Nadam se da je najgore prošlo

Kad kažem da mi ništa tako ne pokvari raspoloženje kao blato u dvorištu, ljudi me pogledaju sekundu, dvije – naravno da razumijem tu vrstu nelagode – i ponekad upitaju kako izlazim na kraj sa snijegom, poledicom...? Radi se o blagodatima kontinentalne klime, objašnjavam, koje ionako očekujemo, osim toga znamo da nas neće zadesiti u lipnju ili kolovozu. Premda obožavam more, tim prije što ga tako rijetko vidim, ne znam kako bih se snašao s mediteranskom ekliptikom: svjetlosti i topline uvijek dovoljno, dovoljno ili previše. Jednom, prije nekih desetak godina, proveo sam vrlo ugodno popodne na Bačvicama: u plićaku nekoliko skupina piciginaša, dvije-tri žene mojih godina koje se brčkaju stotinjak metara od obale, krdo predškolaca do grla ukopanih u pijesak... Ljeska se nisko sunce i priznajem nećacima kako ne mogu vjerovati da se nalazimo usred siječnja i da će mrak pasti za sat vremena, jednako brzo kao u našem dvorištu, položenom na gotovo istom meridijanu, samo nekih tristo kilometara sjevernije. S terase kafića ovaj svijet izgleda bliži plaži St Kilda u Melbourneu, odakle nam stižu razigrane božićne fotke naših australskih Remenara, nego depresivnoj idili Zagreba ili Brestovca. Na obali mora nedostaje mi dramatika zimskog suncostaja, potonuće u bezdan poganske smrti prirode, i njena uskrsnuća nekoliko mjeseci poslije, nedostaje mi razdoblje »silaska nad pakao« koje se odvija u međuvremenu da bi nas učvrstilo u vjeri kako smrću možemo krenuti u susret novom, pročišćenom svjetlu.

Budući da sam, spletom okolnosti, odrastao na selu – ili na ladanju, kako nas je volio ispravljati djed, podsjećajući unučad, sklonu romantiziranju svojih ranih godina, da su je obveze seoske djece uglavnom mimoišle – k tome rastao u vrijeme dok je Brestovec doista još bio selo, naučio sam ponešto o tome kako se novo svjetlo zrcali u figurama narodne predaje. Dan se do Tri kralja produži »koliko pjevac može zijevnuti«. Vincekovo se provodi u vinogradu (mi trsja nemamo, ali nas mraclinski veterinar Matanović rado poziva u svoju klijet na Kozjači), Josipovo već najavljuje kakva će biti ljetina. Da ne spominjem pustu »arheologiju značenja« turopoljskog Jurjeva u poticajnim tumačenjima akademika Katičića, i druge spelancije pučkoga kalendara, sve do jedne u službi plodnosti ili njena zaziva. U jalovom svijetu današnjice, čiji su se rituali već davno odvojili od plodnosti, pretvarajući sve u karikaturu, ovu sam razonodu ex privata obogatio gonetanjem, koje ponekad dijelim s nećacima: hoće li nam lastavice stići prije Uskrsa.

Blato u dvorištu, da se vratimo na taj problem, zatvara me u sobu i u raspoloženje za koje pretpostavljam da je veoma blisko okusu one malarične i tuberkulozne panonske dobrodošlice, na kakvu je moja obitelj, s nekoliko kofera u rukama, naišla u kasnu jesen 1945., pa su mi se – da ne dužim o simboličkoj vezi dviju neveselih perspektiva – u takvom raspoloženju motivi za pisanje ove povijesti množili čak i prije nego sam donio svjesnu odluku o početku.

* * *

Obično se kaže da su velike obitelji blagoslov. Ne misli se pri tome na demografski ili ekonomski dobitak, nego će prije biti riječ o mreži solidarnosti koja se prožima s mrežom krvnoga srodstva, na način prvobitnoga, i vjerojatno jedinoga dostojnoga osjećaja zajednice. Taj vam blagoslov pomaže da se u određenim trenutcima prepustite privilegiji kolektivnoga ja, a da još uvijek zadržite određenu orijentaciju vezanu uz svoj vlastiti identitet. Govorim, dakako, o onome Ja koje nam se zalijepi za svijest u vrlo mladoj dobi pa se onda s tom Prokrustovom naljepnicom natežemo cijeli život, ponekad svjesni, češće nesvjesni, koliko su nam je krojili drugi, oni prije nas, oni oko nas. Pa i samo pitanje o vlastitom identitetu, zar si ga postavljamo u vlastito ime? U drugim, većim zajednicama, pogotovo onima koje neprestano nude svoj zaštitnički zagrljaj, orijentacija o kojoj govorim znatno je teža; izazov da skočimo u bezdan mase i opet budemo bezbrižni kao plankton, izazov koji vučemo valjda još iz prekambrijske juhe, vazda titra negdje u međustaničnoj tekućini i čeka svojih pet minuta.

Naravno, mogućnost da se u obitelji dogodi ono što danas znanstveno-popularno zovemo disfunkcionalnošću, nikad nije bila mala. Kad bi se tražila posuda, kohšale, u kojoj se ljudska nesreća najsigurnije prenosi s koljena na koljeno, bolja od obitelji ne bi se našla. Budite sigurni da je većina napada na tradicionalnu obitelj, što ih predvode male, nakostriješene skupine nesretnika, zapravo pokušaj osvete zbog neke traume u kojoj najbliži nisu odigrali nimalo bezazlenu ulogu. Pokušaj je pogrješan, ali traume su u pravilu stvarne. No, drugo je pitanje zašto se liberalizam predstavlja kao prirodni saveznik takvih nasrtaja i zašto žmirimo pred faktom da tobožnja liberalna neutralnost oko vrijednosnih pitanja u sebi pršti od licemjerja. Kad čujem liberalnoga gradonačelnika Gorice, i mog nekadašnjeg šefa, koji je nad otvorenim društvenim prijelomima u stanju tvrditi da su gospodarska pitanja važnija od svjetonazornih, pitam se je li svjestan koliko mu je ta teza, kako bi se na boljim filozofskim seminarima reklo, an sich svjetonazorna? I je li svjestan, taj turboliberal, čiji je djed palio crkve po Vrhovlju, zašto je potreba za nekom novom sekularnom religijom najjača baš nad razvalinama nekadašnjega komunističkoga bloka.

Svedena na kronologiju, priča o mojoj obitelji počela bi negdje osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. To je vrijeme u kojem Nietzsche izriče znamenitu optužbu da smo ubili Boga, vrijeme u kojem se najstariji sin Fjodora Karamazova (kad smo već kod disfunkcionalnih obitelji) pita bi li u svijetu u kojem nema Boga sve bilo dozvoljeno. No, doba velikih ideja i velikih umova već je na izdisaju, sprema se stoljeće razornih ratova i razorne banalnosti, srljamo u stanje »ontološke samoće« kakva nam je suđena još od Descartesa i njegova prosvjetiteljstva, doslovno luciferskoga. Širenje prostora tzv. osobne slobode, uz istodobno relativiziranje odgovornosti, osobito one prema zajednici, po mojim bi nas proračunima uskoro trebala dovesti do zadnjeg otkrića liberalizma, otkrića koje će obilježiti naše stoljeće: Drugi ne postoji. Oprostite mi na izravnosti, ali ne znam koliko ste svjesni opasnosti? Ako ne postoji Drugi, a Boga više nema, pa onda je doista sve dozvoljeno. A ako je sve dozvoljeno, onda smo se, valjda napokon, riješili osjećaja krivnje? Što smo sve u stanju poduzeti da bismo se oslobodili toga osjećaja. Osim ubiti Boga?

Dobro, malo sam zabrijao. Ali, ako mislite da smo već skrenuli s teme – podsjetimo se da je ovo roman. Osim toga nismo skrenuli s teme. Ja, recimo, smatram da je obitelj najveća zajednica koja može imati kolektivni osjećaj krivnje.

* * *

Bilo je događaja u obiteljskoj historiji koji su bili povjesniji, ali je nedostajao fotograf i krunsko svjedočenje tog zanata, pa su svrstani u nedokumentirani dio sjećanja, u predaju, koja s vremenom neizbježno gubi na važnosti. U našem albumu takve su slike bile vezane uz nekoliko sporadičnih anegdota – dopust djedove braće 1917., odlazak na mladu misu Vendelina Remenara u Varaždin 1924. – a nedostajale su, primjerice, fotografije s vjenčanja mojih roditelja u Palmotićevoj, ratne 1944. godine, zatim s bratova krštenja nekoliko dana prije partizanske provale u grad. Zbog toga ga i danas znamo podbosti pričom kako su se starci i kumovi sve do crkvenih vrata lomili između Krešimira i Slobodana. Ali, niti je tko mislio na fotografiranje, niti su fotoaparati tada bili pri ruci. Fotografija je snimljena u nedjelju 13. lipnja 1965. godine, u našem dvorištu u Brestovcu, mjestu koji se tih godina iz sela pretvara u velikogoričko prigradsko naselje, danas već sasvim obuhvaćeno gustom mrežom obilaznica i ostale komunalne infrastrukture. Tri automobila i nekolicina ljudi pod okomitim, mada još svježim lipanjskim zrakama, poziraju uoči izleta u Pokupsko na koji će se krenuti oko podneva toga dana. Čak i da datum u našoj obitelji nije tako notorno poznat, dao bi se okvirno rekonstruirati po kući koja je upravo stavljena pod prvu deku i koja sjeveroistočnim uglom, u goloj, punoj cigli, snažno flankira rub kadra. A tu je i miris svježeg cementa koji još uvijek navire iz sjećanja. U kutu tlocrt predviđa kuhinju, ali će u jesen, kad kuća već bude pod krovom, prostorija silom prilika biti prenamijenjena u sobu s posebnim ulazom i kliznim vratima prema dvorištu, koju ću s Krešom dijeliti sve do njegova odlaska u Graz. Fotku sam tek nedavno dao povećati i stavio je u jedan od okvira spašenih s tavana Petrinjske 6 i tako izuzetih iz stečajne mase, što se zakotrljala povijesnom nizbrdicom koja je za obitelj Remenar nastupila spomenute, 1945. godine.

A sad o osobama na fotografiji, slijeva nadesno.

BRAT

Brat sjedi na haubi Volkswagenove bube. Ima dvadeset godina, student je druge godine Muzičke akademije, prije dva tjedna položio je vozački ispit i danas je pred njim prva jača šoferska avantura: četrdesetak kilometara u jednom pravcu. Kosa mu pomalo prekriva čelo i uši, zahvaća preko ruba sunčanih naočala: bitlsice već vijore po Zagrebu, a odnedavno ih se, na užas brestovečke moralne većine, može vidjeti i po Gorici. Mršav, u svijetloj košulji i uskim tamnim hlačama, vrlo je blizu kanona mladoga muškarca kakav promiču fotografije Micka Jaggera, Jima Morissona ili The Kinksa u časopisu Bravo, i kakve sve češće, uz djedovo negodovanje, na svojoj zadnjoj stranici prenosi Vjesnik u srijedu. Sestre i ja, naravno, u njemu gledamo idola, pravoga predstavnika generacije koja čvrsto vjeruje da se od svojih roditelja razlikuje kao ni jedna do tada: uske hlače samo pojačavaju dojam. Kao i većina studenata Muzičke akademije i buraz je izvrgnut osobitom izazovu nove glazbe i njene neobične popularnosti; pri tome on spada u skupinu kod koje prilagodba biva otežana matičnim instrumentom – naime, za duhače u rokenrolu jedva da ima posla – ali mu se nije teško povremeno prebaciti na gitaru ili kljabu, čak i na bubnjeve, premda starci takve izlete ne gledaju sa simpatijama. Djed je za ručkom ponovio anegdotu koju mu je nedavno u pismu ispripovjedio brat: da je Elvis Presley za rođendan htio bicikl, a starci su imali para samo za gitaru. »I eto, dragi moj – teror ne jenjava«. U to vrijeme buraz pije samo kavu i koktu i kad ga gledam na slici, najstarijega od nas djece, razmaženoga osobitom naklonošću članova obitelji, moram se prisjetiti da on, uljuljkan u djetinjstvo koje još uvijek pomalo traje, ne pokazuje da bi svoj položaj prvorođenca htio iskoristiti (pada na pamet izraz »konzumirati«) na bilo koji drugi način osim da pokupi vrhnje roditeljske ljubavi. U to vrijeme već je jasno da je jedini od svih nas naslijedio očev – i bakin, po očevoj strani – autentični glazbeni talent, talent koji nadilazi zahtjeve obiteljskog muziciranja ili tamburanja u Ogranku seljačke sloge Brestovec, kroz čije smo sekcije prošli svi, i sestre i ja. Mene, doduše, upravo u to vrijeme počinje privlačiti bajs. Istodobno igram za pionire brestovečke Slobode, na mjestu koje sam zavolio – halfa, ili zadnjega veznog, kako se to sad naziva – i ta mi pozicija daje isti osjećaj kao i bas: da imam potpuni pregled nad terenom, da držim konstrukciju igre pod nadzorom. U proljeće sam za mlađe pionire goričkoga Radnika odigrao jedno poluvrijeme protiv vršnjaka iz petrinjske Mladosti, a zadovoljni trener morao se dobro oznojiti da od staroga, koji se bojao da bi me previše nogometa moglo odvući od škole, izmuze neka obećanja. Bio sam dosta visok za svoje godine, ne pretjerano brz, ali s osjećajem za prostor i loptu, što kod klinaca te dobi nije čest slučaj. Rusa Voronjina, jednog od najboljih ruskih nogometaša šezdesetih, vjerojatno se ne sjećate, ali moj ujo, koji nas povremeno vozi na utakmice pionirskog podsaveza, tvrdi da ga jako podsjećam na tog igrača kojeg je i osobno upoznao u Rusiji, na nekoj od Šerfezijevih turneja. No, ako pamtite Patricka Vieru, ili našeg Zvonimira Soldu, to su bili igrači koje sam poslije gledao vjerujući da bi moj nogomet bio nešto slično, samo da se stvar stigla razviti, pa makar i u okvirima Slobode ili Radnika. Što se glazbe tiče, s folkloraškim podmlatkom nastupam na priredbama u goričkoj okolici, Vrbovcu, Samoboru, ali me naša druženja – predvečernje probe, utorkom i četvrtkom u Društvenom domu – privlače više od same glazbe, i svoja muzička ograničenja prihvaćam bez žalosti. Bratovi uspjesi na različitim lokalnim i državnim natjecanjima ionako su pokrili prostor velikih obiteljskih očekivanja na tom polju. Poslije, kad sam pokrpani Ogrankov bajs morao zamijeniti električnom bas-gitarom, zadovoljstvo zvukom debelih žica ostalo je nepromijenjeno; i premda moj bijeli Fender danas zna odležati po nekoliko tjedana u kutu sobe, još uvijek me veseli uzeti taj lijepi predmet u ruke i napikavati uz muziku s radija, bilo koju.

Brat je nakon završene gimnazije i Srednje muzičke upisao Muzičku akademiju. S njim je to išlo ovako – dok je god išao u školu, dok su postojali učitelji koji su postavljali jasno strukturirane zadatke (pod strukturom podrazumijevam upravo ono što školu razlikuje od života) on je, usprkos nekim svojim mušicama, prodirao s tipično odlikaškom elegancijom. Kao nož kroz maslac. Ne kažem da je bio štreber, daleko od toga, ali je, u skladu s neizlječivom crtom obiteljskoga karaktera, određenu nadmoć morao pokazivati uz sve što je radio, a i to je, naravno, moglo ići na živce. Ni sa studijem nije imao problema, ako ne računamo fazu u kojoj je – ponesen upravo remenarskim hibrisom i viškom naobrazbe, uključujući prije svega onu koja zadire u glazbenu teoriju – počeo pisati za Sveučilištarac, pa i pokoju ozbiljniju tiskovinu. »Nismo čuli ništa izvan klasične harmonijske progresije« napisao bi za nastup neke već etablirane klasičarke koja se okušala u bluesu. »Pretjerana upotreba sordine kvarila je inače lijep i mek piano« prigovorio je mladom trubaču. Te oštre i po svoj prilici točne ocjene dala mu je škola. Kad spominjem njegove mane imam u vidu određeni manjak socijalne inteligencije zbog kojeg mu nije dano primijetiti da je klasičarka nova ljubavnica šefa Filharmonije, a golobradi trubač miljenik direktora Koncertne direkcije. Ako uzmete da je svijet oko nas pun neformalnih simpatija, a Zagreb, pogotovo ondašnji, samo mali grad pokraj rijeke, onda je jasno da si mladić sklon takvim previdima stvara neprijatelje na terenu na koji bi tek trebao istrčati. No, pravi problem s njegovim karakterom počeo je tek nakon nesreće, što je razumljivo jer kad se specifični narcizam umjetnika nađe u istom mijehu s osjećajem krivnje, teško da će iz te harmonike izaći ikakva harmonijska progresija. Sve se počelo pojačavati sa završetkom školovanja i povratkom iz Graza, kad sam ga prvi put uspio doživjeti s vremenskim odmakom i kad sam, sravnivši dvije slike, staru i novu, što su ih semestri naše razdvojenosti nudili na usporedbu, shvatio da promjene ne idu u dobrom smjeru.

Međutim, usprkos obiteljskoj političkoj hipoteci, koja je, doduše, s krajem šezdesetih odlazila u privremenu zastaru, treba priznati da karijerne prilike koje su mu se nudile nisu bile za bacanje: njegov mentor na zagrebačkoj Akademiji, ugledni profesor, čovjek blag i bez djece, tek nekoliko godina udaljen od penzije, bio je spreman ostaviti mu katedru, iz Graza je dobivao vrlo umiljata pisma, koja nam je rado pokazivao za ručkom – Sehr verehrter und lieber Kollege – općenito, akademska zajednica nije dvojila oko njegovih potencijala. Da i ne spominjem ponude za solističke koncerte klasičnoga i jazz repertoara koje su scenu otvarale na širokom potezu od Graza do Dubrovnika.

No, ponavljam, najviše se cijenilo ono što je znao o glazbi, kao i način na koji je to prezentirao. Ako postoji nešto poput »rođenog profesora« onda bi to prije svega bio čovjek koji znade zamršene stvari, a u drevnome quadriviumu vjerojatno nema zamršenije od glazbe, predstaviti na način razumljiv i onima koji o tome slušaju prvi put. Ali, to su bili eseji, a ne svirka, a eseji, čak ni odlikaški, ne donose onu vrstu popularnosti kakvu vam osigura obična tambura na sindikalnom izletu. Burazu se najednom počelo pričinjati da njegova budućnost skreće u sasvim akademske i sasvim neuzbudljive rukavce: on je čeznuo za prašinom koju danas zovemo medijskom. Stardust. Jer, nakon što je izašao iz svijeta malih zajednica – obitelji, škole, bendova, studentskih kružoka i ansambala – Krešimir Remenar, mamin inteligentni, mada lakomisleni ljubimac, sada još opterećen savješću, počeo je ozbiljno trpjeti od manjka obožavanja.

U toj fazi dogodile su se dvije važne stvari – oženio se i počeo je komponirati – a obje je poduzeo kako bi na spomenute rane stavio odgovarajuću travu. Rekao bih najprije nešto o manje sretnoj odluci. Kompozitorski pokušaji bili su bezbojni. Pokušavao je i pokušavao, ali sve su mu stvari bile nalik jedna na drugu i sve su bile beznadno nepamtljive: bio je vrlo uvjerljiv kad bi objašnjavao pokoju frazu, znao je reći »Ovako bi to odsvirao Charlie Parker, ovako Coltrain« i niste trebali imati posebnu glazbenu naobrazbu da čujete razliku i shvatite smisao. Međutim, kad bi svoju autorsku muziku konačno uspio staviti na kup – ne bi se dogodilo ništa. Do tada mu komponiranje nije padalo na pamet, čak ni u fazi kad je prašio u goričkim Divljim konjima i Beat Boysima. U spomen na slavne pionire moram spomenuti jedan paradoks, ako se mala i lako objašnjiva proturječnost može tako nazvati – buraz nije osobito držao do rock-muzike. U prvoj polovici šezdesetih na cijeni je bilo faksimilno skidanje engleskih i američkih originala, puki dokaz doraslosti novom izazovu, što je njemu polazilo za rukom bez napora. U glazbenom smislu nije to smatrao ništa izazovnijim od svadbi koje su tamburaši subotom odrađivali po okolnim vatrogasnim domovima. Cijenio je, doduše, neke instrumentaliste – Hendrix, Ritchie Blackmore – ali generalno, smatrao je da je sve to »zabavna glazba«. Poslije će s autoritetom gracerske diplome zaoštriti priču tvrdnjama poput one da je Ian Anderson od flaute napravio zviždaljku i drugim sličnim dosjetkama kojima je pokušavao stvoriti dojam da je tu fazu u svom životu prerastao gotovo u letu. Ali ono što mu se dopadalo, što ga je privlačilo oduvijek, to je bila popularnost koju je rock nevjerojatnom lakoćom stvarao među mladim ljudima natiskanim po mračnim goričkim šupama i po zagrebačkim plesnjacima. Pa i ja sam svoje ime i prezime u Gorici zaradio kao »buraz od Kreše« i upravo su me pod tom šifrom vrlo rano počeli razlikovati od vršnjaka.

Zahvaljujući starcima, koji su bili stalna i pouzdana potpora, baš onakva kakvu vam osiguraju nekritični obožavatelji, Krešo ipak nije odustajao od komponiranja. Ali, ako nešto pamtim iz toga razdoblja njegova »stvaralaštva« – a navodnike ovdje ne stavljam radi ironijskog efekta, nego stoga što znam da je taj trud morao obaviti duboku i mračnu kompenzaciju – onda je to bio način na koji je objašnjavao glazbene ideje koje su ga obuzimale. Tada se od klasike sve više okretao jazzu, mislim da je među tim ljudima nailazio na veći broj sugovornika, a iz toga razdoblja potječe i njegova fascinacija Charliejem Parkerom, koju je, moram priznati, uspio prenijeti na mlađi dio obitelji. Sve je počelo s nekoliko plejki Prestige Recordsa, ali i s Cortazarovim Progoniteljima, što ih je ujo Laci donio s puta u Švicarsku. Tada više nije bilo djeda koji je pazio da se za nedjeljnim ručkom »ne skreće s teme«, pa se otvorio prostor koji će Krešo puniti svojim predavanjima (namijenjenim redom Laciju, mami, tati, sestrama, poslije svojoj supruzi, uvijek, naravno, i meni), a koja bi trajala sve dok mu se jelo ne bi sasvim ohladilo.

– Čekajte malo, Cortazar je Charlieja Parkera opisao gotovo kao poludebila, ali nije ostavio nikakve dileme oko onoga božanskoga u njemu. Gdje je bio pohranjen taj dar? U plućima?

Da ih je buraz, koji je Progonitelja pročitao u njemačkom prijevodu, uspio upoznati – Cortazara ili Parkera, svejedno – vjerojatno bi svojim esejističkim lasom udavio obojicu. Ja u to vrijeme više nisam balavac i već pomalo gubim strpljenje s njim. I sestre imaju sličan problem. Ne zbog onoga događaja, znam da se to može desiti svakom, nego stoga što se, izbjegavajući sveučilišnu i zanemarujući izvođačku karijeru, uporno zabijao ispod svoje stvarne razine, pa me s jedne strane ljutila sve niža izlazna vrijednost koju je producirao, a s druge me strane ljutilo – i žalostilo u isto vrijeme – što ga sve češće viđamo među ljudima koji nisu kadri uočiti ono u čemu je doista bio izvrstan. U fazi – koja je, dakle, uslijedila nekoliko godina nakon povratka iz Graza – počeo je odašiljati jasne signale kako će njegova budućnost biti obilježena pogrješnim izborima: pogrješna mjesta ili pogrješna publika, s vremenom sve češće i jedno i drugo. A potom novo predavanje i novo opravdavanje za nedjeljnim ručkom. Odbrusio Arsenu, skresao Prohaski. Kad mu je mlada sopranistica za šankom prepunoga Saloona odbrusila i skresala da se teorijom nije zamarala ni na Akademiji, pa neće niti u birtiji, odgovorio je da razumije i da je ne krivi jer pjevačicama, draga kolegice, glava ionako služi kao rezonantna kutija. Kolegica je bila u pratnji vitezova iz rubnih dijelova grada pa je fizički obračun jedva izbjegnut. Taj dio nam nije spomenuo. Nije spomenuo ni da je autor te rezonantne dosjetke njegov nekadašnji profesor Mladen Raukar.

Ali, tako vam je to s reproduktivcima.

DJED

Juraj Remenar, djed s majčine strane, rođen je u 1888. u Samoboru, gdje je njegov otac Gjuro službovao kao gimnazijski profesor, potom i kao ravnatelj gimnazije. Treba spomenuti da je Gjurin otac, majčin pradjed, Janko Remenar, kao bilježnik tzv. Podbreške sučije bio zastupnik kotara Jaska u Hrvatskome saboru, jedan od osnivača Neodvisne narodne stranke te član odbora za imunitet, inače sudionik slavnog cipelarenja Khuena Héderváryja od 5. listopada 1885., što mu je donijelo udaljavanje sa četrdeset saborskih sjednica i titulu arcihrvatine, koju Remenari do dana današnjega, usprkos povremenim kompromisaškim epizodama, ponosno prenose s koljena na koljeno. Brzo po djedovu rođenju obitelj je preselila u Zagreb, nastanivši se »u Petrinske ulice kuće broj 6«, kako Gjuro piše sestri Juroslavi koja je tada u samostanu u Varaždinu; djed u Zagrebu završava pučku školu, potom Klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet. Rat provodi kao časnik znamenite 25. domobranske zagrebačke pješačke pukovnije, s kojom će proći Srijem i Galiciju. Ne sjećam se da nas je maltretirao veteranskim uspomenama, tek jednom ili dva puta izgovorio je rečenicu koju sam zapamtio: »Koliko je do mene, svi koji su u rat otišli, iz rata su se i vratili«. Osim toga, taj rat, koji je smatrao velikom pogrješkom evropske politike, sasvim mu je poremetio civilnu karijeru. Ženi se kao tridesetogodišnjak, desetak godina mlađom Rozalijom, kćerkom svoga uredskog kolege dr. Stampfa. Nakon prvoga djeteta, koje nije preživjelo kolijevku, rađa se moja majka, Antonija Remenar, u ranoj dobi boležljiva, no poslije već dovoljno snažna da ocu, silno nestrpljivom u svojim očekivanjima, dokaže kako će remenarsku misiju u tom svijetu utjeloviti bolje od svoje braće. Ali, o mami malo poslije.

Na fotografiji djed nastupa kao nominalni vlasnik bube, prvoga svog auta nakon dvadeset godina; premda se od šoferske karijere oprostio zajedno s rekviriranim studebakerom još 1945. godine, ovdje pozira u punini vlasničke samosvijesti, u svijetlom ljetnom odijelu, oslonivši se nogom na prednji kotač s vozačke strane. Studebaker se, po pričanju članova obitelji, još dugo vremena mogao vidjeti na zagrebačkim ulicama, a to je bio samo jedan u nizu razloga zbog kojih djed, iako se nikad nije uspio naviknuti na Brestovec i Goricu, u Zagreb odlazi samo onda kad se to ne može izbjeći. Treba napomenuti da se do časa rekvizicije šofiranju ipak stiglo naučiti svako od djedove četvero djece, uključujući i najmlađe, tetu Nenu. Što se bube tiče, nju su početkom proljeća te godine iz Njemačke, iz nekog skladišta rabljenih auta pokraj Münchena, dovezli stari i ujak Laci. Kad god pomislim na uzbuđenje s kojim je naša uličica čekala njihov povratak, na sam onaj trenutak u kojem se kolna vrata raskriljuju da bi svjetloplavu bubu primila u dvorište (u napasti sam da dodam: i u obitelj), shvatim u kojoj mjeri još uvijek, usprkos svemu što se dogodilo, mogu podleći toj dječačkoj uspomeni: Das Auto!

Djed i njegov brat pripadali su krilu Hrvatske seljačke stranke koje se početkom Drugog rata vidjelo u suradnji s novim režimom. U trenutku kad su shvatili svoju zabludu (trenutak je za obojicu nastupio vrlo rano, ali ipak prekasno), već su postali njenim taocima, i oni i njihove obitelji. Brat Alojz nekako se dočepao službe u Rimu, a od tamo je sa ženom i dvoje djece krajem rata uspio pobjeći za SAD, a poslije za Argentinu. Iako su stalno nalazili načina za korespondenciju i razmjenu obiteljskih fotografija, najčešće preko rimskoga Zavoda sv. Jeronima, nikad se više nisu vidjeli. Djedov najstariji muški potomak, mamin brat Janko, poginuo je početkom rata kao domobranski sanitetski časnik prilikom neke partizanske diverzije kod Bihaća. Njegov otac, djed Juraj, u svibnju ‘45. odlučio je s obitelji ostati u gradu, što mu se od svih rizika koje je nosio prevrat činilo najmanjim: partizani su ga pokupili odmah, tako reći na radnom mjestu, i prvih nekoliko dana obitelj je znala samo to da je zatočen na Kanalu, a zatim su vijesti o njemu prestale. Vratit će se u Zagreb nakon deset mjeseci, s jedva nešto više od pola svoje uobičajene kilaže –uvjerivši se u međuvremenu da su popisi s kojima su oslobodioci ulazili u grad bili mnogo precizniji od njihova osjećaja za pravdu – da bi mu na sve to bila potrebna još tri mučna sata koliko je potrajalo da od Kolodvora dotetura do Petrinjske 6; otprilike kilometar puta do adrese na kojoj više nije zatekao ništa od svoga prethodnog života.

Juraj Remenar se iz svoga poniženja – a ono je počivalo u prvom redu na tome da je ostao bez ičega – osovio tek negdje krajem pedesetih. U međuvremenu nije povratio gotovo ništa osim kilaže. Pa ipak, glava je ostala na ramenu, troje njegove djece preživjelo je taj strašni rat, koji se – zahvaljujući onom prvom, kako je često ponavljao – ionako nije dao izbjeći; a time se, dodao bi, nisu dale izbjeći ni nevolje koje su nas poslije snašle. Kao dječak mislio sam da se to nas odnosi na naše brestovečko dvorište (u kojem, istini za volju, nisam primjećivao nikakvu nevolju, osim povremenog blata zbog kojeg bi otpao planirani nogomet), ali poslije, osobito nakon što sam se zakopao u njegova pisma bratu Alojzu, shvatio sam određen koncentrični smisao djedove politeie: negdje izvan dvorišta prostirala se naša nacionalizirana stečevina – taksativno bismo mogli nabrojiti adrese u Zagrebu, Crikvenici i Samoboru – u sljedećem prstenu prostirala se domovina Hrvatska, opet zaglibila negdje mimo povijesti, svud naokolo Evropa, zajednica kršćanskih naroda raspolućena željeznom zavjesom (pa i rijekom Drinom, ako smo spremni stvar uzeti u temeljitijoj povijesnoj perspektivi), a još dalje, na prostoru nad kojim sunce doista nikad ne zalazi, izbačene nekontroliranom eksplozijom povijesti, ležale su najudaljenije krhotine obitelji Remenar – Argentina, Južnoafrička Republika, Australija. Mi mlađi o tome što se događalo u razdoblju od nekoliko mjeseci od djedove internacije do povratka u Zagreb, a potom i dolaska u Brestovec, nismo znali ništa, a to iz vrlo jednostavnoga razloga – nismo imali pojma da je postojalo ikakvo razdoblje. Proteklih dvadesetak i nešto godina pokušavao sam si, za vlastitu razonodu, rekonstru­irati njegovu situaciju od svibnja ‘45. pa do onoga dana kad si je, da upotrijebim taj simbolični moment, ponovo svezao kravatu pred ogledalom. Ali, trud me nije nagradio ničim izvan općeljudskih slika primjenjivih na situacije desetina i stotina tisuća ljudi njegove generacije koje su rat i poraće izbacili iz cipela. Razdoblje je vrlo malo spominjao u pismima bratu. Možda tek ovo: nije praštao – pitam se, koliko je to unutar svoje nemoći uopće bio u stanju – ali nije gubio ni nadu. Činjenica da je preživio najprije Kanal, potom i Križni put, zatim ta informacija da su njegovi također živi i da se nalaze negdje oko Velike Gorice, što mu je prenio ustravljeni pazikuća (koji ga je jedva prepoznao), bile su mu dovoljan dokaz da Bog s njim ima još nekih planova. To čovjeku vrati volju za životom. Naravno, odmah je shvatio gdje se obitelj nalazi, ali su mu bila potrebna još dva tjedna administrativnog i fizičkog oporavka da se i sam dočepa Brestovca.

Premda je djed nesumnjivo bio konzervativac i hrvatski nacionalist – znam da ovo što ću nabrojiti nije presudna stavka njegove ostavštine, ali spominjem punu ladicu tamburaških napitnica kakve su se zapisivale u spomenare po kurijama i klijetima, u širokoj pajdaškoj fronti od Varaždin brega, preko Križevaca, Jaske, pa sve do Vrhovlja – prema seljacima, osobito baš prema Turopoljcima, bio je vrlo nepovjerljiv. S obzirom na pripadnost Radićevoj stranci i nauku to može izgledati čudno, no po njegovu mišljenju tradicionalni seljački sloj, onih devet desetina Radićeve Hrvatske, zbog svoje slabe sposobnosti akumulacije još je uvijek daleko od racionalnog odnosa prema političkim pitanjima. Ukratko, nije dijelio Radićevo uvjerenje da je rat politički osvijestio seljaštvo; dapače, novi rat, smatrao je, sasvim je unakazio mogućnosti za takvo što. U djedovu sustavu »sposobnost akumulacije« – ne sasvim jasna kategorija, u kojoj materijalna sastavnica nije bila ni jedina ni ključna – stajala je kao arhimedovska poluga osobnog, društvenoga i narodnog napretka, a iz istog razloga u plemenitaškoj zajednici turopoljskih sučija vidio je samo kampanilistički pejsaž, beznadno nesposoban da svoju budućnost shvati unutar republikanske ideje. Napominjem da smo mnogo štošta o djedovim pogledima, i predrasudama, saznali tek iz njegove korespondencije s bratom Alojzom, koju su nam s velikim poštovanjem donijeli Alojzovi praunuci iz Melbournea prilikom prvog posjeta Hrvatskoj 2000. godine. Nije nam trebalo mnogo da shvatimo kako preplanuli rođaci, čije su fizionomije odavale brojne irske i talijanske dodatke remenarskom genomu, iz te uredno posložene mape – u kojoj se pretpostavke o tome kad bi, i kako, Tito mogao napokon pasti, smjenjuju s izvješćima o obiteljskim uspjesima na ovom ili onom planu – nisu u stanju razumjeti ništa više od najopćenitijih fraza. Ali su zato u potpunosti shvaćali kakvu vrijednost ti novootkriveni papiri mogu imati za nas. Do tada nosio sam svoju sliku o djedu: odrješit, ne uvijek ugodan, ne nužno pravedan, ali u bitnim stvarima ipak principijelan predstavnik stare škole. Pisma su ga, međutim, pokazivala u mekšem, umjerenjačkom, čak pomalo sentimentalnom raspoloženju, kakvo pamtim samo iz zadnjih godina njegova života, iz perioda kad smo si bili najbliskiji. Tu sam prepisku, živo svjedočanstvo vremena, već davno priredio za tisak, ali dok čekam da pomalo troma gorička Matica »osigura sredstva«, moram razumjeti i to da Turopoljci neće biti presretni slikom koju im je ostavio Juraj Remenar. Kad ga se sjetim kako se vraća iz grada ili s kolodvora, uvijek pješke, uvijek u odijelu i sa šeširom, praćen opreznim pogledima koji su se od prvih brestovečkih dana, čitavim putem od Skojevskog do kuće lijepili za njega »kao čički«, shvaćam muku s kojom je odgovarao na pozdrave sumještana. »Kad ih vidim nalakčene na ogradi, skupa z onim cuckima, dojde mi, benti, da i ja počnem lajat«. No, ni on nakon razdoblja više nije imao posebnih neugodnosti, čak su nas i razmjerno brojni »lokalni partijski idioti«, kako tu pojavu naziva Pavao Pavličić, uglavnom zaobilazili. Kasnu penziju dočekao je na mjestu referenta u Narodnom muzeju, smještenom na nekadašnjem Marvinskom trgu – maloj čistini obrubljenoj lipama i borovima – što ga je često, i uvijek malo posprdno, nazivao Forum boarium. U basetnoj baroknoj zidanici koja i danas, u okružju historicističkih obiteljskih jednokatnica, djeluje kao zavičajni muzej u nekom Baltazar-gradu, dali bi mu da tu i tamo redigira neki materijal koji je išao van i to je uglavnom bilo sve. Forum tada nosi naziv Skojevskog trga, pa mi je tek mnogo kasnije sinulo da je drug referent u svojoj latinskoj doskočici ostavio referencu viška. Primjer kontrarevolucionarnog djelovanja pod krinkom obrazovanja. Često pomislim kako se moj predak, nekadašnji đak Klasične gimnazije i ljubitelj Tacitovih Historija, koji bi nas svake godine bar jednom odveo do arheoloških rovova u Ščitarjevu, u svojoj svakodnevici ćutio bliži onom Diolecijanovu andautonijskom činovniku koji kroz savsku magluštinu žuri u terme negoli našim harnim susjedima koji bi, motreći ga jednako nepovjerljivo kao i on njih, u proljetnu večer popravljali ornice.

Ja nemam drugog zavičaja od Turopolja. Iako mi je trebalo vremena i određenog »optimizma pamćenja«, kako se to obično naziva, da se ponovo odlučim na izlete prema Pokupskom ili Vrhovlju, moram priznati da volim taj kraj, tim više što ga Zagreb, sa svojim prijetećim brojem stanovnika, još uvijek nije sasvim dohvatio. Kao klinci znali smo se na biciklima posuđenim od starije braće zaputiti u avanturu svih avantura, do Dubranca, nekadašnjeg središta plemenitaškoga Vrhovlja, pa čak i do Režidovke, s koje se pružao vidik na sva tri grada u okolici: na Zagreb, Sisak i Karlovac. Krov našeg malog svijeta. Po povratku bismo lagali da nismo išli dalje od Šiljakovine ili Bune. Danas je pustom Dubrancu ostala samo nadmorska visina, naravno i Majka Božja Snježna, fidelissima advocata stare slave dubranečkoga kraja, čiju su obnovu krajem devetnaestog stoljeća poduprli Bollé i Kršnjavi, svaki sa svojim autoritetom i svojim vizijama. Budete li imali sreće da prođete putem prema Vrhovlju u vrijeme pune zrelosti, u času kad »mlad vjetar njiše teške klasove«, učinit će vam se da nazočite trenutku onoga sretnoga, zlatnog otkucaja iz Tadijanovićevih visokih žutih žita. U doba moga djetinjstva njihalo se još od Klare do Lekenika i od Bune do Save, diljem nekoć plemenitoga campusa Turopolya, ponad čijih šikara danas bdije tek tvrdalj američke ambasade, memento globalizacijske kuge i kolere, pomalo nalik na neki Fort Apache nasukan u niskoj izmaglici »konzervativne, kverulantske, šljivarske, turopoljske državnopravnosti«. Citat završen.

Kao što sam već napomenuo, stariji su, usprkos okolnostima koje su pomele čitav nekadašnji svijet, zajedno s jezikom koji ga je opisivao, ipak bili skloni našu situaciju nazivati ladanjskom. To im je zvučalo nekako matoševski, nosilo je to naše jadno ladanje u sebi trag buržujske, pomalo flaneurske ravnodušnosti prema hokus-pokusima koje su jakobinci sveudilj izvodili na prostoru od Brestovca pa do Vladivostoka. Ni tu sunce nikad ne zalazi. Osim toga pomagalo je da zaborave kako sve skupa nije stvar njihova vlastitog izbora. Pa i djed na fotki izgleda kao zadovoljni srednjoevropski penzić, koji je zajedno sa svojim autom upravo sišao s reklame osiguravajućeg društva. Ali treba reći da je to ne samo posljednja fotografija nego možda i posljednja prilika, u kojoj se na licu moga djeda mogao vidjeti tako smiren izraz zadovoljstva. Umro je u ljeto 1968. godine, nekoliko dana nakon ruskog upada u Čehoslovačku. Posljednje tri godine života na pitanje »kako je« imao je uvijek isti odgovor: »Nadam se da je najgore prošlo«.