Mladi Kranjčević i pravaštvo

S. S. Kranjčević (je) pjesnik i pravaš

Silvije Strahimir Kranjčević bio je »najznačajniji« pjesnik hrvatskoga realizma i »značajan« pravaš. Tako ga u uvodnoj rečenici predstavlja hrvatska Wikipedija, »slobodna enciklopedija«, gotovo sigurno prvi izvor brzih informacija u današnje doba, a web-generaciji – nerijetko i jedini. Nije čudno, stoga, što se ta ili slična formulacija uz pjesnikovo ime ponavlja i u drugim internetskim izvorima na hrvatskom jeziku, kao ni to što ju ponavljaju Wikipedije na jezicima susjednih zemalja (ostale se zadržavaju na pjesniku). Ako u današnje vrijeme je ono što piše na internetu, onda Kranjčević je pjesnik i pravaš, pa bi se na prvu moglo pomisliti da je riječ o dvama podjednako važnim odrednicama njegova stvaralaštva (i/ili života, i/ili političkog uvjerenja, i/ili svjetonazora). S druge strane, »staromodne enciklopedije« (leksikoni, itd.) uglavnom se zadržavaju na pjesniku. Dubravko Jelčić u uvodnome dijelu poglavlja o realizmu u svojoj Povijesti hrvatske književnosti navodi da je Kranjčević (uz još pokojega kolegu po peru) bio pravaš »po intimnom uvjerenju«. Usporedbe radi, za Kovačića, Kumičića i Harambašića ustvrđuje da su bili »politički istak­nuti pravaši« te da »pravaške ideje prožimlju« Novakova i Kozarčeva djela. S obzirom na navedena imena Jelčić povlači opravdanu analogiju: ako su ruski realisti »izašli ispod Gogoljeve kabanice«, onda »s još više razloga možemo reći, da je cijeli hrvatski realizam potekao iz Starčevićeva tobolca« – jer »kao da je pravaška ideologija našla svoj književni izraz u koncepciji realizma, koju je sama oblikovala kao svojevrsnu sintezu idealizma, realizma i naturalizma«.

Fotografija Silvija Strahimira Kranjčevića

Okolnosti

Isticanje pravaštva kao ideologije realizma ima snažno uporište u gotovo neraskidivoj vezi politike/ideologije i književnosti u onodobnoj Hrvatskoj. Krah političkih iluzija ilirskog pokreta u »proljeću naroda« rezultirao je, obnovom ustavnosti, pojavom dvaju sukobljenih nacionalnointegracijskih ideologija. Njihovim se duhovnim ocima smatraju biskup Josip Juraj Strossmayer i Ante Starčević: dijete prvoga bilo je narodnjačko jugoslavenstvo, a drugoga pravaško integralno hrvatstvo. Jaz između tih ideologija u shvaćanju temelja nacije i države (Starčević: liberalno-građanski princip i povijesno hrvatsko državno pravo; Strossmayer: etničko-jezični princip u oba slučaja) te izboru metoda borbe u stjecanju slobode (Starčević: »slobodom do prosvjete«, negacija legalnosti ustava i Nagodbe iz 1868; Strossmayer: »prosvjetom do slobode«, poštivanje ustava i pokušaj revizije Nagodbe) produbljivale su i svjetonazorska pitanja. Pojednostavljeno, narodnjački je etos bio plod konzervativnijih i pomirljivijih ideala s evolucijskim predznakom, pa je uglavnom privlačio više građanstvo i kler; pravaški je etos bio plod liberalnijih i prevratničkijih ideala s revolucionarnim predznakom, pa je uglavnom privlačio srednje i niže građanstvo, seljaštvo i radništvo. Obje su opcije zagovarale vjersku toleranciju, ali je pravaštvo bilo vrlo antiklerikalno nastrojeno.

Sve navedene razlike prelile su se i na književno polje, uključujući uređivačku politiku časopisa. Razvijajući se pod dojmom Starčevićeva morala i asketsko-stoičkih ideala, kao i njegovih saborskih govora i književne satire (Pisma Magjarolacah, 1879), razvoj pravaške književnosti rezultirao je smjenom šenoinskoga sentimentalističko-idealističkoga protorealističkog modela, odnosno uvođenjem novih stilova: od Kumičićeva protonaturalizma preko Kovačićeva angažiranoga satiričkog realizma do zreloga Novakova realizma. Poezija je ostala u budničarskom tonu, a njezin pravaški vrhunac bio je Harambašić. Sve to, pojačano pravaškim društveno-političkim parolama, bilo je vrlo privlačno i najsklonijima promjeni: srednjoškolskoj i studentskoj omladini – tako i Kranjčeviću.

Vrhunac stranačko-ideoloških podjela hrvatskog društva počeo je potkraj 1870-ih godina obnovom rada Stranke prava nakon propasti Kvaternikove Rakovičke bune. Ključni događaj tog razdoblja bio je postavljanje Khuen-Héderváryja za hrvatskoga bana 1883. godine. Vještim iskorištavanjem ideoloških podjela, on je k svojem saborskom sidru (mađaroni-unionisti) privukao srpske zastupnike (Srpski klub, osnovan 1885) i tako osigurao parlamentarnu većinu. Sustavnim progonom oporbe, posebno ljevice (pravaša), cenzurom njihova tiska, kao i donošenjem niza represivnih zakona te promjenom izbornoga zakona, Khuen je na saborskim izborima 1887. slomio utjecaj Stranke prava i ostatka ujedinjene oporbe. Nakon toga je, sve do promjene radnog mjesta 1903., bez problema držao Hrvatsku u kolonijalnom položaju. Nakon Starčevićeve smrti 1896. veći dio ionako heterogene Stranke prava spojit će se s narodnjacima, prihvatiti politiku »novoga kursa« i ući u koaliciju s hrvatskim Srbima, koja će 1918. uvesti Hrvatsku u prvu Jugoslaviju.

Korijeni

Kranjčević je rođen 1865. godine u uskočkom Senju. Nekoć ponajvažniji hrvatski grad i luka u Primorju, propadao je zbog porasta važnosti krpicom i željeznicom »mađarizirane« Rijeke, što nije popravio ni povratak u sastav banske Hrvatske iz Vojne krajine (1871). Ne začuđuje stoga činjenica da je grad pod Nehajem, kako pokazuje Jasna Turkalj, bio »pravaško gnijezdo« i trn u oku banovima Pejačeviću i Khuen-Héderváryju. U preporučenim i prakticiranim mjerama za suzbijanje pravaštva isticalo se potkupljivanje onih slojeva koji su »punili« pravaške redove (neovisni građani: obrtnici, trgovci, odvjetnici i sl.), kao i discipliniranje drugih simpatizera – dijela učitelja i svećenika. Unatoč tomu, pravaši su pobjeđivali na lokalnim (Josip Gržanić, npr.) i parlamentarnim (npr. Fran Folnegović) izborima 1878–1887. To nije prolazilo bez posljedica: vlada je 1884. zbog banalnoga javnog incidenta u grad uvela izvanredno stanje, zbog »štetnog« djelovanja na mladež (i buduće zagrebačke studente) senjskoj je gimnaziji 1885. ukinula više razrede, a iste godine (zbog legendarnoga saborskog vritnjaka banu) utamničila Senjanina Josipa Gržanića.

Faksimil prve objavljene Kranjčevićeve pjesme Zavjet, »Hrvatska vila«, Zagreb, 1883.

Kranjčević je imao dobre predispozicije za uklapanje u senjsku pravašku struju, a u tome nije bio osamljen. Svjedoči o tome ulomak njegova autobiografskog teksta (Pabirci iz života, 1886) u kojem objašnjava razloge odustajanja (s gotovo cijelim razredom!) od polaganja ispita zrelosti – iako mu/im je odluka da stanu uz nepravedno optužene kolege bila ne samo zrela nego i hrabra: »Cijeli moj razred bijaše pun nekakvih Jakobinaca, trebala im je samo kakova glava. Ja bijah odličan đak, za mene ne bijaše straha, ali bilo je mojih prijatelja, kojim je prijetio pad. Bijahu mi usko srcu prirasli, meni je bilo nemoguće pomislit se bez njih. I tako odstupih i ja od mature, kad su njim zabranili pristup«. Bio je to prvi (nama poznati) put da je budući pjesnik poniženih, uvrijeđenih i slabih stao uz – upravo takve.

Prav(d)aštvo je nesumnjivo imalo utjecaj na taj čin, što zorno pokazuje Kranjčevićeva odluka da svoju prvu pjesmu »za javnost«, Zavjet, potkraj srpnja 1883. pošalje u zagrebačku Hrvatsku vilu – pravaški časopis. Po riječima svjedoka događaja i budućega Kranjčevićeva najboljeg prijatelja i kuma, Josipa Milakovića, pjesma je oduševila sve nazočne, a urednik je, Eugen Kumičić, pročitavši pjesmu i saznavši da joj je autor iz Senja, uzviknuo – »Ma to je jedan od naših! Bravissimo!« – te ju uvrstio u sljedeći broj časopisa. Zavjet nikako ne pripada u red njegovih najboljih pjesama – ali pripada u red najvažnijih.

U njoj je – kako argumentira Antun Česko u knjizi Za Kranjčevića. Od arhivacije do kanonizacije (2015) – mlađahni pjesnik-početnik iznio svoj pjesnički program: svjesno preuzimanje dužnosti nacionalnoga pjesnika proroka po romantičarskom modelu, kojem je ostao vjeran do vlastitog sloma u zbirci Trzaji. Kranjčević je u Zavjetu nastavio tradiciju tematsko-motivske funkcionalizacije petrificiranih stereotipa u domoljubnoj poeziji (prisutna od Štoosa i Gaja) i epigonski se naslonio na Harambašića (vrhunac te manire, ali u pravaškom, euforičnom i eks­klamativno uznositom tonu). Istodobno se od njih/njega i disidentski udaljio: ugođajem (elegičan i gotovo deprimantan), osobnom i intimističkom intonacijom u početnom i završnom dijelu pjesme te leksikom (zavjetuje se idealu, »mučeničkom domu« – Hrvatska se nigdje ne spominje direktno, nego tek – Hrvati). Stoga se već u prvijencu naziru dva svijeta pjesnikova subjekta: izvanjski (obilježen epigonskim prihvaćanjem književne tradicije) i unutarnji (s prethodnim spojen u zakletvi domovini); odnosno: tu su vidljiva dva Kranjčevića i njegove dvije pjesničke misije: kolektivistička (epigon tradicije) i monistička (osobna, intimno doživljena, u odnosu na tradiciju disidentska). Drugim riječima – Zavjet ima iznimno značenje za cjelokupni pjesnikov opus jer sadrži, makar u naznakama, fundamentalne sastavnice strukture budućega, velikoga Kranjčevića – zaključuje Česko. Toj se argumentaciji može dodati tek sljedeće: a) pjesma otkriva i Kranjčevićev karakteristični oprez (Al mladom brzo skršili bi krila, / Jer dosuđeni još nij’ došo čas – / Al nij’ daleko, domovino mila, / Pa sunce božje grijat će i nas.); b) pjesma jasno otkriva i autorovo pravaško opredjeljenje (A kad se narod na osvetu sjati, / I ja ko sinak ustati ću tvoj, / Pa s milim Bogom, s milimi Hrvati, / U osvetnički pohrlit ću boj.).

Prva Kranjčevićeva pobuna, koja je prethodila pjesničkom mu debiju, za posljedicu je imala i prvi veliki životni kompromis: bio je prisiljen polaziti senjsku bogosloviju, odakle je ubrzo, na preporuku biskupa Posilovića i očevo inzistiranje, poslan u Rim (Collegium Germanico-Hungaricum), gdje je uz stjecanje teološke naobrazbe trebao postati – svećenik. Unutarnju dramu te životne prekretnice (protkanu, očekivano, tugom zbog ostavljanja napaćene Hrvatske) iskazao je u pjesmi Zbogom!, objavljenoj u pravaškoj sušačkoj Slobodi samo tri mjeseca nakon prvijenca. Šestomjesečni boravak u Rimu (tijekom kojeg u Slobodi objavljuje Pozdrav i Senju-gradu) bio je, za njegov pjesnički razvoj, važan iz dva razloga: 1) zbog »sapetosti« habitom i sjemeništarskim zidovima osvijestio je sklonost borbi i pobuni u okviru svjetovnog života (kolege su ga zvali garibaldinac), čak i protiv Boga (oba momenta razvidna u poslije napisanoj pjesmi U katakombah); 2) na antičkim ruševinama uvjerio se u prolaznost tiranskih sustava i otpornu snagu naroda te se misaono uzdignuo ka razmišljanjima o općoj sudbini čovječanstva (oba momenta vidljiva u pjesmi Noć na Foru, uz na kraju iskazane jasne aluzije na tlačiteljsku vlast u Hrvatskoj). Njegovu je novu pobunu – skidanje habita zbog svijesti da nema svećenički poziv – obilježila nova »kapitulacija«: igrom slučaja u Rimu se našao biskup Strossmayer, kojem se Kranjčević bio prisiljen obratiti ne samo za utjehu – nego i za financijsku pomoć. Je li pritom proživljavao unutarnje, pravaške dvojbe – nije poznato, no znamo da su mu Strossmayerov blagoslov, novčana pomoć i preporuka Račkom olakšali povratak u Hrvatsku.

Ne mogavši se vratiti u očev dom, Kranjčević je u svibnju 1884. u Zagrebu sletio u svoje jato, pravaški pjesnički krug oko Harambašića, a iako je tada pravaško-narodnjački sukob bio na vrhuncu, nije zaboravio na Strossmayerovo dobročinstvo te mu je ubrzo poslao, za uvjerenog pravaša, neobično laskavo pismo, čak i ako je bilo pisano s predumišljajem, radi dobivanja novčane pomoći (»Evo me pred Tobom – prvi hrvatski sine i uz Boga Ti jedina nado moja – spasi me, spasi košto si jur tisuće spasio sirota! (...) ime Strossmayer vedri duh do spoznaja savršenstva (...) Nek bude – sve za vjeru i domovinu.«). Da je Kranjčević uistinu bio uvjereni pravaš, potvrđuje i njegova bilježnica, u kojoj ispod naslova Pjesme od 1884. sitnim slovima piše – Bog i Hrvati. Može se pretpostaviti da je njegova politička opredijeljenost bila razlog za negativno mišljenje ravnatelja senjske gimnazije, na temelju kojeg mu je Zemaljska vlada odbila molbu za naknadno polaganje mature (»slučajna« kolizija s režimskim obračunima sa senjskim pravašima?). Nakon nekoliko mjeseci životarenja u Zagrebu preselio se na tri mjeseca tetki u ličke Vrhovine. Je li taj bijeg bio motiviran samo egzistencijalnim razlozima ili mu je trebao i odmak od pravaških epigona oko Harambašića, pa čak i njega osobno? To nije moguće sa sigurnošću utvrditi, no činjenica je da je u Lici napisao mnogo novih pjesama te počeo sređivati materijal za prvu zbirku. Potkraj 1884. Kranjčević je započeo plodnu dugogodišnju suradnju s Vijencem te na kontu, uključujući i pjesme iz senjskog Uskoka (koledar za 1885., urednik Milan Gruber, nakladnik Marijan Župan), imao 17 objavljenih stihotvora. Dovoljan razlog, čini se, da ga otac ponovo primi pod svoj krov.

Kompromisi i kontroverze

Povratak u Senj kolidirao je sa Županovom željom za objavom ambicioznije pjesničke zbirke. Gruber je predložio Kranjčevića te mu pomagao u izboru i poliranju materijala, posebno onog domoljubno i stranački angažiranog. Iako su, prisjećao se Gruber, pjesme s prozirnom političkom tendencijom u njega bile rijetkost, bilo je mnogo onih koje su imale »obično osim opće patriotske žice i takovu aktuelnu političku, a gdjekada i stranačku notu, da se je gotovo matematičkom sigurnošću moglo proreći, da bi slične pjesme pale žrtvom cenzorova ostracizma«. Zabrinut i zbog mogućih problema nakladnika, Gruber je – unatoč osobnom ushitu za tu poeziju – Kranjčeviću predložio da »radije sam izvrši neumoljivu cenzorsku funkciju«. Nije poznato o kojim je pjesmama bila riječ, no zavirimo li u pjesnikovu bilježnicu (Sabrana djela II), shvatit ćemo o čemu je mogla biti riječ, primjerice, u radnoj inačici pjesme Nad rasapom moga grada (iznad stoji kratica Fr. Fol. /FranFolnegović/ i: »govor zastupnika Dr. A. Starčevića izrečen dne 27. V. 84.«) ili u sonetnom vijencu Nad propalom krunom (žestok obračun s poviješću Hrvatske pod ugarskom čizmom, napisan 31. X. 1884). Došlo je vrijeme za novu Kranjčevićevu »kapitulaciju«.

Najpoznatija pjesma koja je pala žrtvom prisilne autocenzure bila je i In tyrannos (napisana 1884., prvi put u cijelosti objavljena 1958., otad antologijska). Ona nije bila samo vatreni protest protiv tiranije Khuenova režima i njegova »najdrastičnija anatema« – ona je bila i pjesnička optužnica, porota te presuda i toj ali i svim tiranijama. U njoj lirski subjekt, Kranjčevićev pjesnik prorok, budi narod (Krvav eno oblak diže se nad nama, / Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!), drsko provocira režim (Znam da jeste voljni svezat usne moje (...) Možete me stvorit i žednim i gladnim, / Ali nikad, nikad izdajicom jadnim!) kojem prorokuje dolazak junaka i pad tiranije (Taj je junak pero u sputanih ruku! / A sva vaša briga da ga u prah srva, / Trzajem se čini pogažena crva) jer onaj koji slobodu želi Željet će ju, makar gladom očajavo! Pjesnik prorok upozorava tiranina da kad roblje kipi, tad ne znade straha: / Sputana je miso slobodnijeg maha! kao i da usprkos teškoćama sputan korak za tri druga vrijedi. / Dok čovjeka bude, ljudstvo neće mrijeti; / Okovi su krila, da se brže leti! Krešendo završne strofe otkriva da je ta pjesma u prvom redu upozorenje: Ubijte nas dakle – pjesmom ćemo živit, / A gdje pjesmu pjevaš, tuj sloboda zbori. / Na osvetne grudi narod će nas primit, / Ondje, Bože, ondje nek nam život gori. / Znajte, nisu misli žrtve zlobe puke. / Ja vam rekoh svoju i ja perem ruke! Česko je istaknuo da je u toj pjesmi Kranjčević kao pjesnik prorok imao »gotovo sve pokazatelje svoje buduće legitimacije – i oštrinu kritičkog odmaka, i visinu obzora levitacije, i širinu sinkronije i dijakronije obuhvata – kao skladatelj i protagonist, istodobno, budućega dotad u takvim gabaritima neviđenog, ne samo u nas, poetskoga mitskog univerzuma«. I opet možemo samo dodati da je In tyrannos napisao kao devetnaestogodišnjak i vatreni pravaš, moguće u svjetlu Khuenove prijetnje Senjanima (potpuno ukidanje gimnazije) zbog pobjede pravaša na rujanskim izborima 1884. godine. Da je Kranjčević ipak bio više pjesnik nego pravaš pokazuje i to što pjesmu nije uvrstio u zbirku, sigurno svjestan da bi umjesto buđenja vatre u nečijem duhu samo vatricom zagrijala cenzorski ured.

Postojala je još jedna škakljivost glede te zbirke – njezina posveta. Od prve želje (djevojci u koju je bio zaljubljen) autor je lako odustao, prisjećao se Gruber (zbog njezina odlaska iz Senja te različitosti njihovih »ćudi i društvenih navika«). Druga želja bila je posveta Anti Starčeviću (uzgred rečeno, Pisma Magjarolacah rado je čitao i čuvao do kraja života). Gruber se usprotivio toj ideji, držeći da bi zbirka time dobila izraziti stranački biljeg i izazvala bojkot jednog dijela glasila te velikog broja »čitalačke inteligencije, koji su bili protivnici Starčevićeve stranke«. Kako je tu ideju odbacio i nakladnik (nije bio Starčevićev pristaša i bojao se financijskog neuspjeha), Kranjčević je »teška srca za ljubav same publikacije pristao na taj uvjet, premda je znao, kako mi je sam priznao, da će time izazvati nemilost svojih najintimnijih prijatelja, sve samih beskompromisnih pravaša, jer im je već prije bio povjerio, da će njegovo djelo nositi Starčevićevu posvetu«. Dakle, još jedna kapitulacija!

Gruber je o trećoj opciji posvete zapisao: »Znajući, da uza sve pristajanje uz pravašku ideju po svojem političkom vjerovanju bijaše ipak iskreni poklonik velikog biskupa Strossmayera, oca hrvatske prosvjete, i priznavajući sam, da mu duguje zahvalnost za velikodušne potpore u svrhu studija, predložih mu neka njemu posveti svoje djelo. Silvije ne bijaše protivan toj zamisli, ali kako je onda bila najljuća borba između pravaštva i obzoraštva, čijim se pokroviteljem i predstavnikom smatralo slavnoga biskupa, nije se mogao odlučiti na tu posvetu, žacajući se, da se to ne bi smatralo nedosljednošću prema njegovoj političkoj konfesiji, te da si javno mnijenje ne bi znalo protumačiti pojav, da uvjereni pravaš posvećuje svoje djelo Strossmayeru, koga su sljedbenici pravaštva onda najljuće napadali«. Nakon 13 godina proširio je sjećanje na tu temu, a ono nam otkriva razinu pjesnikova pravaškog opredjeljenja, odnosno njegovu srž: »kako je Kranjčević, kao većina ondašnje omladine na višim školama, bio ushićen obožavalac Starčevićev i kako je povrh toga stajao pod neodoljivim utjecajem svoga političkoga mentora i pobratima N. V., komu je Starčević bio pravim idolom, izjavi mi, da uza svu zahvalnost prema svomu dobrotvoru ne može da učini tu žrtvu svoga uvjerenja«. Kranjčević je, dalo bi se zaključiti, od cijelog pravaštva (naj)više cijenio – Starčevića. Sagledamo li to iz današnjeg očišta, mogli bismo reći – ništa iznenađujuće: svaki njegov poetski alter ego bio je snažna stoička osobnost koja je trpeći za druge bila spremna i na askezu i osobnu patnju (Prometej, Mojsije, Krist). Da je Kranjčević bio svjestan neizbježivosti takve sudbine – pa i svoje, s obzirom na odabrani životni i pjesnički put – pokazuju već njegove najranije pjesme. Život ga je, također i ipak, već bio naučio da ga na tom putu čeka nemali broj kompromisa, pa i kapitulacija.

Slijedom toga, je li Kranjčević ipak napravio korak više glede posvete Strossmayeru? Na poleđini njegova pisma (u kojem moli novčanu pomoć za završetak školovanja na zagrebačkoj preparandiji) nalazimo biskupov vlastoručni tekst: »Ako misli taj mladić štogod meni posvetiti, mora najprvo amo provida radi poslati«. Na što se odnosio taj zapis? Na posvetu zbirke ili na Kranjčevićevo obećanje iz pisma da će se svojim perom pokazati vrijednim njegova milosrđa? Ili je Mecena doznao da mu mladi pjesnik piše pjesmu-prigodnicu povodom otvaranja galerije u Zagrebu? Nema pouzdanog odgovora na ta pitanja, no da je Stros­smayer prihvatio tu nikad objavljenu prigodnicu, napisanu 9. XI. 1884., zasigurno bi bio zadovoljan stihovima: Božanskim sjajem svetog onog žara, / Po kojem prorok svoga bivaš stada, / Ti spozna, zašto narod taj tumara, / Ti spozna uzrok steoljetnih nam jada. (...) Un zlatu knjigu svijesnog čovječanstva / Hrvata ime piso si ti. /Oj, duh je rđa okovlju tiranstva, / Sloboda niče tek po prosvjeti! (...) Slobodi ja ću vijek robovati cijeli, / Al znam, da ona prosvjetom se snuje, / I tko svom puku bolju sreću želi, / Zanosit mar tvoj mora on da štuje.

Kranjčević-pravaš i Starčevićev obožavatelj koji prihvaća biskupovo (i narodnjačko!) geslo »prosvjetom slobodi!«? Ne bi li ta pjesma, da je – pretpostavimo – bila objavljena, Kranjčeviću u pravaškim krugovima donijela jednake probleme kao i eventualna posveta u zbirci? Na oba se pitanja može dati potvrdan odgovor. Naime, naizgled nespojive parole samo su odraz kontroverzne i kompleksne pjesnikove osobnosti i najava njezine rastrgane manifestacije u poeziji. S druge strane, mogli bismo reći i da je Kranjčević već tada pokazivao disidentsku opreznost i spremnost na bijeg od svake krajnosti i isključivosti, ali – bez odricanja od svojih uvjerenja i ideala. Je li već tada shvaćao da bi tadašnjoj Hrvatskoj i u političkom i u književnom smislu bio potrebniji i korisniji model i–i od modela ili–ili?

Odgovor je, naravno, da – i potvrđuje ga Kranjčevićev treći i konačni, pomirljiv i nekontroverzan odabir posvete »Uspomeni neumrloga Augusta Šenoe«. Gruber objašnjava da je pjesnik Šenou »u književnosti obožavao kao svoj veliki uzor jednakim zanosom kao i Starčevića u politici«. A gdje su Harambašić i Kovačić? Pravaš ushićen narodnjačkim književnim uzorom – nova kontroverza? Samo naizgled: Kranjčević je – čini se već tad – jasno odjeljivao svijet i zadatke politike od svijeta i zadataka književnosti, a kako je glede osjećaja obveze prema književnoj tradiciji bio iznimno tradicionalan, dakle prilično (ne i potpuno!) konzervativan, »breme« Šenoina imena (iz)gubilo je u njegovu slučaju težinu političkih konotacija. Uostalom, nije li dvadesetak godina poslije još jedan punokrvni pravaš ustvrdio da je Šenoa bio »pravaš čistim svojim hrvatstvom« i nije li isti stekliš također znao cijeniti prosvjetni i rad na kulturnom polju đakovačkog biskupa? O Matošu je, naime, riječ.

Bugarkinje

Zbirka Bugarkinje objavljena je u kolovozu 1885. godine. Njezin naslov odnosi se na bugarenje, odnosno tužno, lirsko a ne epsko pjevanje, koje je bilo karakteristična poetika hrvatske usmene i pisane književne tradicije – ističe Česko pozivajući se na istraživanja o bugaršticama Josipa Kekeza – i ustvrđuje da je Kranjčević odabirom tog naslova iskazao svijest o kontinuitetu naše književne tradicije te da je tu tradiciju svjesno prihvatio, ali i dalje razvijao. Posebnu važnost, upozorio je istaknuti kranjčevićolog, ima poredak prvih osam pjesama – svojevrsno programatsko pjesničko očitovanje, u kojem se zrcali raspon dimenzija ideološkoga i ontološkoga spektra mladoga Kranjčevića (osam alter ega, tj. metafizičkih [metaepskih/dramskih] ontologema): 1. Uspomeni Augusta Šenoe (svijest o hrvatskoj književnoj i jezičnoj tradiciji i općeljudskoj misiji poezije), 2. Hrvatskoj (nacionalna svjesnost o povijesnom politički presudnom trenutku), 3. Narodu (sveopća svjesnost o stanju i potentnosti naroda, tj. puka), 4. Radniku (svijest o vječnim socijalnim i egzistencijskim pitanjima čovjeka i čovječanstva), 5. Hrvatskoj majci (svijest o nacionalnom totalitetu političkoga i pojedinačnoga, intimnoga), 6. Senju-gradu (svjesnost o nekad slavnoj regionalno-nacionalnoj prošlosti), 7. Na Nehaju (svijest o vremenu kobnom i beznadnom za zavičajni mu voljeni grad), 8. Nad rasapom moga grada (svjesnost o bezizlazu u nerješivom beznađu antiteze prošlosti i tadašnjosti, vanjskoga i unutarnjeg svijeta). Sagleda li se zbirka pak u cjelini, razvidna je pjesnikova prva i za tu zbirku najvažnija, dominantna emanacija »Ja-domovina/zavičaj«: od 46 pjesama više od pola je domoljubnih, najčešće budničarskog predznaka u gotovo redovitom bugarštičkom tonalitetu.

Kako stoje stvari s pravaškim motivima u Bugarkinjama? Odmah na početku imamo zanimljiv slučaj – himničku pjesmu posvećenu narodnjačkom bardu Šenoi! U njoj lirski subjekt, pjesnikov intimni »Ja«, ističe da je u formativnim godinama na njegovo domoljublje prvi utjecao (ne Starčević, ne Kvaternik, nego) upravo Šenoa sa svojom književnošću: Poimat stadoh i svoj zanos rani, / Po cvijeću tvom sam kao pčela lijeto, / A duši novi zasinuli su dani, / Otkada pjenje slušo sam ti sveto! / Ah, na tih pjesmah grudi moje mlade / Odgajale se ko na majke krilu... Posebno su pak intrigantni sljedeći stihovi: Ah, tebe, tebe nisu cijenit znali, / Ti mrtva glavo, al pjesniče živi, / Poimat sad tek genija su stali; / Al pravda zbori: nek se kaju krivi! Na koga bi se drugoga mogli odnositi ti stihovi, ako ne na pravaše, koji ga tek sad, nakon smrti – počinju razumijevati? Za razliku od njih, Kranjčević se klanja njegovu (ne samo!) književnom geniju, što se u pravaškim krugovima nesumnjivo moglo shvatiti kao disidentstvo, pa čak možda i hereza!

Ipak, Kranjčević se pokajao već u drugoj pjesmi, budnici pravaški obilježenoj predodžbom slavnoga hrvatskog »prije« i katastrofičnog »sada«, s vizijom njezina boljeg sutra u kojem se kao presudan čimbenik naziru karakteristike – pravaške opcije: Tuj ti mlađan kaže: da nas ima dosti, / Prokušanih bijedom, odojenih jadom, / Što ne ćemo živit kao od milosti, / Već podignut tebe ma i krvnim radom! (...) Zavidna nam usna krunu onu prosi – – / Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu! Koga bi drugoga ti stihovi mogli apostrofirati ako ne mlade pravaše podrijetlom iz (dominantno) nižih i srednjih građanskih slojeva, odnosno seljačkih i radničkih? Prisjetimo se – upravo su se iz tih slojeva regrutirali najgorljiviji stekliši, koji su radi postizanja (bilo kakvog) uspjeha morali krvavo raditi, boreći se s protiv ne jedne zapreke okoštaloga društvenog sustava. Može se stoga reći da pohvala novoj kruni i prihvaćanje mesijanskog zadatka ujedno (a možda i ponajprije) znači i promjenu društvenih odnosa u Hrvatskoj kao preduvjeta njezina budućeg uskrs­nuća u obliku samostalne i slobodne države.

Treća pjesma također je budnica, ali posvećena narodu; u cijeloj se pjesmi ne spominje naziv njihove države, ali zato čitamo znakovite stihove: A na nebu jednom Kristu / Molit će se usne milo: / Nek u jedno braću složi / Košto jedan tek je prijestol boži! (...) Tà od Soče do Dunaja hladna, / Sve od Drača do Rabice vode, / Svud su braća i jednako jadna, Al dost’ jaka da Kaina rode! / Sve se trga – vjeru zmiji daje; / Joj, Hrvata hrvat ne poznaje! / Ali amo i oćuti jade, / Kako grud mi nad neslogom pati; / Ljubav moja nek ti svijesti dade, / Pojmit ćeš ju, pa se ne ćeš klati, / Već ćeš kleknut, rascjepkani rode, / Uz zastavu hrvatske slobode! Sve je jasno – to je preslika pravaškog shvaćanja hrvatske nacije (liberalno-građansko, vjerski neutralno, politički ujedinjeno pod jednom zastavom) u granicama koje se (uglavnom!) poklapaju s prostorom na kojem su se nadali vidjeti svoju slobodnu državu.

Himnička oda Radniku naizgled se ne u uklapa u Kranjčevićev pravaški rukopis. No on tu nije opjevao modernoga, industrijskog radnika (on će se pojaviti u njegovim kasnijim pjesmama, ali tek nakon obrtnika!) – nego onoga mitskog i/ili općeg, koji do kruha dolazi znojem i žuljevima ručnoga rada, a ako bismo se striktno držali tekstualnih signala, mogli bismo zaključiti da je u prvom redu riječ o – seljaku (Zemlje drž’ se – tuj si mi sijao znojem, / Tuj ti je i žeti! (...) Ustaj, brate! predsude neka padnu! / Vijek to pita, prosvjeta právo traži, / Ustaj, brate, žezlo će strunut prije Drenova štapa!). Drugim riječima, Kranjčević je tu socijalan, a ne socijalističan, što je i bilo obilježje Stranke prava još od kraja 1870-ih, kad su u rusofilskoj (zemlja seljaka, još uvijek!) fazi postali istinski branitelji prava hrvatskog seljaka, što je bilo sasvim dovoljno da ih vlastodršci, zaštitnici krupnoga kolonizatorskoga mađarskoga kapitala, prozovu – radikalnim ljevičarima. Gledano u povijesnom kontekstu, oni su to glede ekonomskih i društvenih odnosa – ali nikako i nacionalnih! – i bili.

Pjesma Hrvatskoj majci počinje molitvenom invokacijom: Hrvatice, oj, kćeri roda moga / I mučeničkog naroda ti nado, / Ja mukom istog zaklinjem te Boga, / Sad čuj mi glas – i svij ga srcu rado. U nastavku pjesnik moli majku da svoga sina pouči trpjeti sva stradavanja hrvatskog naroda radi čeličenja karaktera, radi sljedećega: Pa osveta kad barjak digne sveti, / Kad kliknu braća: ‘S Bogom i Hrvati!’, / Ti prije neg ti u krv sin se sleti, / Ko majka mač ćeš osvetni mu dati! Na taj način majka se kao aktivni protagonist uvodi u proces oslobađanja naroda od ropstva. Iako njezina uloga još uvijek ne prekoračuje kućni prag – jer ona je ponajprije zadužena za komunikacijski prijenos kulturnog, odnosno nacionalnog pamćenja svome sinu – gorljiva, revolucionarna atmosfera u kojoj upravo ona sinu daje mač osvete, pokazuje da je Kranjčević već tada ženu shvaćao kao nešto više od kućnog ukrasa i epigonski slavljenoga pjesničkog motiva i/ili inspiracije.

Pjesma Senju-gradu, iako naslovom i izrazom priziva Šenou (Zagrebu) te vabi na traženje poveznica s narodnjačkim idejama, sasvim je u pravaškom duhu: tu se vjekovno uskočko prkosno i junačko buntovništvo i čelična vjera u hrvatstvo (to je, mišljenja sam, razlog zašto je Kranjčević promijenio stih iz prije objavljene verzije Osvetnoga Boga glas u Povjesnice glasak čist, za razliku od Česka, koji drži da je to bio iskorak prema šenoinsko-narodnjačkoj motivici; uostalom, povjesnica je bila čest termin i u Starčevićevu vokabularu) pozicionira kao glavni razlog za sputavanje razvoja slobode u gradu (u njegovoj mladosti u Senju je dominiralo pravaštvo!) pod pritiskom »podlih hotkara« (špijuna, spletkara) i »doklaćenih tuđih zmija«. Iako se pjesma može čitati i bez njega, tek joj stvarnosni, recentni politički podtekst daje pravi smisao i značenje, a u ono doba i poseban energetski naboj – pravaški, dakako. Sličan slučaj imamo i sa sljedećom pjesmom, a kako je Česko dobro upozorio na Kranjčevićevu praksu stvaranja pjesničkih nizova struktura (od diptiha, triptiha pa do cijelih blokova), to se tumačenje čini opravdanim u okviru tzv. zavičajnog niza (šesta, sedma i osma pjesma).

Prisjetimo li se da je Gruber navodio da je Kranjčević u nekim pjesmama znao aludirati na aktualne političke događaje, onda bismo te signale mogli naći u pjesmi Na Nehaju, ali ne u mementu davnih slave (Kad za drugog si više neg za sebe / Ti krotit znao i lava i zmaja) ili recentnih mu posljedica nezahvalnosti i zaborava onih za koje su ih vodili, nego u apelu da građani – usprkos svemu – ne posumnjaju u pravaško mu vodstvo: Ne zdvoj, uskočki moj grade, / I Tvoja sunce ogrijat će vrata, / I tvoje ti ćeš preboliti jade, / Kad sine zora slobodi Hrvata! Za razumijevanje okolnosti treba podsjetiti da se grad tada nalazio na udaru »disciplinske osvete« Khuen-Héderváryja, o čemu sam pisao na početku članka.

S još većim pravom mogli bismo tražiti odjeke recentnih političkih previranja u Senju u završnoj, osmoj pjesmi (Nad rasapom moga grada) programatskog bloka Bugarkinja: u slutnji ozbiljnih posljedica prijetnje što se nadvila nad gradom zbog njegova pravaškog oporbenjaštva (Aj, kazniše te – jer si leglo bune!), u odjeku tadašnjih političkih makinacija i pokušaja režima da potkupi glasače (Tà zar nam nisu obećavat znali / Sve igračke, al koli dragocjene! / Kad zdvojnim glasom molit su nas stali, / Po pravoj stazi nek nam noga krene!). Pjesnik na te pokušaje reagira ironijom (opet s uporištem u stvarnosti): Ne znamo, otkad za nas tolik mar i upozorenjem na to da narod sasvim dobro razumije podlu igru Je l’ cilj vam pošten – mamit nas ne treba, / Je l’ cilj vam proklet – kunemo i dar!, što se na kraju i potvrđuje pozivanjem na stvarnu (stiliziranu, dakako) reakciju senjskih građana: Umin’te od nas! Grmuno si vragu, / Kad zgazio si ponuđeno zlato.

Ukoliko je uvodna pjesma posvećena Šenoi bila Kranjčevićevo književno-programatsko očitovanje, utoliko je pjesma Bog i Hrvati! – koja nakon osam (da se poslužim Českovim rječnikom) strukturnih stožernica otvara veliki domoljubni blok – bila njegovo političko očitovanje. Već na temelju samog naslova pjesmu možemo svrstati među one za koje je Gruber rekao da sadrže stranačku žicu, no u njoj ta žica nije zatitrala gdjekad: to je, naime, Kranjčevićeva najpravaškija pjesma u zbirci, ali – usudio bih se reći – i jedna od lošijih. Pjesma počinje naivnim motivom ljubavnoga para u (prvoj?) bračnoj noći, koji lirski subjekt poziva da se u tom intimnom trenutku (!) sjeti – milijuna braće koji pate u lancima (Pa nek šapnu prsi zaljubljene: / Bog i Hrvati!). Zatim se redaju razne životne situacije u kojima se putokazom i prisegom nacionalne časti pozicionira navedena pravaška parola, međutim – nikad ni kao gromoglasni ni javno mogući klicaj, nego »samo« kao oprezni, strpljivi šapat – što je možda i prvi zanimljiv detalj pjesme. Slijedom toga završna strofa nosi očekivanu poentu, gotovo »prosvjetni« naputak za život i izgradnju bolje budućnosti: Da, svud i svud – od kolijevke do groba / Nek to nam bude vjerovanje sveto! / Uz takvu pjesmu dignut ćemo roba, / Uskrisit srce mrtvilom sapeto! – – / U šaptu prve rajske sreće, / Pod krunom božjeg milja, / Iz duše burne i trpeće, / Il majci iz okrilja – – / Mi šapćimo, / Dok kriknemo / Ko grom, kad vihor prati: / Pod barjak taj, / Za puk, za raj, / A uz nas Bog – – – / Da, Bog i svi Hrvati!! Drugi zanimljiv detalj svakako je »mala« pjesnikova intervencija u pravašku parolu u posljednjem, posebnom energijom nabijenom i (prethodno) grafički istaknutom stihu; upravo se u takvim detaljima očituje Kranjčevićevo disidentstvo od stranačke dogme – ovdje iskazano kao svim Hrvatima (neovisno o ideološkim, svjetonazorskim i stranačkim razlikama) pružena ruka suradnje radi ostvarivanja zajedničkog (danas bismo rekli:) nacionalnog cilja – u pjesmi ni jednom spomenute (treći zanimljiv detalj!) – slobodne i sretne Hrvatske.

Zanimljiva je i pjesma Grobovi, u kojoj se Kranjčević bljeskovima stilističke genijalnosti u obliku provokativnog sarkazma i gorke ironije osvrće na hrvatske žrtve diljem Europe za interese tuđinca koji ga ugnjetava (Svud se, jao, križi viju naši, / Pa da nismo bogataši?), na našu nemogućnost da o tome slobodno sudimo i govorimo (Da, reko sam – a tko bi digo na me kamen / S moje laži, / Nek digne – ako okovi mu dadu!), na opravdavanja režima glede gaženja naše nacionalne svijesti (Svijest nam zovu rogoborom zloće, / Mjera naša, vele, da je puna,) i otužne mogućnosti naših reakcija (Trzamo se – jer nas vješat hoće, / A taj nam trzaj – to je sva nam buna!). Zanimljivo je i kako Kranjčević u samo četiri uzastopna stiha mijenja registre iskaza: od ironijske apatije (Pa plačimo, drugog li ne znamo,), preko sarkastične »pobune« (Sami sebi sučimo konopac!), do gorkoga humora (Pred smrt, brate, bar da nisi lijen,), da bi završio sa sugestivno inferijalnom slikom: tvoj grob je gladan i – čeka na plijen!, u kojoj kao da se može čuti – širenje golemih ralja toga groba.

Ipak, posljednja pjesma, Tvoj vijenac, osim što je svojevrsno podsjećanje na pjesnikovu prvu pjesmu (Zavjet), daje konačno idejno usmjerenje zbirke: u početnoj se strofi otkriva želja za mirnim životom (Moj oltar – to je tihi dom, /A povijest – evanđelje; / Tuj prvim, dušo, zavjetom / Posvetih svoje želje.), zatim se kao vrijednost ističe spremnost na žrtvu u postizanju tog cilja i ustrajnost usprkos svim mukama koje se nalaze na putu pojedinca do tog cilja (i nerazumijevanje, pa i podsmijeh gomile), a posljednja strofa otkriva nagradu pojedincu koji je na tom putu (čak i u slučaju neuspjeha!) očuvao ne samo nacionalnu – nego i svijest o smislu te žrtve za drugoga: I pisat će ti zahvalu: / Bijaše žena svijesti; / A od tog krunu dičniju / Ne umijem ti splesti! Treba istaknuti da je taj svjesni, trpeći subjekt – žena.

Detaljnom analizom vjerojatno bi se dalo pronaći još pravaških motiva i/ili inspiracija u Bugarkinjama, no već i ovi izdvojeni dovoljno govore o tome koliko je njihov autor bio nadahnut pravaštvom kao politikom, ideologijom i praksom te – što je također važno – i njegovom književnom stilistikom (ironija, sarkazam itd.). Vrijedi stoga istaknuti da je upravo književnost, preciznije poezija, bila polje u kojem je Kranjčević zadržao distancu u odnosu na pravašku maniru – to potvrđuje njegovo suzno bugarenje, intimistički (osobni) pristup nacionalnim temama i odbojnost prema žestokoj pravaškoj retorici u književnosti, odnosno veća sklonost Šenoi i (u određenoj mjeri) Harambašiću nego, primjerice, Anti Kovačiću. Drugim riječima, Kranjčević je već u Bugarkinjama progovorio svojim glasom, kao i svojim izrazom i stilom. Podsjetimo, tu je zbirku objavio sa samo 20 godina, pa se je moglo očekivati da i ubuduće – barem u domoljubnim pjesmama – nastavi utabanom pravaškom stazom.

Prema prvoj prijelomnici

Tako je i bilo – ne samo u poeziji i ne samo nakon nego i prije objave zbirke. Naime, od veljače 1885. godine u pravaškim je časopisima objavio nekoliko proznih tekstova u kojima je uz razvidnu političku tendencioznost iskazivao svoja društvena i politička stajališta, sasvim sukladna pravaškom svjetonazoru. U prvome od njih, priči Prvi honorar (veljača 1885), glavni lik, siromašni mladi radnik, upravo svjetonazorom neodoljivo podsjeća na samog autora, kao što i lik urednika »slobodoumnog dnevnika« retorikom i fizičkim opisom podsjeća na Antu Starčevića; prvi je napisao članak »Kako da se pomogne radničkom stališu?«, a drugi ga je voljan objaviti – među ostalim i zato što je pero »glasnik slobode, evanđelje budućnosti u ustijuh sadašnjosti« – pri čemu usmjerava njegova autora na pisanje »krvlju i znojem«, prvenstveno za narod »jer još robujemo, jer nismo svoji«. Drugi tekst bila je klasična kranjčevićanska budnica, ali u kratkome proznom obliku, u kojem autor potiče čitatelje na prihvaćanje svakodnevnih političkih, društvenih i ekonomskih iskušenja radi bolje budućnosti naroda. Zanimljivom se pokazuje i priča Tko će osloboditi narod? (veljača 1886), u kojoj se problematizira naslovno pitanje te odgovor na njega nalazi u sukladnim razmišljanjima seljaka i mladog pravaša, a ne u nepotističkim razgovorima reprezentanata visokih društvenih slojeva (ključna je riječ: »zagovor«), odnosno ne u »nebarbarskom« (dakle, narodnjačkom) zagovaranju poštivanja nagodbenjačkog ustava.

U isto je vrijeme Kranjčević u pravaškom tisku objavljivao i poeziju. U Uskrsnoj pjesmi narodu (travanj 1885) razvidan je ne samo jad malih ljudi pod kolonijalnom ugarskom čizmom nego i (sasvim pravaško!) tumačenje da je sadašnjost posljedica davnog odricanja od samostalnosti (Sluša srce, sluša pjesmu slavlja, / Hrvat krunu čistoj krvi stavlja) i ulaska u (neimenovani, ali je jasno – ugarski) Ogrljaj koji nam ljutom zmijom posta! Što zbog tegobne povijesti, što zbog tog Ogrljaja, nastavlja on bugariti, nama šumi sve tiše i tiše: / Da smo bili i da nismo više pa domovina čak (ironija!) Slavi, jao, pokop prava svoga. S obzirom na to da autor u prvi plan stavlja problem moći i vlasti, uvodi i motiv Kristova uskrsnuća (teološki: pobjeda ljubavi nad zlom, tj. smrću), ali ga prevrjednuje i društveno-politički funkcionalizira recentnim mu okolnostima Khuenovih represija (Ali vidjeh, tko uskrsnuti hoće, / Kroz grob mora crne proći zloće!), zbog čega je njegov revolucionarni lirski subjekt prisiljen – i spreman – čak i na pakt s đavlom radi spasa domovine (Spasit tebe – vjera mi je sva; / Spasit ću te, kada s križa skinem / Isukrsta, da propnem – đavola!). Nije isključeno da je na Kranjčevića glede takvih ideja utjecao boravak u Rimu, gdje je možda imao priliku upoznati se s tekstovima krajnje slobodoumnih talijanskih revolucionara. S druge strane, možda ih je čitao u prijevodu u pravaškom tisku.

Ujesen iste godine Gržanićev je saborski vritnjak izazvao žestok odgovor osramoćenog bana: nove političke progone. Jelčić s pravom kaže: »Kako bi sada zazvonili, kako bi odjeknuli zgusnuti i snažni stihovi iz pjesme In Tyrannos!«. Kranjčević je, paradoksalno, na tadašnju represiju dakle već bio odgovorio – samo što to nitko nije znao! U listopadu je pak objavio pjesmu Kajinu, koju su neki kasniji (npr. Livadić, donekle Jelčić) protumačili u granicama hrvatskih prilika, iako se u svoje doba iščitala kao žestoka optužba na račun kralja Milana Obrenovića. On je, naime, tada pokrenuo rat protiv ujedinjene Bugarske, što Kranjčević opisuje kao mučki napad na pleme bratsko, tužno, bijedno, / Baš kada jadno jaram skinu s vrata, / Kad tegnu plamno, a do sunca zlata. Pjesnik, naime, Bugare – sasvim u skladu s pravaškim pogledima – doživljava kao hrvatsku južnoslavensku braću, zbog čega u ime napadnutih šapće kralju-agresoru: Brate, pusti me na – svojem! U tom kontekstu stihovi I – što te briga da se braća gube – – / Ded – haraj, šuško – Slovjeni se ljube! mogu se shvatiti kao ciničan komentar o realnim mogućnostima političke dimenzije ideologije jugoslavenstva. Naime, iako pjesnik za rat ne optužuje narod (Srbe), nego kralja (Što mari hrpa, kog je danas sjekla, / Nek teče vino, kud je krvca tekla!), on je svjestan da se interesi prijestolja i ideologije prelijevaju na narod (Da živi kralj! – uz grom i kanonadu, / Oj, pirujmo na osvojenom gradu!), pa stoga – pretpostavljajući možebitno kraljevo kajanje – oštro presuđuje: Ne, kralju, ne; tko zgriješi, nek i plati! / I kralj se može ubojicom zvati! Na kraju, Kranjčević eventualnu pobjedu Srbije ipak vidi kao dugoročni poraz (A kako krstiš, kralju, polje to? / Oj, Kajine, ja velim: Kosovo!), što bi se također moglo protumačiti u pravaškom kontekstu (iz ideje nekakve eventualne južnoslavenske suradnje nisu isključivali Bugare za ljubav Srbije!): svjestan da bi monarhijsko ruglo Europe s vremenom lako moglo zaboraviti tu agresiju (kralj Milan bio je podređen interesima Bečkog dvora), on sugerira da će kraljev zločin odjekivati i u vječnosti (Al grijeh će gonit krivca preko groba, / I zločin bratski grmit će: rugoba!), a po toj pjesmi, kao i kasnijim bugarsko-srpskim odnosima, vidimo da je odjekivalo i u književnosti, odnosno kulturnom pamćenju naroda.

Dana 19. veljače 1886. godine Kranjčević je uspješno okončao stručno osposobljavanje za učitelja na zagrebačkoj preparandiji, koju ju pohađao zahvaljujući Strossmayerovoj financijskoj pomoći. U pismu-zahvali biskupu tada je naveo da je zbog svoga nemirnog duha često padao u napast sanjarija i magle, ali se ipak sprijateljio s mišlju »da je u radu spas, a da vječno prelamanje, nesuvisle sanje nikamo ne vode«. Da nije bila riječ o frazama, potvrđuju i njegovi tri dana poslije napisani autobiografski Pabirci. U njima navodi da ih piše u trenutku kad mu noge klecaju na pragu života te ističe da se svojih dotadašnjih promjena, tj. borbi (mati svakog razvoja) ne odriče (Ponos moj borbe su moje!), iako u njima sada nalazi i grobove sanja i ideala. O svojem je odabiru učiteljskog zanimanja napisao: »Ja odabrah stališ, koji, istina, nije sladak, ali je požrtvovan. Ja si ne bih mogao naći ljepše prilike, da si razvijam duh, negoli je ova. I ja se s veseljem podlažem njegovomu trhu«. Posebno su – a pogotovo u kontekstu ove teme – zanimljivi iskazi u kojima se osvrće na svoj tadašnji svjetonazor: »Po ovih kratkih točkah jasno je, da bih se ja desio u velikoj neprilici, kad bi me tko upitao: koji su tvoji nazori u životu, kojim bi se načelom odlučio? Ja sam danas u dobi prijelaza, moj sud o tom ne bi bio trijezan. U mene je tek sposobnost razvoja, košto je i u vrela gvožđa svojstvo, da ga okališ na način, kako ti drago. Kojim li ću ja pravcem krenut, to zavisi o rješidbi životnoga pitanja. Ja čekam taj sud!« Na kraju, o svojoj je viziji budućnosti (gotovo proročanski!) napisao: »Ne slomi li moje sudište nad menom šipke, ja se nadam, da bi moj razvoj pošao onim putem, koji pozna princip objektivnoga razmatranja realnosti vjerom u plemenite ideje, koje moraju nužno prevladati budućimi generacijami. U protivnom slučaju ja tek velim, da bi čovjek, koji zdvoji u sama sebe, nedvojbeno zdvojio i u cijeli svijet, a onda? Iz pesimističkoga pera cijedi se otrov, kojim se mlada srca najradije truju«.

Je li ovaj tekst bio pisan za osobne potrebe, kao neki oblik autoanalize u trenutku životne prekretnice? Ako je – kako to da nema ni spomena o pjesničkoj djelatnosti ili barem neke aluzije o političkim ili ideološkim uvjerenjima? Glede potonjeg – imamo li na umu njegovu poeziju – još više iznenađuju iskazi o nejasnim »životnim nazorima«. Slično pitanje postavio je Ivo Frangeš, priređivač njegovih Sabranih djela III, ponudivši uvjerljiv odgovor: »ti su ‘pabirci’ po svoj prilici zamišljeni kao prilog nekoj molbi, odnosno kao promemorija nekoj uglednijoj osobi, kojoj se Kranjčević u taj čas, prije dobivanja namještenja, želio uteći: na to upućuje svaka rečenica«. Zašto sam istaknuo citate iz Pabiraka? Zbog istog razloga iz kojeg je Frangeš s njima doveo u vezu pjesmu Uz diplomu: u oba se teksta, naime, osjeti drugačije pjesnikovo raspoloženje. Mislim, naime, da je ono bilo uvjetovano sviješću da će mu kao učitelju poslodavac biti država, odnosno osvješćivanjem činjenice da mu javno iskazivanje slobodarskoga pravaškog uvjerenja u doba Khuen-Héderváryjeva (konačnog, pokazat će se) obračuna sa Strankom prava neće olakšati dolazak do kruha svagdašnjeg.

Je li Kranjčević iz navedenog razloga možda povukao kočnicu u svojim tada objavljenim pjesmama? Nedvojbeno, da: te pjesme jasno pokazuju da je uglavnom rekapitulirao prijeđeni put, a na više mjesta nalazimo signale (nužnog, prisilnog) opraštanja od dotadašnjih »snova i maštanja«, odnosno zanosnoga hrvatovanja u pravaškom duhu (jer, zašto bi ga, primjerice, posao učitelja sprječavao u maštanju o nekoj djevojci?). Slijedom toga, u pjesmi Uspomene (objavljena 15. ožujka) nalazimo sličan motiv kao iz autobiografije: hladan pogled koji prosuđuje vlastite snove (Minuše ga sanje, a ja sam ih plako, / Danas? danas šapćem: Bolje da je tako!), oproštaj od njih (Zbogom, sanje moje, vrelo plača moga, / Trebalo je toga, trebalo je toga!), iako je njima zahvaljujući stekao svoje specifično »Ja« (Al ovako hvala, vječna vam hvala, / Stoput mi je vjeđa suzom zadrhtala, / Al i stoput spoznah, riječ što vrijedi stara, / Da nas patnja diže, da nas patnja stvara!), svijest da sada mora raditi razborito (Zbogom i ti mašto, na rad razbor zove!). Pjesma U katakombah (3. travnja) prisjećanje je rimskih borbi sa svećeničkim pozivom (Vi nebesa gluha, / Ded, dajte znak mi, u čem mi je sreća), kao i pronalaska istog ali u svjetovnim – i to u društveno-politički revolucionarnim okvirima (natrčava na ploču s natpisom »Martiri di Roma« na zidinama gdje je Garibaldi ušao u grad i kliče Tuj vidim cilj svoj, o, moj Rime stari!); to se završno klicanje, dakako, može iskazati formulom garibaldinac = starčevićanac, no vrijeme radnje pjesme ipak je bilo – smješteno u prošlost pa se i moglo protumačiti kao njegova – prošlost. No, Kranjčević ne bio Kranjčević kad ne bi ostavio »skriven trag«: nije, naime, napisao »vidio sam«, nego »vidim« (cilj svoj), dakle – još uvijek! I u pjesmi Uz diplomu (napisana početkom travnja, a objavljena 15. svibnja), razvidna je pjesnikova svijest da ga u budućnosti čekaju mnogi kompromisi glede dotadašnjih snova: Doć će možda obilniji dani, / A uza nje i – jadi nezvani, / Što će grmit: nude se spokori, / Vrag ne spava, radi se o kori! / A s papira, koj’ me nekoć smiri, / Paragraf će da o postu piri!.

Nakon povratka u Senj uputio je Kranjčević 29. travnja 1886. molbu Visokoj zemaljskoj vladi, kojom moli da mu se, »namjestiv ga ma kamo i kada«, omogući prilika »da se posveti uzvišenoj dužnosti učitelja«. Molba mu je bila odbijena, pa je 6. svibnja napisao novu, u kojoj moli dozvolu za besplatnu praksu u senjskoj pučkoj školi; ovaj je put mol­ba odobrena. U sljedeća dva mjeseca Kranjčević je objavio samo jedan tekst – prozu Ah, pjesnik...! (8. lipnja) – bez političkih konotacija (bila je tu riječ o osvrtu na plitkost i licemjerje jednoga pjesnika i »jato nepernatih vrabaca« koji su ga okruživali). Dana 8. srpnja 1886. senjski gradski načelnik, pravaš Ladislav Krajač, izdao mu je svjedodžbu da je »opće uzornoga kako moralnoga tako i političkoga ponašanja«, i to kao prilog i preporuku njegovoj molbi za »mjesto učitelja u trgovačkoj školi u Bosni ili Hercegovini«. Napokon, Kranjčević je 31. kolovoza 1886. imenovan učiteljem trgovačke škole u Mostaru, a 13. je rujna stupio u službu.

Time je započelo novo poglavlje u životu mladoga pravaša, ali od tada ne samo pjesnika nego i državnog činovnika u zemlji s još kompliciranijim društvenim, nacionalnim, vjerskim i političkim odnosima od onih koje je iskusio u Hrvatskoj. Upravo će te nepomirljive i nerazrješive determinante, uz one već postojeće unutarnje, snažno utjecati na nove Kranjčevićeve borbe, koje će za posljedicu imati bolne mijene i muke u kojima će mu nove »vile« biti grčevi i trzaji: stvarni, metaforički i stvaralački. Vidljivi, uostalom, i u naslovu i sadržaju njegove zbirke pjesama iz 1902. godine.