Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva: primjer hrvatske arhi-diplomacije

Neću nikada zaboraviti svoj prvi dolazak u Tokamachi, gradić od 60.000 stanovnika, na poziv njegova gradonačelnika, netom nakon svog slijetanja u Tokyo na dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Japanu, da pribivam jednom od najstarijih japanskih snježnih festivala. Bje to u veljači 2006.

Grad je poznat po golemoj količini snježnih oborina, čak 7–8 metara visine, po vrsnoj riži i još glasovitijem sakeu, po izradi svilenih kimona, čuvenom umjetničkom trijenalu Echigo-Tsumari, a za Hrvate – po ugošćenju hrvatske nacionalne vrste, za vrijeme Svjetskoga nogometnoga kupa 2002. u Japanu i Koreji.

Tokamachi, u šumovitim brdima Niigate, turistička je atrakcija po rižinim poljima na kosinama (koja podsjećaju na naše dalmatinske, suhozidima isparcelirane, vinograde), s umetcima nedavnih artefakata, poput onih Ilye Kabakova i inih svjetskih umjetnika, kao i po modernoj arhitekturi kojoj pridoda svojim distinktnim Muzejom prirode i veliki Tadao Ando.

Nakon dolaska u Tokamachi smješten sam u jedini hotel Belnatio, s oduševljavajućim »Hrvatskim kutom« u recepcijskom predvorju koji sačinjavahu posteri hrvatskih prirodnih i baštinskih ljepota, fotografije nogometne reprezentacije, lopta u staklenoj vitrini s njihovim potpisima, snimke Šukera, inih igrača i vodstva s domaćim življem, osobito s djecom, brojni hrvatski suveniri... a na središnjem mjestu Snježnog festivala s kioscima i šatorima, gdje se prodavala prigodna zimska hrana, vidjeh mnoštvo hrvatskih odjevnih predmeta s kockastim dizajnom: od kapa, dresova, šalova; na mobitelima japanskih prijatelja kada bi ih netko pozvao umjesto uobičajenog signala javljala se hrvatska himna. Vodili su me od jedne do druge snježne skulpture, uglavnom kompozicija, koje bjehu u konkurenciji za najbolju likovnu izvedbu, a kada stigoh do Hrvatskoga igrališta (Croatia pitch), nedaleko od hotela Belnatio, pod snježnim pokrovom nazirao se teren na kojem su vježbali naši nogometaši. Kako je teren bio sred prirode i djelovao pomalo osamljenički, obratih se gradonačelniku koji mi bi u pratnji i nadahnut dubinom očitovane privrženosti (japanskim genius amicitiae) kazah da bi uz igralište valjalo izgraditi i konkretnu popratnu kuću (Kuću prijateljstva naših dviju zemalja), koja bi služila u sportske (nogometne) svrhe, u svom donjem prizemnom dijelu (svlačionice, sanitarni čvor, rehabilitacijski odio...), ekvivalentnim Freudovim idom vezanim za tjelesno, sportsko; uz dvije dodatne razine, da nastavim psihoanalitički: egom koji bi sadržavao društveni, umjetnički i družbeni prostor gdje bi se održavali sastanci, koncerti, izložbe, nešto poput društvenog centra, dok bi superego kao treća i posljednja razina sadržavao simbole Hrvatske i Japana, poput npr. stalnog svjetla što podsjećalo bi na spomenuto prijateljstvo i njegovu trajnost. Moja ideja bila je rođena u trenu, potaknuta svime što doživjeh prvog popodneva i predvečerja nakon dolaska u zasnježeni Tokamachi, te sljedećega dana nakon obilaska grada i objeda u domaćoj zalogajnici nazvanoj po Davoru Šukeru, s njegovim skicoznim crtežom i potpisom što dičio se na njenu ulazu.

Uvečer, drugoga dana, na velebnoj snježnoj bini odvijao se program s pjevanjem (osobito popularnih japanskih enka balada) i plesno-komičkim nastupima, uz raskošnu rasvjetu i uzvanike od regionalnih i nacionalnih političara do gradske vlasti s načelnikom na čelu. Moram priznati da sam bio nepripremljen za dvosatno nepomično sjedenje na otvorenom, pa sam nakon završetka s veličanstvenim vatrometom, vrativši se u hotel, satima ležao uronjen u vruću vodu njegova onsena s pogledom na zasnježene padine i vrhove, e kako bih se utoplio.

U Tokamachi sam u prosjeku odlazio tri do četiri puta godišnje, obvezno na snježni festival u veljači, na Hrvatski kup (Croatia cup), u jesen, gdje bih čestitao i podijelio nagrade pobjednicima, a zbog promicanja ideje o gradnji Kuće japansko-hrvatskoga prijateljstva i u druga vremena. Kada mi je nakon pune dvije godine lobiranja gradonačelnik – koji se do tada nije nikada izravno izjasnio po pitanju od mene stalno poticanog projekta – javio da je za sljedeću godinu gradska skupština prihvatila proračun koji uključuje pripreme za gradnju Kuće prijateljstva, znao sam da će se projekt ostvariti. Mislio sam što da bude hrvatski prilog gradnji izim one inicijalne i trajuće emocionalne popudbine koju u Niigati ostaviše hrvatski nogometaši; u nedostatku bilo kakve financijske potpore s hrvatske strane sjetih se dvojice poznatih hrvatskih arhitekata koji, znah od prije, bjehu zainteresirani za japansku arhitekturu i već su u Japanu dobivali nagrade na arhitektonskim natječajima. Javio sam se, tako, dvojcu Penezić-Rogina i dobio nedvojbeno pozitivan odgovor. Poslao sam odmah im od grada Tokamachija prosljeđene mi planove/nacrte Hrvatskoga igrališta i pokrajnog terena, eda ih prostudiraju i vide kako i gdje graditi Kuću. Slijedio je njihov prvi posjet Veleposlanstvu i gradu Tokamachiju, gdje su na licu mjesta vidjeli teren za gradnju, krajobraze, konfiguraciju tla, upoznali se s kulturom i uljudbom kraja i dodatno se zagrijali za projekt. Iznio sam im svoju već ovdje spomenutu viziju istog: kano u Freudovu trijasu id-ego-superego, osovljenom na nogometnoj emocionalnoj popudbini, sugerirajući Kuću s tri razine; od prve sportske koja se ukotvljuje u tlu, igri, znoju i prizemnoj radosti (ID – svlačionice, tuševi, sportsko-vježbačka pomagala), preko srednje komunikacijsko-društvene razine (EGO – građanska i kulturološka ravnina koju sam zamislio kao mjesto zajedništva, upoznavanja, umjetničkog oplemenjivanja kroz izložbe, koncerte, recitale... uključujući gospodarske i ine interakcije, ne samo hrvatsko-japanske), te treće, simboličke razine (SUPEREGO – u obliku trajnog vizualnog podražaja, vječnoga svjetla koje svjedoči prijateljstvo što traje i ne malakše, a u prepoznatljivom obličju i mediju primjerenom obim zemljama i klimatskim specifičnostima). Novi gradonačelnik, koji je i sam bio involviran u hrvatsku nogometnu priču 2002., Yoshifumi Sekiguchi, svesrdno je na našem prvom sastanku u svom uredu nakon izbora, projekt prigrlio – još i većma – i obećao mi svoj puni angažman. Bje očito da ću u njemu imati istinskog saveznika, kao i u hrvatskim arhitektima koji su svojim entuzijazmom i nesvakidašnjom posvećenošću ideji približili izvjesnost realizacije naše Kuće. Osjećao sam da iskreno dijelimo radost zajedništva u plemenitom projektu koji nas je okupio i sjedinio.

Zajedno s arhitektima, gradonačelnikom Sekiguchijem i japanskim izvoditeljima predstavili smo projekt 18. prosinca 2009. na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Tokiju na poziv velikoga japanskog arhitekta Kenga Kume i uz njegovu nazočnost, te brojne njegove studente i postdoktorande. Otvorio sam prezentaciju pozdravivši prisutne i kazavši kako nikada u životu nisam osjetio toliku, i tako neobjašnjivu, ljubav i privrženost prema svojoj zemlji kao u Tokamachiju. Nazvao sam tu rijetku i egzemplarnu srođenost emocija Tokamachi faktorom. Od ljubavi prema nogometu i hrvatskim njegovim akterima do adoracije zemlje iz koje nogometna vrsta dolazi. Rekoh i kako odnosi među državama nisu samo trgovinska razmjena i njeni pokazatelji nego i emocionalno povezivanje među ljudima koje odnosima daje humanu dimenziju i čini ih punokrvnim i snažnijima. Gradonačelnik je naveo kako je ponosan što udomljuje »Hrvatsku kuću« te nazvao dragocjenim prijateljstvo koje se uspostavilo između građana Tokamachija i Hrvatske.

Na kraju su arhitekti Vinko Penezić i Krešimir Rogina u svojoj prezentaciji projekta lančano poređujući sličnosti/razlike hrvatskih i japanskih pejsaža i gradbi / arhitekture, a s naglaskom na paraleli suhozida u ograđivanju vinograda i geometrizmu parcela rižinih polja, japanskih lanterni i hrvatskih svjetionika, te meandra kao oblika koji ulančava yin-yang dvostranost, uvjerljivo predstavili nutarnju logiku istovremenog prepletanja i suprotstavljanja koja rezultiraše simbolički smirenom eksplikacijom u dvojstvu lanterne / svjetionika i vječnoga svjetla koje će, klimatski često i magično, probijati se kroz zasnježene okolne vedute i ljetna magličasta obzorja.

Slijedili su mnogi sastanci u veleposlanstvu u Tokiju, s arhitektima ili predstavnicima Tokamachija, osobito prema završetku projekta. Nije sve išlo lako, pregovori između hrvatskog arhitektonskog dvojca i izvođača Iliya bili su često naporni i iscrpljujući. Dok su autori čuvali čistoću zamisli, izvođači su išli na jeftinije varijante (velika se borba vodila za prihvaćanje skupoga korten čelika), no na kraju stvari su se ipak poklopile, strane usuglasile, iako je strahoviti potres i popratni tsunami 2011. gotovo vratio pitanje kortena na početak, u vremenu oskudice i palpirajuće anksioznosti cijele nacije zbog velikih razaranja i preraspodjele japanskih građevinskih potreba i prioriteta.

Tekst ploče na ulazu u Kuću japansko-hrvatskoga prijateljstva; u tri verzije: japanskoj, hrvatskoj i engleskoj.

Sjećam se i bitke oko naziva. Sportski odjel gradske uprave Tokamachija (valja znati da su se šefovi ovoga odjela učestalo mijenjali) htio je pred kraj da se prihvati naziv Club House, koji sam na sastanku u ambasadi s indignacijom odbio. Upravo je takvu vehementnu reakciju, izgleda, i očekivao načelnik Sekiguchi. Na moje objašnjenje da u Shibuyi samoj, u kojoj je veleposlanstvo locirano, imamo tisuće ordinarnih klubova, pa sam se retorički zapitao što će još jedna klupska kuća značiti u kontekstu mnogih, utopiti se i biti kao da je nema, umjesto da – kako naglasih – specifični i dugodržeći naziv Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva, dade specifičnu raspoznatljivost i legitimaciju projektu koji je po mnogočemu poseban i iskače iz uporabne, nazivske i simboličke prosječnosti. Načelnik je bio na razini trenutka i svesrdno se priklonio mojoj tezi eda bi oslabio poziciju sportskog odjela, što je s uspjehom i učinio.

Tako je završio posljednji pokušaj mijenjanja naziva projekta Kuće prijateljstva, prije inauguralnog javnog predstavljanja u Tokamachiju 5. ožujka 2010. s maketom objekta, brojnim novinarima, televizijskim kamerama – uz mnoštvo hrvatskih insignija, kockastih dezena na kapama, majicama, zastavicama, mobitelskog odzvanjanja zvukova Lijepe naše... Na projekciji sam, kao i prije, u prošlogodišnjem prigodnom napisu povodom nacionalnog dana RH, u Japan Timesu, International Herald Tribuneu, Yoimuri Shimbunu... nazvao Tokamachi glavnim gradom japansko-hrvatskoga prijateljstva. Tada sam napisao i tekst koji je Skupština grada preuzela za službeni napis na ulazu u Kuću, kada se dovrši i bude otvorena. Originalno napisan na engleskom tekst glasi:

Tokamachi is the true capital of friendship between Japan and Croatia. I have never met people more in love with my country than the citizens of this idyllic Japanese town in the kami-loaded hills and forests of Niigata.

(Tokamachi je istinska prijestolnica prijateljstva između Japana i Hrvatske. Nisam nikada sreo ljude zaljubljenije u moju zemlju od žitelja ova idilična grada, položenog na brijezima ispunjenim kamijem, u gustim šumama Niigate; prijevod autora, uz treći japanski prijevod na ploči).

Na predstavljanju je definitivno, s golemim napisom nad govorničkim stolom, potvrđeno ime projekta Japan--Croatia Friendship House (Kuća japansko-hrvatskoga prijateljstva).

Govor gradonačelnika Yoshifumi Sekiguchija nabrojio je povijesne i emocionalne razloge ovoga projekta koji počinju od 2002. te zahvalio veleposlaniku na njegovu iniciranju i velikom osobnom trudu da ga se privede fazi realizacije, kao i hrvatskim arhitektima na njihovu primjernom projektu i budućoj izvedbi. Nakon što su gradonačelnik, veleposlanik i arhitekti otkrili maketu projekta, gradonačelnik mi je dao riječ. U svojem obraćanju nazočnima zahvalio sam građanima Tokamachija na njihovoj nesvakidašnjoj vezanosti za Hrvatsku koja datira od 2002. kada su bili domaćini hrvatskoj nacionalnoj nogometnoj vrsti, jer bez njihova emocionalnog udjela projekt ne bi bio moguć. Tu sam »vezanost« nazvao Tokamachi faktorom, ispričavši prigodice i kako sam došao na ideju gradnje Kuće prijateljstva, njezina imenovanja, te kako sam istu ideju uporno slijedio. Hrvatski arhitekti, već afirmirani u Japanu, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, govorili su posljednji objasnivši detalje svojega projekta, njegovu prilagodbu klimatskim uvjetima velikih zimskih snježnih nanosa, opisavši sve tri razine, osobito simboličku. Bilo je dirljivo u zamračenoj dvorani promatrati, nakon otkrivanja makete projekta, kao u betlehemskoj spilji, svjetlost koja simbolizira prijateljstvo između dvaju naroda, kako isijava iz lanterne/svjetionika, distinktnih simbola dviju kultura, japanske i hrvatske, spojenih u jedno.

Arhitekti Penezić i Rogina, gradonačelnik Sekiguchi i veleposlanik Štambuk na predstavljanju projekta Kuće japansko-hrvatskoga prijateljstva

Na kraju sam gradonačelniku darovao netom izišlu mi knjigu haiku pjesama Pognuta riža, inspiriranu mojim boravcima u Tokamachiju i mahom napisanu u tom lijepom japanskom gradu, kao dodatni emocionalni kamenčić koji slaže priču između naših ljudi i zemalja.

Japanski mediji opširno su izvijestili o ovom događaju, a početak gradnje bi najavljen za jesen.

U međuvremenu sam, u lipnju, dalje lobirao za gradnju Kuće kod guvernera prefekture Niigate, Hirohika Izumide, u kojoj je smješten Tokamachi, kao i kod gradonačelnika glavnoga grada Niigate, Akira Shinode, te predsjednika gospodarske komore Niigate, Eichija Tsuruija. Svi su izrazili zadovoljstvo projektom i obećali mu političku i financijsku potporu.

I konačno postavljanje, kako to mi kažemo, kamena temeljca 28. listopada 2010. uz Hrvatsko igralište označilo je službeni početak radova na Kući japansko-hrvatskoga prijateljstva. Zajedno s gradonačelnikom Sekiguchijem, glavnim izvođačem radova, lokalnim sinom, Masafumi Murayamom, i drugim brojnim predstavnicima grada i prefekture, sudjelovao sam u religijskom šinto ritualu udobrovoljavanja božanstava zemlje u tzv. Ceremoniji »otvaranja tla«, pri kojem je šinto svećenica molila bogove da prihvate gradnju spomenutog objekta na dobrobit lokalnoga stanovništva i za prijateljstvo s Hrvatskom koje će gradnja Kuće ojačati. Pred improviziranim oltarom, pod podignutim šatorom, zbog kiše koja je padala – što Japancima bje dobar znak za početak radova, bogovima su ponuđeni plodovi zemlje i vode (povrće, riža, riba i sveti sake), a nakon molitve svećenice, s gradonačelnikom i glavnim graditeljem, drvenom sam lopatom rušio kup od rahle zemlje, nakon čega je slijedilo pojedinačno stavljanje na oltar grančica tamagushija sa svetog sakaki stabla – japanskim božanstvima, te ispijanje posvećenog sakea. Nakon gradonačelnika, koji je pozdravio početak radova zahvalivši na mojem angažmanu, odgovorio sam mu, uzbuđen, naglasivši važnost projekta, te nazvao sebe, nakon pet godina uporna rada na projektu, najsretnijim čovjekom toga dana u Japanu. Razmijenili smo poklone, a gradonačelnik me zbog mojega, neposredno prije »blagoslova tla«, najavljenog završetka mandata u Japanu za kraj iste godine, pozvao na svečano otvaranje Kuće prijateljstva, jer ona je, kako kaza: »plod veleposlanikove vizije i djelovanja«.

Istaknuti je da su kompletni troškovi izgradnje pokriveni iz proračuna grada Tokamachija i da Hrvatska, izim s projektom njenih arhitekata, nije sudjelovala u tom međudržavnom objektu ni s jednom kunom.

Šinto ceremonija »otvaranja tla« te veleposlanikovo stavljanje grančice tamagushija sa svetoga sakaki stabla za udobrovoljavanje japanskih bogova

Već su mi bile uručene vjerodajnice za novi veleposlanički mandat u Brazilu kada je Japan zadesio katastrofalni potres u regiji Tohoko s popratnim tsunamijem i teškom nuklearnom prijetnjom. Vratio sam se iz Brazila već u svibnju 2011., u zemlju koja me osvojila i s kojom duboko su­osjećah, e kako bih proglasio nagradu na natječaju za najbolji haiku na engleskom, u okviru 1. konferencije o azijskoj literaturi Librasia, u Osaki, a koju utemeljih prethodne godine davši joj ime po netom preminulom hrvatskom japanologu i pjesniku Vladimiru Devidéu. Kako je Niigata u samom susjedstvu potrešene regije, posljedice su zadesile i područje gradnje Kuće prijateljstva. Pitanje nastavka gradnje i zamjene prije dogovorenih materijala s manje skupim u tom teškom trenu bilo je visoko na agendi pregovora hrvatskih arhitekata i izvođača. Na kraju je ipak sve sretno završilo po naš projekt. Usvojen je korten, na kojem su Penezić i Rogina inzistirali, a strpljivi i uporni Japanci unatoč teškoćama i, općenito, za ovaj tip gradnje nesklonim uvjetima, s izvjesnim produžetkom radova, ipak su završili projekt na vrijeme.

Otvaranje, kojemu unatoč službenom pozivu gradonačelnika nisam bio u prilici nazočiti, uz predviđeno moje svečano otkrivanje ploče s vlastitim navedenim tekstom na glavnome ulazu, zbilo se u Tokamachiju 14. srpnja 2012. u prisutnosti glavnog domaćina Yoshifumi Sekiguchija, nove veleposlanice RH u Japanu, kolegice Mire Martinec, arhitekata Vinka Penezića i Krešimira Rogine s obiteljima, mnogih građana Tokamachija i dužnosnika sa svih političkih razina: grada, prefekture i zemlje, na čelu s parlamentarnim zamjenikom ministra vanjskih poslova Kazuyuki Hamadom, dok su prigodni koncert na svečanom prijmu održali, s hrvatske strane čelistica Ana Rucner, a s japanske poznata skupina koto izvođača.

Na sam Božić 2011. sa završetkom radova na vidiku poslao sam prijedlog za sudjelovanje projekta Kuće prijateljstva na Venecijanskom arhitektonskom bijenalu 2012. njegovu selektoru Sir Davidu Chipperfieldu i dobio odgovor Sir Davidova suradnika Jaffera Kolba u kojem navodi: »The project is truly remarkable, and we laud your work there. It’s a great story, and one that we find quite touching (Projekt je istinski značajan i pohvaljujemo rad uložen u nj. Riječ je o velikoj i dirljivoj priči).«

Nastavno na Kolbovu pohvalu i ja držim projekt iznimno zanimljivim, iako sam emocionalno involviran u nj svojim domoljubnim i kozmopolitskim impulsima; no činjenica da je ušao među tri najbolja arhitektonska ostvarenja u Hrvatskoj 2012. za nagradu »Viktor Kovačić« govori dovoljno. Međutim, ne govori o načinu na koji se gradi i održava prijateljstvo, jer projekt je ne samo pobjeda arhitekture nego, štoviše, trijumf ljudskosti, prijateljstva i vizije, ljudske i diplomatske, a nadasve ljudske, pa utoliko zaslužuje neku drugu nagradu za koju još, možda, i nemamo imena. Ali vjerujem da će naš projekt ostati, u vremenu koje dolazi, primjerom kako se gradi i »gradi«, te učvršćuje i održava prijateljstvo među narodima; bit će izvanrednim obrascem znatiželje i ljudskosti, konceptualni graal za hrvatsku i ine diplomacije, kano i primjer graditeljske dobre volje i darežljivosti, izdržljivosti i zlatne upornosti. Osobiti fenomen sinergijskog djelovanja, čedo dviju načelno nespojivih grana ljudskog rada: diplomacije i arhitekture, nazivski i namjerno sažetima u rodočelništvo nove discipline, imenovane poetski – arhi-diplomacijom.