Kranjčević u Bosni i Hercegovini

Naslov^[1] koji sam ovom izlaganju dao upravo sada, priređujući ga za tisak, implicira pitanje: što je Bosna i Hercegovina bila Kranjčeviću i što je Kranjčević bio njoj? Da bismo odgovorili na to pitanje, valja nam podatke iz njegove biografije povezati s bosanskohercegovačkom stvarnošću tih godina.

Iako je već objavio jednu zbirku pjesama (Bugarkinje, 1885) i tridesetak pjesama u književnoj periodici, većinom pravaškoj (Hrvatska vila, Sloboda, splitska Nada, Balkan, Hrvatska omladina, Vijenac...), Kranjčević je došao u Bosnu i Hercegovinu kao mlad i perspektivan pjesnik pravaške orijentacije, koji upravo zato što je bio pravaš u Khuenovoj Hrvatskoj nije mogao dobiti učiteljsko mjesto, pa ga je zatražio i dobio, kao mnogi Hrvati tih godina, u Bosni i Hercegovini. Došao je u okupiranu zemlju, koja je već osam godina živjela u paradoksalnom državnopravnom statusu, u zemlju pod suverenitetom turskoga sultana i upravnom vlašću Austro-Ugarske Monarhije. Imao je 21 godinu kada je, 13. rujna 1886., došao u Mostar i nastupio službu učitelja u trgovačkoj školi, a navršio je 43 godine kada je 29. listopada 1908. umro u Sarajevu. U Bosni i Hercegovini proživio je dakle pune 22 godine, a to je i više od pola života. Bila je to, primijetit ćemo, ona druga, zrela i kreativno plodnija i moćnija polovica.

Kad je Kranjčević došao u Bosnu i Hercegovinu bila je to u svakom pogledu zaostala zemlja, gospodarski zapuštena, prosvjetno nerazvijena i kulturno inferiorna, gotovo intaktna. Bio je to još uvijek, iz europske perspektive gledano, mračni turski vilajet, koji se tek probudio i počeo tražiti – i nalaziti – svoje putove napretka. Možemo odmah reći da je tom napretku znatno pridonio i Kranjčević, unatoč neugodnostima na koje je često nailazio. A nije ih ni trebao dugo čekati. Na prvu je naišao već na prvom koraku.

Mladi, perspektivni pravaški pjesnik dolazi u zemlju u kojoj vlast nemilosrdno guši nacionalne osjećaje i Hrvata i Srba, brani, pa i kažnjava bilo koji oblik njihove nacionalne identifikacije. Stvoriti bosanski narod koji govori bosanskim jezikom: to je bila namjera okupacijskih vlasti. Zna on to, a ipak je, već na prvom predavanju u mostarskoj školi, prekršio tu zabranu pročitavši đacima narodnu pjesmu koja počinje stihom Slavu slavi srpski car Lazare. »Mi se prenemo... Šta je ovo?...«, piše u svojim zanimljivim sjećanjima tadašnji učenik te škole, potonji srpski književnik Svetozar Ćorović (Hrvatska njiva, 1918), pa nastavlja kako punu godinu dana u toj školi nitko nije smio spomenuti ni srpsko ni hrvatsko ime. »A ovaj sićušni uča prvoga dana i prvoga časa usudi se da nam potegne nikoga manjeg nego glavom slavnoga cara Lazara!« Zašto baš on smije ono što nitko drugi ne smije, pitao se njegov tadašnji đak.

Kranjčević se međutim nije samo taj put usudio ono što nitko drugi ne bi. U Mostaru je tada živio veliki krug pristaša Ante Starčevića, među kojima je bio jedan od najug­lednijih Niko Spužević, kojemu Kranjčević, za njegov imendan 6. prosinca 1886., piše pjesmu-pohvalnicu, koja je, otisnuta na luksuznom papiru s hrvatskom trobojnicom, kružila gradom od ruke do ruke. Postoji i danas redarstveno izvješće koje o tome govori.

Sve je to bio uzrok prve neprilike koju je tu doživio. Tužili su ga upravo Srbi, po Kecmanovićevu navođenju bio je to poimence Vojislav Šola, zbog »velikohrvatstva«, istoga onoga hrvatskog pjesnika koji svoje nastupno predavanje u mostarskoj školi nije obilježio – a mogao je, imao bi zašto – uskočkom pjesmom o Senjaninu Ivi, nego onom o srpskom caru Lazaru i umjesto da ga pohvale, tužili su ga okupatorskoj vlasti, koju su smatrali neprijateljskom, i to su ga tužili zato što krši njezine okupatorske, neprijateljske i denacionalizatorske naredbe. Koliko je to paradoksa u jednom naoko posve običnom i jasnom slučaju!

Časopis Nada, naslovnica 18. broja

Naš pedagoški pisac Ljuboje Dlustuš, koji je tih godina također službovao u Bosni i Hercegovini i bio na utjecajnoj dužnosti savjetnika za školstvo Zemaljske vlade u Sarajevu, pa je po svojoj službenoj dužnosti poznavao sve što se zbivalo s Kranjčevićem, u svom predgovoru zbirci Kranjčevićevih pjesama što ih je sam i priredio za koprivničkog nakladnika Vošickog (1921), svjedoči da je Kranjčević u mostarskoj sredini vrlo brzo stekao ugled i simpatije te da mu nitko pošten nije zamjerao njegovo hrvatstvo, ni od đaka ni od roditelja, ali jest, kako reče Ilija Kecmanović, »srpska čaršija«, jer je u pjesniku-pravašu vidjela »zastupnika teze o Bosni i Hercegovini kao hrvatskim zemljama«. Kazna je bila nemilosrdna, usred zime, 5. prosinca 1886., iz toplog i mediteranskog Mostara premješten je u Livno, »bosanski Sibir«, kako se tada nazivalo taj gradić, gdje je stigao 26. prosinca, na drugi dan Božića, probijajući se s naporom kroz duboke snježne nanose i odmah nastupio službu u trgovačkoj školi.

A što su zapravo bile te trgovačke škole? Do okupacije 1878. u Bosni i Hercegovini nije bilo organiziranoga školskog i obrazovnog sustava, osim konfesionalnoga, a ono je bilo vezano uz pojedine džamije, odnosno (katoličke) samostane ili (pravoslavne) manastire. Nakon 1878. okupacijska vlast počela je stvarati obrazovni sustav i školsku mrežu po uzoru na druge zemlje u Monarhiji (osnivaju se i klasične gimnazije, isusovačka u Travniku i franjevačka u Visokom), a u tom sustavu trgovačke škole zamišljene su kao ustanove za isključivo stručno gospodarsko obrazovanje, ali su one, po riječima Ljuboja Dlustuša, od samoga početka postale »rasadnici svjesnoga i naobraženoga građanskoga staleža«, a to je, kako u nastavku piše Dlustuš, prvi i najvažniji uvjet napretka jedne zemlje, »budnoj narodnoj svijesti i ustrajnu zauzimanju naroda za interese svoje i za interese zemlje«. Tako su te škole u praksi postajale općeobrazovne, njegovale su i razvijale upravo ono što je austrougarska politika ovdje željela zatrti. Da su tomu bitno pridonijeli naši hrvatski pedagozi, učitelji i profesori koji su ovdje službovali, počevši od navedenoga savjetnika Dlustuša do Kranjčevićevih prijateljâ Nikole Marakovića i Josipa Milakovića, to je nedvojbeno, a da ni Kranjčevićev doprinos u tom pogledu ne smijemo zanemariti, to je potvrdio – ponovno ćemo se pozvati na njega! – taj isti Ljuboje Dlustuš: »Razumije se [piše on], da je naš Silvije u takvom okviru brzo našao dolično mjesto, i da je od prve shvatio svoju zadaću na tome mjestu.« A to je bila zadaća uvjerenog pravaša, ne pravaša političara i političkog ideologa, nego pravaša praktičara, koji pravašku ideju i pravašku misao živi i ostvaruje u svakodnevnom životu.

Mostar i Livno, pa Bjeljina i opet Livno, a napokon i Sarajevo: to su mjesta u kojima je Kranjčević službovao u prvih pet godina svoga života u Bosni i Hercegovini (1886–1892). To je vrijeme kada se počinje ostvarivati Kumičićevo predviđanje, izgovoreno nad netom primljenom i pročitanom njegovom prvom pjesmom Zavjet (Hrvatska vila, 1883): javlja se pred čitateljima i oblikuje veliki Kranjčević, pjesnik koji će ostati u povijesti hrvatske književnosti zapisan kao najveći pjesnik s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Tih godina nastale su, među ostalim, pjesme Uskočka elegija (1887), Pjesmo moja, kud si htjela? (1889), Svijet i pjesma, Zadnja uskočka šajka (1890), Ah, sve je sanja pusta, Vili pjesme, Gospodskom Kastoru, Pred knjigom povijesti roda moga (1891), Ditiramb, Angelus, Iza spuštenijeh trepavica (1892), Mojsije, Lucida intervalla i oratorij Prvi grijeh, Zadnja zdravica Hanibala (1893), Mramorna Venus (1894), Anđeo bola, Heronejski lav (1895), Eli! Eli! lamâ azâvtani?!, Pjesnik i svijet, Misao svijeta, Zadnji Adam (1896), Ressurectio, Moj dom (1897), Uzdah, Propali genij, U želji ljubavi (1898), Ouvertira, Mir vam! (1899), Hrist djetetu u crkvi, Mjesečina (1900), Sveljudski hram (1901), Majales, Slom Campanila (1902). U ovom razdoblju objavio je i dvije knjige pjesama, Izabrane pjesme (1899) i Trzaji (1902), a priredio je i zbirku Pjesme, koja je izašla postumno, početkom 1909., iako je na njoj označena 1908. godina.

Uredništvo Nade u Sarajevu. Na prvom katu, prvi prozor slijeva,
bila je Kranjčevićeva soba.

Gdje se najugodnije osjećao? U Mostaru se dobro snašao i zacijelo bi bio zadovoljan da nije trajalo tako kratko i završilo tako kako je završilo. U Livnu se osjećao, rekao sam to već u svojoj monografiji, kao riba u vodi. Grad kamenih kućica, uskih strmih uličica, beskrajno livanjsko polje, na koje mu je pucao pogled, mogao je s malo mašte doživljavati kao more, Crvenicu kao Velebit, a Vujadinovu kulu kao Nehaj: sve ga je to podsjećalo na rodni Senj. Gledao je i doživljavao ovu zemlju pravaški i starčevićanski: »Ne velim da i ovi krajevi nije^[2] naš hljeb i sol, ali su otuđeni, ali su rastrovani. Ti si ne možeš pomisliti koliko«, pisao je još 1887. Milakoviću. Ali takvi nepovoljni uvjeti bili su Kranjčeviću, čini se, vrlo poticajni. Kao da su ga upravo oni, takvi kakvi su bili i kakve je vidio i doživljavao, inspirirali da radi sve što je i kako je radio!

Kranjčevićev premještaj u Sarajevo, listopada 1893., bio je od njemu nesklonih pojedinaca i krugova tumačen kao unapređenje i nagrada kallayevskom režimu odanog i vjernog činovnika. Bila je to – kao što sve činjenice potvrđuju – kleveta istih onih krugova koji su ga denuncirali i u Mostaru. Bio im je, kako se to kaže, trn u oku. Činjenica je međutim da Kranjčević nije ni želio ni molio premještaj u Sarajevo, nije ni pomišljao na to. Ali kako je tada bilo ispražnjeno mjesto učitelja (mi ćemo reći: hrvatskog) jezika u sarajevskoj preparandiji, nitko nije bio pozvaniji od Kranjčevića da ga zauzme. Opet se kao na svjedoka pozivamo na Ljuboja Dlustuša, koji je bio i službeno nadležan za tu odluku. Nema sumnje da je ta procjena bila razumna, da je Kranjčević bio najpozvaniji za to mjesto i da bi on na njemu obavio velik i važan i nadasve koristan obrazovni posao da nije već sljedeće godine ponovno unaprijeđen i premješten nadležnoj službi Zemaljske vlade, kao suradnik redakcije književnog časopisa koji je zemaljska vlada namjeravala pokrenuti.

Bio je to časopis Nada, koji je izišao 1. siječnja 1895. pod uredništvom dvorskoga savjetnika Koste Hörmanna. U početku Hörmann je doista i bio stvarni urednik Nade, ali je ubrzo to bio samo formalno. Glavni sadržaj Nade, a to su književni prilozi, birao je i uređivao Kranjčević posve samostalno. Hörmann je imao puno povjerenje u njega, a on je, Kranjčević, svojim imenom jamčio i vrijednost i smjer sarajevskog časopisa, prvoga književnog časopisa u Bosni i Hercegovini, u kojem su, zahvaljujući Kranjčeviću i njegovim neumornim nastojanjima, surađivali zamalo svi imalo značajniji hrvatski pisci toga razdoblja, od Begovića i Nazora, Mihovila Nikolića, Domjanića i Leskovara, Srđana Tucića i Nehajeva pa do onoga najznačajnijega, A. G. Matoša, a uz njih javljali su se na stranicama Nade i pisci starijeg naraštaja, npr. Harambašić, Vjenceslav Novak, Josip Kozarac, Gjalski... Nema sumnje, Nada bi izlazila i bez Kranjčevića, ali bez Kranjčevića ona ne bi bila to što je bila: najvažniji hrvatski književni časopis u doba moderne. Usput valja napomenuti i to da je Kranjčević bio možda i prvi urednik nekoga hrvatskoga književnog časopisa – a Nada je po svemu bila hrvatski književni časopis iako nije izlazila u Zagrebu – koji programatski prevladava sve podijeljenosti među našim književnicima i otvara stranice svim piscima od vrijednosti. Pravaš, da, ali pravaš koji nikomu ne poriče stvarne vrijednosti, osobito estetske! Poput Matoša! Je li dostatno navesti samo to da je u Nadi svoje prve radove objavio i Bora Stanković, dotad posve nepoznat, a poslije jedan od najboljih srpskih pripovjedača?

A kad smo evo već po drugi put spomenuli Matoša, sjetimo se da je Matoš od Nadinih honorara i čestih predujmova uspijevao preživljavati najkritičnija razdoblja i u Parizu i u Beogradu. Pitanje je bi li Gustl te predujmove dobivao da nije bilo Kranjčevićevih intervencija i prijedloga Kosti Hörmannu.

U Sarajevu je Kranjčević osjećao da je došao u novu, drukčiju sredinu. Nije to ono patrijarhalno Livno, gdje su ljudi jednostavni i međusobno bliski, gdje je često znao odšetati do franjevačkog samostana Gorica i sastajati se s albanskim franjevcem i pjesnikom Fishtom. Ovdje je upao u činovničku malograđanštinu, koja živi od zlobnih ogovaranja i podmuklih podmetanja. Jedan od Kranjčevićevih osobnih znanaca, Jure Turić, mislio je da je taj otrovni društveni element utjecao i na Kranjčevićevu poeziju: ona se ne bi, barem ne u tolikoj mjeri, bavila metafizičkim pitanjima i biblijskim motivima, da se on uspio istrgnuti iz zadanih društvenih okova, koji su ga sputavali. Imao je on u Sarajevu i svoj uski društveni krug, bili su to uglavnom književnici Josip Milaković i Tugomir Alaupović, Jure Turić, Osman Nuri Hadžić, Ivan Miličević, Ljudevit Dvorniković. Sastajali su se u gostionici koju je držao neki primorac (ili Primorac?), Kranjčevićev zemljak. Tu im se znao pridružiti i fra Grga Martić. Uz to, Kranjčević je namjeravao taj svoj privatni krug i pojačati, institucionalizirati, pa je, samo pola godine nakon osnutka Društva hrvatskih književnika u Zagrebu 24. travnja 1900., u prosincu iste godine osnovao u Sarajevu Klub sarajevskih književnika, a u njemu su se našli, uz spomenute, i posve mladi književnici poput Safvet bega Bašagića i Rizvan bega Kapetanovića. Kranjčević je taj klub zamislio, tako mi se čini, kao neformalnu ali stvarnu podružnicu zagrebačkoga Društva, jer su u njemu bili i članovi DHK (Alaupović!), ali mu ta zamisao nije uspjela: samo godinu dana poslije Klub je prestao postojati. Nema o tome nikakvih podataka, barem ja ih ne znam, ali je vjerojatno iz službenih krugova sugerirano da se Klub ugasi.

Iako je to zasigurno utjecalo na Kranjčevićevo raspoloženje, svi koji su tada bili u njegovoj blizini zapamtili su ga i spominjali kao izvanredno duhovitog i temperamentnog veseljaka, koji je znao reći da bez Bosne ne bi mogao. Ali to nije mijenjalo njegov doživljaj sarajevskog društva i njegov odnos prema njemu. Pa i roman i drama, što ih je namjeravao napisati i počeo ih, ali ih nikada nije dovršio, imali su biti otvorena, neoportunistička slika i kritika toga društva koje ga je okruživalo. Ukidanje Nade i prestanak njezina izlaženja (15. prosinca 1903) zadalo mu je bolni udarac, a uz to je već i pobolijevao.

Ovo ću izlaganje završiti mišlju preuzetom iz svoje monografije: Kranjčević je mnogo značio Bosni, jer je mnogo pridonio njezinu kulturnom napretku, ali što je Bosna značila Kranjčeviću, to nikada ne ćemo moći do kraja sigurno i posve određeno utvrditi. Bio je taj odnos više nego zamršen, kontradiktoran i kontroverzan. Ni sam Kranjčević nije uspio izbjeći tu protuslovnost. Bilo je trenutaka kad je poduzimao korake da se vrati u Hrvatsku, a i trenutaka kad je izjavljivao da mu je Bosna nezamjenjiva. Kranjčeviću nije bilo lako u Bosni, ali, takvomu kakav je bio (a drukčiji on nije mogao biti), ne bi mu bilo lakše ni u Hrvatskoj. Matoševa je spoznaja da Kranjčević od svih nas »najviše bolovaše od bolesti koja se zove suvremena Hrvatska«.

^[1]   Prošireno i autorizirano izlaganje u podružnici Hrvatskoga kulturnog društva »Napredak« u Zagrebu, 24. studenoga 2015.

^[2]   Lapsus calami: nisu.