Hrvati Južne Afrike u Drugom svjetskom ratu

U knjigama In Search of a Better Life i Hrvati na jugu Afrike pisao sam o nedaćama naših iseljenika u Južnoj Africi tijekom I. svjetskog rata i o njihovim nemalim »mukama« tijekom njihove četverogodišnje internacije. Naime, Hrvati su tada bili državljani Austro-Ugarske, koja je kao članica tzv. Centralnih sila, Njemačke, Turske i Bugarske, bila u ratu s državama Antante, Engleskom, Francuskom i od 1915. Italijom, a od 1917. i Sjedinjenim Američkim Državama.

Južnoafrička Unija, osnovana 1910., bila je tada dio Commonwealtha (Britanske zajednice naroda) i s tim jedna od zemalja, odnosno država Antante. Dakle, tijekom I. svjetskog rata naši iseljenici, najvećim dijelom Hrvati, bili su, uz njemačke, turske i bugarske građane, smatrani državljanima neprijateljske države, pa su internirani sve do kraja I. svjetskog rata. Nitko im nije mogao, a ni htio pomoći da se domognu slobode jer je čak i Jugoslavenski odbor u Londonu, kojem su se obraćali, uvjetovao njihovo puštanje iz zarobljeničkih logora dobrovoljnim pristupanjem Jugoslavenskoj legiji, odnosno srpskoj vojsci na Solunskoj fronti. Kako su Hrvati došli na daleki jug Afrike da bi u miru radili i živjeli, a ne ginuli na Antantinim frontama u Europi, koliko je poznato, svi su rađe trpjeli internaciju nego ginuli za zajedničku državu Južnih Slavena, odnosno za kralja i otadžbinu.

No, Drugi svjetski rat donio im je nešto drukčije probleme.

Od svog osnutka Kraljevina SHS i potom Kraljevina Jugoslavija (KJ) nije sve do lipnja 1941., osim nekoliko počasnih konzula od 1928., imala profesionalnih konzularno/diplomatskih predstavnika u Južnoafričkoj Uniji.^[1] Očito Južnoafrička Unija, a i naši iseljenici u toj zemlji nisu bili dovoljno važni Kraljevini Jugoslaviji da bi uspostavili odnose na višoj razini nego što su to počasni konzulati. Ni to se ne bi dogodilo da iseljenička zajednica, velikom većinom Hrvata, nije opetovano tražila da Beograd uspostavi kakve-takve odnose s Unijom.

No, travanjski je rat i slom KJ to drastično promijenio. Vojne i civilne izbjeglice iz Jugoslavije nisu imale drugog puta osim morskog da izbjegnu u Veliku Britaniju, odnosno u Sjedinjene Američke Države i Kanadu. Zbog aktivnosti njemačkih i talijanskih podmornica plovidba Sredozemnim morem bila je vrlo opasna, pa je ostao put preko Egipta, Sueskim kanalom, i oko Rta dobre nade, tj. juga Afrike kao jedino praktično i sigurnije rješenje.

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 17. travnja 1941., kralj Petar Karađorđević i gotovo cijela^[2] vlada napuštaju zemlju da bi preko Grčke stigli u Jeruzalem, gdje su im Britanci dali privremeni smještaj. Već u lipnju 1941. kralj i većina članova vlade dolaze u London i tu ostaju do kraja rata.

Tijekom svog boravka u Jeruzalemu Vlada Kraljevine Jugoslavije (KJ) donosi odluku o otvaranju Generalnoga konzulata u Cape Townu (Južnoafrička Unija) i za generalnoga konzula imenuje dr. Stojana Gavrilovića. Premda je Gavrilović nakon godinu dana premješten u Ottawu u Kanadi, on je zaslužan za pokretanje službenih odnosa Kraljevine Jugoslavije i Južnoafričke Unije. Skupa s dr. Gavrilovićem u Južnoafričku Uniju došao je i dio Vlade KJ, gdje su bili gosti kod svojega počasnoga konzula Georgea Sinovicha^[3] u Herculesu u Pretoriji.

Generalni konzulat KJ u Cape Townu postao je 1941. vrlo važan za zbrinjavanje prolaznih izbjeglica, vojnih i civilnih dužnosnika, koji su nakon sloma Kraljevine Jugoslavije napustili zemlju i tražili udomljavanje na Zapadu. Na svom putu na Zapad priličan broj njih privremeno je prihvaćen u Južnoafričkoj Uniji jer su, kako rekoh, izravna putovanja Sredozemnim morem postala vrlo opasna, a kopnom je prolaz kroz Europu u Veliku Britaniju i dalje u SAD i Kanadu bio onemogućen njemačkom okupacijom većine europskih zemalja.

Uz to, kako broj iseljenika na jugu Afrike iz Kraljevine Jugoslavije, koji su velikom većinom bili Hrvati, nije bio zanemariv, Generalni konzulat je naravno trebao voditi brigu i o njima. Procjene o njihovu nepotpunom broju^[4] tada kretale su se od 2000 do 2500^[5] osoba, od kojih je jedan broj potpadao pod vojnu obvezu Kraljevine Jugoslavije. Uz to je u Južnoafričkoj Uniji bilo dosta talijanskih vojnih, odnosno ratnih zarobljenika, među kojima je bilo i naših ljudi (Hrvata) s jadranskoga kopna, otoka i Istre, koji su Rapalskim ugovorom 1920. pripali Kraljevini Italiji.

Novaci (regruti) KJ u Egiptu u rujnu 1941.
(Izvor: Wikipedia)

Kraljevina Jugoslavija imala je tzv. vojsku u otadžbini (Draža Mihailović i njegovi četnički odredi) koja se uglavnom sastojala od dijelova netom razbijene vojske KJ, no kraljevska Vlada i njezini vojni krugovi u izbjeglištvu nadali su se formirati vojsku i »van otadžbine«. S obzirom na to da je samo oko 1000 vojnih lica izbjeglo iz KJ 1941., većinom zrakoplovaca i mornara, smatralo se da bi se regrutacijom »iseljenih Jugoslovena u inostranstvu« i dragovoljaca među talijanskim zarobljenicima »jugoslovenskog« podrijetla to moglo ostvariti. Naravno taj plan nije obuhvaćao samo Južnoafričku Uniju nego i sve zemlje u svijetu gdje su živjeli iseljenici iz Kraljevine Jugoslavije.

S tim u svezi u siječnju 1942. ustanovljen je »Vojni depo« u Cape Townu radi prikupljanja vojnih obveznika i dragovoljaca, a u svibnju 1942., iz istih razloga, u Uniju stiže Jugoslavenska vojna misija s Dušanom Babićem na čelu. Ubrzo je dobiven pristanak vlasti Unije da se državljani savezničkih zemalja mogu prisiliti da ispune vojnu obvezu, pa je objavljen službeni poziv za sve »Jugoslovene« u dobi između 20 i 40 godina da se prijave za regrutaciju, odnosno liječnički pregled. Iznimke su bile već naturalizirane osobe, koje u Uniji nisu više smatrane državljanima KJ, i oni koji su radili u tzv. ratnoj industriji. Generalni konzulat je procijenio da je do tada oko 30% naših iseljenika primilo državljanstvo Južnoafričke Unije.

No, odziv za regrutaciju bio je vrlo spor. Stanovitom broju Hrvata koji su čuli o osnutku hrvatske države (NDH) nije padalo na pamet da se prijave u jugoslavensku vojsku unatoč opasnosti da bi kao Hrvati mogli biti smatrani građanima te neprijateljske države (NDH). Kao takvima prijetila im je opasnost da budu internirani. Na sreću, premda je bilo takvih prijetnji, to se nije dogodilo.

U siječnju 1943. Dušan Babić izvještava predsjednika Vlade KJ u Londonu da su prikupljena 4 dragovoljca i 14 obveznika. Babić dalje tvrdi da: »Prikupljanje obveznika (ide) teško, jer neće da se odazovu«. Istodobno je tražio da se uhite sedmorica obveznika kako bi ostali shvatili da će ako odbiju regrutaciju biti uhićeni. Neki, radilo se o 40-ak osoba koje su prošle liječnički pregled, jednostavno su odbili služiti jugoslavensku vojsku. Među njima su kolovođe koji su, uključujući već spomenutu sedmoricu Hrvata, protiv svega što je »jugoslovensko«, izvještava Babić, i smatra da ih kao dezertere treba internirati, odnosno uhititi. Stoga predlaže da policija Unije treba uhititi: Ivana Domijana iz Johannesburga, Nikolu Šeparovića također iz Johannesburga, Ivana Matulovića iz Johannesburga, Petra Vrdoljaka iz Boemfonteina, Stipana Smoljana opet iz Johannesburga, Antuna Ruškovića iz Nigela te Virgilija i Franka Ostoju iz Germistona. Do uhićenja, na sreću, nije došlo zbog naloga Vlade KJ da se ništa ne poduzima kod vlasti Unije, nego da se i dalje utječe na iseljenike u »patriotskom i jugoslovenskom« duhu. Kako su se prilike u drugoj polovici 1943. u domovini počele drastično mijenjati i povratak kraljevske vlade u zemlju postajao sve neizvjesniji, nije čudo da je Vlada KJ u Londonu smatrala da drastične mjere protiv navedenih »kolovođa« i ostalih, koji nisu bili spremni služiti jugoslavensku vojsku, nisu u to vrijeme bile dobrodošle.

Istodobno s pokušajima vojne regrutacije naših iseljenika skupljala su se novčana sredstva za jugoslavensku vojsku te za ratne zarobljenike i žrtve rata. U tom su dva iseljenička društva bila osobito aktivna: »Slavenska zora« i Jugoslavenski napredni klub^[6]. Predsjednik »Zore« bio je Jovan Pejović, a tajnik S. Petijević, na kojega se, kako piše u jednom izvješću, Generalni konzul KJ uvijek mogao osloniti. »Slavenska zora« imala je oko 50 članova, koji su svi bili Srbi, dok su članovi Jugoslavenskoga naprednoga kluba velikom većinom bili Hrvati. U Pretoriji je postojao Jugoslavenski radnički klub, politički lijevo orijentiran, koji je prilično uspješno skupljao novac za Sovjetski Savez. Taj je klub osnovao Aleksandar Vela (Vella)^[7] iz Budve.

Premda u Johannesburgu, odnosno Uniji, ni skupljanje novca za ratne potrebe nije bilo osobito uspješno, iseljenici u Rodeziji (Zimbabve), većinom iz Hrvatskog primorja i Dalmacije, bili su znatno uspješniji. Prema Generalnom konzulatu KJ oni su jednom prilikom skupili 425 funti sterlinga za kupnju bolničkog automobila za vojsku KJ.

Nešto pomoći je stizalo čak i iz Belgijskoga Konga od Gvida i Odila Berdtholda iz Manona i Jovana Tešanovića iz Léopoldvillea. Pavel Molnar iz Léopoldvillea uputio je 5. srpnja 1943. molbu generalnom konzulu u Cape Townu da ga se kao dobrovoljca primi u kraljevsku jugoslavensku vojsku. Molbi nije udovoljeno jer se prestalo s prikupljanjem dobrovoljaca. Čini se da je glavni razlog neudovoljavanju Molnarovoj molbi bila situacija u Jugoslaviji, odnosno značajno jačanje partizanskog pokreta i kapitulacija Italije te odluka Saveznika da se vojna pomoć daje partizanima, a ne više četnicima Draže Mihailovića. U svjetlu tih događaja planovi izbjegličke Vlade Kraljevine Jugoslavije za osnivanjem kraljevske vojske »van otadžbine« postali su manje-više bespredmetni.

Izgleda da je u to doba u Belgijskom Kongu živjelo samo sedam osoba iz Kraljevine Jugoslavije.

U veljači 1945. za generalnoga konzula u Uniji imenovan je Ante Pavelić,^[8] no nikada nije preuzeo dužnost jer je odmah nakon imenovanja bio umirovljen. Nakon svršetka II. svjetskog rata i osnutka Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) 1945., v. d. generalnoga konzula bio je Milutin J. Đurišić, no 1946. kao vicekonzula nove Jugoslavije, Vjesnik, glasilo Jugoslavenskog doma, organizacije iseljenika i Generalnoga konzulata, iz Unije, spominje druga V. N. Vidmara. Generalni konzulat DFJ, odnosno FNRJ djelovat će sve do 1963., kad su konzularno-diplomatski odnosi s tada već Južnoafričkom Republikom prekinuti.

Kontakti Republike Hrvatske s Južnoafričkom Republikom ustanovljeni su u srpnju 1990., a diplomatski odnosi na razini veleposlanstava uspostavljeni su 9. studenog 1992. n

Izvori

Arhiv Jugoslavije Beograd, Lidija Onojevlić: Generalni konzulat Kraljevine Jugoslavije u Cape Townu 1941–1945. (1941–1946).

Arhiv Jugoslavije Beograd, Ivana Božović: Jugoslovenska kolonija u Južnoj Africi 1941–1945.

Tvrtko Andrija Mursalo: In Search of a Better Life, Printpack Cape 1981., Hrvati na jugu Afrike (1757–1997), Matica hrvatska i Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 2003.

^[1]   Od 1910. do 1961. današnja Južnoafrička Republika službeno se zvala Južnoafrička Unija.

^[2]   Prvi potpredsjednik vlade KJ dr. Vladko Maček odlučio je ostati u zemlji.

^[3]   George Sinovich, sin našeg iseljenika iz Mirce na otoku Braču, rođen je 1904. u Južnoj Africi. Počasnim konzulom KJ u Herculesu kraj Pretorije imenovan je prema Službenom listu Unije 1937. na zahtjev hrvatske zajednice u Uniji.

^[4]   Generalni konzulat nije imao točan, odnosno potpun popis iseljenika iz KJ, pa su se uglavnom ograničili na one s kojima su imali kontakte.

^[5]   Naš poznati iseljenik Đuka Vuković-Podkapelski piše pismo novinama Istina 1938. u Slavonskom Brodu, pa među ostalim tvrdi: »Nas Hrvata imade lijepi broj u Južnoj Africi, od prilike 2500-3000 duša uključujući Rodeziju (Zimbabve)«.

^[6]   Nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskom parlamentu 1928. u Johannesburgu je 7. listopada 1928. osnovano Hrvatsko kulturno društvo »Stjepan Radić«. No, već 9. listopada 1932. klub nastojanjem Marka Korunića, koji je došao iz Korčule, mijenja ime u Jugoslavenski klub, a 1934. u Jugoslavenski napredni klub. Jugoslavenski napredni klub je prestao s radom 1958. godine, a klupske su prostorije prodane.

^[7]   U Južnoafričkoj Uniji živjelo je nekoliko Vela, koji su gotovo svi došli u Uniju iz Budve.

^[8]   Ante Pavelić, diplomat KJ, poznat kao Ante Smith Pavelić, pisac je poznate knjige (studije) Dr. Ante Trumbić. Činjenica da nije pre­uzeo dužnost generalnoga konzula povezana je s njegovom bliskom suradnjom s dr. Ivanom Subašićem, predsjednikom vlade KJ, s kojim je u ranoj 1945. službeno putovao u Beograd. Nakon rata nije se vratio u Jugoslaviju. Živio je u Francuskoj, gdje je 1988. umro.