Prva ruska monografija o povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća

Na kraju 2015. godine iz tiska je izišla knjiga Galine Jakovlevne Il’ine Hrvatska književnost 20. stoljeća (Хорватская литература ХХ века, Moskva, naklada Indrik, glavni urednik N. Starikova), što je postalo važan događaj koji su nestrpljivo očekivali ruski kroatisti, slavisti, filolozi i svi koji se zanimaju za slavenske i posebno hrvatsku književnost. Galina Il’ina je profesorica, doktorica filoloških znanosti, stručnjakinja iz povijesti, tipologije i komparativnog proučavanja južnoslavenskih književnosti 19–21. stoljeća, autorica monografije Razvitak jugoslavenskog romana u 20–30. godinama 20. stoljeća (Развитие югославского романа в 20–30-е гг. ХХ в., 1985), poglavlja u temeljnim akademskim radovima Povijest književnosti zapadnih i južnih Slavena (История литератур западных и южных славян, 3. dio, 2001), Povijest istočnoeuropskih književnosti poslije Drugog svjetskog rata (История литератур Восточной Европы после Второй мировой войны, 1–2. dio, 1995., 2001), Kulturna povijest slаvenskih naroda (История культур славянских народов, 3. dio, 2008) te mnogobrojnih članaka, autorica ideje i glavna urednica Leksikona južnoslavenskih književnosti (Лексикон южнославянских литератур, 2012). Istraživanje koje je sada pred nama rezultat je dugogodišnjega rada, prva monografija u ruskoj slavistici koja je posvećena povijesti hrvatske književnosti prošloga stoljeća – razdoblju koje je bilo jako složeno i koje će, čini se, još dugo izazivati mnogobrojna pitanja i nesporazume kod znanstvenika, ali koje je istodobno jako šareno, puno događaja i, naravno, jako zanimljivo. Za hrvatski je narod, osobito u tome razdoblju, teško podcijeniti ulogu književnosti kao sredstva samoidentifikacije i borbe s izazovima stoljeća u kojem se povijesni uvjeti stalno smjenjuju:

20. stoljeće doba je dvaju svjetskih ratova, revolucija, raspada imperija, stvaranja novih država, izbijanja građanskih ratova i promjena društvenih formacija. Hrvatsku nije minuo niti jedan od tih katastrofalnih i sudbonosnih događaja koji su potresli temelje narodnog života. Tijekom cijelog tog stoljeća povijest i politika, kako globalnoga tako i lokalnoga hrvatskog značaja, ulazile su u sve sfere djelatnosti u zemlji, na najneposredniji način obuhvaćale kulturu, uključujući i književnost, izazivale duboke transformacije u njoj, direktno ili posredno utjecale na njezinu periodizaciju, promjene smjerova, tematike te estetske koncepcije. (13–14)

Štiteći svoju umjetničku slobodu, književnost je stalno bila u srži žestokih ideoloških sukobljavanja, sama je bila politizirana i politizirala je društvo... stvarala je specifične oblike otpora i često je glumila jednu od najvažnijih uloga u oslobađanju svijesti, oslobađanju od vlasti raznoraznih stereotipa i mitova te u izradi alternativnih putova. (18) (prijevod P. K.)

To su neophodne i aktualne suvremene objektivne i stručne ocjene toga književnog razdoblja, posebno kada je riječ o pogledu sa strane.

Knjigu prof. Il’ine čine predgovor, šest poglavlja, zaključak, znanstvena bibliografija, bibliografija prijevoda iz hrvatske književnosti prošloga stoljeća na ruski jezik i kazalo imena. Rad počinje predgovorom koji kratko uvodi čitatelja u sudbinu hrvatske zemlje kroz povijest i osobine razvoja hrvatske književnosti prije 20. stoljeća te daje predodžbu o evoluciji i osnovnim smjerovima hrvatskoga književnog procesa. Na taj način daju se neophodna pojašnjenja za osobine koje će biti karakteristične za taj proces u sljedećem stoljeću. Autorica je već u predgovoru dodirnula niz principijelno bitnih pitanja koja će se poslije pojasniti u osnovnome tekstu monografije: problem periodizacije hrvatske književnosti 20. stoljeća koji je usko povezan s društvenom poviješću; problem višeknjiževne pripadnosti stvaralaštva jednoga pisca, njegova sudjelovanja u dvjema nacionalnim književnostima; jezična problematika u pojedinim djelima i dr.

U knjizi prof. Il’ine zastupljene su i analizirane osnovne etape evolucije hrvatske književnosti prošloga stoljeća (poglavlja Književnost početka 20. stoljeća, Književnost u doba Prvoga svjetskog rata i međuratno razdoblje, Književnost u doba Drugoga svjetskog rata, Književnost u doba socijalizma /Književnost 1945.–1960-ih godina i Književnost 1970.–1980-ih godina/, Književnost emigracije i Književnost Republike Hrvatske). Svako poglavlje sadrži manje dijelove (poezija, proza i drama). Na početku svakoga poglavlja čitatelj će naći karakteristiku društveno-političke i povijesno-kulturne situacije koja bi ga uvela u kontekst epohe i pojasnila dinamiku književnoga procesa. Knjiga sadržava i analizu stvaralaštva najvažnijih nacionalnih pisaca (kao što su Ivo Vojnović, Tin Ujević, Miroslav Krleža, Vladan Desnica, Slobodan Novak, Vladimir Nazor, Ranko Marinković, Miljenko Jergović, Antun Šoljan, Petar Šegedin i mnogi drugi) s općom karakteristikom njihova stvaralaštva i s naglaskom na najznačajnija djela; navode se neophodni detalji iz biografija hrvatskih autora. Trebamo naglasiti da ruska istražiteljica posvećuje posebnu pozornost tipološkim vezama hrvatske književnosti s drugim jugoslavenskim i europskim književnostima te s ruskom (sovjetskom) književnošću, specifičnost »prijeloma različitih književnih smjerova, žanrovskih i stilskih struktura na nacionalnom tlu« (19). Od velike je važnosti također i činjenica da se u takvoj knjizi pojavilo poglavlje o književnosti hrvatske emigracije, koje je neophodno u istraživanju takve dubine pristupa građi.

U završnome dijelu izvode se zaključci, pojavljuje se i kratka analiza političke, ekonomske i kulturne situacije u nezavisnoj Hrvatskoj nakon godine 2000. Na taj način autorica monografije uspijeva zabilježiti osnovne tendencije u razvitku hrvatske književnosti na početku 21. stoljeća.

U široku znanstvenu i čitateljsku upotrebu uvodi se postojeća umjetnička i znanstvena literatura na ruskome i hrvatskome jeziku. Vrlo je važna i bibliografija prijevoda hrvatske književnosti prošloga stoljeća na ruski jezik (književna izdanja), koja donosi praktičnu korist za sve one koji se zanimaju za slavistiku te ima veliku vrijednost za profesore hrvatske književnosti i studente kroatistike.

Nedostatkom (koji, međutim, nimalo ne utječe na kvalitetu i dubinu istraživanja) mogla bi se označiti slabija strana koja zna biti posljedica bilo kojega pokušaja periodizacije, a o kojoj na početku knjige govori i sama Galina Il’ina, odnosno »odsutnost cjelovite karakteristike stvaralaštva pojedinačnih pisaca te neophodnost analize označenog stvaralaštva u svakom periodu književne evolucije« (ibid.: 20). Ipak, jasno je da veličina i važnost cilja koji stoji pred autoricom monografije – stvaranje objektivne i pune slike hrvatske književnosti 20. stoljeća – lako kompenzira označenu manu. Istodobno, svaki čitatelj može vrlo lako ovu sliku, odnosno književni portret pisca, nacrtati samostalno, čak i ako različita razdoblja njegova stvaralaštva pripadaju različitim razdobljima književnog procesa. U svakom slučaju, za ruskoga čitatelja ovaj zadatak može ispuniti svaki priručnik (primjerice, Leksikon južnoslavenskih književnosti /Лексикон южнославянских литератур/, koji je 2012. izišao u akademskoj izdavačkoj kući Indrik), ali i mnogobrojni izvori na internetu.

Još jedan problem, koji navodi sama prof. Il’ina, jest pristup građi koji katkad podrazumijeva stvaranje serije monografskih portreta i sužava mogućnosti uvida u cjelovitu logiku književnoga procesa. Međutim, bez takvih portreta, koji dopuštaju staviti neophodne naglaske i procijeniti doprinos pojedinačnih pisaca nacionalnoj književnosti, teško bi bilo zamisliti sličnu monografiju.

Kao što je već bilo naglašeno, gore navedeni problemi, koje je bilo nemoguće izbjeći, neće postati smetnja za čitatelje monografije koja je namijenjena filolozima širega profila, istraživačima književnosti te kulturolozima slavistima, ali i svima zainteresiranima za slavenske i posebno za hrvatsku književnost.

Važnost i znanstvena vrijednost prvoga temeljnoga ruskog istraživanja povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća ne podliježe sumnji. Međutim, bitno je naglasiti i ulogu koju će ova knjiga sigurno imati u nastavi na satovima hrvatske te južnoslavenskih književnosti, ali također i na predavanjima iz kulturne povijesti Hrvata i drugih južnoslavenskih naroda, ne samo kod studenata filologije nego i povijesti te kulturologije. Jasna struktura relativno opsežne (440 stranica) knjige dopušta čitatelju pratiti logiku teksta, lako se snalaziti u informacijama i brzo nalaziti podatke iz konkretnoga razdoblja te detalje o pojedinim piscima. Stil i način na koji je izložen materijal neće dopustiti da se izgube ni mladi slavisti početnih godina studija, niti svi oni koji tek počinju svoje poznanstvo s književnošću, poviješću i kulturom Hrvata i drugih Slavena. Monografija je jednostavna za čitanje, sadrži sve potrebne informacije o najznačajnijim autorima i pojavama u povijesti hrvatske književnosti, a istodobno je precizna i lakonična; ona će sigurno već u najbliže vrijeme zauzeti mjesto na početku liste kritičke literature za ruske kroatiste.