Zaštita šuma nekad i danas

 

Šuma je složena zajednica biljnog i životinjskog svijeta u kojoj dominira drveće. Postoji tijesna povezanost ljudi i šume od njihova postanka do danas. Da bismo upoznali šumu moramo ju promatrati s više gledišta:

1. Biološkoga – Postoje bjelogorične (listopadne) i crnogorične (četinjače). Po građi šuma može biti jednodobna (nizinske slavonske šume) ili preborna (crnogorične šume Gorskoga kotara)

2. Prema namjeni – Gospodarske, zaštićene šume kao što su nacionalni parkovi i rezervati.

3. Općekorisne funkcije – Obnovljivi resurs (izvor) proizvodnje drveta i sporednih šumskih proizvoda (bobičasto voće, gljive i dr.). Čuvanje tla od erozije (klizišta). Čuvanje i pročišćavanje voda. Proizvodnja kisika. Oblikovanje krajolika. Estetska uloga oblikom i bojom. Područje za rekreaciju. Stanište mnogobrojnih životinja.

4. Povijesna uloga šuma – Drvo spoznaje u Edenu, Abraham u Mamri ispod hrasta razgovara s Bogom. Drvo križa. Upotreba drveta za građevinske objekte, kuće, gospodarske zgrade, alate i sve predmete od kolijevke do groba.

 

 

Zdrave jelove šume

 

 

 

Šume u Hrvatskoj

Površina šuma i šumskog zemljišta u Hrvatskoj iznosi oko 2 500 000 ha, što je 47% površine kopnenog dijela Hrvatske, a od toga je obraslo šumom 42%. Listopadnih šuma ima 84% a crnogoričnih 16%. Šuma u državnom vlasništvu je oko 80%, a u privatnom 20%. Drvna zaliha (»glavnica«) iznosi oko 300 000 000 m³. Tečajni prirast (»kamate«) je oko 10 000 000 m³, a godišnje se siječe oko 6 000 000 m³. Drvna zaliha se stalno povećava kao odraz dobra gospodarenja u državnim šumama. Državnim šumama gospodari poduzeće Hrvatske šume d. o. o. u ime vlasnika Republike Hrvatske. Za gospodarenje privatnim šumama nadležna je Savjetodavna služba.

Više od 90% šuma u Hrvatskoj su prirodne i dobro gospodarene šume s 250-godišnjom tradicijom.

 

 

 

Korjenov sustav hrasta bez vode

 

 

Po zastupljenosti vrsta drveća 84% su šume listača: bukva 35%, hrast 27% i ostale tvrde i meke listače 22%. Četinjače su zastupljene sa 16%, a to su jela, smreka i borovi.

Po površini prirodnih šuma i njihovoj kvaliteti Hrvatska je na prvom mjestu u Europi. Zbog kvalitete šuma, prirodne obnove i potrajnosti gospodarenja osigurane su općekorisne funkcije hrvatskih šuma.

Općekorisne funkcije šuma (OKFŠ)

Primarna je značajka i namjena šuma proizvodnja drveta i sporednih šumskih proizvoda kao što su gljive, bobičasto voće i dr. Šume su staništa velike raznolikosti mnogobrojnih biljnih i životinjskih vrsta.

Općekorisne ili socijalne funkcije šuma jesu: 1. utjecaj šume na klimu, zrak, vodu i zemljište; 2. uloga šuma u očuvanju biološkog nasljeđa u šumskom ekosustavu; 3. uloga šume u oblikovanju krajolika za rekreaciju i turizam. Šume utječu na životnu sredinu i pridonose interakciji čovjeka i prirode u procesu proizvodnje drveta. Šume sprečavaju bujice i eroziju tla (klizišta), čuvari su pitke vode, pročistači su zraka, asimiliraju (troše) ugljični dioksid (CO₂) koji izdišemo, a proizvode kisik (O) koji udišemo, a bez kisika nema izgaranja.

Ovdje treba naglasiti da šumsko zemljište i sve što na njemu raste pripada posjedniku, a općekorisne funkcije šuma su pravo svih članova društvene zajednice i nitko ne može steći ekskluzivno pravo na njih posjedovanjem ili kupnjom šume.

Stabilnost šumskih ekosustava

Šumski ekosustav, kao i drugi ekosustavi, npr. agroekosustav i svaki organizam, može biti zdrav ili bolestan.

Zdrav šumski ekosustav je sustav u kojem postoji: 1. nesmetana proizvodnja biomase; 2. prirodna obnova (regeneracija); 3. efikasna samoobrana.

 

 

 

Četiri vrste defolijatora

 

 

Bolestan šumski ekosustav je sustav u kojem postoji: 1. lokalna bolest koja kratko traje na malim površinama; 2. kronična bolest koja može biti: a) lokalna na manjim površinama i b) globalna i nepovratna na velikim površinama.

Postoj lanac uzročnika bolesti šumskoga ekosustava.

Lanac uzročnika je 1. kolebanje aktivnosti sunca; 2. anomalije atmosferskih pojava (duga sušna razdoblja, poplave, snjegolomi, ledolomi, vjetroizvale; 3. napad gljivičnih bolesti kao što su traheomikoza (uzročnik prekine provodni sustav drveta) i pepelnica (gljiva uništi lišće); štetnici (kukci defolijatori obrste lišće) i drvaši koji se hrane drvetom u deblu i potkornjaci koji žive pod korom i prekidaju provodni sistem vode i hranjiva; glodavci i divljač; 4. antropogeni utjecaj.

Antropogeni utjecaj na šume

Drveće, šume, kukci i uzročnici biljnih bolesti pojavili su se na Zemlji najmanje milijun godina prije nego što se je pojavio čovjek (Homo sapiens).

Na početku novog vijeka (ere), dakle nulte godine prema demografskim podatcima na Zemlji živjelo je samo 200 milijuna ljudi. Već 1830. g. bila je jedna milijarda, 1927. g. 2 milijarde, 1960. g. 3 milijarde, 1974. g. 4 milijarde, 1987. g. 5 milijardi, 1996. g. 6 milijardi, a početkom 2015. g. na Zemlji živi 7,3 milijarde ljudi. To je demografska ili populacijska eksplozija koja ugrožava funkcioniranje i opstanak šuma.

Navodimo podatak da su rimske legije putovale od Rima do Skandinavije a da nisu izišle iz šume, a na kraju raspada Rimskog Carstva mogle su proći taj put a da nisu ušle u šumu. Europa je izgubila zbog antropogenog utjecaja dvije trećine svojih šuma.

Šume su izgubile svoj integritet (stanje cjelovitosti, potpunosti) zbog: 1. ambijentalnih promjena kroz infra­strukturu (naselja, sela, gradovi, putovi, željeznice, kanali, aerodromi, retencije, dalekovodi – struja, plin, nafta, autoceste i sl.); 2. neadekvatna načina gospodarenja osobito u privatnim šumama, prekomjernim sječama i monokulturama; 3. zagađenja zraka, kemijske klime u obliku kiselih kiša; 4. šumskih požara; 5. elektromagnetskih zračenja.

 

 

 

Zagađenje iz Siska

 

 

Već je 18. a napose 19. stoljeće doba industrijske revolucije. U razvijenim zemljama Europe otvaraju se rudnici ugljena i ruda, grade se industrijski pogoni i niču dimnjaci. Loži se ugljen u tvorničkim pećima, lokomotivama i kućanstvima. Svi motori s unutarnjim sagorijevanjem troše ugljikovodike (benzin, nafta, kerozin), koji zagađuju okoliš sumpornim i dušičnim oksidima i olovom. To su otrovni spojevi za šume i ljude i iz atmosfere se vraćaju na zemlju u obliku kiselih kiša.

1980-ih godina u Njemačkoj je izišla knjiga autora Schütta pod naslovom Waldsterben (Umiranje šuma), u kojoj autor iznosi da se na čitavoj sjevernoj hemisferi zbog kiselih kiša šume suše i »umiru« i da oko Zemlje kruži oko 5000 kemijskih supstanci štetnih za život na njoj.

Epidemijsko sušenje i ugibanje šuma

Rast drveća i njihova vitalnost, odnosno zdravstveno stanje može biti ugroženo od više nepovoljnih čimbenika u dužem trajanju. To su dugotrajna sušna razdoblja, kisele kiše i defolijacija ili golobrst gusjenica kada drveće ostaje bez lišća ili iglica.

Veliko epidemijsko sušenje hrasta lužnjaka u nizinskim hrastovim šumama (Slavonija) bilo je u razdoblju od 1910. do 1925., kada se je posušilo oko 1 730 000 m³ hrastovih stabala ili prosječno godišnje 115 400 m³. To se je ponovilo u razdoblju od 1966. i 1967. g. U te dvije godine osušilo se 348 000 m³ hrastovih stabala. U to su vrijeme zabilježena velika sušenja hrastovih šuma u Rumunjskoj, gdje se u sedam godina osušilo 40 000 ha većinom starijih hrastovih šuma. U tom razdoblju sušile su se i hrastove šume u Poljskoj, Njemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama. Gubar je u Slavoniji obrstio 140 000 hektara hrastovih šuma.

Uz gubara pojavila su se još dva štetnika defolijatora, a to su zlatokraj i kukavičji suznik. Nakon golobrsta, hrast je potjerao novi list, koji je napala gljiva pepelnica. Drveće bez lišća izgubilo je vitalnost pa su ga napali ksilofagni kukci koji se hrane drvnom tvari grana i debala te smanjuju tehničku vrijednost drveta.

 

 

 

Golobrst u Kalju

 

 

U drugoj polovici 19. stoljeća suše se jelove šume u Europi. Sušenja su se nastavila u 20. stoljeću. Uzroci sušenja jele ekstremno su promijenjeni klimatski uvjeti, pretvaranje mješovitih bukovo-jelovih šuma u prorijeđene jelove monokulture. Iz mnogih područja u Europi jelove šume su nestale zbog dima što su ga ostavljale lokomotive ložene ugljenom. Jelove i smrekove šume suše se u blizini rudnika ugljena i tvornica gdje je zrak zasićen otrovnim plinovima.

Katastrofalno sušenje jelovih šuma u Hrvatskoj bilo je 1950-ih godina u Gorskom kotaru, susjednoj Sloveniji i u Lici. Žarište sušenja bilo je na području šumarije Fužine. U Fužinama je bilo žarište jelova moljca minera koji se hranio iglicama jele i proširio od Like do Slovenije. U Gorskom kotaru je u nekoliko navrata provedeno aviosuzbijanje jelova moljca. Fiziološki oslabljena stabla napali su potkornjaci. To je bio terminalni čimbenik sušenja jelovih šuma.

Zdravstveno je stanje šuma u kontinentalnom dijelu Hrvatske zabrinjavajuće. Epidemijskog sušenja velikih razmjera nije bilo na jadranskom području, jer tamo ni jedna vrsta drveća osim borova ne dolazi na velikim površinama kao što je to u kontinentalnom dijelu s brijestom, hrastom, jelom, bukvom, jasenom i pitomim kestenom.

Sušenje brijesta

Epidemijsko sušenje brijesta započelo je u Europi i Americi sredinom 19. stoljeća. Glavni uzrok sušenja je napad holandske brijestove bolesti kojoj je uzročnik gljiva (Ceratocystis ulmi) što ju potkornjaci prenose iz krošnje pod koru debla. Simptomi su venuće lišća u krošnjama sredinom ljeta. Od tog napada stradaju sve vrste brijestova. U razdoblju od 20 godina (1927–1947) u Hrvatskoj se osušilo oko 5 milijuna stabala, što je više od 2 milijuna m³ drvne mase. Brijest je praktički nestao iz naših šuma. Bolest se može spriječiti suzbijanjem potkornjaka.

Sušenje borovih kultura hrvatskoga Sredozemlja

Listopadne šume našeg priobalja su autohtone (iskonske), a od borova autohton je jedino pinj ili pinija, dok su crni, alepski i primorski borovi alohtoni (strani, uneseni). Gubar je i na tom području štetnik broj jedan za listopadne šume. Za borove šume i kulture štetnik broj jedan je borov četnjak, zovu ga i prelac (Thaumetopoea pityocampa), koji osim borova napada i druge četinjače.

Sušenje pitomoga kestena

Uzrok sušenja pitomoga kestena jest rak kestenove kore koji izaziva gljiva Cryphonectria parasitica. Bolest je prvo zapažena 1904. g. u okolici New Yorka, a potječe iz Azije. Godine 1938. prenesena je u Italiju, a proširila se preko Istre na cijeli Balkan. Bolest se širi pomoću spora (»sjeme gljiva«) koje prenose vjetar, kukci, ptice i čovjek, kao i kestenovim plodovima. Suzbija se orezivanjem napadnutih dijelova biljke, a rane (prerezi) se premazuju fungicidnim voskom. Na pitomom kestenu pojavio se još jedan opasan štetnik, osa šiškarica (Dryocosmus kuriphilus), koji uništava pupove i grančice. Pitomi kesten je jedna od najugroženijih vrsta drveća.

 

 

Zagađenje nad Gorskim kotarom

 

 

 

Ostale ugrožene vrste drveća

Zbog navedenih uzroka sušenja i specifičnosti za svaku vrstu ugrožene su: smreka, bukva i jasen. U zadnjih nekoliko godina jasen je u Hrvatskoj ugrožen zbog novog oboljenja raka kore jasena kojeg je uzročnik gljiva Chalara fraxinea, slično kao što je to rak pitomoga kestena. Za sada nema efikasne obrane, osim kontrole sadnica u rasadnicima, da se zaraza ne prenosi u šume.

Zaštita šuma

Početak zaštite šuma započinje racionalnim gospodarenjem šumama. Prve zaštitne mjere bile su administrativne, a određivali su ih kraljevi, feudalci i gradovi u tzv. Redovima i Urbarima.

Nakon uništenja šuma u Dalmaciji (goleme površine – goleti, krša) mletačka vlast u drugoj polovici 18. stoljeća izdala je »Dukale« kojima se određuje čuvanje šuma. Stroge odredbe o čuvanju šuma i paši stoke bile su na snazi u Iliriji za vrijeme Napoleonove vlasti (1805–1813).

Zaštita šuma je znanstvena disciplina koja se bavi zaštitom šumskih ekosustava odnosno drvne proizvodnje i općekorisnih funkcija šuma od štetnoga utjecaja abiotskih i biotskih čimbenika a napose od antropogenog utjecaja.

Suvremena zaštita šuma nastoji očuvati optimalnu ravnotežu u šumskom ekosustavu. Svakoj vrsti drveća posvećuje se posebna pozornost. Istraživanja iz područja šumarske fitopatologije (bolesti), entomologije (kukci) i fitofarmacije (zaštitna sredstva) unaprijedila su zaštitu šuma.

Šuma se može zaštititi preventivno i represivno raznim metodama, odnosno načinima i sredstvima.

Na šumu se više ne može gledati kao na zdrava čovjeka koji je obolio od prehlade, pa se razmišlja hoće li uzeti aspirin ili neće (Harapin 1989). Šuma je na nekim lokalitetima kao težak bolesnik kojeg više ne možemo izliječiti ali mu možemo produžiti život. Moramo prihvatiti stvarnost. Više se ne može čekati da se šuma sama obnovi nakon uzastopnih defolijacija i pepelnice. Suzbijanje je nužno zlo. Provodi se samo u žarištima najjačeg napada i u najvrednijim šumama.

Dobro uzgajana i gospodarena šuma otporna je na negativne razarajuće učinke abiotskih i biotskih čimbenika.

Primjena pesticida u šumama

Zbog nestabilnosti šumskih ekosustava u 19. i 20. stoljeću dolazi do epidemijskog sušenja i propadanja šuma. Brijest je nestao iz šuma. Suši se hrast lužnjak, jasen, bukva, lipa, hrast kitnjak. Hrast lužnjak ima najveći broj defolijatora koji se hrane lišćem, više nego sve ostale navedene listače. Neprijatelj broj jedan hrasta lužnjaka je gubar, koji je sinonim za sve ostale vrste gusjenica koje se hrane lišćem, ne samo hrasta nego svih vrsta drveća i grmlja. To je polifagni štetnik.

Nakon Drugoga svjetskog rata defolijatori su se u Americi, Africi i Europi suzbijali DDT-om (diklordifeniltrikloretan; popularno diditi), ne samo u šumarstvu nego i u poljoprivredi i veterinarskoj i humanoj medicini. To je bio politoksični insekticid, nije ubijao samo ciljanog štetnika nego i korisne kukce. Kod nas je bio u uporabi na Jadranu do 1977. g., a u kontinentalnom dijelu do 1980. g. To je bio kontaktni insekticid, nije ga štetnik morao konzumirati.

Da američka vojska na Pacifiku 1945. g. nije imala DDT, koji ih je štitio od kukaca prenosilaca bolesti, više bi ih umrlo od uboda nego od oružja. U SAD-u je izašla knjiga pod naslovom Silent spring (Tiho proljeće), jer su nakon tretiranja gusjenica u šumama uginule i ptice. DDT je nekad bio veliko otkriće, zatim uspješan insekticid i, konačno, zabranjen za upotrebu.

Nakon zabrane DDT-a kojim smo unosili 450 grama (pola kg) aktivne supstance po hektaru (10.000 m²), šume su tretirane pripravkom Dimilina sa 75 grama a.s./ha, a nakon toga je brzo bio u uporabi Decis u dozi od 5 grama aktivne supstance na hektar.

 

 

 

Sušenje jele u Fužinama

 

 

Već 1978. g. na području Jadrana, a od 1984. g. u nizinskim hrastovim šumama suzbijanje defolijatora provodi se terestrički i aviometodom primjenom bioinsekticida na bazi bakterije Bacillus thuringiensis. Pripravci su Baturad, Dipel, Thuricid i Foray. Primjenjuje se 1 kg pripravka sa 40 l vode avioorošavanjem. Biološki pripravci su bezopasni za korisne kukce, životinje, ptice i ljude.

 

 

Sušenje jele na Risnjaku

 

 

 

Sušenje jelovih šuma u Fužinama

Fužine se nalaze na željezničkoj pruzi Zagreb–Rijeka na jugozapadnom dijelu Gorskoga kotara, samo 20 kilometara udaljene od mora. 1950-ih godina na području Šumarije Fužine bilo je prvo žarište epidemijskog sušenja jele u Hrvatskoj zbog sljedećih nepovoljnih uzročnika:

1. U tom dijelu Gorskoga kotara jela se nalazi na najjužnijem dijelu svog područja rasprostranjenja s ekstremima topline i suše na kamenitom tlu.

2. Ispušni dim na pruzi Zagreb–Rijeka loženoga ugljena s velikim postotkom sumpora.

3. Cijeli Gorski kotar izložen je zagađenju od termotoplane Plomin, rafinerije u Urinju. Sve ciklone u Gorski kotar dolaze sa zapada i donose zagađenja iz industrijskog područja sjeverne Italije.

4. Jelove šume je kao terminalni čimbenik napao defolijator kukac jelov moljac igličar. To je leptir koji odlaže jaja na jelove iglice, a njegove gusjenice žive unutar iglica i uzrokuju potpuni golobrst. Sušenje jele proširilo se na šume Like, Slovenije, Zagorja (Macelj) i Slavonije (Papuk). Tada su se jelove šume sušile većim ili manjim intenzitetom u cijeloj Europi. U Gorskom kotaru provedena je avioakcija suzbijanja leptira jelova moljca igličara. Time je eliminiran terminalni najagresivniji uzročnik sušenja jelovih šuma.

Sušenje hrasta lužnjaka u Kalju

Šume u Kalju na području šumarije Lekenik nalaze se između Velike Gorice i Siska. Kalje je nazvano po močvarnom tlu s visokim poplavnim vodama. U proljeće se u šumu moglo ući samo u čizmama. Zbog sušnih godina i meliorativnih zahvata (prokopani su duboki kanali) šumsko je tlo oskudijevalo vodom. To je bio primarni uzročnik sušenja (u šumu se moglo ulaziti u sandalama).

 

 

 

Šuma Kalje 1980. g.

 

 

Drugi uzročnik je bio zagađenje onečišćenim zrakom koji je dolazio od željezare i termotoplane iz Siska.

Treći i terminalni štetni čimbenik bili su defolijatori. Šumu su napale gusjenice gubara, zlatokraja, osa listarica i mrazovca. Šuma je nakon nekoliko uzastopnih napada ostala bez svojih »pluća«, bez lišća.

Zaključak

Hrvatska posjeduje najkvalitetnije, dobro gospodarene prirodne šume, iznimne bioraznolikosti. Može se reći da je to naše najveće bogatstvo.

 

 

 

Apokalipsa u Kalju 1988. g.

 

 

Šume mogu imati vlasnika i gospodara, ali njezine općekorisne funkcije pripadaju svima nama.

Šume su neprocjenjivo korisne, vječne i čarobne. Zbog toga se sjetimo onoga dječjeg umiljatoga glasa koji nam kao logo Hrvatskih šuma poručuje: »U šumi se možemo izgubiti, ali ne smijemo izgubiti šumu«.