Hrvatskim tragovima po Sočanskom bojištu

 

 

Usuprot zaboravu

U Prvom svjetskom ratu borbe na bojištu uz rijeku Soču počele su polovicom 1915., dosegnuvši kulminaciju tijekom 1916. i 1917. godine. Od dvanaest velikih bitaka jedanaest ih je pokrenula talijanska vojska, u namjeri da u skladu s odredbama tajnoga Londonskog ugovora prodre duboko u Austro-Ugarsku Monarhiju, na pretežno hrvatski i slovenski narodnosni teritorij. Za posljednje bitke u studenom 1917. združene austrougarske i njemačke snage nanijele su talijanskoj vojsci težak poraz, nakon čega se bojišnica ustalila tek znatno zapadnije, na rijeci Piavi.

U tim je borbama na obje strane poginulo ukupno nekoliko stotina tisuća ljudi, vjerojatno njih petnaest do dvadeset tisuća s područja Republike Hrvatske (procjene se razilaze, a valja im dodati i višestruko veći broj ranjenih).

Gledano iz hrvatske perspektive, riječ je o prostoru za koji je neprijeporno da se na njem vodio obrambeni rat, i to većim dijelom pod operativnim vodstvom znamenitoga generala Svetozara Boroevića iz Umetića kraj Kostajnice, koji se rođen u pravoslavnoj graničarskoj obitelji i sam određivao Hrvatom. Ipak, zacijelo zbog nepovoljnih političkih okolnosti, ta su zbivanja u nas tek sporadično znanstveno i baštinski obrađivana, a memorijalna pozornost gotovo je posve izostala.

 

 

 

*         Fotografije: Vijoleta Herman-Kaurić i Filip Hameršak

 

 

Primjerice, knjige sjećanja sa Sočanskoga bojišta još su 1930-ih objavili Ante Messner Sporšić, Petar Grgec i Mate Blažević, no Ivan Ribar u svojim će uspomenama, objavljenima nakon 1945., tek ovlaš spomenuti da je »u paklu Doberdoba« i sam bio ranjen, a tamošnji ratni put mladoga Alojzija Stepinca ostat će u sjeni pristupa jugoslavenskim dobrovoljcima, s kojima zbog svršetka rata na bojište nije ni dospio. Umjesto o bliskoj nam, bistroj ali i krvavoj Soči, čak i nezaobilazni Krleža radije je pisao o dalekim stratištima Galicije i Bukovine. Slično tomu, publicist Slavko Pavičić morao je pričekati kapitulaciju Italije da bi mu 1944. bilo dopušteno objaviti prvi dio nikada dovršenoga pregleda borbi na širem tzv. Jugozapadnom bojištu, od slovenskoga Krasa do tromeđe sa Švicarskom. Tijekom socijalističke Jugoslavije temeljni su se podatci, doduše, mogli naći u dvama izdanjima beogradske Vojne enciklopedije, no u samostalne su se obrade upuštali tek rijetki, mahom slovenski publicisti.

Nakon 1990. zanimanje za Sočansko bojište znatno se pojačalo, razvivši se do uzorne transgranične suradnje nekadašnjih neprijatelja, poduprte sredstvima međunarodne zaklade Put mira. U raznim memorijalnim zbivanjima, podizanju spomen-obilježja, obnovi grobalja, rovova i drugih objekata ondje uz Sloveniju, Italiju, Austriju i Mađarsku djeluju i države poput Rusije, Slovačke i Bosne i Hercegovine, no hrvatski udio još je neznatan, iako se znadu brojna mjesta na kojima su vojnici iz naših krajeva mjesecima boravili, bili pokapani pa i ostavili tragove poput natpisa na hrvatskom jeziku.

Od malobrojnih suvremenih hrvatskih autora borbama uz Soču najiscrpnije se bavio Lovro Galić, objavljujući pretežno na slovenskom jeziku, u izdanjima Tolminskoga muzeja. Sažetiji ali vrijedni pregled Nikole Tominca i Vijolete Herman-Kaurić, s naglaskom na udjelu hrvatskih postrojba, nedavno je tiskan u nizu Fontes Hrvatskoga državnog arhiva. O zbivanjima na Sočanskom bojištu pisalo se već na stranicama Hrvatske revije 2004. i 2014., a pojedine vizure svoje su mjesto našle i u dokumentarno-igranom serijalu Krešimira Čokolića Hrvatska u Prvom svjetskom ratu (HRT, 2014).

Zbog razmjerno male udaljenosti (po svem sudeći, navodi kako se topovska tutnjava mogla čuti čak i u Zagrebu nisu pretjerani), negdašnje Sočansko bojište ipak je sve češće odredište studijskih putovanja. Tako je i glavnina ovdje predstavljenoga gradiva pribavljena u svibnju 2015., zahvaljujući trodnevnom obilasku koji je zagrebačka Udruga 1914–1918 (u osnivanju) organizirala u suradnji s križevačkim Blagec turistom, uz vodstvo N. Tominca.

 

 

 

Kostanjevica na Krasu, pogled na sjeverozapad

 

 

U nadi da ćemo uskoro dočekati i prvu in situ komemorativnu manifestaciju na državnoj razini, ovaj prinos zamislili smo stoga kao svojevrsnu putopisnu reportažu o tek nekima od svih onih poprišta koja bi valjalo temeljitije istražiti, baštinski vrjednovati i primjereno obilježiti.

Od Jadrana do Alpa

Obilazak nekadašnjega Sočanskoga bojišta, uglavnom položenoga u meridionalnom smjeru, obuhvaćajući sedamdesetak km zračne udaljenosti, započeli smo u neposrednom zaleđu Tršćanskoga zaljeva. Kako smo putovali prema sjeveru, sredozemni pejsaž ubrzo je ustupio mjesto brdovitu krajoliku donekle sličnom Hrvatskom zagorju, s gotovo idiličnim poljima, pašnjacima i listopadnim šumama, zašavši naposljetku u planine prekrivene gustom crnogoricom, pod još višim, stjenovitim, veći dio godine i zasnježenim vrhovima.

Tijekom rata, dakako, ovaj je prekrasni prostor bio ispresijecan rovovima i drugim poljskim utvrdama, a umjesto zelenim šumama cijeli su predjeli bili prekriveni tek njihovim batrljcima i neizbježnim žičanim zaprekama. Gorski teren, kao i sama rijeka Soča, otežavali su i napadajne pothvate i logistiku, pri čem bi golemi ljudski gubitci najčešće urodili tek neznatnim pomakom bojišnice. I kada nije bilo borbenih djelovanja, bolesti, nametnici, loši vremenski uvjeti te nedostatna opskrba odjećom i hranom izlagali su vojnike strahovitim naporima. Pošteđeno pritom nije bilo ni većinom slovensko pučanstvo, dospjevši k tomu nakon 1918. pod nesklonu talijansku vlast, pod kojom će ostati sve do konačnoga raspleta II. svjetskog rata.

Prva točka na kojoj smo se zadržali bila je Kostanjevica na Krasu, slovensko naselje s tristotinjak stanovnika. Smješteno u sjeverozapadnom dijelu vapnenačke zaravni, desetak km udaljeno od mora i isto toliko od Gorice, zbog uskotračne željezničke pruge za rata bijaše važno prometno čvorište. Međutim, ubrzo se našlo na meti nadirućih talijanskih snaga, pa je cjelokupno stanovništvo bilo evaku­irano. Zato, a i stoga što ju je 1944. spalila njemačka vojska, Kostanjevica nije zadržala gotovo ništa od nekadašnjeg izgleda. Ipak, sa zaravni kraj mjesne crkve pruža se lijep pogled na širu okolicu.

U X. sočanskoj bitci Kostanjevicu su nakratko zauzeli Talijani, a u XI. oko nje se naročito iskazala ličko-primorska 79. pješačka pukovnija, o kojoj je već stručno pisao naš vodič Tominac, a u osobnim sjećanjima Frane Dubravčić.

Nekoliko kilometara sjeverozapadno od Kostanjevice nalazi se selo Lokvice. Nešto sjevernije odanj, na ulazu u operativno važnu Vipavsku dolinu, u VII. sočanskoj bitci karlovačka 96. pješačka pukovnija uz velike je gubitke odbila talijanske napade. Na groblju kraj Lokvica i danas se nalazi omanji spomenik s izvornim hrvatskim natpisom »Ovdje počivaju junaci c. i kr. 96. pj. puk. pali u 7. kraskoj bitci. Rujan 1916«.

Vojnici te pukovnije, u kojoj se kao mladi časnik borio i budući kardinal Stepinac, ginuli su nemilice i prije i poslije. Primjerice, na od bojišnice nešto udaljenijem groblju u selu Črniče kraj Ajdovščine, u kojem se nalazila poljska bolnica smještena u sedam prostranih daščara, pokopano je 466 austrougarskih vojnika, od toga broja njih čak 338 iz 96. pukovnije. I ondje su na središnjem spomeniku još za rata urezani hrvatski natpisi »Uspomeni junaka 96. c. i. kr. pješ. puk. koji su pali za domovinu na brdu Sv. Marka«, a 2013. karlovačke su gradske vlasti – zacijelo kao prve i dosad jedine iz Hrvatske – u suradnji s općinom Ajdovščina podigle spomen-ploču (daljnje obavijesti o 96. pukovniji mogu se naći u internetskom prinosu Branka Šutile).

Nešto istočnije od Lokvice nalazi se Boroevićevo prijestolje ili stol. Radi se zapravo o sjedištu uklesanom u kamenu gromadu, izvorno nazvanom prema posljednjem austrougarskom vladaru Karlu. Navodno je bilo izrađeno uoči jednoga od njegovih posjeta bojištu, no s vremenom je među pukom prevladalo vojskovođino ime. U neposrednoj njegovoj blizini smješten je spomenik koji je 43. pješačka pukovnija iz negdašnjega ugarskoga, danas rumunjskoga Caransebeșa podigla u čast nadvojvode Josipa, dojmljiva vizualnoga rješenja (topovske čahure).

 

 

 

Talijanska kosturnica u Redipugli

 

 

Promatramo li u odnosu na državnu granicu, gotovo zrcalno nasuprot Kostanjevici nalazi se gradić Redipuglia, još uvijek na istočnoj obali Soče. Na njegovu je rubu već s autoceste za Veneciju lako zapaziti terasastu građevinu na padinama brda Monte Sei Busi, najveličanstveniji ratni spomen-kompleks u cijeloj Italiji, podignut 1938. U osnovi, riječ je o kosturnici s ostatcima 39 857 identificiranih i 69 330 neidentificiranih talijanskih vojnika.

 

 

 

Spomenik talijanskim biciklističkim postrojbama, perivoj u Redipugli

 

 

Simbolički, spomenik prikazuje vojsku kako se spušta s neba, predvođenu zapovjednicima koji ju vode na »Stazu junaka«. Na njegovu vrhu nalaze se tri brončana križa – Golgota s Kristovim raspećem. Uspinjući se širokim kamenim terasama uočavamo mnoštvo uklesanih imena, uokvirenih odzivom »Presente« (»Nazočan!«). Izdvojeno, u samom podnožju ističu se grobnice šestorice talijanskih generala, napose ona vojvode od Aoste, zapovjednika 3. vojske, a pozornosti su vrijedne i ploče s imenima mjesta kraj kojih su se ili za koje su se vodile borbe. Kompleks je 2014. obišao i papa Franjo, pomolivši se za sve poginule.

Nasuprot kompleksu nalaze se muzej i perivoj s teškim naoružanjem te mnoštvom manjih obilježja, posvećenih pojedinim rodovima i službama talijanske vojske. Svako je obilježje urešeno karakterističnom motivikom, uključujući prigodne epigrame znanoga pjesnika-ratnika D’Annunzija.

 

 

 

 

Austrougarsko vojno groblje u Foglianu

 

 

 

 

Nadgrobni kamen Mije Gobca, groblje u Foglianu

 

 

Kilometar sjevernije, u Foglianu, uz cestu za Udine, nalazi se pak znatno neuglednije groblje s ostatcima 14 550 austrougarskih vojnika, od kojih je samo 2250 položeno u individualne grobove, proviđene skromnim, standardiziranim kamenovima, na kojima šećući se među čempresima možemo pročitati i mnoštvo hrvatskih imena. Nad njegovim se ulazom nalazi natpis »Im Leben und im Tode Vereint« (Sjedinjeni u životu i smrti). Groblje je zadnji puta obnovljeno 1989., marom austrijske udruge Schwarzes Kreutz (Crni križ). Prema vijencima i zastavicama zaključujemo da pozornost ovomu groblju pridaju predstavnici i drugih država, proizašlih iz Habsburške Monarhije, ali ne Hrvatske. Tako je bilo na svim grobljima koja se opisuju u nastavku, i tu žalosnu činjenicu više nećemo isticati.

 

 

 

Soča kraj austrougarskoga vojnoga groblja u Solkanu,
pogled prema Svetoj Gori

 

 

Razlike između ta dva posljednja počivališta jedan su od jasnih pokazatelja ne samo ishoda Prvoga svjetskog rata nego i njegovih trajnijih posljedica. Naime, za fašističke vladavine posmrtni ostatci talijanskih vojnika nisu bili tek individualno prikupljani tijekom naknadne asanacije zemljišta, nego i kolektivno ekshumirani s već uređenih manjih grobalja, a ograničena je bila i njihova predaja obiteljima. Umjesto toga, podignuto je samo nekoliko golemih kosturnica s ulogom nacionalnoga svetišta i svim naznačenim konotacijama. S obzirom na poratno razgraničenje, tako nešto na austrougarskoj se strani zacijelo ne bi moglo učiniti sve i da se Monarhija nije raspala, pa je proces »okrupnjavanja« grobalja premještanjem ostataka bio proveden tek do neke razine. Ipak, tijekom desetljeća odnos prema ratu znatno se promijenio, pa je i na ovomu u Foglianu dio jednoga natpisa koji je nekada glasio »Pobjednički Talijani« promijenjen u »Prijateljski Talijani«.

Pogled sa Svete Gore

Uputimo li se dalje prema sjeveroistoku, nakon petnaestak kilometara vožnje, kroz talijansku Goricu i/ili kroz slovensku Novu Goricu, prošavši predgrađe Solkan, možemo se čak i autobusom uspeti na Svetu Goru (682 m). Na samom njezinu vrhu smješteni su franjevački samostan i znamenita bazilika Marijina uznesenja s pedesetmetarskim zvonikom. Sve građevine bile su tijekom rata razorene, a u ruševinama je stradao i jedan redovnik. Sa Svete Gore otvara se jedna od najdojmljivijih panorama na cijelom Sočanskom bojištu.

 

 

 

Austrougarsko vojno groblje u Solkanu, u daljini Sveta Gora

 

 

U prvom redu, pogledamo li prema jugozapadu, tu je područje nekadašnjega Goričkog mostobrana, jednoga od ključnih ciljeva talijanskih napada. Sama Gorica (Görz, Gorizia) jedino je veće naseljeno mjesto koje su Talijani uspjeli zauzeti prije raspada austrougarske vojske potkraj listopada i početkom studenoga 1918. Točnije, Gorica je napuštena u VI. sočanskoj bitci, nakon što je položaj na mostobranu postao neodrživ zbog pada brda Sabotin (609 m). Promatrano sa Svete Gore to se čini gotovo nadohvat ruke, odmah uz suprotnu obalu Soče.

Cijeni se da je samo oko Gorice poginulo oko 6000 vojnika iz dalmatinskih postrojba, poimence iz sinjske 22. pješačke pukovnije te zadarske 23. domobranske i gruške 37. domobranske pješačke pukovnije. Njihova glavnina poslije je prebačena nešto sjevernije od Svete Gore, oko sela Zagora, gdje su Talijani uporno nastojali proširiti svoj mostobran na lijevoj obali Soče. Na tamošnje desno krilo 22. pješačke dulje se vrijeme nadovezivao 37. pučkoustaški bataljun iz Znojma, u čijem se sastavu među nešto Hrvata borio i spomenuti Grgec, pronijevši glas o tamošnjem »Paklenom trokutu« (zbog pogubne izloženosti paljbi s povišenih talijanskih položaja). Znatniji je hrvatski udio pak bio u pečujskoj 52. te stolnobiogradskoj 69. pješačkoj pukovniji, koje su se nastavljale na desno krilo Grgecova bataljuna, a negdje na tom odsječku djelovao je i osječki saperski bataljun.

Prema dostupnim nam podatcima, dalmatinski su vojnici pokapani na groblju sela Grgar, u istočnom podnožju Svete Gore, no njega nismo dospjeli obići.

 

 

 

Željeznički most u Solkanu, u daljini Sveta Gora

 

 

Sa sjeverne strane Svete Gore pogled puca i na zaravan Banjšice, koju su Talijani dobrim dijelom zauzeli tijekom XI. bitke. Kao odgovor na tu ugrozu Središnje su sile pokrenule posljednju bitku na Soči, poznatu i kao proboj kraj Kobarida. U daljini, odavde se među zelenilom nazire i osamljeni mauzolej talijanskoga generala Gonzage.

Kraj Solkana, u zapadnom podnožju Svete Gore, nalazi se znameniti željeznički most na Soči, dovršen 1906. Najveći njegov kameni luk ima promjer od čak 85 m, što se cijeni kao rekord za željezničke, a prema nekim navodima i za kamene mostove uopće. Tijekom borbi za Goricu u kolovozu 1916. srušila ga je austrougarska vojska, no poslije je obnovljen.

 

 

 

Nadgrobni kamen Istvana Horvata, groblje u Solkanu

 

 

Uz samu prugu nedaleko od mosta, na lijevoj obali Soče, smješteno je još jedno austrougarsko groblje, u bitno lošijem stanju. Kamenove je nagrizla vlaga, a većina pločica s imenima istrošila se do nečitljivosti. Na nekima ipak čitamo hrvatska prezimena. Uz standardizirane nadgrobnike zamijetili smo i nekoliko složenije izrade, ali jako oštećenih. Možda su pripadali časnicima? U središtu groblja podignut je piramidalni spomenik s natpisom »Ich hatt einen Kameraden« (Imadoh sudruga), zacijelo prema prvom stihu žalobne vojničke pjesme Ludwiga Uhlanda.

 

 

 

Pogled sa Svete Gore na jugozapad, na Solkan s mostovima, Goricu i Novu Goricu, desno brdo Sabotin

 

 

Oko dva km zapadno od Solkana nalazi se Oslavia, predio Gorice. Tamošnja monumentalna talijanska kosturnica, također dovršena 1938., drukčije je ali podjednako prepoznatljive izvedbe trokutnoga tlocrta (veća središnja i tri manje kule), s ukupno 20 000 poimence popisanih i još 37 000 nepoznatih vojnika, uključujući manji broj austro­ugarskih. U predvečerje svakoga dana počast se ondje odaje zvonjavom, a zauzimanje Gorice obilježava se 8. kolovoza svake godine.

Oko Tolmina

Dolinom Soče prema sjeveru stiže se na šire područje grada Tolmina, gdje se također nalazio znameniti mostobran, koji za razliku od Gorice nije nijednom pao. Već u I. sočanskoj bitci ondje se istaknuo 4. bataljun zagrebačke 53. pješačke pukovnije. Poslije joj se priključila gruška 37. strjeljačka pukovnija (bivša domobranska), jedan bataljun mostarske 4. bosansko-hercegovačke pukovnije te dijelovi drugih postrojba u kojima je također bilo Hrvata (kao časnik zagrebačke 6. domobranske pukovnije poljskih topova ondje se borio i budući arhivist Kamilo Firinger, čiji se dnevnik priprema za tisak); opsežni popis poginulih donio je L. Galić u knjizi Tolminsko mostišče, sv. 2 (Tolmin, 2005).

 

 

 

Mengore, pogled s vrha na jug (dolina Soče, desno Kolovrat)

 

 

Nešto južnije od samoga Tolmina nalazi se omanje naselje Most na Soči (negdašnja Sveta Lucija). Nad cestom na zapadnom izlazu iz mjesta, nekoliko metara od obale rijeke Soče, podignut je još za rata – zacijelo ironični, ili ipak teško zasluženi – spomenik kuhinji 4. bataljuna zagrebačke 53. pukovnije.

 

 

 

Mengore, natpis 4. bataljuna zagrebačke  53. pukovnije

 

 

Jugoistočno od Mosta na Soči nalazi se selo Bača pri Modreju, u kojem se nasuprot zaselku Postaja (tako nazvanom jer se razvio iz željezničke postaje Mosta na Soči) nalazi poveći spomenik sarajevskom XV. zboru. I spomenik maloj kuhinji i spomenik cijelom zboru imaju samo natpise na njemačkom jeziku.

Između Mosta na Soči i Tolmina smješteno je selo Modrejce, u kojem je sljedeće austrougarsko groblje. Prema novijem natpisu na spomeniku, ondje je pokopano oko 3000 vojnika palih u obrani mostobrana. Pojedinačni grobovi obilježeni su kamenovima, ali bez pločice s imenom. Nad ulazom u groblje stoji natpis »Ruhestätte der Helden von St. Luzia« (Počivalište junaka Sv. Lucije).

Za izvorne natpise na hrvatskom jeziku, nastale također u izvedbi pripadnika 4. bataljuna zagrebačke 53. pukovnije, valja se uspeti na brdo Mengore (453 m), sjeverozapadno od Modrejca. Na njegovim je padinama uređen muzej na otvorenom s djelomično restauriranim ostatcima austrougarskih rovova, kaverni, spomen-ploče i sličnih objekata. Nad jednom od kaverna uklesan je kratak natpis »Špilja naših hrabrih junaka« s potpisom 22. bojne satnije spomenuta zagrebačkoga bataljuna, a na drugom mjestu i nešto dulji zavjet: »Blago, život, sve za cara, sve za kralja i za dom. Na obrani mile domovine, što Bog da i sreća junačka«, u potpisu satnija satnika Pavelića.

S vrha Mengora, na kojem se nalazi ljupka crkvica sv. Marije, otvara se krasan pogled prema dolini Soče i hrptu Kolovrata (800–1150 m). Na suprotnoj obali rijeke, na Kolovratu, bila je dobro utvrđena talijanska obrambena crta, danas razmjerno zaokruženo uređena kao muzej na otvorenom. Obnovljeni talijanski objekti impozantniji su od prethodno opisanih, napose potpuno rekonstruirani rovovi sa zadivljujućim pogledom na dolinu Soče i Tolmin s okolicom, a ukupnom dojmu pridonose i granični kamenovi (1947), ne­uobičajeno podobni da se na njima kratko otpočine.

 

 

 

Javorca, spomen-crkva Sv. Duha

 

 

U brdima sjeverno od Tolmina smještena je sasvim iznimna secesijska crkva Sv. Duha u Javorci (571 m), spomen-
-crkva palim austrougarskim vojnicima, dovršena 1916. Osim ornamentike i kolorita, u njezinoj unutrašnjosti najveću pozornost privlače drvene ploče izrađene od sanduka za strjeljivo, na kojima su ispisana imena 2808 poginulih, među njima i mnogo hrvatskih.

Od Kobarida do Bovca

Petnaestak kilometara dalje na sjeverozapad od Tolmina nalazi se gradić Kobarid, zacijelo najpoznatiji kao mjesto glavnoga prodora u XII. sočanskoj bitci. Očuvanju sjećanja na Prvi svjetski rat naročito je posvećen nezaobilazni Kobariški muzej. Suvremeno osmišljeni postav iznimno je dojmljiv, usredotočen ponajprije na dočaravanje vojničke svagdašnjice. Premda u svjetlu ratnih strahota preteže pacifistička poruka, pokriveni su i drugi aspekti, a u knjižari se može nabaviti mnoštvo publikacija na raznim jezicima. Inače, privatni muzeji Prvoga svjetskog rata, poglavito kolekcionarskoga pristupa, jedna su od značajki cijeloga kraja.

Na uzvisini nedaleko od glavnoga gradskog trga nalazi se najveća talijanska kosturnica u Sloveniji, sa 7014 poginulih. Premda znatno raskošnija od austrougarskih obilježja, prema Redipugli ili Oslaviji i ona se doima nekako skromnom. Na drugoj i trećoj terasi nalaze se niše s imenima, činom i odličjima palih vojnika, a na najvišoj, četvrtoj crkva sv. Antuna s lijepim pogledom na Soču i Kobarid. Nedaleko od Kobarida može se obići još jedan muzej na otvorenom, talijanska obrambena crta u podnožju krnskoga masiva.

 

 

 

Kolovrat, obnovljeni talijanski postav, desno dolina Soče

 

 

Nastavljajući put glavnom cestom prema Bovcu, nailazimo s desne strane na osamljeni kameni križ, spomenik grofici Lucy Christalnigg, koja je 10. kolovoza 1914. postala prva civilna žrtva Sočanskog bojišta. Naime, prevozeći vlastitim automobilom humanitarnu pomoć, nije se za­ustavila na nadzornoj točki.

Danas istaknuto turističko mjesto, Bovec je tijekom Prvoga svjetskog rata pretrpio velika razaranja. Za XII. sočanske bitke u okolnoj su kotlini obilato i učinkovito rabljeni bojni otrovi, od kojih se i u novije vrijeme zna pronaći pokoji spremnik. U tamošnjim je sukobima sudjelovala i mostarska 4. bosansko-hercegovačka pukovnija, u čijem su se sastavu nalazili i Hrvati. Nešto sjevernije od Bovca smješteno je vojno groblje s oko 600 pokopanih austrougarskih vojnika. Nekada je bilo mješovito, no talijanski su vojnici, kako je rečeno, naknadno ekshumirani. Na žalost, standardni nadgrobni kamenovi i ovdje su bez pločica s imenima. Kraj Bovca također vrijedi obići muzeje na otvorenom Ravelnik (negdašnja austrougarska prva crta) i Čelo (austro­ugarski utvrđeni topnički položaji).

Od Bovca do Loga pod Mangartom

Pođemo li dalje sve užom cestom prema sjeveru, uz rijeku Koritnicu, desnu pritoku Soče, nakon nekoliko kilometara stići ćemo do »zaporne« tvrđave Kluže. Smještena odmah uz cestu odnosno most, na nadmorskoj visini od 532 m, konačni je oblik dobila 1882. Tijekom rata u njoj su se nalazila austrougarska zapovjedništva i druge ustanove, a danas ugošćuje neveliki muzej. Kao jedan od zanimljivijih izložaka izdvajamo nadgrobni kamen hrvatskoga graničara Vukovića iz doba Napoleonskih ratova, kada su hrvatske pukovnije ogorčeno branile prolaze kroz tamošnje klance. Ispred tvrđave postavljeno je kamenje u obliku inicijala Franje Josipa I.

 

 

 

Tvrđava Kluže

 

 

U blizini se, međutim, krije i jedna utvrda koju nije lako uočiti s ceste. Riječ je o modernijoj tvrđavi Hermann, izgrađenoj 1900. na stotinjak metara višem mjestu, gotovo točno nad donjom tvrđavom. Osim krajnje nepouzdanim ljestvicama, do nje se može doći pješačenjem po vijugavoj, djelomice i u stijenu uklesanoj stazi. Komu je to previše, može se zadovoljiti i njezinim početnim, tunelskim dijelom, iz kojega se račvaju bočni hodnici i puškarnice za nadzor nad cestom. Na krovu tvrđave nalazile su se željezne kupole s topovima od 120 mm i haubicama od 105 mm, što se pokazalo nedostatnim za otpor talijanskim granatama od 305 mm (unatoč zapuštenosti teška oštećenja vidljiva su i danas).

Još malo sjevernije smješten je Log pod Mangartom, idilično selo u podnožju Rombona (2208 m). Tamošnje groblje s oko 800 austrougarskih vojnika bolje je održavano od većine ostalih. Među naročito brojnim pripadnicima mostarske 4. bosansko-hercegovačke pukovnije, očekivano, nalazimo i dosta hrvatskih imena. Grobovi vojnika islamske vjere, za koje je 1917. u blizini bila podignuta džamija, označeni su nišanima, a ostalih vjera metalnim križevima; gotovi svi nose imena. Još za rata u sklopu groblja podignut je dojmljiv figuralni spomenik, rad češkoga kipara Ladislava Kofráneka, čemu se nedavno pridružilo i umjetnički znatno drukčije izvedeno obilježje Bosne i Hercegovine.

 

 

 

Ruska kapelica uz Vršičku cestu

 

 

Nedaleko od groblja ulaz je u tunel »Kaiser Franz Josef I.«, dugačak čak 4,5 km. Izgrađen 1903. u rudarske svrhe, u ratu je prenamijenjen te je služio za opskrbu austrougarske vojske.

Rusi na Vršiču, Hrvati u...?

Vrativši se na jug gotovo sve do Bovca, skrećemo na vijugavu cestu koja preko prijevoja Vršiča (1611 m) vodi u Kranjsku Goru. Premda smo se već znatno udaljili od bojišta, zahvaljujući položenom mozaičnom križu kraj sela Soča uočavamo ostatke posljednjega austrougarskoga groblja na našem putu. Iznenađujuća brojka od najmanje 1400 pokopanih povezana je s blizinom vojne bolnice. No, od izvornih artefakata ostalo je samo nekoliko polomljenih betonskih križeva.

Preko Vršiča prometovalo se od pradavnih vremena, ali otvaranjem Sočanskoga bojišta potrebe su toliko narasle da je postojeću trasu valjalo znatno proširiti. Na izgradnji ceste, dovršene 1917., radilo je u teškim uvjetima više od 10 000 ruskih zarobljenika. U proljeće 1916. lavina je zatrpala njih oko 300. Na više mjesta uz cestu nalaze se grobovi stradalih zarobljenika, a godinu dana nakon tragedije podignuta je drvena, tzv. Ruska kapelica, obnovljena prije desetak godina potporom ruske vlade.

Spuštajući se u Kranjsku Goru, polako sređujemo dojmove. Posljednje iskustvo još nam je najsvježije. Slažemo se kako se Hrvatska ne može mjeriti s Rusijom, ali obrnuta proporcionalnost u memorijalnoj skrbi nikako nas ne zadovoljava, ma koliko puta udaljenost u kilometrima dijelili s tisućama poginulih.