radnja, nego su – upravo lirski – dominantni unutarnji proživljaji i njihov osjećajno-komentatorski iskaz. Dijalogičnost je naglašena i povremenom zamjenom mjesta subjekta i objekta. Katkad se, naime, mijenja perspektiva pa se govori iz očišta dotadašnjeg objekta, odnosno muškarčeve svijesti. Time se potencira uska isprepletenost tih dviju tekstovnih instanci, ali i njihova međusobno drugačija logika pa time i suprotstavljenost.

Predmetno-tematski sloj pjesama u spomenutom ljubavnom dijalogu »puni« se reduciranom, ali važnom događajnošću (najčešće u očekivanjima lirskog subjekta te primicanju i odmicanju objekta, s nekim elementima društvenoga konteksta koji su važni za ljubavnu priču), subjektovim proživljavanjem spomenute događajnosti te intertekstualnim odnosom prema tradiciji ljubavne lirike. U tome se odnosu očituju autoričini prikloni i otkloni, prihvaćanja i ironiziranja književnih konvencija koje su za tu liriku karakteristične. Uopće, tu ljubavnu poeziju obilježuje visok stupanj manirističnosti, i to na svim razinama poetskog diskursa. Tako su te pjesme pisane u valjda najmanirističkijem od svih stalnih pjesničkih oblika – sonetu, koji već metametrički priziva glavnu struju zapadne tradicije ljubavne lirike još od pjesnika sicilijanske škole iz trinaestoga stoljeća sve do dana današnjeg. Dakle, pjesnikinja je svoj ljubavni dijalog zaogrnula u – spomenutom tradicijom obilježeno – ruho razvedene poetske sintakse (katkad i hiperbatonskog odstupanja od redovitog reda riječi u rečenicama), bogate metaforike i simboličnih iskaza, snažnih kontrasta, ornamentiziranog i katkad neizravnog amoroznog diskursa, poigravanja spolnim i rodnim stereotipima, neobičnih i arhaičnih riječi te neologizama, naglašene zvučnosti rima, asonanci i aliteracija, razmjerno pravilnog sonetnog oblika s rimama i izometričnošću. U takvome, dakle, sonetnom manirističkom ornatu najmanirističkije je pak određeno nepoklapanje starinskog ruha i suvremenih situacija, idealne sonetne rešetke i njezinih formalnih i sadržajnih napuknuća u subjektu kojemu emotivni i egzistencijalni ulog pretežu nad čisto literarnim konvencijama. Možemo, dakle, reći da Gordana Varošanec transponira svoj ljubavni dijaloški diskurs u tradicionalne pa i arhaizirane poetske moduse, ali da suvremeno vrijeme izricanja i prezentnost tematizirane ljubavi uzrokuju neobičan učinak satiričnosti, zavodljive manipulacije konvencijama i stereotipima, ali i nesklada između književne lakoće i egzistencijalne težine. Valja naglasiti i to da je pjesnikinja – upravo uzorno maniristički – tematsku, ali i stilističku razinu svojih soneta uvelike organizirala na antitezama i da je pomoću njih uvelike dinamizirala književnu strukturu, odnosno konkretizirala ljubavnu dramatiku (»Nizost zaslužiti moram višim šarmom«, »Zalud se tješim, ti zaleđen da nisi,/ Da kremen će užgat’ oči sanjalica«, »Okrutni čovječe, govoriš umilno načas«).

U drugim pjesmama unutar istoga ciklusa Gordane Varošanec mijenja se poetska scena, nema više implicitnijeg ili eksplicitnijeg dijaloškog odnosa između lirskog subjekta i objekta, a sada prevladavaju dvije perspektive: impersonalni poetski govor o nekoj – često ne odveć jasnoj – temi te apelativno naglašeno obraćanje pjesnikinje samoj sebi u drugom licu jednine ili nekom svojem simboličnom alter egu u koji može projicirati vlastitu duševnost. Zanimljivo je i da se nestankom svojevrsne antitetičke ravnoteže između lirskoga »ja« i lirskoga »ti« napušta i sonetni oblik kojemu je upravo ta kontrastnost uvelike svojstvena, a poetske forme bivaju znatno otvorenije sve do minimiziranja ikakve oblikovne (kompozicijske, strofičke, metričke, rimarijske) pravilnosti. U takvim je pjesmama i figurativnost dodatno zamućena u odnosu na sonete (»Bubanj je ishodište sunca na obzorju teatra«), a tematika je teže prohodna nego što je to u sonetnom ljubavnom dijalogu. Pjesnikinja je tu još neizravnija, stil je perifrastičan i bujan, semantika često situirana u egzistencijalne šifre koje se mogu dešifrirati u prvome redu u sklopu suptilnoga govora o feminilnosti i njezinoj tankoćutnoj nutrini (»Ti, ljubavnice!/ U bijegu naravnih jagoda,/ divljih listića nazubljenih izlaza –/ mekih plodova neiživljenih mirisa.// Ušesa preplašenih konja!/ Roso, snježnoga nagovještaja!/ Grivama ćeš zaogrnuti bijesne hropce vremena«).

Gordana Varošanec-Škarić

U ovim pjesmama više nema tolike dinamike kao kad se pjesmovna dramatika uspostavljala između subjekta i objekta pa se one povremeno promeću u apelativno gomilanje atributa (»Mjesecu samo izložena, u tami smirena,/ svojim naumima pokorno opuštena./ Raznovrsnim kamenjem suhozidima povezana«) u kojima se dinamika ište gradacijama i ponavljanjima, a ne događajnošću i emotivnim reakcijama na nju. Dok u sonetima lirsko »ja« i lirsko »ti« nalikuju nekoj modernoj i postmodernoj inačici petrarkističke poezije, ovdje se subjekt najčešće zrcali u drugome licu jednine objekta, i to u smislu neke romantičarske junakinje, šibane neispunjenom ljubavlju, tjeskobnim životom i nutarnjom emotivnošću izdvojenom iz društvenoga konteksta (»Tebi srednjega vijeka, zatočenice,/ uzama prepuštena, zaprtih sjena.../ Nagosti izložena, šibama izbočena,/ stihove ostare molitvama pripisujem«).

Uglavnom, zaključno, poezija Gordane Varošanec s jedne strane hotimice, počesto i vješto, manirizira pa i travestira tradicionalno ljubavno pjesništvo, čime se spašava od jeftinog sentimentalizma, ali si i omogućuje prostor za modernije amorozno izražavanje. S druge strane, još donekle traži svoj precizniji poetski govor u tematiziranju vlastite ili zrcalne, kako kaže naslov jedne pjesme, »subjektivne prirode«.