Dvjesto pedeset godina hrvatskog šumarstva

Postanak šumarstva u Europi i Hrvatskoj

Prvi oblici organiziranog postupanja sa šumom zabilježeni su u rimskoj provinciji Galiji, gdje se spominju, prema Pliniju, uređene šume, takozvane sylvae caeduae. U nas je odnos čovjeka prema stablu i šumi bio pravno reguliran već od XII. stoljeća, u statutima starih hrvatskih gradova i otoka: Ninskom 1103., Korčulanskom 1214., Splitskom 1240., Dubrovačkom 1272., Lastovskom 1310., Trogirskom 1322., Mljetskom 1345., Krčkom 1388. i drugima. Odredbe u njima uglavnom se odnose na sprječavanje šumokrađe i prevelikih sječa.

Među najstarijim sveobuhvatnim raspravama o šumarstvu svakako je knjiga Johanna Carla von Carlowitza pod naslovom Sylvicultura oeconomica, oder haußwirthliche Nachricht und Naturmäßige Anweisung zur wilden Baum-
-Zucht ili u prijevodu Gospodarenje šumama ili gospodarska poruka i upute za prirodni uzgoj divljih stabala. Objavljena je 1713. godine. Značajna je i zbog činjenice kako je u njoj prvi put definirano načelo potrajnosti, koje je tek potkraj XX. stoljeća pod nazivom održivi razvoj postalo okosnica nove, globalne ekološke politike.

Karta šuma Ličke pukovnije iz 1765. godine

Šumarstvo kao znanost, struka i umijeće gospodarenja i očuvanja šuma za trajnu dobrobit čovjeka, okoliša i gospodarstva nastaje u 18. stoljeću. Njegovoj su pojavi prethodile nekontrolirane sječe šuma u doba prve industrijske revolucije. Obešumljenje je imalo ekološke i gospodarske posljedice koje su najizraženije bile ondje gdje je industrijski razvoj bio intenzivan, kao što su nizine i rječne doline umjerenog pojasa Europe i područja ugljenokopa. Strah od težih posljedica koje bi nastupile nastavkom obešumljenja i potreba za uravnoteženim gospodarenjem šumskim resursima te očuvanjem površine šuma temeljni su razlozi pojave šumarstva.

U to je doba šumama bogata Hrvatska najvećim dijelom bila pod Habsburgovcima. To je imalo neposredan utjecaj na pojavu i razvoj šumarstva, usporedno s ostatkom Habsburške Monarhije i Europe. Tri su događaja obilježila nastanak šumarstva Hrvatske: prva inventura i kartiranje šuma, osnutak prvih šumarija i donošenje prvoga zakonskog akta o šumama. Sva tri događaja zbila su se u izvanredno kratkom razdoblju od 1764. do 1769. godine.

Hrvatski šumarski dom u Zagrebu otvoren je 20. listopada 1898. godine. U njemu su tada bile smještene prostorije Hrvatskoga šumarskog društva, Šumarske akademije, Šumarskog muzeja te Hrvatskog društva za gojenje lova i ribarstva.

Tijekom 1764. i 1765. godine obavljeni su kartiranje, inventura i opis velebitskih i kapelskih šuma nekadašnje Ličke, Otočke i Ogulinske pukovnije Vojne krajine. Šume su kartirane u mjerilu 1:3800 fortifikations hvati, na višebojnoj karti, koja je jedinstven primjer takve vrste. Preciznom inventurom utvrđeno je kako na površini od 126.141 hektara raste 42.017.128 stabala različitih vrsta drveća, od čega je 27% jelovih i 50% bukovih u odnosu na ostale vrste drveća.

Istodobno je ustrojena šumarska služba. Unutar područja jedanaest pukovnija (regimenti) osnovani su ekipirani uredi za šumarstvo, o čemu postoje pisani dokumenti, a prema originalnim podatcima i nacrtima c. k. ratnog arhiva u Beču. Već 1765. godine donose se propisi o gospodarenju šumama i osnivaju prve samostalne šumarije u Krasnu, Baškim Oštarijama i na Petrovoj gori. Osnutak prvih šumarija kao temeljnih ustrojbenih jedinica struke razlogom je što se 2015. godine obilježio veliki jubilej dva i pol stoljeća šumarstva u Hrvatskoj.

Uslijedila je prva zakonska uredba o šumama, koju je objavila Marija Terezija 1769. godine. Bio je to prvi zakon o šumama na hrvatskom jeziku, koji uz to možemo držati našom prvom instrukcijom za uređivanje šuma, prvim udžbenikom šumarstva, a svakako i najznačajnijim spisom u povijesti šumarstva Hrvatske.

Preporod hrvatskog šumarstva

Razdoblje druge polovice XIX. stoljeća smatra se preporodnim u razvoju šumarstva Hrvatske. Godine 1846. utemeljena je staleška i strukovna udruga – Hrvatsko šumarsko društvo, kao treća u Europi nakon onih u njemačkom Baden-Württembergu i u Švicarskoj. Hrvatsko šumarsko društvo od 1877. godine do danas bez prekida izdaje znanstveno-stručno i staleško glasilo Šumarski list, koje se ubraja među najstarije svjetske časopise te vrste.

Franjo Josip I. objavio je 3. prosinca 1852. godine prvi suvremeni Zakon o šumama za cijelu Austro-Ugarsku Monarhiju. U drugom članku toga zakona navodi se kako »Bez dozvole nije slobodno nijednoga zemljišta šumskoga oduzeti, da se na njemu drva više neplode, ni obratiti ga na svrhe druge«. Devetim se člankom pojačao odnos prema tzv. općinskim šumama što su opterećene pravom služnosti te se propisuje »da se šume ne samo trebaju uzdržavati nego valja neprestano primjerenim načinom njihovo stanje poboljšavati«. U sljedećem Zakonu o šumama od 26. ožujka 1894. godine u trećem članku izričito se navodi »u šumah općinskih ima se zavesti potrajno šumarenje«. Time je potrajnost još jednom potvrđena kao temeljno načelo gospodarenja šumama te je ostala zaglavni kamen svih zakona o šumama u Hrvatskoj do današnjih dana.

U istom je razdoblju ustrojena prva šumarska nastava na jugoistoku Europe, na Gospodarsko-šumarskom učilištu u Križevcima 1860. godine. Nedugo nakon toga, u Zakonu o šumama iz 1894. godine, određuje se da se šumarstvom mogu profesionalno baviti samo visokoobrazovani šumarski stručnjaci. To je bio razlog da šumarski odjel križevačkog učilišta prijeđe na Sveučilište u Zagrebu, gdje 20. listopada 1898. godine počinje s radom Šumarska akademija ili današnji Šumarski fakultet. Bila je to četvrta sastavnica na Zagrebačkom sveučilištu. Šumarska akademija uselila se u novootvorenu zgradu Hrvatskoga šumarskog doma na današnjem Trgu Mažuranića u Zagrebu. Usporedbe radi, spomenut ćemo godine osnutka najstarijih šumarskih učilišta u Europi: Württemberg 1807., Tharandt 1816., Mariabrunn 1813., Nancy 1824., Stockholm 1828., Banská Štiavnica 1846., Zürich 1885., Firenca 1872. i Beč 1872. godine.

Hrvatsko šumarstvo
u prvoj polovici XX. stoljeća

Hrvatsko šumarstvo u prvoj polovici XX. stoljeća do svršetka Drugoga svjetskog rata bilo je vrlo aktivno. U tom su se razdoblju dogodile značajne promjene u razvoju visokog školstva i znanosti u šumarstvu. Akademske godine 1908/1909. na Šumarskoj akademiji ustrojen je »geodetski tečaj za teoretsko i praktično obrazovanje geodeta«, što je bio početak visokoškolske nastave geodezije na Sveučilištu u Zagrebu.

Šumarska akademija prestala je raditi 1919. godine jer se osnovao Gospodarsko-šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Prvi dekan Gospodarsko-šumarskoga fakulteta bio je dr. Andrija Petračić (1879–1958), redoviti sveučilišni profesor uzgajanja šuma i utemeljitelj zagrebačke škole uzgajanja šuma. On i dr. Đuro Nenadić (1876–1966), redoviti sveučilišni profesor uređivanja šuma i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1922/1923), bili su jedini redoviti profesori i članovi povjerenstva za imenovanje ostalih profesora kako na Šumarskom tako i na Gospodarskom (Poljoprivrednom) odjelu.

Prvi doktorat na Gospodarsko-šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu obranio je 1923. godine Josip Balen, poslije redoviti sveučilišni profesor, temom iz područja uzgajanja šuma pod naslovom Bura i njezino značenje za pošumljavanje krasa.

Najvažnije obilježje gospodarenja šumama u tom razdoblju leži u različitim metodama uređivanja šuma, po različitim instrukcijama, prema kategorijama vlasništva, poštujući načelo potrajnosti. To se može pripisati poglavito uspješnom djelovanju Gospodarsko-šumarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tadašnji šumarski sveučilišni profesori objelodanili su svoje sveučilišne udžbenike, koji su u praktičnom šumarstvu Hrvatske imali veliku ulogu. To su klasična djela koja su zadržala svoju vrijednost do danas, pa ih ovdje posebno ističemo: A. Levaković: Dendrometrija, Zagreb, 1922; Đ. Nenadić: Računanje vrijednosti šume i šumska statika, Zagreb, 1922. i Uređivanje šuma, Zagreb, 1929; A. Petračić: Uzgajanje šuma, I. i II. dio, Zagreb, 1931.

Gospodarenje šumama od početka se temeljilo na zakonskim i podzakonskim uredbama. Među prvima je u ovom razdoblju bio Naputak za sastavak gospodarstvenih osnova odnosno programa (1903). Primjenjivao se sve do 1948. godine i po njemu su izrađene mnoge gospodarske osnove. Naputak je propisivao sve postupke sa šumom, a kako se po njemu radilo punih četrdeset i pet godina, ostavio je pečat gospodarenju hrvatskim šumama. Propisivao je potrajnost prihoda uz ophodnju apsolutne zrelosti ili dobi proizvodnje najvećega drvnog obujma. Prvi put uvodi u uporabu značajke današnjega regularnoga gospodarenja i pojam uređajnog razreda. Za preborne šume uvodi metodu normala, pa naše prve normale za preborne šume potječu iz tog razdoblja. Metoda normala bila je za to doba vrlo napredna.

Ulaskom u Kraljevinu SHS 1918. godine Hrvatska je u zajedničku državu unijela 1,6 milijuna hektara šuma. Što se tiče stanja šuma u novoj državi, ono bijaše različito u svakom pogledu, a posebno u gospodarenju, koje je u Hrvatskoj bilo na europskoj razini, dok se drugdje radilo većim dijelom o eksploataciji šuma. Spoznaje o šumi kao prirodno obnovljivom izvoru tek su se nazirale. Unatoč razlikama u shvaćanju šumarstva i u šumama, u Kraljevini Jugoslaviji 1929. godine donesen je jedinstveni Zakon o šumama. Njime se propisalo načelo potrajnoga gospodarenja u državnim šumama u svrhu ostvarivanja što većih trajnih prihoda. Za nedržavne šume pod posebnim javnim nadzorom propisana je stroga potrajnost.

Prvu polovicu XX. stoljeća obilježilo je i djelovanje Carsko-kraljevskog namjesništva za pošumljenje krasa krajiškoga područja ili kraće Nadzorništva, poslije Inspektorata, osnovanog 1878. godine sa sjedištem u Senju. To je bila prva specijalizirana ustanova kojom je utemeljeno suvremeno šumarstvo na našem Sredozemlju. Djelovala je do 1942. godine na podkapelskom i podvelebitskom primorju. Obavljala je biološke i tehničke radove pošumljavanja, uređenja bujica, sanacije i zaštite šuma te osnovala prve šumske rasadnike (biljevišta), jedan u Sv. Mihovilu (1879) i drugi u Kestenu (1886).

Hrvatsko šumarstvo nakon
II. svjetskog rata

Nakon Drugoga svjetskog rata razvoj šumarstva Hrvatske obilježavaju prilagodbe čestim promjenama zakonske regulative i osuvremenjivanje u tehničkom i tehnološkom smislu. Prva značajna promjena dogodila se 1947. godine, kada šume temeljem Zakona postaju općenarodna imovina, osim u dijelu maloga privatnog posjeda. Time je došlo do temeljite izmjene u strukturi šumskog posjeda, pa je državnih šumskih površina bilo 76%, a privatnih 24%. Taj je omjer u sličnom iznosu održan do danas.

Pošumljavanje i biotehnička sanacija bujičnoga područja Senjske drage do danas su ostali izvanredni primjeri šumarskoga inženjerskoga rada na sredozemnom kršu

Zbog obnove zemlje, zadovoljavanja drvne industrije sirovinom i poznatih blokada potkraj četrdesetih godina XX. stoljeća, šume su pretrpjele jake sječe. Tek je potkraj pedesetih godina količina sječe prvi put bila manja od procijenjenog prirasta i to se održalo do danas. Da bi se ublažile posljedice velikih sječa, u razdoblju 1957–1961., pod utjecajem stranih iskustava podižu se šumski nasadi, uglavnom pošumljivanjem neobraslih šumskih površina. Obnova šuma na degradiranom dijelu krškog područja počela je velikim elanom. Pošumljavanju, melioraciji i revitalizaciji šuma na sredozemnom kršu neposredno je pridonijelo osiguranje financiranja utemeljenjem fondova, uvođenje poreza za tu namjenu te zabrane paše i brsta u šumama.

Šumarska znanost u drugoj polovici XX. stoljeća doživljava procvat. Osmišljene su i u praksu uvedene nove metode uređivanja šuma, primjerice Novi sistem uređivanja prebornih šuma, čiji je autor akademik Dušan Klepac. Sljedeće obilježje suvremenog uređivanja šuma primjena je fotogrametrije i fotointerpretacije, koje prvi u nas razvija dr. Zdenko Tomašegović (1917–1995), redoviti sveučilišni profesor. Zagrebačka škola uzgajanja šuma u ovom razdoblju doživljava punu znanstvenu i praktičnu afirmaciju, za što je ponajviše zaslužan akademik Slavko Matić (1938). Gospodarenje šumom postupno postaje gospodarenje šumskim ekosustavom, a uzgojni zahvati u šumi temelje se na prethodnoj analizi staništa i sastojine. Za uvođenje šumarske fitocenologije u šumarsku nastavu i njezinu dosljednu primjenu u šumarskoj praksi zasluge pripadaju akademiku Milanu Aniću (1906–1968). On je bio pionir istraživanja naših prašuma, koja je poslije nastavio dr. Branimir Prpić (1927–2012), redoviti sveučilišni profesor i utemeljitelj ekologije šuma te glavni urednik Šumarskog lista tijekom četrdeset godina. Kartiranje vegetacije i sinekološko tumačenje mnogih hrvatskih šuma obavio je dr. Đuro Rauš (1930–1997), redoviti sveučilišni profesor šumarske fitocenologije i zaštite prirode. Šumarski stručnjak Ivo Čeović (1886–1971), nastavnik grupe kolegija iz lovnoga gospodarenja, zaslužan je za nastavak tradicije sveučilišne nastave iz tog područja, za obogaćivanje lovačke literature i popularizaciju lovstva.

Godine 1945. počinje s radom prva samostalna znanstvena institucija u Hrvatskoj. Bio je to Zavod za praktična šumarska istraživanja u Zagrebu, koji je do danas prerastao u Hrvatski šumarski institut.

Šumarstvo nakon osamostaljenja Republike Hrvatske

U razdoblju od osamostaljenja Republike Hrvatske do njezina ulaska u Europsku uniju za šumarstvo su bila ključna dva akta: Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o šumama iz 1983. godine od 4. prosinca 1990. godine i Ustav Republike Hrvatske od 22. prosinca 1990. godine. Spomenutim zakonom propisano je da su šume i šumska zemljišta na teritoriju Republike Hrvatske, osim šuma i šumskih zemljišta u privatnom vlasništu, u državnom vlasništvu Republike Hrvatske. Radi obavljanja djelatnosti gospodarenja šumama i šumskim zemljištima u državnom vlasništvu osnovano je javno poduzeće u djelatnosti šumarstva Hrvatske šume p. o. Zagreb. Ustrojena je trorazinska organizacija šumarstva: 169 šumarija su temeljne ustrojbene jedinice u sklopu 16 uprava šuma koje čine drugu razinu, a iznad njih je na najvišoj razini direkcija šuma sa sjedištem u Zagrebu.

U člancima 3., 52. i 69. Ustava Republike Hrvatske izražen je odnos prema šumama kao dobru od interesa koje ima osobitu zaštitu. Temeljno načelo gospodarenja šumama ostaje uvažavanje potrajnosti. Radi potrajnoga gospodarenja šumama i šumskim zemljištem ustanovljeno je jedinstveno šumskogospodarsko područje za koje se izrađuje jedinstvena Šumskogospodarska osnova područja Republike Hrvatske.

Godine 1996. osnovana je Akademija šumarskih znanosti, koja okuplja šumarske znanstvenike radi poticanja i promicanja znanstvenoga rada u šumarstvu i uporabi drva, povezivanja šumarskih znanstvenika s kolegama iz srodnih znanstvenih područja, upoznavanja javnosti sa šumarstvom te poticanja povezivanja i primjene znanstvenih postignuća s praksom.

Godine 2006. Zakonom je osnovana Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije kao samostalna i neovisna strukovna organizacija koja obavlja povjerene joj javne ovlasti, čuva ugled, čast i prava svojih članova, skrbi se da ovlašteni inženjeri obavljaju svoje poslove savjesno i u skladu sa zakonom, te promiče, zastupa i usklađuje njihove interese pred državnim i drugim tijelima u zemlji i inozemstvu.

U razdoblju Domovinskog rata 1991–1995. godine višestruko je otežano funkcioniranje šumarstva. Na okupiranim i ratnim djelovanjima ugroženim područjima bilo je onemogućeno gospodarenje šumama. Šumarstvo do danas osjeća posljedice rata jer je 6,5% šumskih zemljišta onečišćeno minama, a drvni proizvodi iz šuma na nekadašnjem ratnom području još uvijek su oštećeni krhotinama minsko-eksplozivnih sredstava. Nedostupne šume izložene su promjenama u svom održivom i prirodnom razvoju te ne ispunjavaju gospodarske i općekorisne uloge. Bez obzira na to, držimo kako su upravo ratne godine pokazale najbolje vrijednosti jedinstva struke, njezina ustroja i gospodarenja hrvatskim šumama na načelima zagrebačke škole uzgajanja šuma.

Nakon svršetka Domovinskog rata počeli su se pojavljivati problemi u struci od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. Mogu se svrstati u tri skupine: 1) probleme ekološke provenijencije koji su povezani s funkcioniranjem šumskih ekosustava, 2) marginalizaciju šumarske struke i ugrožavanje šumarskog inženjera kao temeljnog čimbenika nastanka, optimalnog i potrajnog funkcioniranja šuma, 3) probleme pravne regulative koja posredno ili neposredno ugrožava šume i šumarstvo.

Šume Republike Hrvatske
slika su njezina šumarstva

Šume su najznačajnije i najrasprostranjenije samoobnovljivo prirodno bogatstvo kojim raspolaže Republika Hrvatska, a šumarstvo djelatnost koja se skrbi o njima i gospodari njima. Šumarstvo ima neposredan utjecaj na šume jer ih stvara, oblikuje, njeguje, obnavlja, održava i štiti. Time istodobno osigurava optimalnu i trajnu opskrbu čovjeka, okoliša i gospodarstva raznovrsnim šumskim dobrima. Zato su šume odraz šumarstva neke zemlje. Nabrojit ćemo temeljne vrijednosti koje je Republika Hrvatska unijela u Europsku uniju kada je riječ o šumama i šumarstvu:

1) Šumovitost. Republika Hrvatska pripada u krug šumovitijih europskih zemalja jer se na 42% njezina kopna prostiru šume, dok se šumska zemljišta prostiru na 47% površine. Na jednog stanovnika raste pola hektara šume, slično primjerice Austriji.

2) Potrajnost. U posljednjih stotinjak godina u Hrvatskoj nije bilo deforestacije, nego je površina šuma neprekidno rasla, a zahvaljujući gospodarenju i kvaliteta i vitalitet šuma. Zato se od druge polovice XX. stoljeća može govoriti o primjeni načela višenamjenskoga potrajnoga gospodarenja. Na žalost, od svršetka Domovinskog rata donosi se nekoliko zakonskih odredbi koje su narušile načelo potrajnosti.

Fotografije slavonske šume hrasta lužnjaka iz polovice XIX. stoljeća i danas. Sličnosti su očite, što pokazuje kako se pravilnim gospodarenjem može zadržati izvorna struktura i prirodnost šume.

3) Prirodnost. Republika Hrvatska je bogata šumama visoke prirodnosti koje rastu na 95% šumske površine. U šumama raste gotovo polovica flore Hrvatske, koja broji približno 4500 vrsta višeg bilja. Šumsku vegetaciju tvore 102 šumske zajednice u kojima rastu 74 vrste drveća.

4) Kvaliteta. U Republici Hrvatskoj izdvajaju se vrjednije i kvalitetnije nizinske, brdske i gorske šume nasuprot sredozemnom području, gdje je više od polovice šuma loše kakvoće. Procjena kakvoće šuma na razini vlasništva pokazuje veću kvalitetu državnih šuma u usporedbi s privatnim šumama.

5) Općekorisne funkcije šuma. Naše šume ispunjavaju prema čovjeku, okolišu i gospodarstvu općekorisne funkcije. Ta dobra pozitivno utječu na čovjeka i okoliš, pa prema tome imaju svoju vrijednost. Primjerice, jelovo-bukove šume vrijede oko 15 milijardi eura, od čega je vrijednost drva 200 milijuna eura, dok 14,8 milijardi eura pripada vrijednosti općekorisnih dobara što ih te šume pružaju. Pravilnim gospodarenjem vrijednost svih dobara i proizvoda šume raste. Neulaganjem u šume, smanjenjem intenziteta ili onemogućavanjem šumskouzgojnih radova te se vrijednosti smanjuju.

6) Potencijal. Iako je većina naših šuma visoke prirodnosti, još uvijek je 42% njih slabije kvalitete, posebice na području Sredozemlja. Osim toga, 208.000 hektara ne­obraslih šumskih površina jošu uvijek čeka na pošumljavanje, a 6,5% šumskih površina na razminiranje.

7) Zagrebačka škola uzgajanja šuma. To je znanstveni, obrazovni i praktični pristup gospodarenju šumskim ekosustavima kojim se podupiru prirodna dinamika i struktura šuma, prirodno pomlađivanje šuma, umjetno pomlađivanje šuma u skladu s načelima prirodnoga, isključenje čistih sječa u gospodarenju šumama, njega šuma koja usklađuje zakone rasta i razvoja vrsta drveća s ciljevima oblikovanja stabilnih, produktivnih i regenerativno sposobnih šuma te višenamjensko, progresivno i potrajno gospodarenje šumama. Primjena njezinih načela u praktičnom šumarstvu tijekom XX. stoljeća temeljni je razlog visoke prirodnosti i očuvanosti strukture šumskih ekosustava Republike Hrvatske.

Dinarske jelovo-bukove šume pripadaju najvećim europskim kompleksima prebornih šuma. Njihov postanak i održanje posljedica su tradicije hrvatskog šumarstva.

8) Tradicija. Pregled povijesti hrvatskog šumarstva od nastanka do ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju pokazuje kako je šumarstvo višestoljetno organizirana djelatnost, po čemu pripada najdugovječnijim strukama u nas. Naše šume su proizvod tradicije, znanja i mara generacija šumarskih stručnjaka. Na žalost, unatoč tomu, o šumarstvu se u hrvatskoj javnosti malo zna. Bez obzira na bogatu povijest šumarstva i činjenicu kako su hrvatske šume po svojoj prirodnosti i raznolikosti jedinstvene u Europi, oboje su još uvijek nepoznanica većini ljudi svih obrazovnih profila u Hrvatskoj. Vjerujem kako nakon čitanja ovog teksta to neće biti tako.