Koliko je hrvatsko iseljeništvo priznato i osporavano u svojoj domovini

Službeni nazivi hrvatske populacije koja živi izvan Republike Hrvatske dokazuju veliku nesigurnost onih koji su o njoj govorili ili pisali. Za vrijeme komunističke Jugoslavije bilo je uobičajeno navoditi četiri kategorije naših ljudi s boravištem u inozemstvu, govorilo se o tradicionalnim iseljenicima, našim nacionalnim manjinama, jugoslavenskim građanima privremeno zaposlenim u inozemstvu, takozvanim gastarbajterima, i o fašističkoj emigraciji. Vlast je nastojala uspostaviti što nepolitičkije odnose s klasičnim iseljeništvom, pogotovo ako je i ono bilo takvo, što se odnosilo i na nacionalne manjine u susjednim zemljama. Nad gastarbajterima stalno je bdjela nevidljiva kontrola tajne policije u raznim oblicima, obično preko takozvanih jugoslavenskih klubova. Protiv političke emigracije, koju su vlastodršci paušalno klevetali da je fašistička, koristila su se sredstva sotonizirajuće propagande, denunciranja kod javnosti i vlasti zemalja u kojima je prebivala te likvidacije metcima u potiljak, a takvih je bilo mnogo više nego u režiji svih ostalih komunističkih zemalja; prema nekim procjenama UDBA je ubila u inozemstvu oko 75 hrvatskih emigranata. Kao što vidimo, kako u kategorizaciji Hrvata izvan domovine tako i u postupcima spram njih, vladala je zbrka jer su se sve njihove skupine, barem na rubovima, preklapale ili su pojedinci prelazili iz jednih grupacija u druge, ali jugokomunisti su samo političku emigraciju, koja je bila svjetonazorski vrlo raznolika, proglašavali isključivo fašističkom, odnosno ustaškom, što je u komunističkoj terminologiji bila istoznačnica. Za komunističku Jugoslaviju bilo je najvažnije izolirati političku emigraciju od iseljeništva i gastarbajtera, što joj je tek djelomično uspjelo.

Nakon osamostaljenja Hrvatske ta terminološka zbrka glede iseljeništva kao da nije prestala. Zna se što su nacionalne manjine, a gastarbajterstvo barem po nazivu pripada prošlosti, ono se pretvorilo u iseljeništvo, uglavnom trajno. Ali za Hrvate koji žive izvan svoje države rabe se i dalje različiti nazivi kao dijaspora, iseljeništvo, pa čak i Hrvatska izvan domovine, kako glasi naziv zbornika radova s Prvoga hrvatskog iseljeničkoga kongresa u Zagrebu, održanog sredinom godine 2014. Posljednji bi naziv mogao biti točan, barem što se tiče broja naših iseljenika i njihovih potomaka, kojih je prema nekim procjenama tri i pol do četiri milijuna, a u samoj Republici Hrvatskoj, prema posljednjim neslužbenim informacijama, broj stanovnika smanjen je na manje od četiri milijuna. Eto, imamo dvije Hrvatske, onu pravu domovinsku pod nazivom Republika Hrvatska i onu iseljenu diljem svijeta koju možemo nazvati kako hoćemo, nitko se neće buniti jer ona nema zajedničko predstavništvo bilo u obliku parlamenta ili vlade, a u Hrvatskom saboru uopće nije predstavljena gotovo dva desetljeća. No o tome nešto kasnije.

Stoljetno iseljavanje Hrvata bez povratka

Velika iseljavanja s naših prostora započela su u 15. stoljeću, kad su Hrvati počeli bježati pod najezdom Osmanlija u kršćanske zemlje do austrijskog Burgenlanda, u hrvatskom prijevodu Gradišća, i talijanske pokrajine Molise. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće zabilježeno je masovno iseljavanje Hrvata u Sjevernu i Južnu Ameriku, Australiju, Novi Zeland i Južnoafričku Republiku, u prvom redu zbog gospodarskih razloga. Potkraj Drugoga svjetskoga rata na stotine tisuća Hrvata pobjeglo je pred komunističkim režimom u slobodni svijet. Značajno raseljavanje Hrvata dogodilo se potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina zbog ekonomskih razloga, ali i zbog neslaganja s jugoslavenskim društvenim poretkom. Sva novija iseljavanja mogu se uglavnom označiti kao »putovanje bez povratne karte«, premda su komunisti stalno tvrdili kako su ti boravci u inozemstvu privremeni, dobro znajući da to nije istina. I svi pokušaji demokratske vlasti u Hrvatskoj da potaknu znatan dio naših iseljenika na povratak u domovinu završili su neuspjehom. Naprotiv, u posljednjih nekoliko godina pojačava se iseljavanje iz Hrvatske; prema nekim pokazateljima samo prošle godine otišlo je u inozemstvo oko osamdeset do sto tisuća Hrvata, zasigurno mlađega i školovanoga svijeta koji će nedostajati Hrvatskoj, čija populacija kopni kao snijeg u proljeće.

Politička emigracija kao glavni
neprijatelj Jugoslavije

Odnos komunističke Jugoslavije prema političkoj emigraciji bio je ideološki uskogrudan i politički jednoznačan, nju su paušalno nazivali fašističkom, što je naslov knjige dr. Mila Boškovića, objavljene u Beogradu i Novom Sadu daleke 1980. godine, iz koje ćemo poslije citirati dva ulomka. Premda u toj knjizi ima stranica posvećenih ekonomskom iseljeništvu, njezin veći dio odnosi se na političku emigraciju iz svih republika bivše države koja se aktivno borila protiv komunističkoga režima, i to uglavnom nenasilnim sredstvima. Većina hrvatskih emigrantskih organizacija nije imala nikakve veze s ustaštvom i fašizmom. Kad je Vladimir Bakarić osamdesetih godina prošlog stoljeća bio predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ, izjavio je da je »hrvatska emigracija najgora u svijetu«, i to tumačio žestinom klasne borbe u Hrvatskoj tijekom i nakon Drugoga svjetskoga rata. To se i odrazilo u natprosječno velikom broju udbaših likvidacija hrvatskih emigranata u usporedbi s izbjeglicama iz ostalih jugoslavenskih republika, odnos je bio devet prema jedan! S druge pak strane službena Jugoslavija je preko svoga propagandista Boškovića omalovažavala snagu te emigracije, kako on navodi u svojoj knjizi:

»Kao sastavni deo i oslonac bivše jugoslovenske buržu­azije i njenog najreakcionarnijeg dela, fašistička emigracija će se prema Jugoslaviji uvek postavljati klasno neprijateljski – antisocijalistički i antijugoslovenski. Međutim, potučena kao pokret, razbijena i demoralisana, ona danas ne predstavlja nikakav ozbiljan faktor koji samostalno i kao takav može ugroziti osnovne tekovine našeg društva. Ona uz to nema ni ozbiljnijeg unutrašnjeg oslonca, koji potencijalno može da iskoristi, jer se naše društvo u toku rata i posleratnom razvoju uspešno obračunalo sa svim ostacima kvislinških formacija u zemlji i nacionalističkim pokretima koji su po svojoj idejnoj orijentaciji bili bliski ili sasvim identični pojedinim grupacijama emigracije.«

Ako je emigracija bila tako slabašna, postavlja se pitanje zašto je UDBA protiv nje upotrebljavala najgora, ubojita sredstva? No dr. Bošković naveliko se prevario i inače, primjerice u političkom definiranju emigracije kao (anti)jugoslavenske, jer kao prvo takva kao cjelina nije postojala; kao drugo ona iz Srbije bila je itekako projugoslavenski orijentirana, dok je emigrantskih »Jugoslavena« ostalih nacija bilo toliko malo da su mogli biti uočeni samo kao gotovo sitan statistički podatak, i kao treće hrvatska je emigracija znala da ne može bitno utjecati na promjene u zemlji, odnosno bilo joj je jasno da će Jugoslavija propasti implozijom zbog svojih unutarnjih proturječnosti, te da je nitko ne će moći spasiti, kako se i dogodilo. No ipak u završnom dijelu njezine agonije hrvatska emigracija je taj proces naveliko ubrzala, što su bezbroj puta priznali hrvatski državni dužnosnici, a jedan od takvih bio je povratnik iz Australije, Antun Babić, koji je 1. rujna 1991. iz Ureda Predsjednika Republike Hrvatske uputio ovu radijsku poruku tamošnjim Hrvatima, rekavši među ostalim:

»U obrani Hrvatske puno je pomagalo i pomaže hrvatsko iseljeništvo diljem svijeta... Velikosrpski četnički napad na Hrvatsku naučio nas je da naš neprijatelj ne puca na nas zato što smo članovi ove ili one stranke, nego isključivo zato što smo Hrvati i zato što nam žele oteti našu Hrvatsku. Da se mi u Domovini nismo sami branili i da nas vi iz dijaspore niste pomagali, Hrvatske danas ne bi bilo. Zato udružujmo i dalje naše snage. Borba za Hrvatsku se nastavlja. Danas za njezinu obranu od agresije, a sutra za njezinu obnovu.«

Ostatci jugoslavenskih strahova
u suvremenoj Hrvatskoj

S druge pak strane isti taj Babić opisuje u svojem prilogu u zborniku Hrvatska izvan domovine kako je dio postkomunističkih funkcionara u Zagrebu bio i nakon propasti Jugoslavije zaražen, nazovimo ga, »antiemigrantskim bacilom«, pa navodi ovaj slučaj:

»Dok sam bio glasnogovornik ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednoga dana u kabinet ministra Šeparovića, vidljivo uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva, koji je već s vrata vikao: Zvonko (dr. Šeparović, koji takav strah nikad nije pokazivao), ako dođu one ustaše izvana, sve će nas poubijati.«

Nitko u hrvatskoj političkoj emigraciji nikada ni u najluđoj fantaziji nije pomišljao upotrijebiti silu protiv sadašnje vlasti i institucija u slobodnoj domovini, stoga je navedeni strah bio iracionalan i plod ostataka komunističke promidžbe. To su znali hrvatski oporbenjaci u predvečerje raspada Jugoslavije, pa je jedan od njih, bivši Titov general i kasniji povjesničar dr. Franjo Tuđman, petnaest godina prije sloma SFRJ krivotvorenom putovnicom poduzeo turneju po Europi sa svrhom upoznavanja političke emigracije. Tuđmanovo putovanje iz Njemačke u Švedsku i dalje preko Francuske u Španjolsku prošlo je bez nastupa u javnosti, a oni koji su ga primali šutjeli su kao zaliveni sve do uspostavljanja Republike Hrvatske. Tek deset godina poslije Tuđman je dobio službenu putovnicu s kojom je sasvim legalno putovao po hrvatskim iseljeničkim kolonijama sve do Kanade, uglavnom održavajući predavanja o povijesnim temama, ali potajno razgovarajući s utjecajnim emigrantima o skorom raspadu Jugoslavije.

Dijaspora je i dalje politički diskriminirana

Tuđman je bio u to vrijeme prvi koji je formalno proglasio jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, u biti ono što su brojni politički emigranti odavno tražili. Druge u to vrijeme oporbene stranke – Jugoslavija je još vegetirala – sa zakašnjenjem su se približile tom postulatu, dok nasljednici Saveza komunista Hrvatske, socijaldemokrati, nažalost, nikad nisu ni pokušali uspostaviti bilo kakve veze s političkom emigracijom i iseljeništvom. No oni su u tome barem bili dosljedni, pa čak nisu nastupali na izborima sa svojom listom u XI. izbornoj jedinici određenoj za iseljeništvo, u konkretnom slučaju uglavnom za Hrvate u Bosni i Hercegovini, koji nisu iseljenici. Sudjelovanje prave dijaspore na izborima je minimalno, gotovo samo simbolično, jer iseljenici dobro znaju da nemaju nikakve šanse svojim glasovima progurati nekoga svoga predstavnika na izbornim listama domovinskih stranaka, ali bilo je i drugih razloga za tu iznuđenu apstinenciju. HDZ je katkad postavljao bivše emigrante na svoje izborne liste, no oni time što su se vratili u domovinu više nisu bili iseljenici.

Premda svi hrvatski državljani koji žive privremeno ili stalno u inozemstvu imaju pravo glasa, praktično su u glasovanju onemogućeni jer se to građansko pravo najviše kategorije može obaviti samo u hrvatskim diplomatskim i konzularnim predstavništvima, kojih je premalo i katkad su udaljena na stotine pa čak i tisuće kilometara od prebivališta hrvatskih iseljenika, primjerice u vrlo prostranim predjelima Sjeverne Amerike i Australije. Zastupnici takozvane dijaspore u Hrvatskom saboru biraju se prema takozvanoj fiksnoj kvoti, danas su trojica, dok su u početku bila devetorica. U usporedbi s time, zastupnika nacionalnih manjina je petero, a poneki od njih bivaju »izabrani« samo s nekoliko stotina glasova. Takva anomalija ne postoji ni u jednoj državi Europske unije, osim u Mađarskoj, ali tamošnji zastupnici nacionalnih manjina nemaju pravo glasovati u parlamentu!

Dijaspora je barem novčano nazočna
u Republici Hrvatskoj

S obzirom na demografsku katastrofu koja prijeti Hrvatskoj, bilo koja vlast u Zagrebu trebala bi uspostaviti što bliskiju i trajniju vezu s hrvatskim iseljeništvom. Ono cijelo vrijeme postojanja hrvatske države naveliko novčano pomaže svojoj domovini, pa je prema podatcima Svjetske banke za 2014. godinu u financijski sustav Hrvatske uplaćeno u doznakama oko 1,6 milijardi iseljeničkih dolara, a po istim procjenama još je gotovinski ušlo oko 50 posto toga iznosa. No takva pomoć nije dovoljna jer nedostaju nužne političke poveznice između iseljeništva i domovine. Demograf dr. Stjepan Šterc sa Zagrebačkoga sveučilišta preporučuje u intervjuu mjesečniku Hrvatske matice iseljenika Matica koje bi primjenjive i dugoročne korake Hrvatska trebala poduzeti u suradnji s iseljeništvom:

»Hrvatska mora odmah institucijski posložiti najveću razinu povezivanja sa svojim iseljeništvom i time pokazati želju, koncepciju i namjeru te dijelom anulirati sve negativnosti koje su bile vezane za udaljavanje hrvatskog iseljeništva iz privatizacije, financiranje obrane zemlje i za silno administriranje bivšeg ministarstva, cijele države, te lokalne uprave i samouprave. Hrvatska mora postaviti ključne baze podatka o broju, demografskoj strukturi, razmještaju, ekonomskoj aktivnosti, obrazovnom potencijalu iseljeništva, djelatnostima kojima se iseljeništvo bavi na regionalnoj i svjetskoj razini, sposobnostima, identitetu te želji za povratkom i ulaganjem u Hrvatsku. Moramo postaviti razvojnu koncepciju i strategiju prema svom iseljeništvu i definirati njegovu društvenu i političku ulogu u modelu jedinstvene domovinske i izvandomovinske Hrvatske.«

Iseljeništvo treba institucionalno
uključiti u Domovinu

Ako nema svega onoga što zagovara profesor Šterc, onda se mirne duše može zaključiti da Republika Hrvatska uopće nema neku spomena vrijednu institucionalnu povezanost sa svojim iseljeništvom, a ono što je u postojećim prilikama pozitivno samo je skromna djelatnost Hrvatske matice iseljenika, ali tomu nasuprot vrlo je živahna nevjerojatno velika i gruba antiemigrantska propaganda nekih publicista i povjesničara koji još uvijek »kidišu« na staru i odavno nepostojeću političku emigraciju, pogotovo njezine intelektualce, kako bi te ocjene proširili na cijelo iseljeništvo. Ovdje ćemo pokazati na nekoliko primjera koliko su otrovne te antiemigrantske tvrdnje, danas kad političkoga egzila više nema, a u društvenom životu Hrvatske nekog bivšega i sada aktivnog iseljenika treba tražiti svijećom, osim naravno novog predsjednika vlade Tihomira Oreškovića, koji je izvrgnut porugama zbog svojega hrvatsko-kanadskog jezika i popraćen zlonamjernim iščekivanjem da napravi prve političke pogrješke kako bi ga se što prije otpremilo »preko bare«.

Još traje promidžbeni rat protiv
bivše političke emigracije

Bivšoj političkoj emigraciji podmetane su ne samo u Jugoslaviji nego i u sadašnjoj Hrvatskoj nevjerojatne afere, zločini i primitivizmi samo kako bi ju se diskreditiralo u javnosti, koja o njoj gotovo nije imala ni pojma, a ono što je, navodno, znala dolazilo je iz arsenala jugokomunističke propagande.

Tako je povjesničar Tvrtko Jakovina prije nekoliko godina objavio u Globusu navodno veliko otkriće o sovjetskom financiranju, kako piše, »ustaške emigracije«, i to dokazuje dokumentima negdašnjega jugoslavenskoga saveznog sekretara za vanjske poslove Josipa Vrhovca, a taj je ta saznanja crpio iz razgovora bivšega jugoslavenskog ambasadora u Washingtonu, Budimira Lončara, s američkim predsjedničkim savjetnikom Zbigniewom Brzezinskim, koji svome jugoslavenskom sugovorniku nije za tu tvrdnju dao ni jedan konkretan dokaz. Očito su tobožnje informacije koje je Brzezinski dao Lončaru bile »bombon« kojim je Amerika htjela »nagraditi« Jugoslaviju zbog njezina otpora protiv pokušaja Moskve da proširi svoj utjecaj na neke nesvrstane zemlje. Vjerojatno je to bilo u svezi s preorijentacijom politike hrvatskog emigrantskog vođe bez spomena vrijednog broja pristaša Branka Jelića u Berlinu, koji je u svojim novinama Hrvatska Država propagirao »otvaranje« prema Sovjetskom Savezu. Povjesničaru Jakovini moralo je biti jasno da je hrvatska emigracija bila previše nejaka da bi Moskva preko nje mogla pritiskati Jugoslaviju. Trebao je pogledati arhiv bivšega sovjetskoga, sada ruskog ministarstva vanjskih poslova, pa se uvjeriti u ništavnost takvih tvrdnji. Navodno je sovjetska Vojna misija u Berlinu bila uspostavila vezu s Brankom Jelićem, ali to su bile emigrantske glasine koje bi ipak trebalo provjerititi u spomenutom arhivu. Od Jelićeve prosovjetske politike nije za hrvatsku emigraciju bilo nikakve koristi, ali ni velike štete, premda je službeni Bonn to potajno kritizirao.

»Hrvatska politička emigracija bila je ideološki anakrona te rigidno zatvorena za liberalno-demokratska načela i vrijednosti zapadnog slobodnog svijeta u kojemu je inače i djelovala; sve što su politički emigranti napisali bilo je loše, promašeno, patetično, banalno, amaterski i besmisleno«, vrišti Ante Tomić u kolumni Jutarnjeg lista od 25. siječnja 2014. U slične diple udario je u tjedniku Telegram od 13. veljače ove godine splitski povjesničar Dragan Markovina u osvrtu na emigrantski tisak, koji naziva ustaškim izdavaštvom, i tvrdi: »Preciznije govoreći, u emigraciji, osim kod nekoliko izoliranih slučajeva, nije bilo intelektualne, ni moralne snage koja bi se uz kritiku jugoslavenskog režima, jasno suočila s vlastitom prošlošću i nezamislivim zločinima ustaške države. Samim tim, sva nastojanja i pisanja koje je takva emigracija mogla isporučiti, patila su od viška nerealnih ambicija, političkih i moralnih zabluda te nedostatka bilo kakvog demokratskog kapaciteta.« U demokraciji svatko može govoriti što ga je volja, pa i navedeni autori, ali sloboda izražavanja ipak je povezana s odgovornošću za napisano i izrečeno ili točnije rečeno mora biti dokumentirana. Još jednom treba naglasiti: ako je hrvatska politička emigracija bila toliko nevažna, zašto ju je UDBA progonila i ubijala kao da je riječ o životnoj opasnosti za opstanak socijalističkog sustava i države Jugoslavije?

Politička emigracija učinila je
mnogo vrijedna za Hrvatsku

Te teške optužbe zorno svjedoče kako Tomić i Markovina ne posjeduju ni minimum znanja o izdavačkoj i uopće kulturnoj djelatnosti hrvatske emigracije, posebice s političkim sadržajima, koja brojčano nije bila veća od nekog osrednjega grada u Hrvatskoj, po prilici 30 do 40 tisuća aktivnih pojedinaca u velikom broju raznih organizacija i udruga na gotovo svim kontinentima svijeta. Tomiću je smireno i uvjerljivo odgovorio Jakov Žižić u Vijencu, broj 521, citirajući književnoga kritičara Nikicu Mihaljevića, koji je izvandomovinsku književnokritičku praksu sa stranica Nove Hrvatske označio ravnopravnom domovinskoj produkciji. Da su Tomić i Markovina samo prolistali golemu Bibliografiju Hrvatske revije od 1951. do 2000., koju je na 1119 stranica priredila Nataša Bašić, a izdao Leksikografski zavod Miroslav Krleža u Zagrebu, naišli bi na brojne autore koji se po svemu mogu mjeriti s onim domovinskima, a neki su se bili afirmirali i u zapadnom inozemstvu. Srećko Listeš objavio je studiju Emigrantska Hrvatska revija, naklada Bošković, 2014., pa je u promociji te knjige rekao u Osijeku: »Hrvatska treba biti ponosna na svoje emigrantske književnike i sva njihova djela.« Preko interneta je moguće doći i do Leksikona hrvatskog iseljeništva i nacionalnih manjina pa se uvjeriti u stručnu vrsnoću i ideološke različitosti u njemu zastupljenih kulturnih djelatnika i institucija.

Emigrantska nakladnička djelatnost bila je obujmom skromna, ali neki njezini »proizvodi« svakako se mogu mjeriti s domaćima, primjerice časopisi Hrvatska revija, Osoba i duh, Nova Hrvatska, Republika Hrvatska, Na pragu sutrašnjice i Poruka slobodne Hrvatske. Osim toga, emigracija je izdavala časopise na stranim jezicima, njih mnogo više nego što ih ima sadašnja Hrvatska, kao Journal of Croatian Studies, Croatian Times, BC-Review, Croatia Press, Studia Croatica, Kroatische Berichte, portal na njemačkom Bulletin itd. Sve su to emigranti pisali, uređivali i izdavali bez trunka honorara. Ti časopisi na engleskom, španjolskom i njemačkom jeziku išli su na tisuće adresa stranih kulturnih i političkih institucija. Hrvatski izdavači desetljećima su sudjelovali s vlastitim štandom na glasovitom Međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu pod nazivom »Croatia – Kroatien«, što je izazivalo bijes jugoslavenskih diplomata u Bonnu, posebice ambasadora Budimira Lončara, ali njihovi prosvjedi kod Uprave sajma ostajali su bez rezultata. A što se tiče zamjerke Dragana Markovine da se hrvatska emigracija nije suočila sa svojom prošlošću, to uopće ne odgovara istini.

Samokritika bivše ustaške emigracije

Treba naglasiti da se odmah nakon dolaska u slobodni svijet veći dio hrvatskih mislećih ljudi udaljio od ustaštva i Ante Pavelića, pa je to učinio čak i takav razbojnik kao što je bio Vjekoslav Maks Luburić. U svojem dvoknjižju Tragedija se dogodila u svibnju književnik i nakladnik Vinko Nikolić ustvrđuje uzročnosti bleiburške tragedije po ovom poretku: najveću krivnju snosi komunistička Jugoslavija jer je počinila genocid nad hrvatskim zarobljenicima i civilima, potom Britanci, koji su ih izručili Titu, i onda poglavnik Ante Pavelić sa svojom politikom. A takvih obračuna s ustaškom politikom bilo je bezbroj u spomenutim emigrantskim publikacijama. Osim toga, u emigraciji je djelovala i demokratska Hrvatska seljačka stranka kao i velik broj neovisnih liberalnih intelektualaca koji su udarili snažan pečat uglavnom kulturnom životu u izbjeglištvu. Markovinu sigurno »boli« što više od 99 posto hrvatskih emigranata nije preferiralo »njegovu« Jugoslaviju. Stoga rado poseže za klevetom da je bila ustaška i time fašistička. Trebali bismo mu postaviti pitanje zašto su Amerikanci odmah nakon završetka Drugoga svjetskoga rata pustili Antu Pavelića da preko Italije pobjegne u Argentinu, a mogli su ga uhititi i isporučiti Jugoslaviji? Nije im smetao njegov »fašizam«. I zašto je guverner Kalifornije i kasniji američki predsjednik Roland Reagan proglasio 10. travnja 1941. nadnevkom u svojoj saveznoj državi. I njemu nije smetao taj datum osnivanja NDH, premda ga je poslije izbrisao, valjda pod utjecajem jugoslavenskih diplomatskih prosvjeda. Ali to su prošla vremena koja se više nikad neće ponoviti, no trebamo znati što se događalo da bismo mogli što cjelovitije ocjenjivati povijest iz perspektive današnjice kako bismo mogli mirne duše oblikovati budućnost.

Na tribini »Intelektualci u dijaspori«, koju je početkom 1993. organizirao Institut za migracije i narodnosti Sveučilišta u Zagrebu, nastupio je i Vinko Nikolić, koji se s pravom branio od napada da je hrvatska emigracija bila ustaška, ali je ipak samokritički rekao: »A velim, Hrvati u Argentini odigrali su negativnu ulogu, kraj svega onoga dobra što su učinili, jer su se, zahvaljujući nerazboritu vodstvu, koje se tamo sklonilo i nametnulo, vratili u prošlost i pokušali usmjeriti hrvatsku emigraciju krivim putem. I te smo posljedice mi osjećali kroz sve ove godine. Vidite, glavni krivci za nesreću u svijetu u prošlom vremenu bili su Nijemci i Talijani, odnosno nacizam i fašizam, ali svijet je zaboravio na njih, a bavi se nama više nego njima, zahvaljujući pogrešnom vodstvu naše poslijeratne politike.« Čak je i glavni vođa hrvatskih komunista, Vladimir Bakarić, rekao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata kako »naši najveći neprijatelji nisu ustaše i četnici, nego Nijemci i Talijani«. Drukčije rečeno, nikad hrvatski šegrti, ustaše, u to vrijeme nisu mogli biti gori od svojih njemačkih i talijanskih majstora, no to današnji hrvatski ljevičari ne žele prihvatiti jer lakše je mlatiti po domaćem magarcu nego po inozemnom konju.

Slabo poznavanje pravih
emigrantskih prilika

Nepoznavanje hrvatske političke emigracije kod domaćih autora toliko je nevjerojatno grozno da i jedan takav povjesničar kao Ivo Goldstein u svojoj Hrvatskoj povijesti, Zagreb, 2003., na 519 stranica teksta emigraciji posvećuje samo 44 retka, pa i tu pravi nekoliko pogrješaka kad piše da su neke »hrvatske desničarske organizacije u sedamdesetima uživale podršku Moskve«, a to se odnosilo na traljavu i nevažnu propagandu prije spomenutog Branka Jelića. Dalje tvrdi kako Nova Hrvatska, koju inače hvali, nije ni razmišljala o neovisnosti Hrvatske, držeći je nerealnom, što je dokaz da nikad nije ni prolistao nekoliko primjeraka toga časopisa, jer Nova Hrvatska se cijelim svojim pisanjem za­uzimala za uspostavljanje demokratske hrvatske države. Potom navodi da su Poruku slobodne Hrvatske uređivali Tihomil Rađa i Vlado Pavlinić te da je izlazila u Zürichu, što je također dokaz da tu publikaciju nikad nije vidio ni izdaleka jer su u uredništvu bili, osim navedenih, Hrvoje Vukelić, pseudonim Gojka Borića, i Branko Salaj, a izlazila je u Londonu.

Čak je i prije spomenuti jugoslavenski propagandist dr. Milo Bošković bio objektivniji u ocjenjivanju emigrantske publicistike. On o tome u svojoj knjizi Antijugoslovenska politička emigracija, izašloj 1980., piše: »Karakteristika emigrantske štampe poslednjih godina izražena je u tendenciji povećanja tiraža, bolje tehničke opremljenosti i raznovrsnijih tema, sa iznalaženjem najpogodnijih načina pridobijanja čitalaca, temom, sadržajem i načinom interpretacije određenih pitanja. Radi lakšeg uticaja među čitaocima u temama se napuštaju parole otvorenog antikomunizma i šovinizma prema pojedinim narodima, menja se oštrica napada na SKJ. Umesto toga, kao platforma se nudi objektivna analiza stanja u Jugoslaviji i dokazivanje krize režima i pozivaju demokratske snage da se pridruže borbi za novo uređenje i višepartijski sistem koji treba da reši sve nacionalne proturečnosti i društvene krize. U tom cilju se izdaju i posebne publikacije na stranim jezicima, dok druge organizacije pokušavaju da se nametnu prihvatljivim programima za šire članstvo, posebno za one članove SKJ koji se smatraju kolebljivcima, đilasovce, razočarane partizane i druge.«

Iz ovoga nije teško zaključiti da je dr. Bošković zaista čitao emigrantsku publicistiku, dok su naši tomići, jakovine, goldsteini i markovine govorili bez uvida u nju, očevidno oslanjajući se na jeftinu jugokomunističku propagandu o »ustaškoj« i time, navodno, isključivo »fašističkoj emigraciji«. A knjiga u kojima je riječ o političkoj emigraciji i iseljeništvu ipak ima, ne baš mnogo, ali dovoljno da se iz njih izvuku točni zaključci, koji glase da su Hrvati u inozemstvu stvorili iznenađujuće vrijedna djela dostojna poštovanja u korist svoje domovine; pogotovo se to može reći za intelektualce koji su se morali boriti za kruh svagdanji često u zvanjima izvan svoga školovanja i svojih sposobnosti, da bi usput, uglavnom noću, pisali u korist hrvatske istine i to, kako smo rekli, bez ikakve financijske nadoknade. Treba uzeti u ruke teške knjige, teške sadržajima i, da se našalimo, u kilogramima, kao što su Iseljena Hrvatska autora Ivana Čizmića, Martina Sopte i Vlade Šakića, potom zbornik referata s međunarodnoga znanstveno-stručnog skupa pod nazivom »Hrvatsko iseljeništvo i domovina: razvojne perspektive«, održanog u Zagrebu i Dubrovniku od 26. do 28. svibnja 2011. u organizaciji Instituta Pilar, onda zbornik radova predstavljenih na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu u Zagrebu od 23. do 26. lipnja 2014. sa znakovitim naslovom Hrvatska izvan domovine i zbornik radova Tihomil Rađa – društveni kontekst hrvatske intelektualne liberalno-demokratske inteligencije, izašao u veljači ove godine, pa se uvjeriti u velike intelektualne kapacitete hrvatskih stručnjaka i publicista koji su djelovali u inozemstvu, te onih u samoj Hrvatskoj koji su nakon osnivanja hrvatske države bez ideoloških i političkih predrasuda nastojali dobiti uvid u njihovo djelovanje. To su dragocjene knjige koje bi u svojoj biblioteci trebao imati svaki hrvatski intelektualac koji se bavi bivšom političkom emigracijom i vječnim hrvatskim iseljeništvom.

Hrvati pripadaju u narode s najbrojnijom dijasporom, onakve kao što su Židovi, Irci, Poljaci, Grci, Albanci i još neki. Taj stalni odljev ne samo mozgova, to jest školovanih ljudi, nego i takozvanog običnoga svijeta, mora djelovati negativno na ukupno društveno raspoloženje nacije, pa stoga nije teško shvatiti zašto se mnogima čini da su Hrvati veliki pesimisti, da ne vide perspektive duhovnog i materijalnoga razvoja svoje zemlje, da više ne vjeruju onima koje su izabrali na izborima, da čak i Katolička crkva, koja je stoljećima bila nadomjestak za nepostojeću državu, više ne uživa onakav autoritet kakav je imala za vrijeme komunizma. Zanimljiv je u svezi rečenoga članak Andrije Moskovića u prilogu Večernjeg lista – Dom i svijet, broj 254, u kojem se govori o tome kako »hrvatska pamet ostaje izvan hrvatskih granica«. Neprekidno hrvatsko iseljavanje išlo je prema autoru u korist planera Velike Srbije i komunističkoga režima, koji je u Hrvatima vidio »remetilački element«, pa je stoga za njih bilo najbolje da što više Hrvata odlazi u inozemstvo. Autor upozorava da Hrvati ne smiju zaboraviti svoje velikane koji su u prošlosti djelovali i još rade u inozemstvu:

Uspjesi hrvatskih intelektualaca
u inozemstvu

»Ne može se i ne smije zaboraviti i obezvrijediti intelektualce, umjetnike, znanstvenike, svećenike i političare koji su Hrvatsku napustili ili morali napustiti zbog ideoloških neslaganja s komunizmom i Jugoslavijom. Ne može se izvan hrvatskog intelektualnog, umjetničkog, znanstvenog ili bilo kojeg korpusa isključiti pjesnike Vinka Nikolića, Viktora Vidu, Rajmonda Kuparea, Antuna Bonifačića, Lucijana Kordića, Borisa Marunu, slikare Crnobrnju, Salierija, Nevjestića, Cetina, Bilića, kipara Turkalja... Ili Mirka Ilića, koji je danas jedan od vodećih dizajnera u SAD-u... Mnogi današnji pisci i umjetnici iz Čilea, Argentine, Amerike, Australije ili Europe svoje podrijetlo vuku iz Hrvatske, ali nisu samo hrvatski. Uostalom, tko može tvrditi da je samo hrvatski Niccolò Tommaseo, Julije Klović, Papa Siksto V., Marin Držić, Ruđer Bošković... Inozemstvo je Hrvatima uvijek bilo druga domovina, ondje su postajali građanima svijeta i pronosili hrvatsku slavu. Ružička i Prelog su Nobelove nagrade zaradili u Švicarskoj, Andrić u Srbiji. Od današnjih svjetskih znanstvenika nužno je spomenuti Miroslava Radmana, Dubravka Babića, Radoslava Katičića, Zlatka Pavelića, Davora Pavunu, Helgu Furedi-Milhofer, Marca Gjidaru, Mirka Dražena Grmeka, Stanka Lasića, Ivana Filipovića, Ivu Deradu, Josipa Matešića, Branimira Živkovića, Henrika Hegera, Branka Katalinića, Željka Loparića, Jurja Krnjevića, Petra Alaupovića, Vinka Grubišića...«

Ovaj članak objavljen u Večernjakovoj odavno ukinutoj rubrici za iseljeništvo »Dom i svijet« prije gotovo desetljeća i pol, više nije ažuran, u međuvremenu su Hrvatsku napustili u smjeru Zapada još neki nadobudni intelektualci koji će vjerojatno biti »izgubljeni« za svoju domovinu, što u ovo doba globalizacije izgleda neizbježivo, ali se ipak postavlja pitanje: kako to da brojni pametni i marljivi Hrvati ne mogu biti uspješni u svojoj zemlji, pa traže inozemstvo gdje bivaju priznati i poznati? Zašto u Hrvatskoj vlada pogubna »negativna selekcija« i u onim područjima duhovnoga života čiji su rezultati izmjerivi? Zašto je u Hrvatskoj piramida vrsnoće u mnogim zvanjima izvrnuta naopako, tanki vrh je na dnu, široka podloga u visini? Sociolozi bi se time trebali pozabaviti, potražiti korijene zla i prozvati one koji uglavnom proizvoljnim odlukama uništavaju naciju. A intelektualci nisu neke vrste »gospodari mozgova«, odnosno po komunističkoj definiciji »inžinjeri duša«, nego samo vrijedni i pošteni pojedinci koji zdravorazumski razmišljaju, stalno uče i djeluju po normama znanja i morala. Na pitanje kakva intelektualca trebamo odgovorio je u Glasu koncila od 9. travnja 2006. umni dominikanac Frano Prcela:

»Ako se slažemo s tvrdnjom da je intelektualac čovjek koji traga za istinom od općeg značenja, te je onda što je moguće cjelovitije, jasnije i zanimljivije predstavlja javnosti sine ira et studio, ako smatramo da je njegovo poslanje aktivno se uključiti u događanja, ali ne kroz vođenje politike, nego korigiranje čitave politike, nadalje, ako je njegova zadaća probuditi zaboravljeno, povezati zanijekane činjenice, upozoriti na alternativne putove – onda takve intelektualce trebamo.«

U Hrvatskoj ima mjesta za sve
pa i iseljene Hrvate

U toj definiciji što je intelektualac kakva trebamo Frano Prcela je naveo spomena vrijedne natuknice kao »probuditi zaboravljeno« i »povezati zanijekane činjenice«, koje se u najvećoj mjeri odnose na neophodnost još intenzivnijeg proučavanja hrvatskoga političkoga egzila i neprekinutoga iseljeništva, jer time zasigurno nadoknađujemo ono što je propušteno tijekom desetljeća postojanja komunističke Jugoslavije i isto tako djelomično nastavljeno u demokratskoj Hrvatskoj. Jednostavno: trebalo bi osnovati poseban institut za proučavanje izvandomovinske Hrvatske kao dijela jedne agencije čiji bi zadatak bio privući što veći broj Hrvata da se vrate u svoje domovine Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Uzoran primjer kako se to radi možemo naći kod odgovarajuće izraelske institucije nazvane »The Jewish Agency for Israel«, koja je postigle zavidne uspjehe u doseljavanju Židova iz dijaspore u bivšu Palestinu, pa i danas djeluje kao magnet za njihov povratak u svoju državu, Eretz Israel, biblijsku zemlju koju je Jahve obećao Izraelčanima. A Hrvatska bi za Hrvate diljem svijeta trebala postati obećanom zemljom. U njoj ima mjesta za sve, za domovinske i iseljene Hrvate, koji su cjelina unatoč nekim osporavanjima s rubova bivših i djelomično »Jugoslavena« koji su izgubili sve povijesne bitke pa će i ovu protiv hrvatskoga iseljeništva. n