Zavičajni glas Stijepa Mijovića Kočana

Raznoliko u žanrovskoj slici, književno djelo Stijepa Mijovića Kočana duboko je i gotovo presudno nadahnuto zavičajnim tonovima. Ne samo svojim motivskim i tematskim repertoarom, koliko registrima jezične izražajnosti u kojima je pohranjen svijet i svjetonazor prostora kojim autor legitimira svoju stvaralačku individualnost i prepoznatljivost. Još je Tomislav Ladan svojedobno upozorio na tu dimenziju Kočanove književne/umjetničke prepoznatljivosti. Naglašavajući da je najbolji kada piše o zavičaju, ističe da je njegov glas tada dubok i težak, pjesničke su rezonancije univerzalnije, dojmovi i poticaji imperativniji, a primjetne natruhe književne mode nisu na štetu izvornosti povoda i pjesničkoga nadahnuća. Svejedno izražava li to u prvom licu ili pak to »dokumentira« sadržajima svojih pjesničkih izbora, filmskih scenarija ili pak putopisa, Kočan uvijek dosljedno legitimira svoju književnu poziciju u kojoj je književnost/umjetnost način svjedočenja vremena i života u njegovoj egzistencijalnoj kompleksnosti.

Pišući svojedobno o njegovim putopisnim slikama, poglavito onima vezanima za rodne dubrovačke/konavoske delicije, bio sam napisao kako je Kočan marno bilježio brojne dojmove, zapisivao doživljaje i susrete s ljudima, zgode s ulice i iz hotela, ali i javni i skriveni život vidljiv/čitljiv na licima ljudi, u njihovu govoru i dosjetkama, kulturi, navikama i običajima. Pri tome je svoje putopise opskrbio mnoštvom nepoznatih činjenica i sadržaja, ali i skrivenom poezijom gustih dojmova i zapažanja, što mu – vrijedi kao književna odrednica – priskrbljuje vrjednije mjesto no što se to čita u aktualnoj književnoj historiografiji.

Dio toga književnoga kapitala gradi iskustvo i ovoga kratkog romana. Čovjek zlatnih ruka, kako je naslovljen, sastavljen je od 23 poglavlja s epilogom od kojih svako, na samome uvodu, donosi kratku informaciju o tome o čemu se u njemu govori, a čime se čitatelja svjesno nastoji zaintrigirati za njegov sadržaj. Umjesto prvoga lica ili pak pozicije sveznajućega pripovjedača koji bi posredovao priču o životu jednoga kraja od početka prvoga rata pa do naših dana – što je vremenska odrednica Kočanova romana – autor se odlučio – i na tome gradio uvjerljivost svoga pripovijedanja – za drukčiju spisateljsku perspektivu. Svako poglavlje on je naime stavio u usta druge pripovjedačke svijesti (Đuka Ulan; baba Luce Vlaova; Vjenceslav Schafranek, stolar iz Herceg Novog; Jane Jakova, Jako Alejić Velin; Viktor Smashil, voditelj osoblja u hotelu Boka; Zdena Schafranek, rođena Butorac; Antonia Tonia Laforest; Stane Kinšić, udovica iz Močića; Jele Jokova Maković iz Maluna; Vlao Kjunko, alias Vlaho Kljunak; Mare Ivova, prva susjeda Alejića Velina; Mato Mulo, zvani Mato Vrag; Nike Ivačeva iz Maluna; Lukrecija Znaor, Adina nećakinja i drugi) i tako uspijevao uspostaviti složeniji odnos prema vremenu i događajima u njemu, a istovremeno i dinamičniji pripovjedački ritam. Također je – a to držimo i uspjelom piščevom svjesnom namjerom – posredovao i složeniji pogled na događaje »velike i male povijesti« koji uokviruju život i sudbine svijeta o kojem pripovijeda. Kočan je, izborom različitih pripovjedačkih lica, nastojao izbjeći pristranost pogleda na vrijeme i sudbine o kojima govori, na što, na žalost, ni najnovija historiografija nije imuna. Različitost pogleda na isto vrijeme, ljude i događaje, kroz iskustva i svjetonazore njegovih pripovjedača/čica – u čijem se osobnom vremenu na zanimljiv način prelamaju odjeci »velikih događaja« – tako uspostavlja egzistencijalno uvjerljiv, mjestimice gotovo »dokumentaran« vremenski i društveni okvir. Otuda zacijelo i autorova ambicija da pamćenje prošlosti, koja traje i koju svatko doživljava na svoj način, prenese i u budućnost, kako se dade asocirati iz intonacija završnoga poglavlja. I ne samo to; različitost pripovjedačkih perspektiva ogleda se i u osebujnom jezičnom izrazu koji posreduje Kočanov roman/kroniku. Iako, vidljivo i na prvi pogled, romanom dominira štokavština s njezinim konavoskim koloritom, u govorima pojedinih pripovjedača te lica romana vidljive su mješavine različitih govora kojima se, ovisno o prigodama, oni koriste, od turcizama, talijanizama i sl. Znajući da čitatelj ne mora poznavati taj jezik i te govore, Kočan je na kraju knjizi dometnuo i rječnik lokalnih i manje poznatih riječi.

Složenost pripovjedačkih dioptrija i postupaka koji grade iskustvo Kočanova romana uvjetovala je njegov složeni žanrovski ustroj. U dinamici unutarnjih preoblika roman tako vrlo zanimljivo fermentira sastojke obiteljskoga romana i kronike, ali i elemente modernoga dokumentarizma o životu na granici u kojem se prelamaju razni prijepori, ideološka i vjerska opterećenja i isključivosti, ali i oblici snošljivosti i suživota, što taj svijet čine dramatičnim u dinamici njegove povijesne sudbine. Otkrivajući djelić života toga svijeta i vremena, Kočan je književno argumentirao kako prava fikcija ne može bez stvarnosti, bez obzira na prevlast sastojaka od kojih je ona sastavljena. Štoviše, da je ona istinski zalog književnosti koja, poput ovih Kočanovih stranica, uzvraća ukazanu čitateljskom povjerenju.