Fascinacija zbiljom

U književnosti se Ratko Cvetnić pojavio 1997. godine objavivši u nekoliko nastavaka u tjedniku Globus i časopisu DHK Republika, a potom i u knjizi, autobiografsku dnevničku ratnu prozu Kratki izlet. A pojavio se na književnoj sceni, tako je izgledalo, nenadano i niotkud: bio je zaposlen kao sportski djelatnik, imao je četrdeset godina (rođen u Zagrebu 1957) a dotad nije ostavio nikakvih literarnih tragova – bio je potpuno nepoznat književnoj javnosti. S druge strane, Kratki izlet snažno je svjedočio o autorovu talentu i zapravo o već formiranu i zrelu piscu. Zanimanje koje su za to obujmom neveliko djelo pokazali i čitatelji i kritika, a koje je pratio i lagani štih medijske senzacije, izlazilo je iz uobičajenih okvira atmosfere u kojoj se u nas odvija književni život. Globus je, istina, u svom serijalu naglasio političku provokativnost Cvetnićeva teksta, što je u ono vrijeme, dok je sjećanje na rat još bilo vrlo živo, moglo piscu priskrbiti i čitatelje koji inače ne bi posegnuli za tim štivom. No pravi je razlog tom zanimanju činjenica da su Cvetnićevi Zapisi iz Domovinskog rata, kako glasi podnaslov njegove proze, iznimno književno ostvarenje, jedan od ključnih tekstova hrvatskoga ratnog pisma (što je 1998., na svoj način, ovjereno i nagradom »Gjalski«).

Ti pripovjedačevi memoarski zapisi o ratnoj godini provedenoj od kolovoza 1992. do rujna 1993. na fronti u dubrovačkom zaleđu, s povremenim boravcima u Zagrebu, sadrže mnoštvo kratkih, često eliptičnih pričica ili anegdota iz vojničke svakodnevice, psiholoških krokija, sjećanja na »civilni« život, minijaturnih eseja o različitim temama – od bizarnih i banalnih do onih važnih, egzistencijalnih. Pripovjedač je još relativno mlad čovjek odrastao na gradskom asfaltu, koji razmišlja svojom glavom i britke je misli. Svoju etički nadmoćnu poziciju, koja se najčešće iskazuje ironijskim otklonom, gradi i na činjenici da je u rat otišao dragovoljno, za razliku od onih koji »ratuju« iz svojih udobnih fotelja. Takva perspektiva omogućuje pripovjedaču da o ratu govori oslobođen iluzija i ideoloških dogmi – prizemljeno, bez patetike, ne pozivajući se na herojske pothvate i bojne trublje, ne docirajući o dužnosti prema domovini i sličnim uzvišenim osjećajima. Kao individualist, smatra da »dužnost prema domovini« svatko treba riješiti sam sa sobom i nositi se s posljedicama tog rješenja. Depatetizacija rata, ironija kao ključna figura umrežena u cjelokupan tekst i autorova sposobnost da iz minimalnih sredstava izvuče maksimalne stilske efekte glavne su značajke koje Kratki izlet izdvajaju i čine ga posebnim u našoj prozi s ratnom tematikom.

Cvetnić je napisao još dva romana: čak dvanaest godina poslije Kratkog izleta stigao je vrlo opsežni Polusan (2009), također počašćen nagradom »Gjalski«, i Povijest Instituta (2013). Poetički se, po prirodi stvari, zapisi razlikuju od romana, među ostalim i po tome što je u Kratkom izletu sažimao i reducirao građu, a u romanima ide u širinu i usporava radnju. No u pripovijedanju uvijek nastoji ostvariti iluziju zbilje, glavni junaci su mladi ljudi »odrasli na asfaltu« i u velikoj su dilemi između novinarstva i književnosti, pripovjedači su redovito u prvom licu jednine (istodobno i glavni junaci), realno vrijeme radnje relativno je zgusnuto, a Zagreb je (u Kratkom izletu i dubrovačko zaleđe) mjesto zbivanja radnje. Iako na jednome mjestu kritizira mladu hrvatsku prozu stoga što se zapetljala »u potrazi za metatekstualnim i intertekstualnim ključevima«, sve tri Cvetnićeve knjige upravo obiluju intertekstualnim relacijama, uglavnom vrlo funkcionalnim, efektnim, često i duhovitim (samo u Polusnu, pobrojano nasumce, susrećemo se s mnoštvom imena ili aluzija na domaće i strane pisce: A. B. Šimić, Bellow, Slamnig, Baudelaire, Ujević, A. Kovačić, Iljf i Petrov, García Márquez, Dostojevski, Broch, Leonov, G. Vitez, Peić, Tenžera, Kranjčević, Simonov...). Kao što je već rečeno u povodu Kratkog izleta, tako se može reći da je i u romanima sveprisutna i dominantna figura ironija, od blage do razorne, koja kadšto prelazi i u sarkazam ili cinizam. No Cvetnić pritom kadšto zna biti sentenciozan i duhovit: »Ni jedan od dva kineska upaljača koja sam imao nije htio upaliti. Propast Zapada vjerojatno je potpisana kad je vrh kineske Partije shvatio da je budućnost potrošačkog društva u boflu« (Polusan).

Kao u Cvetnićevim memoarskim zapisima, i u romanima se ogleda piščeva potpuna okrenutost vremenu u kojem živi, neka vrsta fascinacije neposrednom zbiljom i njezinim pojavnim oblicima. Sve je to najveći mogući izazov protagonistima da se uhvate u koštac s osobnim i društvenim nepoznanicama, tabuima i nejasnoćama, u prvom redu onim političkima, da ih pokušaju shvatiti, racionalizirati i protumačiti kako bi razumjeli svijet u kojem žive. Tako Vjeko Modrić, glavni junak i pripovjedač romana Polusan, koji ima književne ambicije, iznosi stav (koji je, u određenoj mjeri, i autorov) da literatura ne smije bježati od bitnih pitanja društvene zbilje: »(...) bijeg od tzv. politike je samo izlika da se izbjegne očitovanje prema temeljnim pitanjima ljudskoga postojanja. U tome izbjeglištvu ne može nastati nikakva literatura (...).«

Ratko Cvetnić

Realna radnja Polusna vremenski obuhvaća manje od dvije godine, na samome kraju osamdesetih prošloga stoljeća, doba kad se jugoslavenska federacija nezadrživo raspadala i jurila prema ratnoj kataklizmi. Prateći svakodnevicu nekolicine generacijski (ili rodbinski) povezanih mladih ljudi na pragu »svijeta rada«, ali uplevši u drugom planu i sudbine njihovih roditelja, Cvetnić uspijeva i na razini likova i na društvenoj razini stvoriti uvjerljivu sliku teških atmosfera tog vremena. Govoreći o različitim ograničenjima što ih je država nametala građanima, o propasti poduzeća i štrajkovima, o ideološkom pritisku i političkoj zbrci, o atmosferi straha i potkazivanja, o prvim znakovima siromašenja i egzistencijalne ugroženosti, o nezadovoljstvima i pobunama, o prestrojavanjima i nacionalnom čišćenju armijskih redova, pripovjedač romana gotovo dokumentaristički dočarava kaos u kojem kao Potemkinova sela nestaje cijeli jedan svijet – sa svim svojim ideološkim, ekonomskim i moralnim načelima i ritualima, a iz tih ruševina rađa se neka drukčija, nova i nepoznata zbilja u kojoj se pojavio mračan, dotad nepoznat soj – poduzetnički polusvijet. Tko je u stanju pratiti tu, sada najvažniju socijalnu temu, pita se Cvetnićev protagonist. Novine, a ne književnost. Nosiva rubrika postat će crna kronika jer će se glavne stvari, najavljuje tjeskobno Vjeko Modrić, odvijati u sprezi velikih društvenih sektora s onim što se do jučer zvalo kriminalom. »Balzac, s onom svojom energijom, sjedio bi danas usred redakcije, možda ne baš u crnoj, ali u nekoj od nijansi sive svakako.«

Povijest Instituta priča je o sudbini dvojice prijatelja, o načinu na koji funkcionira društvo u tranziciji i o uzrocima takvog ponašanja čiji su duboki korijeni u jednom drugom vremenu. Razvijajući storiju o »intelektualnom gerilcu u borbi protiv društvene ravnodušnosti, s autentičnim literarnim talentom stavljenim u službu novinarstva«, pripovjedač otkriva i mračne tajne vlastitih roditelja, razmjere razgranatosti Udbinih krakova i neobične aktivnosti ljudi infiltriranih u uglednoj znanstvenoj instituciji. Ovdje se susreću i snažno prepleću tema lustracije, tema pljačke i korupcije, tema komunističkih preobraćenika devedesetih, tema ovisnosti pravosuđa, a jedna od najvažnijih zacijelo su mediji: zakulisne igre oko novinara i urednika, uređivačka politika, njihovo profesionalno i moralno srozavanje. O čemu bi Balzac, sve i da sjedi u crnoj kronici nekih naših novina, mogao danas izvještavati? Možda bi i njegova slika hrvatskih medija, i ono o čemu bi oni trebali obavještavati javnost, bila jednako govor o zoni sumraka, zoni u kojoj se mogu razabrati samo tamne i sive boje.

* * *

Po nekim naznakama u ovom ulomku iz romana u nastajanju može se zaključiti da nam iz majstorske radionice Ratka Cvetnića stiže proza koja bi se žanrovski vjerojatno mogla označiti kao obiteljski roman. Pripovjedač romana spominje kako priča o njegovoj obitelji počinje potkraj 19. st. Ali na ovom kratkom uzorku teksta, u kojem pripovjedač ravnomjerno predstavlja brata i djeda po majci, ne može se ništa pouzdano reći o tome koji će likovi – pa onda i vrijeme u kojem su živjeli – dobiti više prostora: oni iz davnijih vremena ili ovi koji su bliže pripovjedaču. No pustimo nagađanja i recimo samo da će poznavatelji Cvetnićeve proze na ovim stranicama lako prepoznati autorov rukopis: »gustoću« teksta koji ponovo nudi slojevita značenja i zanimljive intertekstualne relacije te (bar u ovom ulomku) šarm uglavnom diskretne ironije i nenametljiva humora.