Šumom, zatim rijekom pa natrag u poeziju

U vremenu bučnih elektroničkih medija, brzoga prijenosa informacija koje kolaju mrežom te spektakularno iskaču po našim monitorima, mobitelima i gadgetima, tiskana je riječ u knjigama, koje srećom još uvijek možemo opipati, listati i mirisati, postala utočište i odmor za čitatelje. S tim će se posve sigurno složiti oni malobrojni strastveni čitatelji čija je dokolica još uvijek rezervirana za čitanje poezije. I premda se čini da ju nitko ne čita, a još manje da o njoj netko piše, hrvatski će ljubitelji poezije raširenih ruku dočekati novu zbirku samozatajne Anke Žagar, pjesnikinje koja svojim tekstovima plijeni pozornost i čitateljstva i kritike. Jedan od onih događaja koje bismo nazvali književnom poslasticom, svakako je objavljivanje autoričine nove, desete zbirke Pjevaju razlike tihotapke. Anka Žagar jedna je od onih pjesnikinja koja je 1994. godine, nakon samo jedanaest godina od svoga debitantskog nastupa na Goranovu proljeću sa zbirkom Išla i... sve zaboravila (1983), ovjekovječena Goranovim vijencem, a kojoj su posvećeni mnogi redci književnokritičkih i znanstvenih tekstova te čiji je dosadašnji opus predmetom i doktorskih disertacija. Pa možda je ovakvo predstavljanje jedne od najznačajnijih suvremenih hrvatskih pjesnikinja nepotrebno, jer njezina poezija prerasta okvire akademskih i stručnih krugova, no svakako je prigodno uz »jubilarnu« desetu zbirku, koju čitamo u izdanju Meandar medije.

Anka Žagar u svojoj novoj zbirci okuplja šezdesetak tekstova podijeljenih u osam ciklusa: Samo još jednom spavati i teći, Valovi dna, Samo šum njega što ukorak, Nestajemo, nestajemo, Šapat stvari, Sve lađe još nisu, Vodič za laku noć, Arhitektura na vodi. Tekstovi su to koji nastavljaju njezinu infantilno-lunarno-afazijsku (C. Milanja) poeziju, jednako britki, koliko i nježni, dovoljno zaigrani no odmjereno tihi. Tekstovi čije okosnice najčešće čine u Žagarice već otprije potvrđeni motivski punktovi poput snijega, tišine, bijelog, šume ili pak neba, s jasnim znakovima autorefleksije. U zbirci Pjevaju razlike tihotapke autorica će još jednom potvrditi stilsko-poetsku paradigmu u kojoj se ponajprije preispituje utjelovljenje jezične materije te iscrpljuju njezine mogućnosti (a)gramatičke kombinatorike.

Pa iako u tekstovima kroči već utabanim stazama svoga ispisanog repertoara, autoričina poetika s poznatim »ulaznim« strategijama i dalje uspješno iznalazi nove otvorene forme u kojima (pre)ispisuje svoje stihove, inzistirajući na diferencijacijama, već naslovom upućenim razlikama, jezičnoga oblikovanja i daljnjeg stvaranja osobite jezične gramatike u kojoj u vodu padaju čitateljevi sintaktički, ali i leksički rezoni. U tim otvorenim i slobodnim formama poezija Anke Žagar i u ovoj se zbirci ne ograničava ni ortografskim zakonitostima pa je lišena, primjerice, razlikovanja velikoga i maloga slova, osim u iznimci imenovanja rijeke Kupe, kao inicijalne motivske točke iz koje tekstovi izviru prvom pjesmom Kupa – natrag u pjesmu (»Kupa / tamo gdje izvireš / hoću, stavit ću dlan« ... »pjesmo, oslobodi se nerazumljivosti, samo plači / uzdrhti tako da nestane tlo/ pod nogama/ i hodi hodi / iskorakni iz sebe/ zalelujaj se / u prazno«), te u koju konačno posljednjim stihom pjesme Kupa, iznova i uviru (»i Kupa prestajem teći svoj tekst«). U svim spominjanjima Kupa je stilem, no osim što je objektivizirana, njoj se obraća te se o njoj piše, a na što jasno upućuju glagoli 2. i 3. lica jednine (»a skoro je bila prestala teći / da se nisam obrnula«), u posljednjem se stihu razotkriva 1. lice jednine što označava subjektovu identifikaciju s imenovanom rijekom. Nakon što iz nje popije riječi te ih »ispljune« kao tekstove, subjekt zatvara svoj/Kupin (vidljivi) tok teksta. Dakako da je to neslučajno pravopisno ignoriranje u funkciji izjednačavanja upotrijebljenih označitelja, ono je djetinja igra znakovima. Stoga je taj svijet satkan od tihotapnih označitelja; izbjegavamo upotrebu pojma riječi jer bi tada podrazumijevalo semanto-leksičku postojanost u jeziku, a koja je u autoričinim tekstovima često ispražnjena i u kojima se zadanim označiteljima pokušava povratiti iskonska semantika, lišena uprljanih, svakodnevnih konotacija (»umotati se / u ime/ a nema ti imena/ ispraznilo se«). Zato njezini tekstovi konstantno i jesu okruženi perpetuirajućim označiteljima poput snijega, bijeloga, tišine, onoga što može predstaviti povratak predmateriji (»snijeg kao prisilna radnja, prasnijeg«) jer to postaje subjektova opsesija koja se ogleda u metajezičnoj razini, primjerice, kada izusti »napisati pjesmu bez riječi« ili kada pak zabrinuto razmišlja o tome »kamo će ova pjesma / ako je ne napišem«.

U zaokruženosti rijekom teksta, u fluidnosti označenoga i označitelja, pravopisno je ignoriranje vidljivo i na interpunkcijskoj razini, u njezinoj redukciji i vrlo skromnoj, ali uvijek ključnoj uporabi (»zaokruže se i. stanu«). Takvo je nepoštivanje potrebno zbog održavanja otvorenosti forme, ali i novim značenjima, gipkosti stihova te pretapanja subjektovih stanja. Razbijanje gramatičkoga koda jezika najviše se troši uporabom aliteracija kojima se rit­mizira stih, ali i ističu označitelji povezani samo fonemskim ponavljanjem, čime se dodatno radi na podupiranju labilnosti i elastičnosti označenoga i pokušaju njihove resemantizacije. Također, poneki stihovi djeluju kao dosjetke te razlomljene i izmijenjene izreke (»u kojoj rečenici leži zec / od čijeg daha nakostriješi se brijeg«) koje nisu samo ludični načini prikaza jezične elastičnosti nego govore i o subjektovoj nemogućnosti konstituiranja značenjskog svijeta te uporabe standardnoga jezika kao komunikacijskog instrumenta.

Kao jedna od pjesama koja se ističe, a primjer je Žagaričina autoreferencijalnog iskazivanja, te ju je simptomatično za izdvojiti jest pjesma hitchock, u koricama u kojoj se autotematizira pisanje, tjeskoba pisanja (Z. Mrkonjić). Subjekt u pjesmi jasno aludira na Hitchcockove filmove (Ptice i Vrtoglavica), u kojima akteri iz tjeskobe i straha razvijaju panične fobije, te se postavlja u ulogu Hitchcocka. Suočava prestanak pisanja sa svojim bivanjem (»prestat ću pisati čim počinjem bivati / poezija prestaje tamo gdje počinjem ja«) te rezonira kako završetak poezije označava njegov početak, čime podcrtava rascjep samoga sebe, paradoksalno stanje svoga istodobnog početka i kraja jer on jest struktura bez koje teksta nema. Poslije će se tjeskoba proizašla iz pisanja preoblikovati u jasnu želju: »ja ne želi pisati kao ja«. Ali to »ja« neće biti jedino Drugo u kojem će se reflektirati subjektivitetne krhotine, ponajprije će se ono proizvoditi u razlici s (pre)ispisanim riječima (»sumrak je kad suncokreti govore sebi/ u bradu:/ riječi, to su drugi / nerascvjetani dio nas«). I u mnogim drugim jezičnim uvrnutostima subjekt se cijepa, udvostručuje, objektivizira (»dok ti letiš što ću ja, što ću ja, ti budi ja«, »lijepe moje tvoje oči«) te time oslobađa bilo kakve namjere kontekstualizacije, mogućnosti stvaranja jedinstvenog entiteta ili njegova fiksiranja tekstu. To je pak u skladu s osnovnim stilskim postupcima Žagaričinih tekstova, a kojima je i ova zbirka ispisana, primjerice, fragmentarnost, dijalogičnost, raspršenost itd.

Konačno, subjekt se u novoj zbirci Anke Žagar često vraća na tišinu, apostrofiranu tihotapkama, a ona je nerijetko povezana upravo s pisanjem/pjesmom – metajezičnim gestama teksta (»pjesma si, tunel / u tunelu šutim«, »a riječ se ne govori / riječ se jednostavno bude«). I pokazuje se, razvijanja jezika u pjesmi nema, nema tih mini događanja, subjekt ih opovrgava, eksplicirajući ključnu ideju – riječima se ne može prenijeti smisao, one su nedovoljna aparatura za izražavanje (»riječi ipak prevoze nešto / u točku nestajanja«). Pritom subjekt glasnije nego prije konstatira, jasno naglašava: »gle, ništa je događaj pjesme / čak i onda kad je više nema / bit riječi ne može se izreći riječima«.

I dok se hrvatska suvremena poezija iscrpljuje prokrustovski rujući po egzistencijalnoj nepodnošljivosti svakodnevice, vrlo često u sebi noseći i/ili reflektirajući terete društveno-ideoloških previranja, a nudeći pritom već viđene obrasce i strategije (o)pis(iv)anja, na čitateljima je nadati se »samo da se opet vrati snijeg / čist nepročišćen tekst«, onaj kakav je u novoj zbirci ponudila Anka Žagar. Nadati je se novim glasovima na poetskoj sceni koji će iznjedriti tekstove užitka, tekstove kojima se čitatelj ponovno vraća, poput Anke, natrag u pjesmu.