Hrvatska zajednica Francuske, solidarnost Francuza i mobilizacija intelektualaca u prilog Hrvatskoj tijekom rata

Bilo bi netočno tvrditi da je uoči agresorskog i osvajačkog rata protiv hrvatskih zemalja bivše Jugoslavije hrvatska stvar bila u prvi mah dobro shvaćena u službenim krugovima Francuske s obzirom na to da su veliki mediji otvoreno poticali neprijateljsku klimu. Istina je da je na to utjecala antihrvatska propaganda, iskoristivši nedostatak informacija i podmitljivost novinarstva početkom prošlog stoljeća, i to već prije Drugoga svjetskog rata,¹ a čija su zbivanja dala povoda novim predrasudama koje su miješale istinu i, nadasve, neistinu. Filtrirane informacije u vodećim medijima stalno su podupirala ista nijekanja i antihrvatske predrasude tijekom zadnjih godina 20. stoljeća.² U takvim okolnostima, suočena s gotovo sustavnim ocrnjivanjem, malobrojna i neorganizirana hrvatska dijaspora u Francuskoj nije nikada imala priliku iznijeti u javnoj raspravi svoj dio istine. Hrvatska nacionalna povijest bila je uvijek pisana od drugih i karikirana od autora koji su se zadovoljavali prepričavanjem okružujućih dezinformacija. Čak je i sve­učilište bilo zatvoreno za svako neugodno povijesno istraživanje koje je imalo svrhu samo provjeriti, sa znanstvenom dosljednošću, činjenice koje nikad nisu utvrđene u protuslovnoj analizi, ili samo iznijansirati neprestano osuđivanje cijele jedne ljudske zajednice. U takvim se prilikama ne treba baš čuditi što je na tlu Francuske desetak pripadnika ove zajednice platilo životom svoje uistinu miroljubivo protivljenje diktaturi koja ih je prisilila na progonstvo.³

Već potkraj 1990. godine odlučeno je da se mobilizira sposobnost organiziranja i izražavanja zajednice, neovisno o političkim mišljenjima, vjerskim uvjerenjima ili filozofskim nazorima pojedinaca. Kako bi se ujedinile inicijative pojedinaca i šezdesetak raznih postojećih društava u Francuskoj,⁴ stvorena je, na primjeru nekih drugih zajednica, federativna struktura u obliku Predstavničkog vijeća hrvatskih institucija i hrvatske zajednice Francuske, sa svrhom obrane i zastupanja pred vlastima, javnim mnijenjem i medijima, pa možda i pred sudom, interesa zajednice zauzimajući se za obranu i priznanje Hrvatske kao države.⁵ To predstavničko vijeće imalo je namjeru pristupiti svakoj nadnacionalnoj ustanovi koja ima iste ciljeve na europskoj ili svjetskoj razini. Ono je odmah pokrenulo dvostruku djelatnost, tumačenje kod svih dotičnih krugova i materijalnu pomoć žrtvama agresorskog rata.

Djelatnost prema medijima

Osim objavljenih članaka u pojedinim znanstvenim revijama, hrvatska je stvar bila i nepoznata i ozloglašivana u tisku, gdje su rubriku o Jugoslaviji vodili otvoreni neprijatelji, koji su desetljećima sijali dezinformacije.⁶ Pred tom medijskom »blokadom« (bojkotom) Predstavničko vijeće objavilo je već početkom 1992. g. svoj dvojezični bilten »Veznik« (Trait d’union), a društvo Solidarité France-Croatie (Solidarnost Francuska-Hrvatska) pokrenulo je godinu dana poslije svoj bilten pod nazivom »Délivrance« (Oslobođenje). Od 1993. do 1995. objavljena su priopćenja (»Brèves«), upućena posebno političkim i diplomatskim krugovima, a donosila su vijesti koje je francuski tisak prešućivao.⁷ Uostalom, vrlo su rijetko novine objavljivale prigovore ili ispravke koje su im slali članovi hrvatske zajednice.

Što se tiče televizije, nakon opetovanih odbijanja da prime jugoslavenskog veleposlanika u ostavci (B. Gagru) ili miroljubivoga kosovskog disidenta Adema Demaqija, dobitnika nagrade Sakharov u Strasbourgu 1990 g., koji je upravo izišao iz jugoslavenskih tamnica nakon 30 godina zatočeništva zbog delikta mišljenja, slijedilo je odbijanje prenošenja na ekranima poziva društava hrvatske zajednice Francuske na humanitarnu i liječničku pomoć za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Tek od studenoga 1991. g., nakon emisije Guillaumea Duranda na kanalu TV5, »Les absents ont toujours tort« (»Odsutni su uvijek u krivu«), osjetila se neka evolucija.

Na radijskim postajama, osim rijetkih i kratkih intervencija tijekom 1991. g., trebalo je dugo čekati prije nego što je bilo moguće biti saslušan na France-Info (Jean-Luc Hess) ili na France Inter (Michel Polac).

Djelatnost prema političkim vođama

Predsjedniku F. Mitterrandu, čije je stajalište o Jugoslaviji bilo poznato, Predstavničko vijeće poslalo je pismo koje je bilo pročitano isti dan (5. svibnja 1991. g.) tijekom manifestacije za mir i demokraciju u Hrvatskoj organizirane na Trocadéru (Esplanade des droits de l’homme). Jedno drugo pismo od 29. lipnja 1991. g. u obliku »Poziva vođama demokratskih država u svijetu« bilo je pročitano istog dana i na istom mjestu. U međuvremenu jedan memorandum Predstavničkog vijeća, potpisan od predstavnika hrvatskih i slovenskih zajednica Francuske i Europe, poslan je 24. svibnja 1991. g. predsjedniku francuske države i dvadesetorici visokih ličnosti cijeloga svijeta,⁸ s upozorenjem na opasnosti koje su prijetile demokratskim procesima u bivšoj Jugoslaviji, izopačivanje federalizma, nepovratnost izbornih opcija u Sloveniji i u Hrvatskoj. Europska komisija u Bruxellesu također je bila upoznata s predstojećim vojnim nasiljima protiv Hrvatske.

Usporedno s tim desetak francuskih parlamentaraca koji su predstavljali sve političke skupine došli su u misiju u Hrvatsku,⁹ a prijevoz i boravak katkad je organiziralo Predstavničko vijeće iz Pariza, zahvaljujući uspostavljenim vezama u posjećenim krajevima. Neki su od njih također interpelirali tadašnju francusku vladu,¹⁰ a šezdesetak je parlamentaraca potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (26. veljače 1993. g.). Bilo je i mnogih zasebnih susreta s više narodnih zastupnika, s članovima grupa parlamentarnog prijateljstva Francuska-Hrvatska i Francuska-Bosna i Hercegovina, Narodne skupštine (14. veljače, 9. ožujka i 8. lipnja 1994. g.), s predsjednikom V. Giscard d’Estaingom (11. siječnja 1994. g.), sa zastupnicima Korzike (10. svibnja 1994. g.), s Međunarodnom interparlamentarnom unijom u prisutnosti delegacija iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine (Bruxelles, 27–30. travnja 1994. g.). Treba isto tako spomenuti peticiju koju je Predstavničko vijeće uputilo premijeru E. Balladuru (17. travnja 1994. g.).

Djelatnost prema javnom mišljenju
i potpora intelektualaca

Nemoguće je nabrojiti konferencije, sudjelovanja na seminarima i na debatama organiziranima na francuskim sveuč­ilištima (Sorbonne, Assas, Cergy-Pontoise, Orléans, Ecole Normale Supérieure, Ecole Pratique des Hautes Etudes en Sciences Sociales, itd.), na stranim sveučilištima (Fribourg u Švicarskoj, Université libre de Bruxelles) ili u velikim knjižarama (FNAC Orléans i Nancy, L’Harmattan u Parizu), susrete s drugim dijasporama (kosovskom, mađarskom) u Francuskoj ili u Švicarskoj (Lausanne), diskusije-dijaloge u Centru Rachi u Parizu (oko profesora R. Israela) o nacionalnom pitanju i o manjinama, ili intervencije u raznim klubovima (Rotary, Lion’s, Kiwanis, klub Unesco, klub »Uniques« u Parizu), ili drugim sličnim grupama (degolisti iz Mouvement Initiative et Liberté), te suradnju i kontakte s mnogim humanitarnim društvima iz cijele Francuske (posebno Pharmaciens /ljekarnika/ et /i/ Médecins sans frontières /liječnika bez granica/, Architectes /Arhitekata/ et /i/ Juristes sans frontières /Pravnika bez granica/, Fraternité Catalogne-Croatie /Bratstva Katalonije-Hrvatske/, Pelican, Nouvelle Solidarité /Nove solidarnosti/, lokalne sekcije Ligue des droits de l’homme /Društvo prava čovjeka/, itd.).

Nekoliko je kršćanskih zajednica (katoličkih i protestantskih) katkad željelo biti informirano, više u provinciji nego u Parizu. Nakon što je Predstavničko vijeće uputilo biskupima Francuske »Poziv« 2. kolovoza 1991. g. (ponavljan 5. prosinca), Plenarna skupština biskupa objavila je 30. listopada 1991. g. Deklaraciju potpore Hrvatskoj.¹¹

Tijekom tih godina Predstavničko vijeće umnogostručilo je javne intervencije gdjegod su bile tražene (Bourse du travail /Burza rada/ i Arche de la Défense u Parizu, općinama ili drugdje, kao na primjer u Nantesu i okolici, u Lavalu, Orleansu, Marseilleu, Lilleu, Metzu, Mulhouseu i u desetak drugih mjesta u provinciji), ne zanemarivši uspostavljanje veza s pojedinim gospodarskim i trgovačkim krugovima, imajući na umu moguće buduće projekte u Hrvatskoj.

Jedna druga inicijativa odnosila se na koordiniranje sudskih postupaka koje su poduzela veleposlanstva Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine i Slovenije u svrhu zamrzavanja imovine bivše Jugoslavije u nekoliko francuskih banaka i ukidanja bankarske tajne na računima otvorenim u ime te države, u korist država nastalih njezinim raspadom. Prizivni sud Pariza prihvatio je te zahtjeve odlukom od 27. veljače 1997. g., a zatim ih je potvrdio Vrhovni (kasacioni) sud.

Osim tih javnih kampanja tumačenja od 1990. do 1995. g. pa i poslije bilo je organizirano više od dvadesetak masovnih okupljanja u Parizu (Place du Panthéon, Trocadéro, Centre Beaubourg, Assemblée Nationale), na kojima su nam se pridruživali predstavnici mnogih drugih dijaspora (kosovske, makedonske, slovenske, bosanske muslimanske, baltičke, mađarske). Unatoč manjkavu ili slabu medijskom izvješćivanju, mnogo je intelektualaca progovorilo na tim skupovima, posebno u povodu Apela upućenih vladama Europe i svijeta.¹² Slične manifestacije održale su se u Strasbourgu, u Maastrichtu prilikom summita predsjednika država i vlada, kada su prosvjednici upućeni od policije prema stadionu (koji podsjećaj na simbol), gdje su bili konfinirani daleko od mjesta sastanka Europskog vijeća.

Neki od najuglednijih suvremenih umova zauzeli su se za napadnute zemlje i njihova pučanstva. Stav koji su za­uzeli nije proizlazio iz nekog sentimentalizma ili traganja za praznom slavom glumačkih zvijezda, ni iz neke bez­uvjetne pristranosti. Poticali su raspravu u javnosti s odvažnošću, odmjerenošću i razboritošću, polazeći od realnosti činjenica, od prethodnog proučavanja povijesnih činjenica, objektivno i savjesno, bez predrasuda, iznad stereotipa i otrcanih tvrdnji koje se prenose bez provjeravanja i kritičke prosudbe.

Vođeni razumom i u skladu sa svojim humanističkim i univerzalističkim zauzimanjima, ti su intelektualci podsjetili Francusku, Europu i moćnike svijeta na njihovu odgovornost i na svečano proglašena obećanja nakon pobjede nad smrtonosnim ideologijama. Odbacujući svaku intelektualnu udobnost, podsjetili su da su upravo ugrožene najdragocjenije vrijednosti civilizacije i slobodnog svijeta, upozoravajući na sve što je još moglo pogoršati bilancu završavajućeg stoljeća. Hrabro su osporili falsificiranu memoriju, nerazumijevanje prošlosti i pozvali na razumijevanje sadašnjosti, na iskreno shvaćanje drama koje se ponavljaju na kontinentu.¹³

Odbijajući krenuti u suprotnom smjeru od povijesti, znali su dotaknuti ono najplemenitije i najbolje u srcu i duhu svojih suvremenika, među pučanstvom i u krugovima odgovornim za zajedničke sudbine.

Treba zahvaliti tim velikim glasovima, solidarnim s Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom u nevoljama, da se konačno došlo do svijesti u Francuskoj, jer su znali identificirati i reći pravodobno ono što je bilo u pitanju na pragu napokon izmirene Europe.

Humanitarna djelatnost

Prije svake druge organizacije hrvatsko je Predstavničko vijeće prikupilo od ožujka 1991. g., u nekoliko mjeseci, gotovo 450.000 eura (3 milijuna ondašnjih franaka). Zatim je pokušalo, u početku bez velikog uspjeha, mobilizirati službene ili privatne velike humanitarne organizacije, pokretanjem operacije »SOS Croatie« u pariškoj okolici, prije nego što ju je proširilo na provinciju. Iz svih pokrajina Francuske¹⁴ konvoji su tada odlazili prema pučanstvima u nevolji u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, gdje je već u listopadu 1991. g. desetak hrvatskih naselja oko Ravna (u istočnoj Hercegovini) bilo opustošeno ratom koji se nekoliko mjeseci poslije proširio na ostalu Bosnu.

Između kolovoza 1991. i srpnja 1996. g. 457 teških kamiona (od 22 do 38 tona) otpremljeno je troškom Predstavničkog vijeća (u iznosu od 30.000 eura) i preuzeto od hrvatskih službenih organizama pomoći za stotine tisuće izbjeglica i raseljenih osoba. Nakon srpnja 1996. još je 45 velikih teretnjaka i 60 kombija upućeno u zemlje žrtve rata. Ukupno je ta pomoć obuhvaćala 993 kamiona, od čega 762 velika tegljača (500 namijenjenih samoj Hrvatskoj) i 231 kombi. Treba navesti i 180 tona lijekova, raznih aparata i oprema otpremljenih iz Pariza, prikupljenih i pripravljenih od volontera humanitarne sekcije Predstavničkog vijeća. Vijeće je uostalom isplatilo gotovo 600.000 eura za troškove otpreme i carine, za upravne izdatke i razne formalnosti.

Da bi se ocijenila veličina zadatka, dovoljno je podsjetiti da su predstavnici humanitarne sekcije bili u stalnom kontaktu sa stotinjak udruga raspodijeljenih u 80 gradova Francuske, od kojih su dvije trećine činili Francuzi volonteri, a ostali su bili Hrvati ili Francuzi-Hrvati. Jer je javno mnijenje bilo osjetljivo, isto tako francusko pučanstvo pokazalo se iznimno zauzeto, darežljivo i suosjećajno prema hrvatskim populacijama u nevolji, a što se i očitovalo osnivanjem desetaka humanitarnih udruga na cijelom teritoriju, a katkad primanjem djece ili čak cijelih obitelji. Od već spomenutog broja velikih transportera, njih je 260 doista poslužilo da se otpremi pomoć skupljena od tih udruga, a one same su stavljene u vezu s hrvatskim prijevoznicima posredstvom Predstavničkog vijeća. U tom su svojstvu te udruge isplatile prijevoznicima gotovo 525.000 eura, što je svakako bila u to vrijeme znatna financijska potpora tom segmentu hrvatskoga gospodarstva.

Ove akcije ne obuhvaćaju sav napor cjelokupne hrvatske zajednice i francuskih prijatelja iz svih sredina koji su sudjelovali u zamahu solidarnosti s Hrvatskom. Svemu što je ovdje navedeno treba pridodati i bezbrojne izolirane, pojedinačne ili kolektivne inicijative. Nevolje rata omogućile su razvijanje veza, ponovno otkrivanje smisla solidarnosti, koja je još uvijek danas potrebna Hrvatskoj, osobito od Francuske i hrvatske dijaspore, jedne od najmnogobrojnijih u svijetu, prisutne pretežno u Europi, u Amerikama, Australiji i Novom Zelandu, i koja traži biti važan sudi­onik u životu domovine i njezinoj obnovi u svim područjima intelektualnog, ekonomskog, političkog i društvenog života.  n

Bilješke

Mnogi su autori naglasili tu podmitljivost, navodeći imena novina, novinara i osoba koje su na taj način nagrađene. Na ovom mjestu, F. Fejtö, Requiem pour un empire défunt (Rekvijem za pokojna carstva), éd. Lieu Commun, 1988., str. 327 i s. Također, Albert P., »La corruption du journalisme« (Korupcija novinarstva), Revue Pouvoirs, N° 31/1984., posvećena »Korupciji«, gdje čitamo, str. 60: »Nakon pobjede 1918., u ranim dvadesetim godinama, francuski se tisak stavio na ‘aukciju’ svim zemljama srednje Europe i Balkana zabrinutim za svoje interese ... ali jedna pravna uredba od 21. travnja 1939. izričito želi ograničiti stranu propagandu u francuskom tisku«.

Dovoljno je pogledati potpise članaka koji se bave pitanjima Jugoslavije u novinama kao što su Le Monde (Paul Yankovitch), Le Figaro (Mira Trajkovitch), Le Point (Kosta Kristitch) tijekom pedeset godina prošlog stoljeća. Tim imenima treba pridodati još dva imena: Bochko Givadinovitch u vodstvu prvoga kanala televizije (T. F. 1) i Stanko Cerović na radiopostaji R. F. I. (Radio France International).

Uz to je za vrijeme Titova posjeta 1977. g., po nalogu francuskih vlasti i pod nadzorom policije, 25 Hrvata bilo internirano na otočiću Porquerolles.

Među njima je Udruga bivših studenata hrvatskih sveučilišta (AMCA), koja je djelovala na kulturnom planu te udruga Solidarnost Francuska-Hrvatska, koja je okupljala sve volontere uključene u humanitarnu pomoć.

Objavljena je u Službenom listu (Journal officiel) od 8. veljače 1991. godine.

Novine L’Ouest-France i Le Quotidien de Paris bile su najvjernije novinarskoj etici i deontologiji. Kad je veleposlanik Jugoslavije B. Gagro javno izrazio neslaganje s drakonskom politikom vlade u Beogradu, njegovo pismo ostavke od 23. rujna 1991. nisu objavili ni agencija AFP ni bilo koje drugo novinsko tijelo.

Upravo u ovo vrijeme objavljen je određen broj knjiga, među kojima i Comment peut-on être Croate? (Kako netko može biti Hrvat?) A. Finkielkrauta, Vie et mort de la Yougoslavie (Život i smrt Jugoslavije) P. Gardea, Histoire de la Croatie et des nations slaves du sud (Povijest Hrvatske i južnoslavenskih naroda) G. Pérochea, Le nettoyage ethnique – Documents historiques (Etničko čišćenje – povijesni dokumenti) M. D. Grmeka – M. Gjidare – N. Šimca.

Među kojima su papa Ivan Pavao II., J. P. de Cuéllar (UN), Jacques Delors (Europska komisija), G. Bush (SAD), C. Lalumiere (Vijeće Europe), E. Baron Crespo (Europski parlament), J. Martenson (Ljudska prava UN-a), E. Cresson (prva ministrica Francuske), predsjednik A. Poher (Senat) i Fabius (Nacionalna skupština), gospoda J. Lecanuet i M. Vauzelle (predsjednici odbora vanjskih poslova Senata i Narodne skupštine), D. Jacoby (Međunarodna federacija za ljudska prava), J. Major (britanski premijer), D. Hogg (Ministarstvo vanjskih poslova), H. Kohl (njemački kancelar), F. Gonzalez (španjolski premijer), J. Andreotti (talijanski premijer), J. Antall (mađarski premijer).

Među onima koji su stvarno bili zabrinuti za ozbiljnost situacije u bivšoj Jugoslaviji te bili svjesni stvarne veličine diplomatske zbrke bili su, među ostalima, J. F. Deniau, C Boutin, M. Jobert, A. Lamas­soure, B. Stasi, M. Vauzelle, G. Fuchs, Ph. Herzog.

Osobito J. C. Mignon, Question orale (Usmeno pitanje) N° 229, J.O. du 19 avril 1990., i X. Deniau, Question orale (Usmeno pitanje) N° 45263, J.O. du 8 juillet 1991. Zastupnik A. Vivien predao je M. Rocardu, prvom ministru, pismo i jedan dosje u kojem se upozorava na ozbiljnost jugoslavenske krize i rastuće opasnosti za Europu (2. prosinca 1989. i 7. siječnja 1990). Isti zastupnik, koji je postao državni tajnik za vanjske poslove, poslao je bilješke ministru vanjskih poslova R. Dumasu (3. lipnja i 29. srpnja 1991. godine). Kontakti uspostavljeni sa službama Quai d’Orsay do kraja 1990. godine, ponovo se nakon toga obnavljaju.

Hrvatska zajednica stekla je pravu naklonost kardinala Lustigera i Mons. Alberta Roueta, koji su, u ime biskupije Pariza, povjerili hrvatskoj katoličkoj župi, koja postoji više od 50 godina, a još uvijek je bila bez vlastitoga molitvenog prostora, crkvu slavenskih svetaca Ćirila i Metoda u 20. arondismanu, a koja nije bila u upotrebi i bila osuđena na rušenje i propast. Hrvatski vjernici i radnici su je obnovili, dogradili i vratili kultu, uglavnom svojim sredstvima i svojim radom i to u vrijeme kada im je bilo potrebno pomoći obnoviti ruševine stotine crkava i kapela uništenih u regijama iz kojih potječu. Obveze preuzete u 1990., koje vežu nasljednike i institucije, stavljenje su u pitanje od strane aktualnih biskupijskih tijela, koja nisu više animirana istim osjećajima, i koja žele ova dobra, koja su dobro i lijepo uređena i koja izazivaju zavist, pa tako sada zahtijevaju ukidanje hrvatske župe i odlazak katoličke misije u Parizu, koja se također brine za zajednice u sjevernoj i istočnoj Francuskoj.

Među najustrajnijima su A. Finkielkraut, P. Bruckner, Fejtö F., A. Le Brun, J. Julliard, P. Garde. Njihov »Poziv«, objavljen u dnevniku Le Figaro, 23. lipnja 1992. godine, potpisali su također J. Friedel, A. Frossard, A. Minkowski, O. Mongin, P. Thibaud, F. Furet, H. Carrère d’Encausse. Među političarima koji su govorili 25. lipnja 1992. godine, na Trgu Panthéona, bio je J. M. Daillet, zastupnik Manchea i potpredsjednik kršćanske demokratske International, B. Stasi, zastupnik Marne, H. Bouchardeau, zastupnica iz Doubsa i bivša ministrica. Također je govorio, u ime Liječnika bez granica, R. Brauman.

Dovoljno je spomenuti neke od tekstova koje su neki od njih objavili pod sljedećim naslovima: »Vukovar, Sarajevo, Grozni« (P. Bruckner), »Impossible neutralité« – Nije moguće biti neutralan (P. Canivez i G. Coq), »Les intellectuels, la politique et la guerre« – Intelektualci, politika i rat, »L’affaire de tous« – To se tiče svih, »L’injonction de Buchenwald« – Opomena iz Buchenwalda, »Crime parfait« – Savršen zločin, »Les mots et la guerre« – Riječi i rat (A. Finkielkraut), »Un Pearl Harbor moral« – Jedan moralni Pearl Harbor (A. Glucksmann), »La chute de Vukovar« – Pad Vukovara (L. L. Lambrichs), »Guernica s’appelle aujourd’hui Vukovar« – Guernica se sada zove Vukovar (A. Le Brun).

Uglavnom iz Normandije, Bretanje i Vendée, Alsace-Moselle, Sjevera, Dauphiné, Korzike i Côte d’Azur (Francuske rivijere).